Mirko Šparenblek s obitelji.Oduševljena publika i najviše ocjene kritike nakon premijere baleta “Plesovi Erosa” Milka Šparembleka dokazali su da je u svojoj 76-oj godini ovaj doajen hrvatskog teatra u boljoj formi nego ikad. Nakon nekoliko mjeseci napornih vježbi i proba, prošli je petak unutar zidina tvrđave na Gripama izvedena predstava za koju je jednostavnu i efektnu scenu postavio Nenad Fabijanić, a kostime osmislile Ika Škomrlj i Elvira Ulip. Iako je razgovor sa Šparemblekom vođen uoči generalne probe, on nije bio nimalo nervozan. Kako je rekao, uoči premijere osjeća se uvijek tek malo odgovornije nego ostalih dana, ali potpuno smireno jer zna da su učinili sve što su mogli da predstava bude uspješna. Uostalom, prvi izlazak na scenu u kostimima, dva dana uoči premijere, završio je, zbog kiše, u pola tri ujutro.

– Da bi se realizirao baletni teatar treba minimalno tri-četiri mjeseca rada. Ako svaki dan ostvarite čistu minutu predstave, onda je to uspjeh, a ima minuta koje ne ostaju u predstavi. Dakle, ako predstava traje 90-100 minuta, lako je izračunati koliko je dana potrebno da bi se uvježbala. Osim toga, morate si dati pravo na pogrešku, na zabunu. Ispravka neke uvježbane scene “pojede” novih deset dana.

NACIONAL: Hoćete reći da se posao koreografa nije nimalo promijenio još od starogrčkih tragedija? – Upravo tako. Uz prostituciju, naše je zvanje jedno od najstarijih i princip rada nije se nimalo promijenio dvije i pol tisuće godina, dakle od Eshila koji je, osim što je bio pisac, bio i redatelj i koreograf. Jedino nam je prije pedesetak godina donekle pomogla magnetofonska vrpca koja je zamijenila živi orkestar.

NACIONAL: Jedan ste od doajena hrvatskog teatra. Koliko ste imali godina kad ste počeli karijeru baletnog plesača u zagrebačkom HNK? – Počeo sam sa 18 godina kao statist. Jedino čega se sjećam je veliko siromaštvo, a statiranje u kazališnim predstavama se plaćalo. Balet je čak bio bolje plaćen pa sam mogao zaraditi kojih dva dinara više. Privukao me balet koji su tad vodili Oskar Harmoš i Ana Roje počeo sam pohađati tečajeve. U to vrijeme u Jugoslaviju je došla Ninette De Valois koja je osnovala engleski balet. Iz cijele države izabrala je Duška Trninića iz Beograda i mene i postali smo stipendisti. Pola stipendije platila nam je Jugoslavija, a pola Francuska. Tako sam kao 22-godišnjak završio u Parizu i tamo proveo osam mjeseci. Budući da sam shvatio da još nisam dovoljno naučio, odlučio sam ostati. Počeo sam statirati u filmovima u kojima je bilo plesnih točaka i počeo sam se uzdržavati a od filmskih honorara.

NACIONAL: Jeste li u Parizu bili član nekog baletnog ansambla? – Sredinom 50-ih postojalo je mnogo ad hoc baletnih trupa, pa sam i ja u mnogima od njih nastupao. Zanimljivo je da je u to vrijeme u Francuskoj i Belgiji zakon propisao porezne olakšice kockarnicama koje su financirale teatarski program što je rezultiralo procvatom tzv. suvremenog teatra plesa jer su vlasnici kockarnica najčešće financirali plesače i baletne ansamble. Koreografi bi osmislili predstave i programe, pozvali impresarija da vidi, a oni bi nas obično vodili dalje. Tako smo ljeti uglavnom živjeli od turneja jer bi svake godine po nekoliko mjeseci nastupali po Italiji, Francuskoj, Belgiji i Španjolskoj. Sjećam se da su posebno dobre scene bile u Italiji. Prostori u kojima bismo nastupali nisu imali sjedala, nego bi publika sjedila na travnjacima. Ulaz je bio besplatan, pa smo nekad nastupali i pred desetak tisuća ljudi.

