Objavljeno je službeno priopćenje da su svi oni uhićeni jer je riječ o plaćenicima, bivšim pripadnicima južnoafričke vojske, koji su pripremali ilegalnu akciju.Oko podneva 6. ožujka ove godine na međunarodni aerodrom Hararea, glavnoga grada afričke države Zimbabve, sletio je avion Boeing 727 tvrtke “Logo Inc.”, male kompanije nedavno registrirane na britanskim Djevičanskim otocima. Avion je doletio iz južnoafričkoga grada Johannesburga, trebao je ukrcati neku robu i odletjeti dalje. U njemu su bila tri člana posade i 67 putnika. Skrenuo je prema vojnom dijelu aerodroma, gdje su ga na pisti čekala trojica muškaraca, a pokraj njih su bili sanduci koje je trebalo ukrcati. No kada se avion zaustavio, opkolili su ga zimbabveanski vojnici te uhitili i one koji su bili na pisti i one u avionu. Objavljeno je službeno priopćenje da su svi oni uhićeni jer je riječ o plaćenicima, bivšim pripadnicima južnoafričke vojske, koji su pripremali ilegalnu akciju. U sanducima je bilo oružje, puške AK47, pištolji, municija, minobacači i raketni bacači. Među novinarima u Harareu čule su se spekulacije da se planiralo oružje ukrcati u avion, da se u avionu plaćenici naoružaju, te da potom iziđu iz aviona, zauzmu aerodrom te počnu akciju protiv vlasti predsjednika Zimbabvea Roberta Mugabea, koji se posvađao sa zapadnim zemljama i širom međunarodnom zajednicom. Svi uhićenici odvedeni su u zatvor Chikurubi 30 kilometara od Hararea, gdje su bačeni u lance.

Plaćenici su nijekali da su planirali srušiti režim u Zimbabveu. Njihov šef, Britanac Simon Mann, koji je avion dočekao na pisti, tvrdio je da se avion spustio u Harare iz tehničkih razloga. On je izjavio da je oružje, koje je čekalo na pisti, on za 180.000 dolara legalno kupio od zimbabveanske državne kompanije za prodaju oružja. Ono im je trebalo za čuvanje jednog rudarskog kompleksa u nemirnoj pokrajini Katangi u DR Kongu. Mann je tvrdio da je sa zimbabveanskom državnom kompanijom za prodaju oružja ZDI već trgovao, da se takvim poslovima bavio i prije, jer ima za to specijaliziranu kompaniju.

Poznato je da se Mann bavi upravo takvim poslovima, pa je njegova priča mogla izgledati uvjerljiva. Riječ je o 49-godišnjaku iz poznate britanske obitelji koja posjeduje velike pivovare. Njegov otac bio je kapetan engleske reprezentacije u kriketu. Simon Mann školovao se u elitnoj privatnoj gimnaziji Eton, koju pohađaju budući britanski kraljevi i premijeri, a poslije je završio najpoznatiju britansku vojnu akademiju u Sandhurstu. Postao je časnik britanske pukovnije Scots Guards, te je vrlo brzo napredovao. Primili su ga u najelitniju britansku vojnu postrojbu, komandosku postrojbu SAS, kojoj je čak neko vrijeme bio i zapovjednik. Služio je među ostalim na Cipru, u Njemačkoj, Sjevernoj Irskoj i Srednjoj Americi.

Vojsku je napustio 1981. jer se želio baviti privatnim poslom. Sljedećih deset godina bavio se zaštitarskim poslovima, te osiguravao tjelohranitelje poznatim osobama. Uz to, trgovao je kompjuterima i sigurnosnim uređajima. U vojsku se vratio 1990., kada je Velika Britanija pripremala svoj vojni kontingent za Zaljevski rat u kojem je sudjelovao kao jedan od ađutanata zapovjednika britanskog ekspedicijskog korpusa generala Petera de la Billierea. Po završetku rata ponovno se demobilizirao i počeo baviti privatnim poslovima.

Tada je osnovao svoje poduzeće “Executive Outcomes”, za koje se tvrdilo da daje sigurnosne usluge stranim klijentima. Mann je sljedećih godina zaradio milijune jer je preuzimao riskantne sigurnosne poslove u ratnim zonama diljem svijeta, prije svega u Africi. Posebno je mnogo radio u Angoli, gdje su njegovi ljudi čuvali rudnike dijamanata i naftne bušotine.

