Povjesničarka glazbe i glazbena kritičarka Bosiljka Perić Kempf redovno prati glazbeni život Zagreba, Ljubljane i Maribora, ali i Beča, Budimpešte, Berlina i Bruxellessa.Povjesničarka glazbe i glazbena kritičarka Bosiljka Perić Kempf redovno prati glazbeni život Zagreba, Ljubljane i Maribora, ali i Beča, Budimpešte, Berlina i Bruxellessa. U lipnju je objavila monografiju o klavirskoj pedagoginji Zvjezdani Bašić, a u izdanju Adamića iz Rijeke upravo joj izlazi knjiga “Lice i naličje” s dvjesto kritika i polemika. Na Akademiji je prvo upisala klavir, a tek nakon klavirske diplome diplomirala je i muzikologiju. Danas u Hrvatskoj stalno piše za Novi list i Vijenac.

Bosiljka Perić Kempf tvrdi da je Maksim Mrvica glazbeni porno koji ne privlači mlade klasičnoj glazbi 'Hrvatska kultura nastupima Pavarottija i Dominga nije dobila ništa. Ta naša nazovi društvena krema kupuje kartu za ono što je k njima došlo sa zakašnjenjem od 30 godina Teška mrlja: 'Ivu Pogorelića je prije dvadesetak godina svakako trebalo dovesti na Akademiju. Danas to više ne bi imalo puno smisla, jer on više nije pijanist od nekada. NACIONAL: Koje razdoblje obuhvaćaju vaši tekstovi u knjizi “Lice i naličje”? – Od sredine osamdesetih, kada sam pisala da dva spojena simfonijska orkestra, beogradski i zagrebački, tada obadva loši, sigurno neće zajednički svirati bolje, bez obzira na proklamirano bratstvo i jedinstvo, do pedesete obljetnice Zagrebačkih solista, kada sam konstatirala da je riječ o ansamblu koji kvalitetom ne pokazuje nikakvu vezu s nekadašnjim istoimenim ansamblom Antonija Janigra. I jedno i drugo lako je provjerljivo.

NACIONAL: Zašto ste monografiju napisali baš o Zvjezdani Bašić? – Od tridesetak studenata diplomiranih u njezinoj klasi danas ih se desetak na međunarodnoj razini uspješno bavi solističkom i komornom djelatnošću. Profesorica Bašić pripada malobrojnim kvalificiranim nastavljačima zagrebačke, tj. Stančićeve pijanističke škole, među kojima rado spominjem Darka Lukića, Ranka Filjaka, Juricu Muraia, Stjepana Radića i, najviše od svih Ivu Mačeka, najvećeg hrvatskog pijanista uopće. Nijedna od naših službenih glazbenih institucija nije se do danas pobrinula da se na CD-u objave njihove snimke.

NACIONAL: Kolika je stvarna kvaliteta inozemnih glazbenih zvijezda koje dolaze u Hrvatsku? – Kvaliteta i marketing su dvije stvari koje danas ni vani ne idu baš uvijek zajedno. Ne možete očekivati da kod nas neupućeni ravnatelji glazbenih institucija znaju tko koliko vrijedi. Oni ne raspolažu informacijama, a najčešće ni sami nisu u mogućnosti da išta procijene. Ono što je strašno je da se za velike novac u Hrvatsku dovlače pjevači lošiji od naših pjevača koji su tu ostali. Jedno vrijeme se u HNK moglo čuti neke inozemne pjevače za koje uopće ne znam po kojim su kriterijima bili pozvani. To je treća kategorija pjevača.

NACIONAL: Već dvadesetak godina pišete da zagrebački Bijenale i Dani hrvatske glazbe ne opravdavaju svoje postojanje? – Bijenale je bio i ostao politička manifestacija, s time što je nekada imao društveno-kulturnu važnost. Bijenale danas postoji radi ljudi koji ga organiziraju. Dani hrvatske glazbe i nekadašnja opatijska Tribina, odnedavno preseljena u Pulu, tipovi su malih zatvorenih produkcija u kojima se vrti novac, a izvana nema ničega. To je vrlo uhodani biznis, no osobno smatram da na kulturnom planu zemlje nema baš mnogo smisla.

NACIONAL: Veliku ste polemiku izazvali pišući o netransparentnu poslovanju Ive Josipovića u Cantusu, Posmrtnoj pripomoći i Društvu skladatelja. – Polemika je počela kasnije kada sam napisala da je vrlo čudno da jedan čovjek – Josipović – može imati mali milijun funkcija, u svim komisijama, odborima, na svim mjestima gdje se odlučuje o glazbi i dijeli glazbeni dinar, a da to sve bude umreženo i ide preko HDS-a. Ništa se u hrvatskoj glazbi ne može dogoditi ako to ne ide preko HDS-a i sve je to zakonom regulirano u čemu, vjerujem, pravnik Josipović nije odigrao epizodnu ulogu. Sve što oni rade zakonski je pokriveno. No zakon nije taj koji će garantirati da je nešto logično i pravedno.

