Kada 2009. Hrvatska službeno postane članica Europske unije, Zagreb će također službeno ostati bez mljekarica koje na tržnicama prodaju sir i vrhnje.Kada 2009. Hrvatska službeno postane članica Europske unije, Zagreb će također službeno ostati bez mljekarica koje na tržnicama prodaju sir i vrhnje. Više od 500 žena iz Zagorja i okolice nekoliko puta tjedno dolazi prodavati proizvode napravljene u kućnoj radinosti, a kupce u pravilu tretiraju poput dugogodišnjih prijatelja. Cjelokupni proces temelji se na povjerenju: kupci poznaju prodavačice po imenu i vjeruju da su upravo njihovi sir i vrhnje besprijekorno ukusni i čisti, a zauzvrat za preuzetu robu ne traže račun i potvrdu o kupnji. Kroz nekoliko godina takve scene postat će nezamislive jer regulativa Bruxellesa striktno propisuje način prodaje poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. U Europi je obavezno prilikom prodaje izdavati i račun – što zagrebačke mljekarice odbijaju. Glavni razlog je to što su presiromašne da bi kupile blagajnu, hladnjak i dodatno platile prodajno mjesto. Prosječno posjeduju tri krave, dok seoska gospodarstva u EU imaju oko 18 krava, što znači da su kudikamo rentabilnija. Stoga ne iznenađuju rezultati anketa koji govore da će na Dolcu i ostalim tržnicama 2009. ostati manje od trećine žena koje mnogi smatraju jednim od simbola Zagreba.

Europski propisi tjeraju u bankrot mljekarice i domaćinstva koja proizvode maslinovo ulje, rakiju i paški sir Ali to je dio onoga što Hrvatsku čeka ako želi ući u EU. “Sve zemlje koje su izvan EU zapravo igraju po njenim pravilima, ponašaju se tako da prilagođavaju svoje sustave njezinim pravilima. Najveća prednost ulaska Hrvatske u EU je to što postajemo dio jednog kluba, ali i mehanizma odlučivanja. Konkretno govoreći, to znači da nećemo samo odlučivati o ribarstvu na Jadranu, već će hrvatski građani posredno odlučivati i o ribarenju u Atlantiku, kao i o širim pitanjima koja se tiču budućnosti europskog kontinenta”, smatra ministrica europskih integracija Kolinda Grabar-Kitarović. Na pitanje koristi li Vlada EU kao štit kad donosi nepopularne poteze i mjere, Kolinda Grabar-Kitarović odgovara: “Sve prvenstveno radimo zbog nas samih, a EU je samo krajnji cilj, o čemu će na koncu ionako odlučivati hrvatski građani. Činjenica je da su ponekad neki potezi u medijima predstavljeni kao da je to od nas tražila EU, kao što je to bio slučaj s idejom o uvođenju devetogodišnje osnovne škole. EU nema jasnog stava treba li osnovna škola trajati osam ili devet godina, i to je stvar nacionalne odluke. Ono što EU traži od nas su neke norme i pravila koja bismo ionako prije ili kasnije sami donijeli, bilo da je riječ o sanitarnim standardima ili zaštiti potrošača”.