NACIONAL: Kockarnice vjerojatno nisu bile jedini sponzori predstava. Kako su se još financirali projekti? – Imali smo neograničene mogućnosti. U jednom trenutku sjećam se da mi je nedostajalo milijun franaka da dovršim predstavu jer je jedan dan studija stajao 600 tisuća. Predložili su mi da osobno nazovem ministarstvo. Iako sam bio uvjeren da neću biti primljen, nazvao sam. Već dva dana kasnije dobio sam termin od dvadeset minuta s ministrom kulture koji je jednim telefonskim pozivom odobrio sredstva.

NACIONAL: Jeste li ikad igdje imali problema kao stranac? – Nikad i nigdje, a ponekad sam morao biti grozan, otpuštati ljude… Kod nas je nezamislivo da danas, primjerice, direktor opere ili baleta bude stranac jer je to problem našeg mentaliteta, dok je to svuda u svijetu normalno. Lisinski je jedno vrijeme imao strance u Filharmoniji i bilo je beskrajnih problema. Kao što nas uzimaju vani jer nas trebaju, tako i mi trebamo strance. Nismo najpametniji i najsposobniji narod na svijetu.

NACIONAL: Neko ste vrijeme bili čak i azilant, putovali ste svijetom s tzv. bijelim pasošem? – U grupi od 28 plesača, koliko nas je bilo u ansamblu kod Ane Roje i Oskara Hormoša, svi do jednoga završili smo u inozemstvu i uspjeli. U jednom su nas trenutku jugoslavenske ambasade počele silno gnjaviti s produljenjem viza, a zbog čestih putovanja nismo im se mogli redovito javljati, pa smo odbacili putovnice i prihvatili tzv. bijele pasoše koje su izdavali Francuzi i u kojima nije bila upisana nacionalnost. S njima smo mogli putovati po cijelom svijetu osim u vlastitu domovinu. Putovao sam s njom desetak godina dok se politička situacija u Jugoslaviji nije promijenila i dok nismo prestali biti sumnjičeni za špijunažu ili protudržavno djelovanje. Putovnicu mi je ravno iz UDBE osobno donio komunist starog kova Jože Kavur, rekavši: “Znam da buš još ostal vani, ali isto tak znam da se buš jednog dana i vratil.” Pogodio je jer sam se 1975. vratio na poziv komunista Koste Spaića.

NACIONAL: Osim novca, što je još problem hrvatskog baleta? – Kad je Hrvatska bila u ratu, platili smo američke generale da nas uče vojnoj taktici. Isto tako je i u baletu. Problem je u školovanju novih plesača jer nemamo škole, a one koje postoje rade u mizernim uvjetima. Zato nam je najjednostavnije bilo naše baletane slati u Moskvu, umjesto da smo ovamo dovodili pedagoge, primjerice iz Francuske, koji bi koštali silne novce, ali bi odgojili generaciju pedagoga koji bi radili s mladim ljudima.
Sljedeći problem je mentalitet. U Hrvatskoj ima jako malo baletana zbog predrasuda roditelja koji uglavnom muškoj djeci ne dopuštaju plesati balet da ne bi postali homoseksualci. Homoseksualcem se ne postaje, a da to i jesu, to nije fatalno i, uostalom, nikoga se ne tiče.
Nadalje, u Hrvatskoj postoje četiri baletna ansambla od kojih jedino zagrebački dobiva novac i svu pažnju.

NACIONAL: Radili ste u Lisabonu, Parizu, Moskvi, New Yorku… Koliko se u tim sredinama politika uplitala u vaš umjetnički rad? – Kao stranac nikad nisam imao nikakvih problema, ali sam se susretao s cenzurom. Primjerice u Portugalu bi mi na generalnoj probi sjedilo šest-sedam opatica i šest-sedam popova, ali bi kraj svake probe dočekali aplauzom. Cenzurirali su me i u SSSR-u. U Boljšoj teatru su jednom na dan predstave pokušali promijeniti koreografiju koju su smatrali politički nepodobnom, a da ni danas ne znam zašto. Nisam na to pristao, pa su predstavu izbrisali s plakata na kojem je pisao program, ali ju nisu skinuli s repertoara. Unatoč tome kazalište je bilo puno.

