Šimenc jedan je od najboljih hrvatskih sportaša i najboljih vaterpolista svijeta te je stoga na 16. sjednici Vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora u utorak 2. kolovoza odlučeno da će nositi zastavu na svečanom mimohodu otvaranja Olimpijskih igara u At“U Beogradu sam prvi put nakon 13 godina i nije se nimalo promijenio”, rekao je Dubravko Šimenc pri prvom susretu s Nacionalovim reporterima nekoliko sati prije utakmice protiv Kazahstana na međunarodnom vaterpolo turniru Trofej Beograd. Dubravko Šimenc jedan je od najboljih hrvatskih sportaša i najboljih vaterpolista svijeta te je stoga na 16. sjednici Vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora u utorak 2. kolovoza odlučeno da će nositi zastavu na svečanom mimohodu otvaranja Olimpijskih igara u Ateni.

'Netko mi je davno rekao da moram više trenirati što sam stariji, toga se i držim' 'Vaterpolo je sport u kojemu nikada nije bilo nacionalizma, zato je reprezentacija Jugoslavije postizala dobre rezultate' 'Kao vijećnik općine Trnje htio sam napraviti nešto po pitanju sportskih terena, ali nakon što sam prisustvovao na nekoliko sjednica razočarao sam se u politiku' Goran Prpić i ja upisali smo se 1999. na listu simpatizera HDZ-a u nadi da će nam se otvoriti neka vrata u budućnosti, tako su se tada rješavale neke stvari' Dubravko Šimenc počeo je trenirati 1975., a prvi trofej osvojio je već tri godine kasnije. “Na utakmici održanoj na 1. maj pobijedili smo Partizan, najjačeg konkurenta u bivšoj državi te smo postali pionirski prvaci kupa Jugoslavije”, rekao je Šimenc. Tijekom karijere po hrvatskim i talijanskim klubovima te jugoslavenskim i hrvatskim reprezentacijama Šimenc je osvajao brojne trofeje, ali je zbog svojih naglih izjava i postupaka zapadao u brojne nevolje. Njegov mu je temperament donio brojne nadimke koji su ga opisivali kao ‘zločestog dečka’.

NACIONAL: Kako se osjećate nakon što Vas je Vijeće HOO-a izabralo za stjegonošu na predstojećim OI uz veslača Igora Boraske i rukometaša Slavka Goluže? – Zahvaljujem se HOO-u na izboru. Ponosan sam zbog sebe, ali i obitelji koja je prava sportska obitelj. Mama, tata, sestra i ja, svi smo sportaši.

NACIONAL: Kako komentirate nezadovoljstvo rukometaša koji smatraju da bi stjegonoša trebao biti Slavko Goluža? – Bilo bi najpametnije ništa ne komentirati. Žao mi je što već drugi put za redom, dakle uoči Sidneya i sada, nastaje problem oko stjegonoše, a ja sam u središtu problema. Za izbor stjegonoše trebali bi postojati kriteriji, a njih bi trebao postaviti HOO. Ti kriteriji trebali bi biti uspjesi na OI, starost pojedinog sportaša i drugo. Čast nošenja stijega na otvaranju OI nije dobio Vaterpolo savez, nego ja osobno. Ove godine napunit ću 38 godina i nakon cjelokupne karijere, osvojenih medalja i postignutih golova mislim da sam to i zaslužio. Inače sam pomalo zajeban, tvrdoglav karakter, škorpion sam po horoskopu, ali mislim da sam dobar čovjek. Mnogi to znaju te iskorištavaju moje nedostatke. Uostalom, rukomet je moja druga ljubav, moj drugi najdraži sport. Da su kojim slučajem izabrali Borasku ili Golužu, čestitao bi im od srca, unatoč tome što bi mi bilo žao. Bilo mi je krivo što nisam nosio Hrvatsku zastavu u Sidneyu, ali mi je bilo drago zbog Gorana Ivaniševića. Kada bi Ivanišević nastupao u Ateni, vjerojatno bi opet on nosio zastavu. Najviše mi smeta hrvatska razjedinjenost i naš jal. Zbog toga sam, čim sam saznao za odluku, nazvao Golužu i rukometnog izbornika Ninu Červara i zamolio ih da poruče svojim reprezentativcima kako ne želim da to utječe na odnose rukometaša i vaterpolista u sportskom selu. Mi smo kap u moru sportaša i nacija koje će tamo nastupiti i nema smisla da se zbog toga natežemo i trošimo energiju na međusobne svađe. Mislim da neki ljudi ne cijene, a to me čudi, uspjehe Hrvata u jugoslavenskim reprezentacijama. Zar sam nastupima za Jugoslaviju bio manji Hrvat nego što sam danas, a bilo je triput teže ući u prvu momčad?

