Objavljeno u Nacionalu br. 453, 2004-07-20

Autor: Nina Ožegović

HRVATI NA SVJETSKOJ REGATI

1500 milja Marka Murtića po olujnom Baltiku

Marko Murtić, arhitekt i suvlasnik Dizajn centra AAG, od 17. lipnja do 9. srpnja sudjelovao je na trotjednoj baltičkoj regati Volvo Baltic Race kao skiper na svojoj 20 metara dugoj jedrilici AAG BIG ONE

Marko Murtić, poznati hrvatski jedriličar, inače, arhitekt i suvlasnik Dizajn centra AAG, koji se prošlog petka vratio s naporne, gotovo trotjedne baltičke regate Volvo Baltic Race.Marko Murtić, poznati hrvatski jedriličar, inače, arhitekt i suvlasnik Dizajn centra AAG, koji se prošlog petka vratio s naporne, gotovo trotjedne baltičke regate Volvo Baltic Race.“Htjeli smo iskusiti kako funkcionira jedrenje na lakoj i brzoj jedrilici tipa VO 60 u ekstremnim uvjetima na prestižnoj regati Volvo Baltic Race, koja se gotovo tri tjedna po olujnom i kišovitom vremenu vozila u švedskim, danskim i njemačkim vodama. Uz to, želimo da se naša ekipa HOT – Hrvatski oceanski tim, uključi u elitni krug vodećih jedriličarskih nacija svijeta. Iako smo bili posljednji, mislim da smo puno naučili, više nego iz pročitanih knjiga ili na bilo kojoj dosadašnjoj regati, a stekli smo i zanimljive kontakte.”

Vjetar od 40 čvorova puhao je punih sedam dana, često je padala kiša, temperatura je bila oko 12, a noću se spuštala i do sedam Celzijevih stupnjeva Hrvatski oceanski tim osnovan je u svibnju 2003. s namjerom da okupi najbolje hrvatske jedriličare i da s najvećim i najbržim brodom na Jadranu sudjeluje na svjetskim regatama Mediterana i Atlantika Tako govori Marko Murtić, poznati hrvatski jedriličar, inače, arhitekt i suvlasnik Dizajn centra AAG, koji se prošlog petka vratio s naporne, gotovo trotjedne baltičke regate Volvo Baltic Race. Na toj velikoj regati sudjelovao je sa svojim novim brodom AAG BIG ONE, dugačkim gotovo 20 metara, koji se smatra jednim od najbržih regatnih brodova Mediterana. U Hrvatskoj to je prva jedrilica klase VO 60, građena za utrke oko svijeta, koju su sredinom devedesetih, kad je konstruirana, prozvali nautičkom Formulom 1.

“Baltik je more koje zna biti jako neugodno, čak i ljeti; brzina vjetra od 40 čvorova nije neobična”, nastavlja Murtić. “Takav snažan vjetar puhao je punih sedam dana, često je padala kiša, temperatura je bila oko 12, a noću se spuštala i do sedam Celzijevih stupnjeva. U takvim ekstremnim vremenskim uvjetima mora se ići punim jedrima, bez razmišljanja. Ni jedna regata nije bila dulja od 2,5 dana, znači, jedrilo se od 200 do maksimalno 450 milja pa se ne mijenjaju članovi posade nego su svi stalno na brodu, iako po trojica voze. Nema spavanja niti silaženja s broda. Na početku nismo bili sigurni ni u sebe ni u novi brod, ali poslije smo postali jako kompetitivni i nikada nismo imali zaostatak veći od deset minuta iza trećeg broda. Prvo i drugo mjesto bilo nam je nedostižno jer to mogu postići samo brodovi najnovije generacije, koji su puno brži od našega.”

Marko Murtić osjetio je ljubav prema jedrenju još kao desetogodišnjak, kada je s ocem Edom Murtićem, poznatim hrvatskim slikarom i zaljubljenikom u jedrilice, stjecao prva iskustva na moru. “Imali smo obiteljsku jedrilicu i ljeta provodili na jedrenju, a ja sam o brodovima i moru učio u praksi, uglavnom na rekreativnim krstarenjima”, kaže. “Zatim sam počeo čitati knjige o jedrenju i studioznije proučavati brodove. Uslijedili su prve regate, susreti s jedriličarima i izmjene iskustava.”

