S filmom "Kraljevstvo nebesko" nastavlja se Lustigova suradnja s Ridleyjem Scottom, te mu je nakon filmova "Gladijator", "Hannibal" i "Pad Crnog jastreba" ponovno povjereno više od 100 milijuna dolara kako bi se kao producent pobrinuo da film postaneProšlog mjeseca završen je radni dio snimanja novog filma redatelja Ridleyja Scotta pod nazivom “Kraljevstvo nebesko”. Riječ je o novom hollywoodskom povijesnom spektaklu gdje se kao izvršni producent pojavljuje Branko Lustig (72). S filmom “Kraljevstvo nebesko” nastavlja se Lustigova suradnja s Ridleyjem Scottom, te mu je nakon filmova “Gladijator”, “Hannibal” i “Pad Crnog jastreba” ponovno povjereno više od 100 milijuna dolara kako bi se kao producent pobrinuo da film postane veliki hit. Tako je još jednom dokazano da je Lustig utjecajna osoba u Hollywoodu te da nakon dva osvojena Oscara za najbolji film, “Schindlerovu listu” 1994. i “Gladijator” 2001., i dalje radi na najvećim filmskim projektima.

Lustig je svoju karijeru počeo sredinom pedesetih godina u Jadran filmu gdje je ukupno radio 32 godine. S obzirom na to da govori sedam jezika, Lustig je u ondašnjoj Jugoslaviji radio na gotovo svim koprodukcijama kao što su bili “Limeni bubanj”, “Sofijin izbor” ili TV serije “Vjetrovi rata” i “Rat i sjećanja”. Namjeravao je biti glumac, studirao je četiri godine na Akademiji i iz svoje generacije sjeća se Martina Sagnera, Borisa Buzančića i Antuna Vrdoljaka, ali osim manjih uloga nikada se nije predao glumi nego se okrenuo produkciji. Sve je počelo s mađarsko-jugoslavenskim filmom “Često mislim na Pirošku” čije se snimanje toliko oteglo da je Lustig izgubio posao u zagrebačkom kazalištu “Gavella”. Međutim pročuo se kao izvrstan organizator i vrsni poznavatelj proizvodnje filma, pa je počeo raditi s inozemnim i domaćim autorima poput Branka Bauera na filmu “Ne okreći se sine” i Veljka Bulajića na filmovima “Kozara” i “Bitka na Neretvi” koji je bio nominiran za Oscara za najbolji strani film. Sedamdesetih je Lustig počeo raditi s poznatim imenima američke kinematografije, na primjer s Normanom Jewisonom na njegovu mjuziklu “Guslač na krovu”, a 1982. Alan Pakula je u Zagrebu snimao film “Sophijin izbor” i Lustig je također bio uključen kao producent.

U Americi je Lustig upoznao Stevena Spielberga i nakon vlastitog inzistiranja Spielberg ga je kao producenta uključio u snimanje “Schindlerove liste”. Rad sa Spielbergom omogućio je Lustigu da postane prominentni hollywoodski producent, što je potvrdio svojim sljedećim projektima. Prošlog tjedna Lustig je boravio u Hrvatskoj, u Dubrovniku je na međunarodnom filmskom festivalu primio nagradu za životno djelo, i pokazao da mu se poslovno-filmski elan nije smanjio. Iako ima 72 godine, planira nove filmove, ali je jednako tako zainteresiran da na neki način pomogne hrvatskom filmu.

NACIONAL: Vaša hollywoodska filmografija pokazuje da ste posljednjih deset godina producirali filmove čiji su proračuni bili oko 100 milijuna dolara. S obzirom na to da se u Hollywoodu godišnje snimi samo oko 15 filmova čiji je proračun 100 ili više milijuna dolara, kako to da ste vi producirali samo takve filmove? – Producentske kuće, koje ja zovem korporacijama, znaju da će i financijski rezultati biti dobri ako sam ja uključen u neki projekt. To temelje na rezultatima dosadašnjih filmova u čijem snimanju sam sudjelovao. Epski filmovi koje sam radio donijeli su novac, čak je i “Hannibal” zaradio 450 milijuna dolara.

NACIONAL: Znači li to da ste vi bolji od ostalih hollywoodskih producenata? – Da, ja to ne tajim i oni to znaju. Oni valoriziraju isplati li se uložiti u mene i isplati li se dati mi da kontroliram financije filma. Primjerice, film “Kraljevstvo nebesko” stajao je 144 milijuna dolara. Osim toga, redatelji su oni koji rade novac.