NACIONAL: Koliko je vaterpolo turnir u Beogradu pomogao reprezentaciji i što mislite kako ćete se plasirati na OI u Ateni? – Puno nam pomaže ovaj turnir jer zbog nedostatka novaca nismo igrali u svjetskoj vaterpolo ligi. Sve su reprezentacije odigrale dvadesetak utakmica više od nas. No, mi smo navikli na takve uvjete i tako nas izbornik Zoran Roje i priprema. Nastojimo od jutra do mraka razmišljati pozitivno. Ovaj turnir nazivamo radnim jer se pored svega rano ustajemo i puno treniramo. Ujutro treniramo, popodne igramo utakmice.

NACIONAL: Može li se već sada govoriti o favoritima u Ateni? – Amerika je već sada u velikoj formi. Po mom mišljenju prerano. Mi smo već na ovom turniru pokazali čvrstinu u obrani što me posebno veseli jer sam obrambeni igrač. Ali i zato što je snažna obrana, filozofija svih danas timskih sportova. Mi ćemo na Olimpijadi nastojati biti prvi u skupini kako bismo odmah zaigrali u polufinalu. Cilj nam je ući u borbu za medalje. Kvalitetu imamo i pokazali smo je i na prošlom europskom, ali i na svjetskom prvenstvu. Premda smo na svjetskom prvenstvu u Australiji neobjašnjivo izgubili. To je bila kao neka crna rupa u koju smo upali.

NACIONAL: Još na prošloj Olimpijadi pričalo se da ćete napustiti profesionalnu karijeru, što će se dogoditi nakon ove? – Male su šanse da nastupim i na sljedećoj. Lako je biti na pripremama kada nemaš obitelj, djecu i obveze. Posljednjih nekoliko godina obitelj mi je u Zagrebu, a ja u Italiji, i to mi se baš ne dopada. Tu moja supruga ima odlučujuću ulogu. Mnogi me već pitaju kada ću više završiti s karijerom, ali svake godine na kraju sezone dobijem nekoliko poziva za sljedeću, koje teško mogu odbiti.

NACIONAL: Osjećate li teret godina, neki su suigrači gotovo 20 godina mlađi? – Ne osjećam se starim, ali mi je najveći problem što u reprezentaciji nema nikoga mojih godina kako bih mogao pričati o problemima moje generacije. Ne mogu se uklopiti u razgovore gdje će tko izaći i koja je igra dobra na Play stationu. Netko mi je jednom u mladosti rekao da što sam stariji, moram više trenirati, toga se držim i nije mi problem. Kada mi trener kaže u kojem vremenu moram preplivati određenu dionicu, uvijek plivam brže, jer to mogu. Moja je formula redovito spavanje i zdrav život.

NACIONAL: Koje biste trenutke posebno naglasili u svojoj karijeri? – Među najdraže bih svrstao trenutak osvajanja srebrne medalje na OI u Atlanti. Dragi su mi trenuci osvajanja dvaju kupova prvaka s Mladosti. Onaj prvi zato što je Mladost nakon 15 godina postala prvak Europe u utakmici protiv Spandaua u Zagrebu ‘89. godine. Nikada nije bilo više publike na tribinama. Tada sam na svoju veliku sreću u zadnjoj sekundi zabio gol i preokrenuo ishod utakmice. To je bila utakmica mog života. Drugo osvajanje kupa prvaka također su mnogi zapamtili kada sam 1991. u finalnoj utakmici protiv talijanskog Canottieria dao gol s centra bazena. Bilo je i nekih ružnih trenutaka u mojoj karijeri. Žao mi je što sam onako završio dvogodišnji ugovor u Splitu kada sam igrao za Slobodnu Dalmaciju, danas POŠK.