Mann je sredinom 90-ih sa svojim kolegom, bivšim časnikom iz pukovnije Timom Spicerom osnovao kompaniju “Sandline International”, za nove poslove, ne više stražarske, nego plaćeničke. Ta se kompanija snažno angažirala tijekom rata u afričkoj državi Sijera Leone, gdje je izbio građanski rat, u kojem je glavni cilj pobunjenika bio zauzeti rudnike dijamanata na sjeveru zemlje. Vlada je tada angažirala kompaniju “Sandline International” da joj pomogne, pa su Mannovi i Spicerovi plaćenici odigrali veliku ulogu u suzbijanju pobune, te pobjedi vladinih snaga, sudjelujući u operacijama i krijumčareći oružje u zemlju koja je bila pod embargom UN-a. Mann se poslije hvalio da je u Sijera Leoneu “branio demokraciju”. Nakon što je uhićen u Harareu, tvrdio je da je ta operacija bila samo još jedan njegov posao zaštite instalacija na jednom afričkom rudniku. Kada su ga pitali o kojem je rudniku riječ i tko ga je angažirao, nije želio otkriti.

Dva dana nakon uhićenja plaćenika na aerodromu u Harareu javio se u Malabou, glavnom gradu Ekvatorijalne Gvineje, njen predsjednik Teodoro Obiang Nguema Mbasogo te obznanio da su ti plaćenici krenuli da ruše njega i njegov režim. On je tvrdio da za to ima čvrste dokaze, jer su njegove snage sigurnosti uhitile petnaestoricu plaćenika iz te grupe, koji su kao prethodnica stigli u Ekvatorijalnu Gvineju da na terenu pripreme akciju, i neki od uhićenika su to priznali.

Odmah se postavilo pitanje zašto bi netko želio srušiti režim u Ekvatorijalnoj Gvineji. Ta bivša španjolska kolonija Rio Muni minijaturna je afrička država od samo 28.000 četvornih kilometara i sa samo 450.000 stanovnika. O siromaštvu te države svojedobno su pisali rijetki novinari koji bi je uspjeli posjetiti. Ljudi su živjeli u neviđenoj bijedi, u glavnom gradu postojao je samo jedan hotel, u kojem nije bilo struje, tekuće vode, a često ni hrane. U cijeloj zemlji bilo je tek nekoliko stotina automobila koji su bili u voznom stanju. Telefonski imenik cijele zemlje sastojao se samo od dva lista papira, na kojima su vlasnici telefona bili popisani po imenu. Na aerodromu nije bilo aerodromske zgrade, nego su svi službenici bili u jednoj baraci s limenim krovom.

Zemlja je nezavisnost dobila 1968., kada se cijela Afrika oslobađala kolonijalizma. Kada su Španjolci otišli, vlast je preuzeo tada 44-godišnji Francisco Macias Nguema, sin jednog plemenskog vrača, koji je radio u španjolskoj kolonijalnoj upravi. On se proglasio doživotnim predsjednikom, uveo strahovladu, tijekom koje je ubio najmanje 80.000 ljudi, među ostalima i sve svoje političke protivnike koji nisu na vrijeme pobjegli u inozemstvo. Vladao je do 1979., kada je protiv njega državni udar organizirao njegov nećak Teodoro Obiang Nguema Mbasogo koji ga je smaknuo. Obiang je počeo vladati kao i njegov stric, s jedinom razlikom što on organizira svakih nekoliko godina formalne predsjedničke izbore, na kojima dobiva više od 99 posto glasova. Ako mu se netko politički pokuša suprotstaviti, završi u zloglasnom zatvoru Black Beach, gdje se zatvorenici premlaćuju, lome im se kosti i čupaju nokti. To često osobno čine članovi predsjednikove obitelji. Oslobođeni zatvorenici prepoznaju se po krivo srašćenim nogama i rukama slomljenim u zatvoru.

Zbog takvog Obiangova ponašanja malo tko je htio održavati bilo kakve ozbiljnije odnose s njim i njegovom zemljom. SAD je zbog kršenja ljudskih prava svojedobno čak prekinuo diplomatske odnose s Ekvatorijalnom Gvinejom. No situacija se bitno promijenila sredinom 90-ih, kada su istraživanja u obližnjim zemljama pokazala da je područje Gvinejskog zaljeva bogato naftom, pa se pretpostavilo da bi nafte moglo biti i u toj zemlji.