Važno je znati da su, osim strogo određenih pravila koje svaka zemlja članica EU mora poštovati, mnoge stvari prepuštene odlučivanju na nacionalnoj razini, dakako uz pažnju da se ne povrijede osnovna pravila koja važe za sve članice. U praktičnom smislu, u hrvatskoj javnosti se već pronijelo nagađanje da će nakon ulaska u EU u Hrvatskoj biti zabranjeno pečenje domaće rakije ili klanje svinja. To ipak nije točno: domaća rakija će se i dalje moći proizvoditi za vlastite potrebe, ali se bez poštivanja kakvoće i deklaracije neće smjeti prodavati. Da i ministrica europskih integracija nije presretna pojedinim odredbama koje Hrvatska mora prihvatiti, potvrdilo se na nedavnom susretu s Guentherom Verhaugenom, povjerenikom za proširenje EU. U neformalnoj atmosferi ona je počela objašnjavati kako nije sretna jer ubuduće neće biti kolinja na selu. “Nemojte se uzrujavati, ionako to i kod nas u EU svi i dalje rade”, nonšalantno je odgovorio Verhaugen. Međutim, premda se prema statističkim pokazateljima stječe dojam da Hrvatska nije duboko ispod razine europskog gospodarstva – u nekim ekonomskim segmentima čak je na razini novih članica EU – stvari se poprilično kompliciraju kada se radi o regulativi kojom se kontroliraju gospodarski procesi. Hrvatski proizvođači znatno zaostaju po kvaliteti proizvoda, subvencionirani su od strane države kako to u EU ne bi smjeli biti, neki od njih imaju monopol na tržištu, a svi zajedno zagađuju okoliš mnogostruko više od europskih proizvođača. Kako tvrdi bivši ministar europskih integracija Neven Mimica, najveći problemi i troškovi prilagodbe europskim standardima upravo se javljaju na području regulacije kvalitete proizvoda, sustava državnih subvencija, kontrole monopola i zaštite okoliša.

Samo će usklađivanje potonjeg sa standardima koji vladaju u EU, ističe Mimica, imati cijenu između sedam i deset milijardi eura, a proces će trajati godinama nakon što Hrvatska postane članica EU. EU posebnim propisima određuje kvalitetu širokog spektra proizvoda, koja je daleko iznad one zahtijevane u Hrvatskoj. Mimica napominje da se tu ne radi toliko o nedostatku tehnologije u proizvodnji, koliko u tehničkoj regulativi koja je naslijeđena iz vremena bivše Jugoslavije. Rezultat je taj što su ogromnoj većini hrvatskih proizvoda bilo koje vrste, čak i kad bi cijenom bili konkurentni, vrata tržišta EU zatvorena. Sa sličnim problemom suočila se i poljoprivredno jaka Austrija, koja u trenutku ulaska u EU 1995. na zajedničko tržište nije mogla plasirati čak 45 posto prehrambenih proizvoda. U Hrvatskoj 70 posto regulative u vezi kvalitete proizvoda u prehrambenoj industriji, koje donose nadležna ministarstva a provodi i kontrolira Zavod za normizaciju i mjeriteljstvo, nije usklađeno s propisima EU. Električni uređaji proizvedeni u Hrvatskoj ne zadovoljavaju iste sigurnosne uvjete kao oni napravljeni u EU, rijetki su proizvođači u kemijskoj industriji, kao i oni građevinskog materijala koji imaju certifikate kakvi se traže u EU a sve zbog toga jer Hrvatska od njih to ne traži. Ipak, najveći je problem u prehrambenoj industriji. Proizvodnja hrane u Hrvatskoj podliježe drugačijim normama od onih koje zahtijeva EU – propisane su drugačije vrste i količine aditiva i ostalih supstanci koje ulaze u proizvod, a različito je propisana količina masnoća i bakterija koje sirovina smije sadržavati. S obzirom na tisuće proizvoda i pripadajućih propisa, Mimica predviđa da će do 2007., za kada Vlada najavljuje završetak procesa prilagodbi, biti nemoguće uskladiti regulativu. Do tada će se Hrvatska susretati s pomalo apsurdnom situacijom – zbog strogih uvjeta kvalitete i obilnih subvencija u poljoprivredi koje EU ničim ne ograničava, na tržištu će se i dalje prodavati europski proizvodi koji su kvalitetniji i, u većini slučaja, jeftiniji. Uvjeti proizvodnje koje će Hrvatska morati usvojiti vjerojatno će primorska obiteljska domaćinstva, male proizvođače maslinova ulja, paškog sira, domaćeg vina i rakije svesti na puke dobavljače sirovine za veće proizvođače, koji će jedini biti u stanju investirati veliki novac u znanje i tehnologiju proizvodnje kako bi je podigli na razinu koju zahtijeva EU.

