Objavljeno u Nacionalu br. 457, 2004-08-17

Autor: Vid Jeraj

FILMSKI POVRATAK SLOBODANA ŠIJANA

'Snimam film o Lenjinovim balzamerima'

Nakon petanest godina pauze Slobodan Šijan, režiser filmova 'Tko to tamo peva' i 'Maratonci trče počasni krug', priprema novi dugometražni igrani film: u intervju za Nacional predstavlja svoj novi projekt, govori o masovnoj kulturi u Srbiji 90-ih i svojoj ljubavi prema filmovima B-produkcije

O motivaciji za snimanje filmova o malim ljudima Šijan kaže kako je potkraj 60-ih autostopirao po svim zemljama EuropeO motivaciji za snimanje filmova o malim ljudima Šijan kaže kako je potkraj 60-ih autostopirao po svim zemljama EuropeFilmski redatelj Slobodan Šijan, rođen 16. studenoga 1946., u zadnjih 15 godina je snimio samo jedan TV film, iako je pripremao nekolicinu. Razdoblje Miloševićeve vlasti proveo je u SAD-u, od 1991. do 1995. i od 1999. do 2002. godine. Njegov debi iz 1981. “Tko to tamo peva” nagrađen je na festivalima u Jugoslaviji i u inozemstvu. Američki filmski kritičar Michael Wilmington ovaj je film definirao kao spoj “Poštanske kočije” Johna Forda i europske komedije o malim ljudima. Ubrzo je snimio i uspješnu grotesku “Maratonci trče počasni krug”, nastavljajući suradnju s glumcima Danilom Batom Stojkovićem i Pavlom Vuisićem, kao i scenaristom Dušanom Kovačevićem. Nakon povratka iz SAD, gdje je trebao ekranizirati strip “Kapetan Amerika”, snimio je visokobudžetni underground film “Kako sam sustavno uništen od idiota”. Film govori o beogradskom skitnici koji si je umislio da je Che Guevara. Poslije je snimio filmove “Davitelj protiv davitelja” i “Tajnu manastirske rakije”.

Šijanovi znanci opisuju ga kao tvrdoglavog i strpljivog čovjeka. I sam će reći za sebe da je “inatlija”. “Nekako me uvijek provocira kad se nešto ne smije, pa onda pokušavam, pa naposljetku i uspijem”, kaže Šijan. Ove godine je počeo pripremati koprodukcijski film “Punjene tikvice s Lenjinovim mozgom” u kojem bi trebali nastupiti hrvatski i slovenski filmski glumci.

O motivaciji za snimanje filmova o malim ljudima Šijan kaže kako je potkraj 60-ih autostopirao po svim zemljama Europe. “U Belgiji sam imao najviše problema s načinom izgovora određenih gradova, jer je flamanski način izgovora potpuno drukčiji od francuskog. Tako da sam već tu primijetio neke etničke tenzije koje sam poslije iskoristio u svojim filmovima.”

NACIONAL: S kime surađujete u vašem novom filmu? – Scenarij za “Punjene tikvice s Lenjinovim mozgom” napisali smo Sanja Domazet i ja prema njezinoj drami “Punjene tikvice”. Drama se sedam, osam godina dosta uspješno izvodila u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Nadamo se da će i film biti uspješan, s tim da smo njegovu radnju proširili s pričom o Lenjinovu mozgu, kao i borbi između ruskih i američkih tajnih službi. Amerikanci žele da mozak prijeđe u njihovo vlasništvo, jer smatraju da će na taj način povećati broj potrošača svoje robe. Rusi se pak pokušavaju domoći novca i neke tajne šifre. To su neki sitni elementi zapleta.

NACIONAL: Naslov vašeg novog filma “Punjene tikvice s Lenjinovim mozgom” pomalo je bizaran. Je li riječ o biografskom filmu i odvija li se njegova radnja u prošlosti? – To je priča o balzamerima zaduženima za održavanje Lenjinove mumije i pokušavaju se snaći u novim vremenima i suvremenoj Rusiji. Smjestili smo priču u suvremenu Moskvu, sa svim elementima društva u kojem se preko noći pojavljuju novopečeni tajkuni i milijunaši. Vizualni koncept filma je socijalistički modernistički dizajn 1920-ih i 1930-ih u kojem kombiniramo elemente od avangarde do kiča. Po žanru je to crna komedija s dosta prolivene krvi i crijeva i s dosta strave. Takvi prizori često bi uplašiti ljude iz fondova za financiranje filmova kod nas, koji na temelju čitanja scenarija dodjeljuju novac. Ja ih zovem “fondovskim čitateljima”, jer je riječ o ljudima koji vjerojatno ne idu u kino i nisu navikli da takvi prizori postoje u gotovo svakom filmu koji danas gledamo.