Natjecanje Volvo Baltic Race bilo je vrhunski organizirano i ništa nije bilo prepušteno slučaju. Trajalo je od 17. lipnja do 9. srpnja, a u jedriličarskim krugovima smatraju ga umanjenom regatom Volvo Ocean Race, jednom od najznačajnijih utrka svijeta. Vozilo se desetak regata, a natjecalo se pet timova. Jedriličari su na putu od Goteborga preko Kopenhagena i Kiela do Warnemundea i Sandhamna sveukupno prešli oko 1500 morskih milja. U natjecanju su sudjelovali isključivo profesionalci s Novog Zelanda, iz Australije, Engleske, Švedske, Kanade, Norveške i Francuske, kaže, koji se smatraju najvećim jedriličarima svijeta. Brodove su tijekom cijele utrke pratili helikopteri, s kojih se snimala regata, te brodići s gledateljima, a uz trasu su bili podignute montažne mini-lučice. Ni jedna ekipa nije bila nacionalnog karaktera; ako je neki tim bio, primjerice, norveški, na njemu su bila maksimalno četiri Norvežanina, a ostali članovi posade bili su iz cijelog svijeta. Pobjednik je bila ekipa Sony Ericssona.

Svaka posada brojila je devet članova, a uz njih su uvijek bili predstavnici tamošnjih medija i sponzora, koji nisu smjeli jedriti nego samo natezati pinčeve ili pripremati hranu. U hrvatskoj ekipi HOT bilo je pet stalnih članova posade: uz Murtića kao skipera taktičara, to su bili Zadrani Ivan Zelenković i Robert Kožulić, te Šveđani Anders Carlberg i Johan Dahlgren. Tijekom trotjednog jedrenja promijenilo se 20-ak članova posade jer zbog privatnih razloga nitko nije mogao ostati dulje od deset dana na brodu. “Zbog toga akcije nisu mogle biti dobro uštimane, a da ne govorim o ‘trimanju’ broda”, kaže Murtić, dodajući da zapravo nisu imali sreće. No nisu imali nikakvih problema s popunjavanjem posade novim članovima jer je na takvim velikim natjecanjima navala nevjerojatno velika. Inače, HOT je osnovan u svibnju 2003. s namjerom da okupi najbolje hrvatske jedriličare i da s trenutačno najvećim i najbržim brodom na Jadranu sudjeluje na svjetskim regatama Mediterana i Atlantika.

“Novi brod tipa VO 60 enormno je skup – stoji oko četiri, pet milijuna eura, no mi smo kupili model iz 1997., koji se više ne proizvodi pa je cijena bila prihvatljivija”, kaže Murtić koji je s jedrilicom AAG BIG ONE VO 60 već sudjelovao na 12 regata, a od toga na sedam u Hrvatskoj na kojima je s HOT-om osvojio uglavnom prva mjesta. Za samo godinu dana tim je krstašem prošao 15 tisuća morskih milja. Prva inozemna regata s novim brodom bila je utrka Middle Sea Race na Malti na kojoj je stekao prva iskustva s jačim morem i životom na brodu tog kalibra. “Nakon iskustva na Baltiku, vidim da je regata po Sredozemlju bila turističko putovanje”, kaže Murtić.

Prvi brod VO 60 klase dizajniran je početkom devedesetih u studiju Brucea Farra: upotrijebljena je najsuvremenija tehnologija i najmoderniji materijali kako bi se stvorio lagan, ali snažan regatni krstaš, koji će se moći suočiti s najsurovijim uvjetima na najvećim svjetskim regatama. Dugačak je gotovo 20, visok 28 metara, a težak samo 13 i pol tona. Zbog ljepote i brzine nazvan je nautičkom Formulom 1. Prvi put je zaplovio na utrci Whitbread, današnjoj regati Volvo Ocean Race.

Murtićev brod nekad se zvao Chessie Racing i ima zanimljivu povijest. “Izgrađen je specijalno za američkog biznismena Georgea Collinsa, koji se njime natjecao dvije sezone i postizao zapažene rezultate”, kaže Murtić. Zatim je 1999. prodan Karlu Woku, biznismenu iz Hong Konga, koji mu je promijenio ime u Beam Geste. On se s njim želio okušati na poznatoj azijskoj regati China Sea Race, dugačkoj 575 milja, između Hong Konga i Manile. Brod je zatim 2001. u Švedskoj pod imenom Assa Ablay kompletno obnovljen tako da danas ima sve kvalitete brodova iz te klase, čak i grijanje. “O brodu je čak objavljena i knjiga”, kaže Murtić, dodajući da je održavanje tog broda vrlo skupo jer se svaki polomljeni dio mora zamijeniti novim, koji stoji isto kao i dio za novi brod.