NACIONAL: Je li istina ono što ste tada tvrdili da su neki ljudi bili potplaćeni i da je zato POŠK izgubio u finalu od Mladosti? – Optužili su me da sam prodao utakmicu i da sam puštao jer sam već za sljedeću sezonu potpisao ugovor s Mladosti. To nije bila istina, nikada nikome nisam puštao, a ugovor za Mladost potpisao sam tri mjeseca nakon utakmice. Smatram da su tu utakmicu pustili neki drugi igrači, a ne ja. No, moju su izjavu čelnici Slobodne Dalmacije iskoristili kako bi motivirali moje suigrače da me izbace. Žao mi je što sam u jednom od najsportskijih gradova na svijetu završio svoju karijeru na ružan način. Premda vrlo rado odlazim u Split i puno me ljudi i dalje poštuje i cijeni.

NACIONAL: Koliko je otac Zlatko, jugoslavenski vaterpolo reprezentativac, rukometaš i profesor na kineziološkom fakultetu utjecao da se profesionalno bavite sportom? – Nije samo otac bitan, već cijela moja obitelj. Moj je tata bio trener i sportaš, majka je bila odbojkašica, a i sestra se bavila raznim sportovima. Kod kuće se stalno pričalo o sportu. Meni je to kao klincu bilo strašno interesantno. Iz tog razloga bavio sam se raznim sportovima, kao što su rukomet, košarka, atletika, ragbi, tenis. Nogomet nikad nisam trenirao.

NACIONAL: Bavi li se supruga Ira nekim sportom? – Nekad je rekreativno igrala košarku, ona se najmanje bavila sportom u obitelji, ali je zato moj najbolji kritičar.

NACIONAL: Sestra Iva Šimenc, prije deset godina najavljivala je novinarsku karijeru, a tada je već radila na Radio Ciboni, što se s njom dogodilo? – Trenutno je trenerica sinhronog plivanja na Mladosti i trener Juniorske reprezentacije Hrvatske. Premda potiče iz sportske obitelji, nikad nije postigla vrhunske rezultate, pa je sredinom 90-ih godina željela iskoristiti svoje znanje i poznavanje sporta za medijsku karijeru. Međutim, razočarala se. Puno je radila i puno davala od sebe, ali za to nije bila adekvatno plaćena. To je bio jedan od osnovnih razloga za prekid karijere. Osim toga, ženskim sportskim novinarkama je vrlo teško. Jedna je Milka Babović, a osobno poznam Mirnu Zidarić i znam da joj nije lako.

NACIONAL: Prije nekoliko godina hrvatski vaterpolo potresla je afera s marihuanom. Kako danas stoje stvari s drogom i stimulansima u vaterpolu? – To se dogodilo na Mediteranskim igrama prije tri godine, kada su Mario Oreb i Višeslav Sarić imali pozitivne testove na THC. Za sportaša su bitne tri stvari: geni, kućni odgoj i društvo. Geni se još mogu nadomjestiti treningom, ali ako su sve te tri komponente vrhunske, onda je i sportaš vrhunski. Kod dvojice navedenih vaterpolista ‘zaštekao’ je ili kućni odgoj ili društvo. Marihuanu sam probao samo jednom dok sam služio vojni rok. Nakon toga mi je tri dana bilo loše. Marihuana (THC) je na listi nedozvoljenih doping sredstava, ali sportašu baš ništa ne pomaže. U vaterpolu, koliko ja znam, dopinga nema. Meni nikada nitko nije ništa nudio. Sportašu netko može nuditi doping, ali on sam konačno odlučuje hoće li ga uzeti ili ne.

NACIONAL: Prije deset godina ste izjavili da biste bili sretniji da vam dijete ima rak nego da je narkoman i da biste se ubili kada biste znali da vam se dijete drogira. – Ako si bolestan, onda se liječiš, postoje mnogi ljudi koji su izliječeni od raka. Ali ako se drogiraš, uništavaš sebe i cijelu obitelj. Ne znam treba li legalizirati lake droge, ali znam da su danas svugdje prisutne. Ja pripadam starijoj generaciji koja je imala drukčije vidove zabave. Nama je bio ‘gušt’ otići upucavati se ženskama, otići u kafić ili odigrati tekmu malog nogometa ili košarke u kvartu, otići na skijanje na snijegu ili na vodi, planinarenje… Čini se da je danas puno mladih kojima je najvažnije ubiti se od alkohola i droge, i onda im je sve divno i krasno.