NACIONAL: Jeste li, s obzirom na vlastito iskustvo i poteškoće s financiranjem filmova, pripremili i kakvu posebnu taktiku za snimanje ovog filma? – Riječ je o filmu slobodne forme. Scenarij je napisan tako da se prema njemu može snimati film na bilo kojem jeziku: srpskom, slovenskom, francuskom, bugarskom. O jeziku mog filma odlučuje sponzor koji će nam ponuditi najbolje uvjete, odnosno onaj koji će nam dodijeliti potrebnu svotu novca. Zamislili smo ga tako da možemo snimati bilo gdje, a bilo bi idealno kad bismo mogli snimati film u Moskvi tjedan dana. Koncepcija mi je onako montypythonovska, tako da je u produkciji otvorena i upotreba nekih arhivskih materijala, montažne sekvence radit ćemo animacijom, imamo svašta unutra.

NACIONAL: Nakon što su recentna filmska ostvarenja realizirana u suradnji sa slovenskom produkcijom – spomenimo samo “Kajmak i Marmeladu” Branka Đurića i ”(A)Torziju” Stefana Arsenijevića – stječe se dojam da filmski autori s područja bivše Jugoslavije sve češće snimaju filmove u Sloveniji. Što u tome smislu Slovenija ima, a ostali nemaju? – Danas postaje sve teže, pogotovo u našim zemljama, snimiti film samo sa sredstvima iz jedne zemlje. Također postoji niz europskih fondova kojima Srbija nema pristupa jer nismo članovi Eurimagesa. Ako ćemo snimati sa slovenskim producentom, što ujedno znači i s europskim filmskim sredstvima, to je još svejedno jako teško složiti da ujedno lijepo i izgleda, a povrh svega to dugo traje. Papirologija je postala problem – kad smo prijavljivali projekt na Media Plus poslali smo im prijavu projekta od 420 strana. Sve je dosta je zahtjevno i traži sredstva, dosta putovanja, a nama najviše nedostaje novca za pripremu samog snimanja.

NACIONAL: Trendovi suvremenog filma su skupi produkcijski uvjeti. Europski film u tom smislu se potpuno razlikuje od hollywoodskog. Kakav je njegov status u SAD-u? – Filmovi iz ovog dijela svijeta tamo uglavnom prolaze kao nekakva umjetnost. Ako ovdje napravite film koji je megahit, u SAD to može biti samo nekakav lijepi, mali umjetnički film iz neke male zemlje i na takav način se prikazuje. Dok sam živio u Americi, vrlo malo europske filmova su bili veliki hitovi prema njihovim kriterijima, primjerice “Amelie” Jean-Pierrea Jeuneta i neki filmovi Luca Bessona.

NACIONAL: Navodno je američka B-produkcija poprimila estetsku dimenziju tek nakon što je financijski definirana. – To je donekle povezano. Nekakva je logika B-filma da šokiranjem privuče publiku jer nije bilo spektakla i produkcijske vrijednosti kojom će privući publiku. Moralo se ići s provokativnom temom, kao što je to radio Ed Wood u filmu “Glen i Glenda”, koji je pripovijedao o promjeni spola u vrijeme kad je to bio totalni tabu.

NACIONAL: Smatrate li Wooda trash ili niskobudžetnim režiserom? – To je veliko pitanje i o tome bi se mogao napisati esej. Budući da sam gledao taj film, riječ je o prilično uspješnom avangardnom radu s nizom modernističkih zahvata koji bih mogao usporediti s Godardom ili s Fellinijevim filmom “Osam i pol”. Nekom “kritičaru s rukavicama” vjerojatno bi se digla kosa na glavi od takve teze.