“Prva dva broda stizala su na svih deset regata unutar 200, a pokatkad i 100 metara udaljenosti, znači, unutar samo jedne minute, i to nakon dva i pol dana jedrenja, što dovoljno govori o njihovoj pripremljenosti i znanju”, objašnjava Murtić. “To su bile užasno nabrijane ekipe, koje su imale proračun veći od 500 tisuća eura, dok je naš, unatoč sponzoru AV Teknik, bio deseterostruko manji. Najviše smo naučili od Šveđana koji imaju nevjerojatnu koncentraciju i mentalnu snagu. Iako nisu jedriličarski genijalci, zbog te fokusiranosti na jedrenje postižu maksimalne rezultate. Njima se ne može dogoditi da ne obave dogovoreni zadatak, a nama može – mi, recimo, odemo na pivo i mislimo kako ćemo posao obaviti kasnije. Šveđani, koji su bili na našem brodu, uveli su obvezne sastanke prije, u tijeku i na kraju svake regate. Na tim sastancima pretresali bismo sve pogreške i raspravljali o tome kako ćemo ih ispraviti. To se pokazalo jako korisno. Onda smo shvatili da se mi zapravo nismo dovoljno pripremili, iako smo do tada bili uvjereni da jesmo.”

O vrhunskoj organizaciji i profesionalizmu govore podaci o sigurnosnim mjerama, koje je organizator utrke proveo prije starta. Svaki je brod kompletno pregledan, očišćen i rasterećen od nepotrebnih stvari. Naime, točno je propisano koliko brod smije biti težak pa je strogo određeno koliko se smije nositi hrane, čak i toaletnog papira. “Naš brod su izvukli na suho, a onda ga gotovo posve rastavili i zatim ponovno sastavili”, kaže Murtić. “Pregledali su svako jedro, a onda na njih udarili pečat. Mi smo ponijeli 30-ak jedara, a dopušteno je voziti samo deset. Jedra se u tijeku utrke ne smiju mijenjati, jedino ako se unište. Zatim su izvagali sve teške stvari s našeg broda, pola pobacali, a onda zaplombirali sve sigurnosne uređaje. Nakon takvog detaljnog pregleda naš je brod bio lakši za skoro dvije tone. To pokazuje koliko smo imali nepotrebnih stvari na brodu. Takav profesionalizam još nigdje nisam vidio.”

Marko Murtić kaže da se ni jednom nisu našli u životnoj opasnosti, ali su mali prilične štete na brodu od udara vjetra, a jednom su se i nasukali. Kasnili su na start jer im je konop zapeo oko propelera, a nisu primijetili da je start zbog promjene vjetra pomaknut za 500 metara. Kad su stigli na startnu liniju, navigator se zbog žurbe nije snašao i nasukali su se nakon samo 300 metara vožnje. “Cijelo more oko Sandhamna puno je pličina; brod se nagnuo na jednu stranu tako da smo ga morali izvući i zakrpati dio kobilice”, kaže i dodaje da se drugog dana na tom istom mjestu nasukao drugi brod, koji zbog ogromne štete uopće nije mogao nastaviti utrku.

Na takvim utrkama ne jedu se ni konzerve niti mornarski specijaliteti, nego “hrana u vrećicama”, koja je prilagođena ekstremnim uvjetima: specijalan sadržaj, obogaćen vitaminima i mineralima, dovoljno je razmutiti u toploj vodi i popiti, a takav se obrok dopunjuje posebnim štapićima s instant-kalorijama. Doze su strogo određene, zapravo sve podsjeća na obrok astronauta, a prednost je u lakoj i brzoj pripremi.

Na pitanje što je najprivlačnije u jedrenju, osobito u ekstremnim vremenskim uvjetima, Murtić je odgovorio da su to napetost, opasnost i spoznaja da i mali pogrešni pokret sa spinakerom ili jedrom može brod i posadu dovesti u nezgodnu, a možda i pogibeljnu situaciju. “Jedrenje je timski sport i svi ljudi moraju biti prilagođeni uvjetima života i rada na brodu”, objašnjava Murtić. “Osobnost pojedinca ne smije biti primarna, treba je čak zatomiti, jer je tijekom duljeg boravka na malom prostoru broda najvažnije međusobno pomaganje.”

Marko Murtić najavljuje da početkom kolovoza namjerava ići na sedmodnevnu regatu Cawes Skandia Week u Englesku, najveću u toj zemlji, na kojoj se zna okupiti i do tri tisuće brodova. Zatim u listopadu slijedi Barcolana, pa Rolex Middle Sea Race, a u studenome regata preko Atlantika, na Karibe, koja će uključivati projekt Team Building. Naime, “AAG Nautika”, Murtićeva tvrtka koja daje podršku Hrvatskom oceanskom timu, nudi jedinstvenu mogućnost jedriličarima, ali i ostalima, osobito poslovnim ljudima, da sudjeluju na regatama kao članovi HOT posade. “Korist je višestruka: poboljšat će svoje jedriličarske sposobnosti, a istodobno uživati u doživljaju”, kaže. “Na brodu bi bilo pet stalnih članova posade tako da bi bilo još 13 slobodnih mjesta. Mislim da je to jako dobro za tvrtke, koje u takvoj neformalnoj i opuštenoj atmosferi mogu organizirati poslovne sastanke i druženja, ili iskoristiti jedrenje kao nagradno putovanje.”

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika