Zbog Murtićevih grafika i "zahvalnica borcima za demokraciju" prekinuo je dugogodišnje prijateljstvo s Edom Murtićem, čijih mu je slika pun stan.“Upravo sam raskinuo ugovor s izdavačkom kućom Konzor za objavljivanje svoje nove knjige ‘Poniženja’ iz trilogije ‘Bilježnice namjernog sjećanja’ u ime obrane dostojanstva profesije”, kaže Čedo Prica (73), pjesnik, memoarist, prozni i dramski pisac te prevoditelj, dobitnik nagrade “Marin Držić” za dramu “Atelijer”, “Miroslav Krleža” za dramu “Ostavka”, autor brojnih knjiga, među njima i “Plovidbe atelijerom Ede Murtića”. Ta gesta neobična je samo onima što ne poznaju Pricu, koji danas s tri premosnice, nakon što je uspješno prebrodio dvije operacije srca, izgleda sjajno i kao da je nestalo njegove poznate gorčine: “Za to je zaslužan mladi kirurg Darko Anić s Rebra, koji izgleda kao Jesenjin.” Prica se godinama zalaže za dostojanstvo književne profesije pa je 1997. podnio ostavku na članstvo u DHK.

'Poslije izbora Murtić i Račan dijelili su Murtićeve grafike u restoranu Umjetničkog paviljona tzv. prvoborcima demokracije i zaslužnicima za izborne političke promjene. Za moj ukus: i suvišno i bezrazložno'Dok smo razgovarali u njegovu lijepom stanu u središtu Zagreba, gdje živi sa suprugom Jasminom, izjavio je da je uvijek bio autsajder, što mu omogućuje slobodu mišljenja i djelovanja. Zbog Murtićevih grafika i “zahvalnica borcima za demokraciju” prekinuo je dugogodišnje prijateljstvo s Edom Murtićem, čijih mu je slika pun stan. Među njima se ističe portret kćeri Alme Price, jedan od rijetkih Murtićevih portreta.

NACIONAL: Zašto ste otkazali ugovor o objavljivanju nove knjige? – Uvidio sam da u rukopisu “Poniženja”, zadnjeg dijela trilogije “Bilježnice namjernog sjećanja”, moram dovršiti još neka poglavlja, što je nemoguće u ugovorenom roku. U medijima se istodobno vukla polemika o biografiji predsjednika Mesića. Sukobivši se sa svojim izdavačem, autor biografije izjavio je da za honorar od “pišljivih 100.000 kn” ne dopušta izmjene i korekturu. Shvatio sam da stvari stoje i drukčije. Ja na svojoj knjizi radim tri godine, a izdavač mi je za nju mogao ponuditi samo 10.000 kn. Usporedivši brojke, shvatio sam da bih za svoj trogodišnji rad bio plaćen s pola mjesečnog prihoda saborskog zastupnika i zaključio da sam takvim ugovorom ponizio i sebe i književni zanat. I odlučio raskinuti ugovor.

NACIONAL: O čemu su “Poniženja”? – Knjiga je romansijerski prikaz društvenog, moralnog i duhovnog života u drugoj polovici 20. stoljeća u Hrvatskoj, od moje generacije krugovaša nadalje, a u središtu je toga života pjesnik, političar i filozof Vlado Gotovac, jedna od važnijih moralnih vertikala toga doba. Svi likovi imaju pseudonime, Gotovac je Job Gotal. Pseudonimi su mi bili važni kako bih s književnim likovima mogao objektivno razgovarati. Oko njega su mnogi pisci, polemičari i političari poput Antuna Šoljana, Petra Šegedina, Mirka Božića, Ivana Slamniga, Jure Kaštelana, Slobodana Novaka i Vjekoslava Kaleba, koji su bili značajni u vremenu u kojem je i o sitnici ovisila nečija sudbina.

NACIONAL: Što vas najviše ljuti u današnjoj kulturnoj slici Hrvatske? – Prošlog me tjedna iznenadio i razljutio intervju sa slikarom Edom Murtićem u zadnjem broju Nacionala. Rekao je da je časopis Cicero, koji je svojedobno izdavao EPH, bio neuspješan jer ga je uređivao povjesničar književnosti Slobodan P. Novak. Budući da sam ga ja predložio za glavnog urednika, ispalo je kao da sam i ja, prema Murtićevoj tvrdnji, kriv za neuspjeh časopisa. Mogu samo reći da bih i danas za urednika Cicera predložio Bobu Novaka. On je prije toga pokrenuo Vijenac, koji je bio moderan, polemički list europske orijentacije. Cicero smatram velikim uspjehom, jer su u njemu bili najveći hrvatski intelektualci, od Aleksandra Flakera, Vere Horvat-Pintarić i Mirjane Gross do Žarka Paića, Zdravka Zime, Emilija Marina, Zvonka Makovića.