NACIONAL: Što ste osobno tražili u filmovima B-produkcije? – Uživao sam u tim filmovima. U SAD-u o njima govore s podsmijehom, jer oni cijene samo one filmove koji se snimaju s velikim novcem. Film su kao neku estetsku kategoriju ostavili Europi. U povodu premijere filma “Kill Bill Vol. 2”, Tarantino je na Ariesu, jednom kabelskom programu uredio filmski maraton od tri dana samo s filmovima po njegovom ukusu. Jako me iznenadilo što među tim filmovima nisam gledao ni jedan. On je fanatik i manijak za neameričku, žanrovsku B-produkciju. Tu su se mogli vidjeti špageti-vesterni manje poznatih talijanskih autora, neki filmovi japanskog režisera koji je snimio “Godzillu”, pa i neka jeftina engleska imitacija Jamesa Bonda u kojoj glumi Beba Lončar. Tako da sam vidio gomilu stvari koje inače nikada ne bih vidio. Američki B-film nestao je već sredinom 1970-ih iz ekonomskih razloga. Kad je publicitet, potreban da se fama o filmu proširi, već zahtijevao prevelik budžet i film se morao isplatiti u kratkom vremenskom roku, kategorija B-filma je nestala. Film se ranije mogao prikazivati od tri do četiri godine, dok se današnji uloženi novac mora vratiti u prvih šest mjeseci prikazivanja, jer odmah nakon toga ide na video. Ono što me je privlačilo američkom B-filmu bile su nove i smjele ideje. U njima bih vidio ono što će se u mainstream filmovima pojaviti za nekih četiri, pet godina. Niz trendova koji su se kasnije pojavljivali, primjerice Lucas i Spielberg, pojavljivali su se u tim filmovima. Bila je riječ o nekim problemima i stvarima koje su rajcale ljude jer ih naprosto nisu nigdje imali prilike vidjeti.

NACIONAL: U intervjuima koje ste davali 1980-ih jako ste favorizirali masovnu kulturu i sve njezine fenomene. Pričali ste o njihovoj vitalnosti i isticali kako ovise o onima koji su joj potrebni. Imate li i danas, kad stvarno živimo u vremenu masovnih medija, to mišljenje? – Moja strast za masovnom kulturom još postoji, ali uglavnom kad sam u Los Angelesu. Tamo sam potpuni manijak za film, jer mogu pronaći stvari koje ovdje nisam gledao. Ove jeseni mi je veliki užitak bio festival 3D filmova. Prvi put nakon 50 godina ljudi su mogli gledati 30 filmova s polaroid naočalama i s dva projektora. Ne može se tako lako doći do tih filmova a i potrebna je posebna tehnička instalacija, dvorana, posebne restaurirane kopije za svaki projektor. U redu za karte sam vidio Tarantina i riječ je velikoj ekskluzivnosti.

NACIONAL: Da li se s dolaskom fenomena karakterističnih za 1990-e, poput TV Pinka, tajkuna, industrije zabave i superzvijezda iz susjedstva izgubio i vaš osobni svijet, budući da ste u 1980-ima pričali kako favorizirate masovne fenomene? Kako vam se ti fenomeni sviđaju nakon što su okrenuli svoje naličje? – To je jako dobro pitanje. Stanje je takvo da nemam potpuno jasan stav o tome, jer stvari koje su postale naša masovna kultura i koje dominiraju nisu ono što me zanima. Bio sam ljubitelj zapadne masovne kulture. Ova domaća masovna kultura me zanima kao fenomen, ali postoji paradoks nečega što sam propovijedao u odnosu na ono što trenutno jesam. Propovijedanje masovne kulture u vrijeme kada je ona službeno bila omalovažavana je jedna stvar, a druga je stvar u trenutku kad ona postaje fenomen koji dominira i postaje, na neki način, oruđe vlasti i s kojom se možda ne slažete. Slično situacija je i u SAD-u. Neko vrijeme sam ovdje slušao country, a u SAD je to glazba zbog koje u Los Angelesu ni s kim ne možete otići na koncert. Ukus je nešto čudno i vjerojatno se razvija i u odnosu na naviku. Kad se previše ljudi navikne na nešto, osoba možda tražiš nešto što je manje poznato. Kad sam zagovarao takve stvari, dospio sam na loš glas. Mislim da je ono što sam preuzeo iz popularne umjetnosti sposobnost da u nešto što je pitko i gledljivo upletem neke specifične sadržaje.