Drugo gospodarsko područje na kojem Hrvatska izrazito zaostaje za EU je sustav državnih potpora proizvodnji. Zbog zaštite fair playa u tržišnom natjecanju Europa je odavno direktne državne subvencije iz budžeta pojedinim poduzećima svela na minimum. Udio državnih potpora u BDP-u u Hrvatskoj iznosi između 3 i 4 posto, dok je europski godišnji prosjek oko 1 posto. Dakle, zbog sustava potpora koji primjenjuje, Europa s razmjerno manje novca postiže bolje efekte i dobiva konkurentnije gospodarstvo. U Hrvatskoj se još uvijek otpisivanjem dugovanja i davanjem državnih jamstava obilato pomažu poduzeća koja su godinama gubitaši. Bez ikakve tržišne logike proračunski se milijuni još uvijek nerijetko dijele prema političkoj podobnosti i interesima, koji se opravdavaju socijalnim prioritetima. Postoje i takvi primjeri pomoći posrnulim tvrtkama u Europi, no oni ne izlaze iz okvira jednokratne pomoći na rok od pola godine. Za razliku od takvih, vertikalnih potpora, EU primjenjuje horizontalne ili programske koje se odnose na subvencioniranje čitavih područja proizvodnje, nikako pojedinih kompanija. Čak i kod potpora sektorima Hrvatska nije kompatibilna EU. Zemlje EU, primjerice, subvencioniraju brodogradnju u iznosu od 10 posto cijene izgradnje broda. Hrvatska primjenjuje sličan model, ali na to se nadodaju, za europske pojmove, nedozvoljena državna jamstva i sustavno pokrivanje gubitaka poslovanja iz državnog budžeta. Dok u EU na programske potpore otpada 60 posto, u Hrvatskoj one ne prelaze 6 posto. Osim toga, prema EU regulativi, svaku bi subvenciju trebala odobriti Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja, što u Hrvatskoj još nije slučaj.

Ono što je većini Europljana nepojmljivo, a u Hrvatskoj će još nekoliko godina biti svakodnevica, jest nemogućnost biranja pružatelja javnih usluga. Ako hoće struju, Hrvati mogu koristiti samo usluge HEP-a, tko želi putovati po Hrvatskoj prisiljen je na drndanje vlakovima HŽ-a, let avionima Croatia Airlinesa ili trajektni prijevoz brodovima Jadrolinije. Čak ni poštanski promet nije dereguliran, unatoč postojanju kurirskih tvrtki. Naime, Zakon o pošti iz nekih poslova isključuje kurirske službe, a državnoj pošti daje monopol na određene pošiljke, što se prema nekima kosi s europskom praksom, gdje svaku od ove dvije djelatnosti reguliraju posebni zakoni. Isto tako, poslovanje HEP-a u današnjem obliku gotovo je nezamislivo u EU. Naime, uobičajeno je da jedna energetska kompanija kontrolira proizvodnju električne energije, no distribucija je prepuštena konkurenciji na tržištu. U Hrvatskoj će još nekoliko godina biti nezamisliv slučaj iz Velike Britanije gdje zgrade državne administracije strujom opskrbljuje francuski distributer.

“Divlji deponiji nikad neće biti eliminirani u potpunosti, jer to je sasvim sigurno proces koji će trajati od 10 do 15 godina, dok ne dođemo do nekih prihvatljivih europskih standarda”, smatra potpredsjednik Zelene akcije Toni Vidan. On podsjeća da i službeni dokumenti EU spominju ekologiju kao jednu od neuralgičnih točki u današnjoj Hrvatskoj. Cijenu nebrige za okoliš osjetit će građani, ali i domaće tvrtke. “Europske institucije neće dopustiti da poduzeća u Hrvatskoj na neprihvatljiv način zbrinjavaju svoj tehnološki otpad koji sada u velikoj mjeri završava u okolišu, nego će postojati mnogo jači nadzor koji će prisiliti poduzeća na zbrinjavanje tog otpad na ekološki prihvatljiv način koji je, naravno, i skuplji”, pojašnjava Vidan. Članice EU imaju postrojenja za zbrinjavanje tehnološkog otpada, tako da će i Hrvatskoj trebati jedno ili dva odlagališta tehnološkog otpada i vjerojatno jedna spalionica, ali ne na lokaciji gdje je bio Puto, koja je bilo nekoliko kilometara od središta Zagreba.