NACIONAL: U Hrvatskoj niste ništa bolje prošli. Dolaskom ravnatelja Tarbuka i Dinka Bogdanića u Zagrebu vam je zabranjen ulazak u HNK. – I meni i mojoj ženi. Meni su portiri s nelagodom priopćili da im je naređeno da me ne smiju pustiti u zgradu.

NACIONAL: Jesu li vam rekli zašto? – Ne, ali sam znao da je to samo zbog toga jer je Dinko Bogdanić bolestan od želje za vlašću. Njegova “Bajadera” koja je toliko kovana u zvijezde i koju je potpisao kao svoju predstavu je obična krađa, a ovdje je za nju dobio čak i nagradu. Kasetu sa snimkom svoje predstave poslao je jednom našem plesaču u Italiji, koji ju je proslijedio talijanskom impresariju ne bi li dogovorili gostovanja. Kad je nakon nekoliko dana čovjek vidio kasetu, pobjesnio je. Htio je odmah sudski goniti zagrebački HNK jer je bio zastupnik Nurejeva za Italiju i odmah je vidio da je cijela koreografija bezočno pokradena.

NACIONAL: Je li HNK ikad tužen? – Ne, nikad jer je taj naš baletan u Italiji zamolio čovjeka da odustane, budući da je riječ o vrlo siromašnom teatru. Nisam siguran ima li Tarbuk o toj blamaži uopće pojma.

NACIONAL: Kako to da u Hrvatskoj nitko to nije primijetio? – Na žalost, kod nas to doista nitko ne zna osim nas nekolicine koji smo te balete gledali vani. Autorska agencija ne zna, kritičari ne znaju… A to je najobičnija krađa jer on donese kasetu u Hrvatsku i prema njoj uvježbava. Nemam ništa protiv, ali onda on nije nikakav koreograf nego obični ćato, repetitor koji je tuđa djela naučio na pamet. Ista stvar je i s “Romeom i Julijom” i svojedobno s “Don Quijoteom”. Nemam ništa protiv korepetitora, ali onda se tako mora i potpisati i za to dobiti korepetitorski, a ne autorski honorar.

NACIONAL: Sve što ste dosad nabrojili ne daje mnogo nade da bi hrvatski balet ikome izvan granica Hrvatske mogao biti zanimljiv. – Nije točno. Možemo biti zanimljivi ako radimo nešto svoje, nešto originalno, a ne s predstavama koje rade već stotinama godina u sredinama s neusporedivo duljom tradicijom, boljim mogućnostima i infrastrukturom. Osim toga u takvim baletima sve je već rečeno i s njima ne možemo preko granice, nego najdalje do Dubrovnika ili Pule. Moja predstava “Johannes Faust Passion” je deset puta izvođena u Njemačkoj, a nakon toga bila je pozvana na turneju u devet europskih zemalja, ali su me u to vrijeme izbacili iz HNK i turneja je otkazana.

NACIONAL: Kako održavate formu? Nije li vam naporno svaki dan provoditi na probama i uvježbavati ansambl i po desetak sati na dan? – Solidan sam jer kad nemam probe, svaki dan vježbam barem 40 minuta. Tijelo je instrument i ako je u lošem stanju, neće odgovarati na zahtjeve koje postavljate pred njega. Svako tijelo ima svoj početak, sredinu i kraj. Zvuči poznato, ali malo tko razmišlja da je svaki od tih segmenata međusobno uvjetovan. I svatko od nas uglavnom zna kad i kakav će mu biti kraj.

NACIONAL: Ipak, danas sa 76 godina imate dva sina, jednog 16-godišnjaka i jednog 6-godišnjaka. Koliko vas je očinstvo promijenilo? – To je nešto najljepše što mi se moglo dogoditi i promijenilo je temeljito moj odnos prema životu. Naučio sam primjerice da očinstvo nipošto nije pokazivanje autoriteta, nego suradnja i razgovor, iako sam prvi put postao otac kad mi je bilo 60, a drugi put kad sam imao 70 godina.

NACIONAL: Planirate li postati otac i sa 80? – Ne, nipošto. To više ne bi bilo pristojno.

NACIONAL: Kad ste probušili lijevo uho? – Mnogo prije nego što je to došlo u modu. Učinio sam to još početkom 80-ih u Kanadi.