NACIONAL: Koliki je vaš utjecaj na redatelje? Primjerice, s Ridleyjem Scottom ste radili na tri filma, a on je u Hollywoodu na glasu kao osoba s kojom je vrlo teško surađivati. – Točno, ali nas dvojica se jako dobro razumijemo. Čak nije potrebno ni da razgovaramo. Ja već sada čitam knjigu po kojoj će se za desetak mjeseci početi snimati film, riječ je o vesternu pisca Cormaca McCarthyja koji se zove “Blood Meridian”. Njegovi romani su puni nasilja, a ja bih želio da film bude manje krvav, što ću i reći Scottu. Dakle, Scott i ja kažemo jedan drugome što mislimo i potom se dogovorimo. Za vrijeme snimanja filma mu kažem “znaš, za ovo imamo para a za ovo nemamo”. On kaže što bi htio, ja mu kažem koliko novca imamo i Scott na kraju pristane. Uvečer razgovaramo o scenama koje sutradan snimamo, trebaju li biti jako nasilne jer Ridley Scott voli krv, a ja nastojim smanjiti količinu krvi kako ne bismo dobili predikat po kojem film ne smiju gledati mlađi od 15 ili 17 godina. Zatim mu pomažem pri izboru glumaca, izboru lokacija za snimanje filmova, razgovaramo o svemu. Svi ti razgovori se vode uvečer, tijekom dana sjedim kraj videouređaja gdje mi Scott prikazuje snimke scena. Pogleda me, ja kimam glavom, a on ne zna sviđa li mi se prikazano ili trebamo štedjeti na filmskoj vrpci. Evo, na snimanju “Kraljevstva nebeskog” potrošili smo 500 tisuća metara filmske vrpce.

NACIONAL: U kojem se to smjeru Hollywood kreće ako znamo da su filmovi sve skuplji, da je prošle godine “Terminator 3” stajao 170 milijuna dolara a “Troja” ove godine 200 milijuna dolara? – “Troja” je stajala 252 milijuna dolara, uništili su ih troškovi snimanja filma u Meksiku. Kompanije Paramount i 20th Century Fox zaključile su kako bi trebale snimati filmove za 30-45 milijuna dolara. Slična je situacija i s Dreamworksom. Osim toga, pojeftinile su cijene specijalnih efekata na filmu, sve je više malih radionica koje rade dobro za mali novac.

NACIONAL: Gušite li vi, kao producent, redatelja visokoproračunskog filma time što ga kontrolirate i pazite da se uloženi novac na kraju vrati? – Pitanje je tko je redatelj filma. Naravno da Ridleyja Scotta nitko ne može gušiti, ni njega ni njegovu kreativnost. Ne može ga gušiti ni montažer jer će ga Scott odmah najuriti. On pozove mene i kaže mi “ja s tim čovjekom više ne mogu dalje” i on dobije otkaz. Kreativan redatelj poput njega ne dopušta da mu itko nešto zabranjuje. Smatram da je Ridley Scott genij i nema razloga da dopušta tako nešto. On radi što hoće jer na kraju on potpisuje film. Onog trenutka kada mu daju zeleno svjetlo, producentske kompanije su u gabuli, moraju ga poštovati. Isti je slučaj sa Spielbergom. Redateljima čiji su filmovi zaradili na kinoblagajnama ne može se tako lako naređivati jer oni znaju svoje vrijednosti. Osim toga oni znaju da riskiraju s velikim proračunima jer ako ne zarade mnogo, onda više neće dobiti priliku raditi velik film. Redatelj Wolfgang Petersen je s “Trojom” premašio predviđeni proračun i budite uvjereni da neće brzo dobiti priliku raditi velik film jer “Troja” nije donijela očekivanu zaradu. S druge strane, redatelj Oliver Stone je sa 186 milijuna dolara malo premašio proračun filma “Aleksandar Veliki”, ali ako film bude gledan, a čuo sam da je jako dobar, onda Stone ima priliku ponovo snimiti takav film.