Hrvatsko zdravstvo jedno je od rijetkih područja u kojem postoji visok stupanj usuglašenosti s normama EU. “Hrvatska zakonska regulativa za navedeno područje nije sporna”, objašnjava nekadašnji ministar Andro Vlahušić. Čini se da je u Hrvatskoj ključno pitanje budžeta, a ne zakoni. Vlahušić upozorava da bi situaciju dodatno mogli opteretiti zahtjevi Ministarstva financija koje bi zbog utrke usklađivanja s maastriškim kriterijima moglo prouzrokovati rat hrvatskih ministarstava. Unatoč dostatnim financijskim rezervama koje država planira za zdravstvo, a zbog 4 milijarde kuna manjka, Vlahušić smatra da će najveći teret pasti na leđa Ministarstva zdravstva, kojem bi situaciju mogla otežati nastojanja da osigura financijske uvjete kakve ima EU. “Na nacionalnoj razini bit će problem na koji način ćemo uskladiti nacionalne i europske kriterije što Hrvatsku očekuje u sljedeće tri, četiri godine, odnosno do stupanja u EU. Prije toga će biti potrebno obaviti sva potrebna usklađenja”, dodaje Vlahušić i zaključuje da će za sektor javne potrošnje, primjerice zdravstvo, školstvo i socijalna davanja, biti nužan nacionalni konsenzus.

S obzirom na nerijetko duga čekanja i proceduralnu otegnutost operacija presađivanja organa, srca ili kuka, snimaka mozga ili ultrazvuka u hrvatskim bolnicama te realnost očekivanja ikakvih pomaka i promjena, Vlahušić podsjeća na primjer europskog Suda za ljudska prava u Strasbourgu u slučaju Velike Britanije i Francuske. “Taj slučaj doveo je do zakonske regulative o sprečavanju kršenja prava pacijenata, na što se svodi neprimjereno dugo čekanje. Tim su zakonom postavljeni sasvim konkretni rokovi izvršenja operacija. Konkretno, za transplantaciju srca potrebno je naći odgovarajućeg darovatelja. Hrvatska je zabilježila porast darovatelja i na taj način se približila mreži eurotransplantera, što će pružiti priliku ljudima da nađu podudarnog darovatelja. No kardiološki zahvati razlikuju se, primjerice, od onkoloških zahvata ili pak operacija presađivanja kuka. Pomaci koji su napravljeni za vrijeme mog mandata su smanjenje liste čekanja, odnosno njihovo prepolovljivanje u bolnici Rebro u Zagrebu. Kupnjom šest aparata za koronarografiju u bolnicama u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Slavonskom Brodu i Osijeku postignuta je potpuna pokrivenost na državnoj razini. Osim toga, otvorena je i nova dvorana za transplantaciju srca u bolnici Dubrava i u bolnici u Splitu, a lani su uvedeni i novi Shimadzu dijagnostički aparati te CT magnet”, kaže Vlahušić.