NACIONAL: Poznato je da ste jako vezani za Zagreb. Je li vam teško što dugo izbivate iz rodnog grada? – Bolesno sam zaljubljen u Zagreb. Boravak u Italiji mi olakšava Internet. Dolazim doma jednom mjesečno. Vaterpolo je takav sport u kojem su obvezni svakodnevni treninzi. Od trenera ćeš prije dobiti milijun eura nego odlazak kući. Kod Zagreba volim sve, on je moj rodni grad. Obožavam subotu i zagrebačku špicu u Charliju. Volim se družiti sa zagrebačkim prijateljima. Volim se i skijati na Sljemenu. Mnogi pričaju kako je to sada u modi, ali na Sljemenu se skija više od sto godina.

NACIONAL: Koliko je vaterpolo opasan sport? – Ozlijedio sam lakat 1999. i bio na operaciji u Baselu, ali to je ništa u odnosu na ozljedu oka. Prije dvije godine Fabio Bencivenga mi je slučajno svom snagom zabio prst u oko pa su mi stavili umjetnu leću. Sada mi je dioptrija oka smanjena za 30 posto i ukoliko ponovno dobijem udarac, mogao bih izgubiti vid na to oko. Poslije sam još dvaput operiran zbog pomicanja umjetne leće.

NACIONAL: Kako je igrati u talijanskim klubovima? Koja je razlika u odnosu na hrvatske klubove? – Najbitnija razlika je plaćanje. Najveće mi je zadovoljstvo što uredno dobivam plaću. Italija pruža kvalitetan život. Imaju daleko najbolju kuhinju na svijetu, dobre su im autoceste i moda im je vrhunska. Još se smatram sretnim što sam blizu domovini, jadni Rusi koji igraju u talijanskoj ligi i jednom godišnje odlaze kući.

NACIONAL: Kakvo je bilo ozračje u jugoslavenskoj reprezentaciji na svjetskom prvenstvu 1991. kada je u Hrvatskoj rat već trajao? – Moram reći da je vaterpolo sport u kojemu nikada nije bilo nacionalizma. Zato smo i postizali dobre rezultate. Kad god bi se osvajale medalje u reprezentacijama, uvijek je bilo malo više Hrvata. Rat je nažalost odnio puno žrtava, prijateljstva su među hrvatskim i srpskim sportašima bila neko vrijeme upitna. Danas mi je jako drago kada sretnem Milanovića, Šoštara ili Andrića, ljude s kojima sam igrao za jugoslavensku reprezentaciju. No, s nekim ljudima se više nikad ne bih družio kao što je Zoran Gopčević, koji je bio upravitelj zatvora negdje u Crnoj Gori tijekom rata.

NACIONAL: Za što se kao član HNS-a i vijećnik općine Trnje u gradu Zagrebu zalažete? – Htio sam napraviti nešto po pitanju sporta i sportskih terena, ali nakon što sam prisustvovao na nekoliko sjednica i glasovanja, razočarao sam se u politiku. U cijelu stvar sam ušao, ne kao političar, nego kao građanin općine Trnje. Nisam se imao namjeru baviti nekom velikom politikom, nego kao sportaš i građanin pokušati nešto napraviti za sport u toj općini. Međutim, jako mi je teško razgovarati s drugim vijećnicima jer oni nisu sportaši i ne razmišljaju sportski, već politički. Tu je najveći problem. Sport je vrlo egzaktan, ili jesi ili nisi, nema muljanja.