NACIONAL: Rekli ste da katkad pomažete redateljima pri izbora glumaca. Zanima me vaša suradnja s Russellom Croweom na filmu “Gladijator” s obzirom na to da je on vrlo prgava i bezobrazna osoba. – Crowe i ja smo se na početku jako posvadili. On me nazvao jedne noći, bio je pripit i počeo je vikati zbog nečega, nisam ni shvatio o čemu je riječ. Bio je nasilan iako je tada još bio mala zvijezda. Napisao sam pismo njegovu menadžeru, tražio sam ispriku, nakon nekoliko dana smo se sastali i postali smo jako dobri prijatelji. Danas je on jedan od mojih najboljih prijatelja među glumcima. Crowe mi se tada osobno ispričao, rukom je napisao pismo isprike koje i dandanas čuvam.

NACIONAL: Jeste li se posvađali s još nekim glumcem? – O, da, s Georgeom Clooneyjem na snimanju filma “Mirotvorac”. Zbog te svađe mi ni dandanas ne razgovaramo. Kada se sretnemo u nekom klubu, vidim da bi me on želio pozdraviti, ali se u posljednji trenutak predomisli. Na snimanju “Mirotvorca” provodio je noći po noćnim klubovima i barovima zbog čega sam ga prijavio njegovu menadžeru. Tražio sam da menadžer dođe na snimanje, razgovarao sam s Clooneyjem, pri čemu smo koristili malo oštrije riječi. Nakon tog razgovora Clooney se potužio Spielbergu, ali Spielberg nije prihvatio njegove tvrdnje. S druge strane, ja sam jako dobar s Harrisonom Fordom i Michaelom Douglasom, njih dvojica su mi predali dva Oscara. Kad god je Harrison Ford u Los Angelesu i organizira neki prijem, obavezno sam pozvan. Ostao sam i sa Spielbergom u dobrim odnosima, a i s Nicole Kidman. Neku večer stajao sam ispred hotela “Bel Air” u Los Angelesu i čuo da me netko zove. Bila je to Meryl Streep koju nisam vidio od filma “Sofijin izbor”, ali me se ona još uvijek sjeća.

NACIONAL: U kakvim ste odnosima s mlađim glumcima kao što je Orlando Bloom, zvijezda “Kraljevstva nebeskog”? – On je nevjerojatno drag čovjek, sve sluša, ne izlazi, ne pije, svaku večer je u krevetu. Prihvaća poziv kada ga ujutro ranije zovemo ili mu prekidamo sate odmora. Mora mu se dati sve što mu pripada, a na snimanju filma “Kraljevstvo nebesko” dao sam mu i više. Dobio je dva tjelohranitelja za koje je mislio da će mu trebati, ali vidio je da je sve tako sigurno da je na kraju rekao da mu tjelohranitelji ne trebaju. Dali smo mu i vilu u Maroku. Čak mi je na rastanku darovao sablju sa židovskom zvijezdom na koricama. Na maču je s jedne strane ugravirano moje ime, a s druge ime filma “Kingdom of Heaven”. Isto tako sam se dobro slagao s glavnom glumicom Evom Green koja je glumila u Bertoluccijevu filmu “Sanjari”.

NACIONAL: Kada govorimo o politizaciji Hollywooda u posljednje vrijeme, onda je pitanje je li film “Pad Crnog jastreba” američki predsjednik George W. Bush dijelom iskoristio kao najavu rata u Iraku. – Definitivno jest. Međutim, vojska je jako voljela taj film, kao i knjigu koja je bila bestseler među vojnicima, posebno među marincima i specijalnim jedinicama. Oni su bili jako ponosni što smo napravili taj film i voljeli su ga. Vojnici smatraju da su se oni herojski ponijeli u Somaliji, ali su bili prevareni, komanda je bila loša. Dugo nije bilo filma o herojskom držanju američkih vojnika u teškim uvjetima, a “Pad Crnog jastreba” je takav. Danas politika jako utječe na film. Evo, film “Dan poslije sutra” koriste Kerry i Gore kako bi napadali Busha. Oni govore da taj film treba pogledati jer će se vidjeti što će se dogoditi s Amerikom zato što Bush nije želio potpisati protokol iz Kyota o klimatskim promjenama.

NACIONAL: Kako komentirate političku odluku Michaela Eisnera, predsjednika kompanije Walt Disney, da odbije mogućnost da njihova kompanija Miramax distribuira film “Fahrenheit 9/11” redatelja Michaela Moorea? – Eisner je režimski producent, kompanija Walt Disney je uvijek na strani vladajućeg režima, i oni nisu htjeli sebi stvarati političke teškoće. Osim toga, oni proizvode filmove za djecu i nisu željeli riskirati. Ja mislim da je Moore fenomenalan dokumentarist, njegov film “Ludi za oružjem” je odličan, a sve što je rekao u filmu “Fahrenheit 9/11” istina je.