NACIONAL: Murtić vas je u optužio za povredu intimnosti u drami “Atelijer”? – Murtić me javno obijedio deset godina nakon što sam dramu objavio, a četiri godine nakon njene praizvedbe u HNK. Kako je tako kasno zaključio da sam u toj drami govorio o njegovu atelijeru? Napisao sam knjigu “Plovidbe atelijerom Ede Murtića”, no u drami “Atelijer” nisam olako i drugi put pisao o njegovu ateljeu. O Murtiću kao slikaru pisao sam više puta, pa i “Bilježnicama namjernog sjećanja”, u poglavlju “Naše istarsko putovanje”. No on nikad nije bio lik u mojoj drami.

NACIONAL: Je li vam ipak Murtićev atelje, u koji ste godinama zalazili, bio inspiracija za tu dramu? – Oduvijek sam volio ateljee. Jednom mi je pjesnik Jure Kaštelan, koji je također zalazio onamo, rekao: “Kad ne znam što bih ujutro sam sa sobom, odem u nečiji atelje jer ondje dobivam duhovnu ležernost i smirenost. Iskopčam se iz svakodnevnice i uronim u vizualnost i miris boja.” Mnogi intelektualci ne zalaze u crkve nego u ateljee. Nakon izlaska “Atelijera” iz tiska nazvao me poznati slikar iz provincije i rekao da sam u drami iskoristio svoja saznanja o njemu, njegovu ateljeu i ljudima koji su se ondje okupljali. Rekao sam mu da je moj “Atelijer” metafora za mjesto gdje se prelamaju društvene, moralne i intelektualne silnice društva, jer je to posebno scensko mjesto. Osim toga, nisam atelje kao metaforu prvi upotrijebio u umjetnosti ? bilo je raznih opernih i književnih ateljea, a bilo je i optužaba za povredu privatnosti. Murtić u tome nije bio originalan. Već je 1928. Rudolf Franjo Magjer, predsjednik ogranka društva osječkih pisaca, optužio Krležu da je povrijedio ugled i moralni status neke osječke obitelji u drami “Gospoda Glembajevi”.

NACIONAL: Po čemu je ipak Murtićev atelje bio značajan za intelektualni Zagreb? – U Murtićevu ateljeu, osobito onom starom, u Martićevoj, počeli su se već u 50-ima spontano svake nedjelje okupljati pisci, arhitekti, slikari, glumci. To su bili ljudi koji nisu mogli prihvatiti svakodnevnu torturu dogmatizma propisane ideologije. Zalagali su se za demokratizaciju i moralna načela, shvaćajući da se ne može živjeti samo od parolaštva i plitkoće. Nisu pristajali dizajnirati zbilju u skladu s priželjkivanjima političara.

NACIONAL: Je li spor oko “Atelijera” bio glavni razlog prekida vašeg dugogodišnjeg prijateljstva? – Ni sad ne mislim da sam izgubio prijatelja, a njemu dajem pravo da misli kako misli. Murtića i dalje poštujem kao čovjeka i kao slikara, bez obzira na raspoloženja u koja upada i zbog kojih govori neprimjereno. Nikad nisam pristajao na to da se slikarstvo, književnost i kultura dizajniraju u skladu s priželjkivanjima političara. Nisam pristajao ni na to da se kultura i stvaralaštvo prilagođavaju trendu političkih promjena. No to se ipak dogodilo 2000., uoči izbora 3. siječnja, kad su hrvatski intelektualci potpisivali plakat s Murtićevom grafikom i natpisom “Za promjenu”. Poslije izbora Murtić i Račan dijelili su Murtićeve grafike u restoranu Umjetničkog paviljona tzv. prvoborcima demokracije i zaslužnicima za izborne političke promjene. Za moj ukus: i suvišno i bezrazložno.

NACIONAL: Što vam je u tom projektu najviše zasmetalo? – Ja bih tada rado primio Murtićevu grafiku u njegovu ateljeu iz ruke slikara, a ne političara Ede Murtića. Time bih bio počašćen, ali nisam mogao pristati na javni prostor gdje bi mi tu grafiku uručio Ivica Račan ili bilo koji drugi stranački vođa, kao znak da je nastupilo njegovo političko vrijeme. Ako jesmo za promjenu u vlasti, ne moramo nikomu za to biti zahvalni, jer ta vlast nije od neba dana da bismo morali pred njom klečati i reći: “Hvala lijepa što ste došli, samo smo vas čekali!”