NACIONAL: Zašto u Hrvatskoj pišu o glazbi i uređuju glazbeni programa ljudi koji nisu dovoljno glazbeno obrazovani i stručni? – Taj problem ne postoji zadnjih 10, 15 godina. Nakon rata je Nenad Turkalj pedeset godina žario i palio glazbenom kritikom u Hrvatskoj. Naprosto mu je bilo dodijeljeno da piše o glazbi i koordinira glazbeni život, iako za to nije bio ni obrazovan ni pripremljen. Danas od deset razvikanih imena koja u Zagrebu u dnevnim novinama i drugim medijima pišu o glazbi, više od polovice nema završeno visokoškolsko glazbeno obrazovanje, a neki uopće nemaju završen nikakav fakultet.

NACIONAL: Koji danas klanovi kroje hrvatsku glazbenu politiku? – Jednom sam razgovarala o tome s kompozitorom Ivom Malecom. Rekao mi je “nemojte misliti da u Parizu nema klanova. Ima ih jako puno. Problem je Zagreba u tome što u njemu postoji samo jedan klan”. Prije otprilike godinu dana Malec me je autorizirao da prevedem dijelove njegove upravo izašle knjige. Ponudila sam to Hrvatskom radiju i odbijena sam s objašnjenjem da mi ne mogu isplatiti honorar jer sam s njima u sudskom procesu! Problem je bio u tome što sam to ja trebala raditi, a osobito što je bila riječ u Malecu, koji je svojevremeno vrlo neuvijeno izjavio da “zagrebačkim fantazmima rado pretpostavlja realnost svoje pariške karijere”.

NACIONAL: Zašto ste u sporu s Hrvatskim radijem? – Prije desetak godina, kao urednica na Hrvatskom radiju, došla sam u sukob s ljudima koji su postavljeni na šefovske pozicije, poput Željka Mesara koji je preko noći od fonotekara postao urednik Glazbenog programa. On i danas radi na HTV- u pa se onda ne treba čuditi zašto program tako izgleda. Nisam dozvolila da mi jedna osoba krajnje upitna znanja i nikakve kulture određuje kao profesionalcu kako ću raditi svoj posao. Radi “neposluha” sam 1996. dobila izvanredni otkaz, iako sam u to vrijeme bila i sindikalni povjerenik novinara na Hrvatskom radiju. Od tada sam free lancer. Iste godine u intervjuu Feralu kritizirala sam postojeću situaciju na HTV-u i dva dana nakon toga dobila otkaz koji je potpisao Ivica Mudrinić. Tada se zaposlenike Hrvatskog radija prisluškivalo i maltretiralo na sve moguće načine. Mesar je na “informativnom razgovoru” u kancelariji potajno snimio naš razgovor i priložio kasetu kao prilog tvrdnji kako sam nepodobna za rad u programu, te zatražio za mene izvanredni otkaz.

NACIONAL: Osamdesetih i dijelom devedesetih klan Krpan-Martinčević vodio je rat s Ivom Pogorelićem. Postoje li danas takvi slučajevi? – To što se događalo s Pogorelićem teška je mrlja i u djelovanju zagrebačke Muzičke akademije. Pogorelića je prije dvadesetak godina svakako trebalo dovesti na Akademiju. Danas to više ne bi imalo puno smisla, jer on više nije pijanist kao što je bio. On je naročito smetao onima koji se s njim kao pijanisti nisu mogli mjeriti. Rezultat takvih i sličnih poteza klavirskog odjela zagrebačke Muzičke akademije je i strašan pad kvalitete pijanizma u Zagrebu. Dvadesetak godina nismo imali ni jednog pijanistu na nekom svjetskom natjecanju. Na Chopinovu natjecanju zadnja je sudjelovala Ivana Švarc, prije petnaestak godina. Ipak, u tom lošem periodu stasao je izvanredni pijanist Peđa Mužijević koji već dvadeset godina živi u New Yorku, kao i pijanist Aleksandar Madžar koji danas predaje u Bruxellesu. Izvrsna pijanistica Ivana Švarc Grenda isto živi i radi u inozemstvu, a vani će izgleda ostati i Mia Elezović.

NACIONAL: Možete li izdvojiti nekog od izvrsnih hrvatskih glazbenika koji žive i rade vani, a ovdje su nepoznati? – Vrlo talentirana, odlično školovana pijanistica Mia Elezović bila je đak Zvjezdane Bašić, a u Zagrebu može dobiti koncert jednom u dvije, tri godine, i nitko od naših “velikih” glazbenih kritičara ne piše o njoj. Za njih ona nije dovoljno važna i pomodna. Valjda zbog toga što ne nastupa u dekolteu. To nije nešto što bi politika jednog Jutarnjeg lista smatrala važnim. Ali, molim vas, u čemu glazbeni dio kulture Jutarnjeg lista može biti mjerilo za bilo što? Prešućivanje je najstrašnija anomalija hrvatskog društva i, naravno, najefikasnija. Kod nas ljudi koji ne znaju ni pravilno pročitati imena značajnih inozemnih glazbenika odlučuju koga trebate ići slušati, gledati ili čitati.