NACIONAL: Nude li vam, kao producentu, pisci svoje scenarije i imate li vremena čitati ih? – Čitam scenarije filmova koje radim, ali i knjige prema kojima se mogu snimati filmovi. Primjerice, sada čitam novi scenarij Rajka Grlića, ali dobio sam scenarije ljudi iz Karlovca, Osijeka i drugih gradova. Ja ih čitam, ali što da radim s njima? Postoje i drugi problemi, poput onog koji nam se dogodio na snimanju “Mirotvorca”. Sasvim slučajno shvatili smo da je snimljen još jedan film koji ima neke elemente scenarija koji je meni poslan kao scenarij za “Mirotvorca”. Zato su Spielberga i mene tužili. Zato čitam knjige, saznam ima li na neku knjigu netko filmska prava i ako nema, ja dajem ponudu.

NACIONAL: Što se treba dogoditi pa da neki hrvatski redatelj uspije u Hollywoodu? – Treba pronaći scenarij koji nije vezan samo za Hrvatsku, za hrvatske i jugoslavenske probleme, nego je općenit, vezan za svijet. Hrvatskom redatelju je teško doći do Hollywooda, on mora donijeti svoj scenarij jer ga nitko neće pozvati da radi tuđi scenarij. Primjerice, makedonski redatelj Milčo Mančevski probao je u Hollywoodu pa su ga nakon mjesec dana zamijenili drugim redateljem jer nije mogao izdržati pritisak koji vlada u Americi. On je imao megalomanske ideje, u tome je problem. Ne može se on postavljati kao Ridley Scott ili Steven Spielberg. Mora napraviti skroman film, a svi mladi redatelji iz ovih područja traže više. Srđan Dragojević je potpisao ugovor s Miramaxom i nikada nije snimio ni jedan film jer je imao velike zahtjeve. On je pozvan u Ameriku da radi mali film za mali novac, a ne zato što je genij.

NACIONAL: Poznato je da na snimanju filmova angažirate jako mnogo hrvatskih filmskih radnika. Kako to da za film “Kraljevstvo nebesko” niste angažirali nekoga glumca? – Želio sam Gorana Višnjića za glavnu ulogu, koju je dobio Orlando Bloom, ali ljudi iz producentske kompanije nisu ga htjeli. Na probnim snimanjima Višnjić je izgledao bolje od Blooma, ali to nije bilo dovoljno. Višnjić je pogriješio kada je prihvatio ulogu u TV seriji “Spartak” jer su ljudi iz producentske kompanije na kraju rekli ”što će nam TV glumac”. I ja i Ridley Scott smo htjeli Višnjića, ali nije išlo. Jednako tako smo htjeli Radu Šerbedžiju za ulogu koju je dobio Liam Neeson. I za Šerbedžiju su nam rekli da žele poznatijega glumca od njega.

NACIONAL: Vi zapravo ne radite na mnogo filmova. Je li razlog to što je to u vašim godinama vrlo zamoran posao? – Što sam stariji to mi teže ide. Osim toga, moji filmovi su ogromni i ja ih radim od početka do kraja. Pokatkad se oni rade dvije godine. “Kraljevstvo nebesko” smo počeli raditi u srpnju 2003., znači prošlo je godinu dana, a ako ću sudjelovati u obradi filma, potrošit ću još 10 mjeseci. U međuvremenu već pripremam drugi film. Meni ne treba više, nisam gramziv za novcem, kao ni moja supruga. Imamo stan u Zagrebu i kuću u Los Angelesu, kći je završila fakultet i živi u New Yorku, svi smo sretni i zadovoljni.