NACIONAL: Jeste li i vi bili razočarani Račanovom vlašću? – To su za mene bili tipični komitetski kadrovi u koje nikad nisam polagao previše nade. Oni su bili ideologijom zadani, rađali su se i nestajali s političke pozornice. Račan je bio jedan od njih, očito uspješniji. On je već tada imao ambiciju da ostane, a meni je to bilo strano. Možda je on htio preobražavati svijet, ali to su htjeli i mnogi prije njega. Nisam moga primijetiti da je Račanova vlast u tome uspjela. Bilo je i drugih koji su bili hrabriji i vjerojatno bi bili bolji promicatelji promjena, ali oni su se povukli. Pripadao sam krugu Gotovčeva liberalizma, koji je u obrani slobode pojedinca i njegova mišljenja vidio mogućnost za obranu društva. No pogrešno su ga interpretirali i prozvali nacionalistom jer su shvatili da je on tražio slobodu samo za svoju naciju. No on je govorio i pitao: “Ako moj narod nije slobodan, onda ni jedan drugi narod ne može biti slobodan.”

NACIONAL: Vjerujete li da je Sanader, iako član HDZ-a, premijer europskoga kova? – Ivo Sanader je u zadnje vrijeme dobio toliko komplimenata da ne vidim razloga da mu ih ja uvećavam ili umanjujem. No mislim da je usamljen u svojim namjerama, jer mi se čini da je okružen ljudima koji ne mogu pratiti njegov europski intelektualni i politički svjetonazor. Volio bih da on bude mjerilo stvari u HDZ-u. Ako uspije, znatno će demokratizirati Hrvatsku. On je nedvojbeno u doba ranog HDZ-a sudjelovao u kojekakvim “političkim” raspoloženjima i mitinzima i to mu je mrlja u karijeri, ali ipak je trenutačno učinio više za promicanje Hrvatske u svijetu i odstranjivanje negativnog naslijeđa i atribucija od svih ostalih stranačkih vođa.

NACIONAL: Spomenuli ste svoj autsajderski položaj u hrvatskoj kulturi. Zašto vam je ta pozicija toliko važna? – Moja knjiga ima poglavlje “Povratak autsajdera”, u kojem govorim o Vladi Gotovcu. Uz sve političke poene koje je dobio kao liberal i sudionik koalicijske vlasti, on je ipak ostao autsajder. Njegova nemogućnost da bitno sudjeluje sa svojim idejama u javnom životu, njegovi konflikti s kolegama političarima i njegovo mišljenje to najbolje potvrđuju. Kao pisac i pjesnik, Gotovac se potkraj života vratio autsajderskom duhu, što podrazumijeva obranu liberalnih načela, morala i apsolutne slobode mišljenja i stvaranja. Za to se u okviru Instituta koji nosi njegovo ime sastaje grupa ljudi s namjerom da se osnuje novi časopis za književnost, umjetnost i moralna pitanja kulture i društva, Autsajderski fragmenti, nazvan tako po najpoznatijim Gotovčevim esejima. Mislimo da autsajderstvo još nije iščeznulo i da postoji potreba da se takva slobodna forma u načinu pisanja, mišljenja i djelovanja, duhovnog oporbenjaštva, prenese u kulturu.

NACIONAL: Zna li se već tko će biti u uredništvu časopisa? – Ne, ali mogu reći da će na inicijalnom sastanku biti predložena Tea Benčić Rimay, sjajna pjesnikinja i istaknut esejistički duh u Hrvatskoj, zatim drugi intelektualci i pisci srednje i mlađe generacije. Zamišljeno je da bi taj čaospis s “autsajderskih” pozicija obnavljao temeljna pitanja kulture, koja su zadnjih godina nadvladana dominantnim trendovima estradizacije i glamuroznosti.

NACIONAL: U knjižarskim izlozima pojavila se knjiga vaših novela “Kuće sudbine”. A što je s vašom kućom na Plitvičkim jezerima? – Kuća je u ratu uništena i opljačkana. No ona nikad nije ni imala veliku materijalnu vrijednost. Ono što je ona nama značila i vrijedila više se ne može obnoviti. Povremeno odlazimo na Plitvička jezera, ali samo napiti se hladne vode na izvoru Crne rijeke.

Biografija: – 1931. rođen na Plitvičkim jezerima, a školujući se u Splitu i Zagrebu piše pjesme, putopise, prozu i feljtone – 1953. jedan od pokretača Ličkih novina i suosnivač izdavačke kuće Lykos – 1955. diplomirao književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a studirajući surađuje u časopisima Izvor, Krugovi i Republika – 1957.-59. uređuje kulturne rubrike Narodnog lista i Večernjeg lista – 1961.-91. radi kao dramaturg na Hrvatskom radiju
Djela: – objavio je više od 20 djela; četiri zbirke poezije i nekoliko knjiga za djecu; romane “Nekoga moraš voljeti”, “Svijet viđen na kraju”, “Izlazak na ista vrata”, “Lovište”, putopisnu prozu, pripovijesti, kazališne eseje i feljtone; drame “Zemlja”, “Atelijer” i “Ostavka” te memoarsku prozu “Bilježnice namjernog sjećanja” i “Plovidba atelierom Ede Murtića”, samostalna knjiga u ediciji “Pet stoljeća hrvatske književnosti”. Od prijevoda najznačajniji mu je prijevod velikih Čehovljevih drama.