SAD je bio jako zainteresiran za širenje nalazišta u tom području, kako bi smanjio svoju ovisnost o nafti u Perzijskom zaljevu. Amerika je tako naglo razvijala nalazišta u Nigeriji i Kamerunu da sada 15 posto američkog uvoza nafte dolazi iz tog područja, a želi postotak povećati na 25 posto. Zbog toga je američka vlada stupila u kontakt s Obiangom kako bi on dopustio istraživanje nafte i na svojem teritoriju. Tako je u Ekvatorijalnu Gvineju 1995. došla američka naftna kompanija “Exxon”, te vrlo brzo pronašla ogromna nalazišta nafte. “Exxon” je izgradio velike bušotine, investirao više od milijardu dolara, doveo više od 3000 američkih radnika, te sada pumpa gotovo 500.000 barela nafte na dan, čime je Ekvatorijalna Gvineja postala treći najveći proizvođač nafte u Africi. SAD je obnovio diplomatske odnose s Ekvatorijalnom Gvinejom, Obiang je postao rado viđen gost u Washingtonu, gdje ga je primio i George W. Bush.

Procjenjuje se da Ekvatorijalna Gvineja od eksploatacije zarađuje oko pola milijarde dolara godišnje. Novinari koji su je posjetili tvrde da je aerodrom glavnoga grada moderno opremljen, na njega slijeću avioni raznih svjetskih kompanija, pa postoji čak i izravna dnevna avionska linija između Houstona i Malaboa. Kada je nedavno nizozemski KLM otvarao liniju s Malaboom, jedan svoj avion nazvao je po predsjedniku Obiangu. Jedna francuska kompanija uvela je u Ekvatorijalnu Gvineju GSM mrežu za mobitele, izgrađeni su luksuzni hoteli, pred kojima mušterije čekaju lokalne i inozemne prostitutke, a po gradu se voze najnoviji modeli sportskih automobila i džipova.

No međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava tvrde da stanovništvo i dalje živi bijedno, a obogatio se samo jedan uski krug ljudi u samom vrhu režima. Tako je stoga što je Obiang dogovorio s američkim partnerima da novac što ga Amerikanci plaćaju za koncesiju za eksploataciju nafte ne plaćaju u državni proračun, nego na njegov privatni račun u američkoj banci Riggs Bank. Ovih je dana jedna američka financijska inspekcija počela istragu u vezi s jednim takvim njegovim privatnim računom na kojem je čak 700 milijuna dolara.

Obiang ne može jednostavno uživati u svojem bogatstvu i ugledu, jer se razbolio od raka prostate. Nije poznato u kakvom je stanju pa su se počele raspredati priče o tome tko bi ga mogao naslijediti. Najčešće se govori da će to biti njegov 35-godišnji sin Teodorin Nguema Obiang, ministar infrastrukture i javnih radova u vladi Ekvatorijalne Gvineje, producent rap glazbe i međunarodni playboy. Teodorin je često u Rio de Janeiru i Hollywoodu, a mnogo vremena provodi u apartmanu u jednom od najluksuznijih hotela u Parizu, gdje po tamošnjim ulicama vozi automobile kao što su Bentley ili Lamborghini i druži se s ruskim ljepoticama. Veliki je ljubitelj rapa, pa je prije nekoliko godina investirao nekoliko stotina tisuća dolara te osnovao vlastitu glazbeno-izdavačku kompaniju TNO Entertainment, pri čemu je TNO kratica njegova imena Teodorin Nguema Obiang. Navodno je kompaniju osnovao zato da može izdavati ploče američke rapperice Eve, s kojom je bio u vezi. Dosta očeva novca investirao je u nekretnine, pa je vlasnik vile u losangeleskom Bel Airu vrijedne šest milijuna dolara i otmjenog stana u New Yorku.

Zbog njegova ponašanja, mnogi u Ekvatorijalnoj Gvineji mogli bi se usprotiviti da on postane novi vođa države. Navodno šef države želi postati predsjednikov brat Armengol Ondo Nguema, zadužen za nacionalnu sigurnost. No i u inozemstvu ima onih koji zainteresirano promatraju situaciju u državi nakon što je objavljeno da je predsjednik Obiang bolestan. Onima koji znaju što se sve posljednjih godina događalo Obiangova tvrdnja kako su stranci uhićeni u Harareu željeli srušiti njega zvučala je prilično uvjerljivo. Posebno kada je sljedećeg dana nakon Obiangove izjave sve priznao i objasnio jedan od petnaestorice plaćenika koji su uhićeni u Ekvatorijalnoj Gvineji.

Bio je to Nick Du Toit, 48-godišnji južnoafrički plaćenik, koji je cijelu akciju organizirao zajedno s Mannom, pa je znao točno što se događalo. Iza svega su navodno bili jedan britanski milijunaš libanonskog podrijetla te jedan njegov prijatelj, oporbeni političar iz Ekvatorijalne Gvineje, koji sada živi u Španjolskoj.