NACIONAL: Jeste li razmišljali o tome da se prestanete baviti ovim poslom? – Jesam, ali sada su me pozvali u Hrvatsku i pitaju me bih li ovdje nešto mogao učiniti. Pokušao sam već dva-tri puta, ali vrlo je teško. Ne radi se samo o izmjenama Zakona o filmu, jer on ne postoji pa ga se ne može ni izmijeniti. Nije Zakon o filmu sve, treba promijeniti zakon o financijama, razmišljanja o filmu. Treba shvatiti da je film i kultura jednog naroda, ali i sredstvo da se protežira turizam i sama zemlja. Zašto znamo toliko o Islandu, Danskoj, Norveškoj, Nepalu? Gledao sam njihove filmove u konkurenciji za Oscara, ljudi vide te filmove i počnu putovati u te zemlje. Veliki filmovi poput “Troje” ili “Aleksandra Velikog” ne trebaju se snimati u Maroku nego u Hrvatskoj. Kada ljudi vide da je to snimano u Hrvatskoj, zainteresirat će se za nju. Pa turisti još uvijek obilaze apartmane u Krakowu u kojima su Liam Neeson i Steven Spielberg bili smješteni za snimanja filma “Schindlerova lista”. Čuo sam da nekoj filmskoj ekipi nije bilo dopušteno da snimaju film na Plitvicama jer, kao, što će nam filmadžije ovdje. Tko im daje pravo da svojataju nacionalna dobra? Tko je dao pravo nekome da proda Jadran film? Pa to je kao da se nekome dopusti da proda HNK. Jadran film je raspačan i ne vrijedi ništa. Treba imati povjerenja u investitore koji bi htjeli izgraditi filmski studio u Hrvatskoj, takva investicija se financijski isplati. Trebalo bi dati neke olakšice, osloboditi ih poreza, o PDV-u da ne govorim.

NACIONAL: Vaš sljedeći filmski projekt trebao bi biti “Smoke & Mirrors” s Catherine Zeta-Jones u glavnoj ulozi? – Trebao je biti, ali je otkazan. Našli smo lokacije za film, ali je trebao biti skuplji nego što se isprva mislilo. Imam druge planove, jedan moj prijatelj koji se bavi investicijama, koji je investirao u “Troju”, zvao me zbog novog projekta. Nude mi da radim povijesni film “Hannibal”, ali ne vjerujem da ću to prihvatiti. Imam jedan sjajan projekt, zove se “Operacija Joshua”, o evakuaciji crnaca Židova iz Etiopije u Izrael. Sviđa mi se tema, govori se o patnjama ljudi koje su američki vojnici spasili u jednoj akciji. Imam ideju da u Maroku snimam film o koncentracijskim logorima u toj zemlji, još su i danas zatvoreni ljudi koji su se borili na strani fronte Polisario sedamdesetih i osamdesetih godina. Viši vojni krugovi nude mi da snimim takav film. No postoji plan da sve prekinem i dođem u Hrvatsku kako bih pomogao. To ću napraviti samo ako neću trebati umrijeti u Saboru tumačeći ljudima koji nemaju veze s filmom zašto je film potreban. Čini mi se da je jedino diktatorskim postupcima moguće uvesti promjene, a to je u demokraciji nemoguće.

NACIONAL: Kada pogledate svoju karijeru, žalite li zbog nekog filma koji ste htjeli a niste napravili ili ste ga napravili iako niste trebali? – Želio sam snimiti film “Doba vodenjaka” s Harrisonom Fordom. Taj film je bio fenomenalan, bio bi nominiran za Oscara. Njime bi se na najbolji način prikazale prilike u bivšoj Jugoslaviji. Imali smo sve, stajao bi 85 milijuna dolara, ali Ford se posvađao s redateljem Philom Aldenom Robinsonom. Posvađali su se oko scene u nacionalnoj biblioteci gdje se spašava knjiga. Ford je tražio neke izmjene, Robinson nije pristao na to, nakon čega je Ford izašao iz sobe, zagrlio me i rekao mi “vidjet ćemo se na nekom drugom filmu”. Sutradan su me zvali iz filmske kompanije i pitali koliko će stajati otkazivanje cijelog projekta. Rekao sam im sedam i pol milijuna dolara, a oni su rekli “dobro, sve prekinite”. Osim toga, žao mi je što nismo završili film “Tripoli” s Russellom Croweom zato što je kći Ridleyja Scotta bila teško bolesna. Scott je šest mjeseci bio uz nju i na kraju ju je izliječio. Za taj film smo sagradili cijeli grad.

NACIONAL: Dobitnik ste dvaju Oscara za najbolji film. Koliko vam je to privatno važno? – Uopće mi nije važno. Važno mi je bilo onih 15 minuta kada sam izlazio na pozornicu i primao ga. Prvi put, kada sam ga dobio za “Schindlerovu listu”, bio sam sretan kada sam vidio svoju kćer da ponosno nosi taj kipić. Drugi put, kada sam ga dobio za “Gladijatora”, došao sam iz Maroka sa snimanja “Pada Crnog jastreba” u Los Angeles, primio nagradu i prvim avionom se vratio u Maroko na nastavak snimanja filma.