NACIONAL: Tko su buduće svjetske glazbene zvijezde među mladim hrvatskim pjevačima, dirigentima i instrumentalistima? – Ti su talenti već u inozemstvu, tu nema zabune! U zadnje tri, četiri godine pojavila su se nova sjajna imena, primjerice mezzosopranistica Renata Pokupić. Ona je s razlogom vani afirmirana, radila je u ozbiljnim produkcijama. Nastupit će na Zagrebačkom baroknom ljetu s Purcell kvartetom. Krešimir Špicer iz Slavonskog Broda, koji je u Amsterdamu završio pjevanje, briljantan je, elitni pjevač. On će za deset godina vjerojatno pjevati Wagnera, no danas je specijaliziran za baroknu glazbu. Ovdje, međutim, nema gdje nastupati. Ne možete osobu koja nastupa s ansamblom Les arts florissants i Williamom Christijem, i pjeva u najvećim svjetskim produkcijama barokne glazbe, staviti u HNK. Ljude takve kvalitete više kod nas nemate kamo uklopiti, previše su iznad prosjeka. Nekada je u ansambl HNK, dok sam još bila na Akademiji, s lakoćom ušao jedan Mario del Monaco. Kao da je pjevao na bilo kojoj svjetskoj sceni! Sada je to raspad sustava. U Hrvatskoj se prema stvarno sposobnim ljudima ponašaju kao da su nelojalna konkurencija koju treba uništiti.

NACIONAL: Koga biste preporučili za ovu sezonu od gostovanja u Hrvatskoj ili susjednim zemljama? – U Ljubljanu sada dolazi Angela Gheorghiu, jedna od najvećih svjetskih sopranistica, zvijezda Covent Gardena, i jedna od najljepših, što je jako važno za publiku! Ljubljanski festival ima sjajan program. Programe jakih europskih glazbenih središta neću ni spominjati – to je kao pričanje bajki. U najbližem susjedstvu nastupa i Winton Marsalys, jedan od najvećih svjetskih jazz i klasičnih trubača. Pitajte nekoga od naših nadobudnih organizatora koncerata znaju li tko je uopće Angela Gheorghiu! U Ljubljani svira i Bunin, veliki ruski pijanist, pobjednik Chopinova natjecanja 1985. koji je još tada trebao doći u Zagreb. Sada je 2004. a od Bunina u Zagrebu ništa. Ali zato imamo Pavarottija u Puli i nitko ne preuzima odgovornost za to što Hrvati misle da u svijetu postoje jedan veliki pijanist i tri velika pjevača. U nas se pojavio sloj novih funkcionara i političkih hohštaplera koje kultura uopće ne zanima. Iako su za nju zaduženi.

Mrvica
‘Maksim Mrvica je talentirani mladi čovjek koji je odlučio zarađivati novce, i ako njega ne smeta da Huljić govori kako je njegov đak, ne smeta ni mene. Ne privlači on mlade klasičnoj glazbi svojim nastupima, to je besmisleno. Ta je teorija naivna, i ostatak je socijalističkog mišljenja: tobože, idemo radnicima u tvornice puštati Beethovena na zvučnike. Kultura je elitna u spiritualnom, ne u materijalnom ili društvenom smislu. Ne radi se tu ni o kakvom doprinosu novih elemenata klasici. To radi genijalni Joachim Kühn kad improvizira na Bachovu Chaconnu. Maksim Mrvica, Vanessa Mae ili neki treći tog tipa muziciranja, svejedno – to je samo tvrda komercijala. Za mene je to glazbeni porno. No zanimljivo je kako se takve i slične produkcije uvijek želi zamotati u neku plemenitu ideju. Tobože, novine za malog čovjeka, glazba za široke slojeve, klasika za djecu – to je ordinarna laž i licemjerje. Najgori koncerti u Hrvatskoj su dobrotvorni, najgluplje se stvari prodaju pod plemenitu akciju spašavanja nekoga ili nečega, približavanja nekoga nečemu.’

Domingo i Pavarotti
‘Nije problem u Domingu i Pavarottiju. Oni bi vjerojatno došli prije da su ljudi koji vode organizaciju glazbenog života u Hrvatskoj bili manje površni, bolje upućeni i slobodniji u donošenju odluka. Dok se nisu pojavila “tri tenora”, nikoga tu nisu zanimali. Naši su politikanti onda došli na ideju kako će biti jako važno za hrvatsku kulturu ako Carrerasa, Pavarottija i Dominga čujemo i vidimo u živo. No hrvatska kultura time nije dobila ništa. Ta naša nazovi društvena krema kupuje kartu za ono što je k njima došlo sa zakašnjenjem od 30 godina! Nisam sada htjela ići u Pulu slušati Pavarottija jer ga previše cijenim a da bih si kvarila sjećanje na one dane kada je fantastično pjevao, kada je bio jedan od najboljih tenora. Zvati ga danas, to je trošenje novaca, on više ne može pjevati iz zdravstvenih razloga. Ali, ovaj cirkus kojim se danas medijski manipulira i neupućenima daje fikcija postojanja nečega što je već prošlo svršeno vrijeme, to hrvatskoj kulturi stvarno najmanje treba.’