Zbogom kolinje
“Hrvatski poljoprivrednici – i pojedinci i kombinati – doživjet će ogroman šok zbog ulaska u Europsku uniju. Najveće probleme doživjeti će mljekarska industrija jer seljaci u EU ne dobivaju ništa za litru mlijeka, već ih se plaća po broju krava. Kako seoska gospodarstva u Hrvatskoj prosječno imaju manje od tri krave, domaći proizvođači mogli bi bankrotirati”, kaže Božidar Pankretić, ministar poljoprivrede. U Hrvatskoj seljak za litru mlijeka dobiva 65 lipa, što je više od europskog prosjeka. Kada ove subvencije budu ukinute, 47.000 obiteljskih gospodarstava naći će se u velikim problemima.
Vani su nezamislive svinjokolje koje se obavljaju po seoskim dvorištima. Zbog toga svaka klaonica koja neće imati europski broj pripadat će pod komunalnu klaonicu i neće moći raditi za neko veće tržište. Primjerice, u Sloveniji je gotovo dvije trećine klaonica i preradbenih kapaciteta u mesnoj industriji zatvoreno, jer se nisu na vrijeme prilagodili. Od nekadašnjih 1600 klaonica ostalo je svega desetak manjih koje imaju europski broj.
Danas u Hrvatskoj također postoji tek nekoliko klaonica koje imaju europski broj i one mogu izvoziti na europsko tržište svoje prerađevine, svježe ili smrznuto meso. Svake godine dolazi europska inspekcija koja radi vrlo detaljne inspekcije i u klaonicama moraju biti u potpunosti zadovoljeni svi standardi, od HASTAP-a pa do svih drugih standarda koji su vrlo jasno naznačeni u uvjetima EU za pojedine objekte.

Europski trikovi u zaobilaženju zakona
U Ministarstvu za europske integracije prikupljaju se različiti primjeri iz sudske prakse zemalja članica EU, koji pokazuju da je riječ o kompleksnom tržištu na kojem je, osim konkurentnosti, važno posjedovati spretnost za zaobilaženje i ublaživanje određenih pravila Unije. Premda su u Uniji na snazi propisi koji ne dopuštaju pozitivnu diskriminaciju vezanu uz poreze na različite proizvode, Francuska je 1985. uspjela izboriti uvođenje manjeg poreza za svoja tradicionalna slatka vina, argumentirajući to financijskom pomoći ruralnim područjima koja ovise o proizvodnji vina. Jedan od važnijih principa Unije je i zabrana promoviranja domaćih proizvoda na način da se diskriminiraju proizvodi drugih zemalja članica. U praksi to znači da nakon što uđemo u EU više nećemo smjeti imati promotivne kampanje poput «Kupujmo hrvatsko» ili «Izvorno hrvatsko», jer se proizvodi mogu reklamirati navodeći njihovu kvalitetu, ali ne i oznaku nacionalnosti. Sličan je problem 1982. godine imala Irska, kojoj je Europska komisija zabranila promotivnu kampanju «Buy Irish». Uz vješti slalom po briselskim pravilima moguće je zadržati i monopolnu situaciju na tržištu određene zemlje: tako je 1984. Irska donijela zakon po kojem uvoznici naftnih proizvoda trebaju do 35 posto svojih potreba nabavljati od Irish National Petroleum Company po fiksnim cijenama. Monopol državne naftne kompanije Irska je opravdala na osnovi zaštite javne sigurnosti i javnog poretkam, tvrdeći da je to jedini način nacionalne zaštite postojećih kapaciteta rafinerija i prodaje proizvoda. Sud je prihvatio objašnjenje INPC-a, jer «opstanak rafinerije omogućava Irskoj ulazak u dugoročne ugovore s proizvođačima nafte koji će osigurati kontinuitet u nabavci nafte tijekom eventualnih kriza». Ponekad je za zaobilaženje pravila potrebno samo – promijeniti ime proizvodu. Tako je najbizarniji slučaj o kojem je odlučivala Europska komisija vezan uz njemačku sexy igračku, lutku za napuhavanje «Heidi». 1985. godine Velika Britanija je njemačkoj tvrtki Conegate zabranila uvoz lutaka zbog zaštite javnog morala, tvrdeći da je riječ o nemoralnoj i opscenoj robi. Nijemci su uskoro iz naziva proizvoda maknuli riječ «sex», obrazložili da je riječ o njihovom nacionalnom proizvodu, pa su uskoro u Veliku Britaniju bez ikakvih zapreka uvezli «Heidi – lutku za odrasle».