NACIONAL: Vaše se ime u prosincu 1999. godine pojavilo na listi HDZ-ovih simpatizera, premda ste član HNS-a? – Nadao sam se da ću tim potpisom dobiti neke poene što se tiče budućnosti mog života u gradu Zagrebu. Moj kum Goran Prpić je jedno vrijeme igrao tenis s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Ni on niti ja nismo materijalno bili osigurani pa sam mu rekao: “Prpa probaj razgovarati s predsjednikom pa da nama dvojici kao vrhunskim zagrebačkim sportašima omogući neki lokal ili poslovni prostor, jer se tada puno lokala na atraktivnim pozicijama na takav način dijelilo”. Prpa je isto kao i ja, što se tih stvari tiče prilično sramežljiv, nismo nametljivi. Međutim Branko Mikša je bio gradonačelnik i Tuđman mu je naredio: “Daj toj dvojici pomogni”. Onda je Zvonko Hodak, muž Ljerke Mintas Hodak, napisao jedno prekrasno pismo Mikši, ali do lokala nikad nismo došli ni Prpić, ni ja. Nakon toga smo se odlučili upisati na listu simpatizera HDZ-a u nadi da će nam se otvoriti neka vrata u budućnosti. U to vrijeme na taj način su se rješavale neke stvari. Evo, nedavno sam se kandidirao da dobijem najam kafića ”Žabac” na Mladosti. Skupio sam sve potrebne dokumente, ali jednostavno nisam prošao. Nisam imao vezu i nisam bio miljenik ljudi koji su o tome odlučivali i vladali Zagrebom. Prpić i ja smo samo htjeli ući u najam gradskog prostora i na taj si način pojačati financije da nam bude lakše u životu. Ovako moram i dalje igrati (smijeh).

NACIONAL: Što danas mislite o Anti Čičin Šainu, predsjedniku Mladosti koji vas je nakon povratka u zagrebački klub 1998. doveo u brojne neugodne situacije? – Veliko mu hvala jer mi je omogućio da dobijem stan u kojem danas živim. Žao mi je što se kasnije nismo slagali, pa sam drugi put iz Mladosti otišao zbog njega, jer mi nije vjerovao. Otac Zvonko mi je govorio: “Dudo, ako imaš bilo kakav problem, pričaj s Antom.” Razgovarao sam s Čičin Šainom, u četiri oka, a izgleda da nisam smio i to je bio razlog neslaganja. Moj problem je bio što smo u godini dana dobili samo dvije plaće, morao sam uzdržavati obitelj, a nisam dobio ni kafić od Mikše.

NACIONAL: Odgovara li ti kad te zovu Rodmanom vaterpola? – Ne, ja nisam Rodman. Imam jednu tetovažu koju sam napravio kada smo osvojili prvenstvo Hrvatske. Jedan je Dubravko Šimenc i neponovljiv.

NACIONAL: Koji su najpodliji zahvati u vaterpolu? Što se odvija pod vodom da prosječni gledatelji ne vide? – Uglavnom je to čupanje za gaće. Pod vodom nema udaraca jer udarci pod vodom nemaju snagu. Sve se svodi na zahvate. Kad budem bio trener, imat ću još dodatnog trenera za judo, aikido i jiu jitsu. Nekada vaterpolo nije bio tako grub i prljav.

NACIONAL: Namjeravate li kad prestanete igrati predavati na Vaterpolo akademiji koja je otvorena 2002. godine u Zagrebu? – Akademija dosad nije zaživjela. Nemam vremena sve dok se aktivno bavim sportom. O tome je prerano pričati jer ću igrati još jednu sezonu.

DUBRAVKO ŠIMENC
Biografija
Rođen u Zagrebu 2. studenog 1966.
Visok 201 cm, težak 110-150 kg.
Počeo trenirati vaterpolo 1975. godine.
1985. osvojio srebro na Europskom prvenstvu s reprezentacijom Jugoslavije.
1986. osvojio je titulu svjetskog prvaka s Mladosti u Madridu.
1987. u Strasbourgu osvojio srebro na EP.
1988. osvojio zlatnu medalju na Olimpijadi u Seoulu.
1989. u Bonnu na EP osvojio srebro.
1991. s Jadranom osvojio titulu svjetskog prvaka u Perthu u Australiji, a s Mladosti Europski superkup.
1994. u talijanskoj Pescari osvojio kup kupova.
1996. osvojio srebrnu medalju na OI u Atlanti za Hrvatsku.
1999. osvojio srebro na Europskom prvenstvu u Firenzi i kup kupova s Mladosti.
2003. osvojio srebro na EP u Kranju.

IZ GENOVE U CREMONU
Dubravko Šimenc i sljedeće sezone ostaje u Italiji
Prošlu sezonu Dubravko Šimenc igrao je u Chiavari, talijanskom timu iz istoimenog grada u blizini Genove. Sljedeće sezone najavio je da će igrati za Cremonu. Dosad je u talijanskoj ligi igrao za Volturno, Pescaru, Como i Savonu, a u Hrvatskoj za Mladost, Jadran i Slobodnu Dalmaciju (POŠK).