Prema tvrdnjama Toita i nekih drugih južnoafričkih izvora idejni vođa cijelog projekta bio je britanski poslovni čovjek libanonskog podrijetla Ely Calil. On se iznimno obogatio trgujući nigerijskom naftom, a odlično je poznavao naftne prilike u cijelom području Gvinejskog zaljeva, pa i u Ekvatorijalnoj Gvineji. On je 2002. bio uhićen kada je ustanovljeno da je velike poslove u Nigeriji dobivao potplaćujući nekadašnjega nigerijskog predsjednika Sanija Abachu u ime francuske naftne kompanije “Elf-Aquitaine”, ali je poslije oslobođen.

Njegov prijatelj Severo Moto opozicijski je političar iz Ekvatorijalne Gvineje koji je pobjegao u Španjolsku, ali koji ima ambicija da se vrati u domovinu i postane njen predsjednik. Calil je bio spreman financirati takav projekt, kojim bi Obiang bio svrgnut, a Moto postavljen za predsjednika. Navodno je stupio u kontakt s Mannom, te mu ponudio da obavi taj posao za velik honorar. Priča se da mu je ponudio pet milijuna dolara za financiranje cijele akcije, ali i posebnu nagradu ako stvar uspije. Rekao mu je da će Moto biti vrlo izdašan u davanju koncesija za eksploataciju nafte onima koji će mu pomoći. Calil je računao da će on osobno dobro proći, a to je obećao i Mannu koji je pristao sve organizirati.

Mann je stupio u kontakt s Toitom, koji je u Južnoafričkoj Republici imao plaćeničku agenciju, te mu platio dva milijuna dolara da okupi plaćenike. Dogovorili su se da će Toit s četrnaestoricom otići u Ekvatorijalnu Gvineju, a da će Mann s ostalima doći poslije, kad nabavi oružje. Odlučio je oružje nabaviti u Zimbabveu, gdje ga je i prije nabavljao. Dogovorio se s predstavnicima tamošnje kompanije za prodaju oružja da će mu oružje isporučiti između 10. i 20. veljače na aerodrom u gradu Kolweziju u pokrajini Katangi na krajnjem istoku DR Konga. Plaćenici su trebali avionom doletjeti u Kolwezi, preuzeti oružje te odletjeti dalje za Ekvatorijalnu Gvineju i tamo izvršiti puč. Mann je otputovao u Kolwezi da dočeka oružje, ali ono nikako nije stizalo iz Zimbabvea, pa se s cijelom akcijom čekalo. Mann je nekoliko puta zvao u Harare i urgirao isporuku, ali su mu stalno javljali da ima teškoća. Na kraju mu je rečeno da oružje ne mogu isporučiti u Kolwezi, ali da ga on može preuzeti na aerodromu u Harareu. On je tada odlučio promijeniti plan, pa je 6. ožujka iz Kolwezija zajedno s još dvojicom pomagača otputovao u Harare da prekontrolira to oružje, a kada se uvjerio da je oružje spremno, naredio je da plaćenici umjesto za Kolwezi avionom krenu za Harare, gdje će se on zajedno s oružjem ukrcati u avion. Bila je to stupica.

Kako se sada čini, njegov bliski suradnik Toit igrao je dvostruku igru. S jedne je strane surađivao s Mannom, ali je, čini se, o cijeloj zavjeri unaprijed obavještavao Obiangova brata, šefa sigurnosti Armengola Onda Nguemu. Čini se da je za cijelu zavjeru od samog početka znao i Obiang, pa je stupio u kontakt s Mugabeom, da se plaćenici namame u stupicu i uhite, što je i učinjeno.

Ovih dana plaćenici su izvedeni pred sud u Harareu. Plaćenike koji su bili u avionu tužitelj je optužio za sitan imigracijski prekršaj, oni su sve priznali, pa se očekuje da će biti kažnjeni globom od 200 dolara i protjerani. No Mann i dvojica koji su s njim bili na aerodromu optuženi su za ilegalnu trgovinu oružjem, pa bi mogli dobiti deset godina zatvora. Mogli bi i biti izručeni Ekvatorijalnoj Gvineji, s kojom je Zimbabve nedavno potpisao sporazum o izručenju, a tamo će Mannu prijetiti smrtna kazna. On je pred sudom u Harareu djelovao kao slomljen čovjek, možda i zbog toga što je u zatvoru Chikurubi navodno stalno u lisicama s lancima na nogama. Još će mu gore biti ako bude izručen u Ekvatorijalnu Gvineju. Kako je u tamošnjim zatvorima pokazuje podatak da je jedan od petnaestorice plaćenika uhićenih u ožujku u zatvoru Black Beach već preminuo.