NACIONAL: Kritičari vašeg rada kažu da vas je uništio nestanak kino scene, odnosno pojava videa. – Čini mi se da u jednom razdoblju zaista nisam mogao raditi. U razdoblju vlasti gospodina Miloševića nisam snimio ni jedan film. Ne bih htio lupati u taj bubanj, jer je u trenutnoj situaciji promiskuiteta u kojoj svatko spava sa svakim takvo pričanje prilično bedasto, ali je to činjenica. U tom razdoblju nisam mogao snimati, ali nije riječ samo o meni. Od ljudi koji su nešto već napravili očekivalo se da podrže tu politiku. Jednostavno, tijek novca bio je toliko kontroliran da nismo mogli dobiti nikakva sredstva. Mlađi stvaraoci, koji u tom trenutku dolaze, a budući da nemaju nikakav pedigre, upadaju i rade. Takav smo val svojevremeno bili i mi, kad su Makavejev, Pavlović, Žilnik i Petrović praktički stopirani, a bili su traženi redatelji praške škole. Napravili su nekoliko uspješnih filmova, pa sam im se priključio i ja, iako sam bio s beogradske akademije. Neki moji kolege nisu bili u prilici snimati filmove. U tom dugom razdoblju od petnaest godina izabrao sam da ne radim. To više doživljavam kao estetski sukob s onim što je ovdje poželjno kao veliki film.

NACIONAL: Vaša pretpostavka se prilično kosi s onim što je izjavio predsjednik Tadić, kako je Srbija izgubila rat. Kasnije se ispravio i rekao “medijski rat”. Gledajući filmove snimljene u Srbiji 1990-ih i njihovu popularnost, medijski rat nije baš bio izgubljen. – U jednom su razdoblju prolazili samo antiratni filmovi koje je podržavao režim jer je želio stvoriti sliku o ratu kao nečemu što je nametnuto Srbima. Ako si imao takav scenarij, šanse su bile mnogo veće. Tako nešto nisam želio snimati i zbog toga je bilo teško progurati nešto drugo. Uglavnom se zabrinem kad se neki scenarij sviđa svima. Prvi film Raše Andrića, “Tri palme za dvije bitange i ribicu”, koji je snimio “Kad narastem biću kengur”, mi je bio možda najbolji film iz olovnih vremena kad se nije smjelo baš bog zna što snimati.

NACIONAL: U vašim filmovima se ratova i sukoba dotičete samo uzgred. Kažu da su dobri ratni filmovi oni od kojih je prošlo određeno vrijeme. – Teško je snimiti pošten ratni film i u onima u ratu u Vijetnamu su se uvijek pokazivale patnja boraca one strane koja je financirala film. To je teško nadići i u jednom trenutku mi se činilo da se u tome ne bih dobro snašao. Smatram da sam redatelje komedija.

NACIONAL: Koliko je na vas utjecao strip “Alan Ford”? – Taj strip mi je bio definitivno bio inspiracija. Pogotovo mi je bilo užasno neobično što na Zapadu za njega nitko nije čuo.
NACIONAL: Što mislite o Tomislavu Gotovcu? – U vrijeme studija u Beogradu on je na mene izvršio presudan utjecaj što se tiče filmskog ukusa i to spojem njegove filmske prakse, što je potpuna avangarda, i njegovog filmskog ukusa, koji je najširi moguć. On film shvaća kao jedan totalitet i ne pravi razliku između popularne umjetnosti i avangardne umjetnosti, dakle nešto što sam usvojio i u što zaista vjerujem. Za mene zaista ne postoji razlika. Čak sam našao jednu dobru rečenice Erica Rohmera koji kaže da je pravljenje razlike između zabavne i ozbiljne umjetnosti greška, što se potpuno veže na ono što mislim da je bilo Tomovo uvjerenje. Postoji nekakva unutrašnja estetika filmskog djela, bez obzira kojem rodu ili vrsti pripada, i na osnovu te unutrašnje strukture ili harmonije čovjek ga prima kao dobro ili loše. Tako da za mene ne znači ništa da li je neki film veliki blockbuster ili potpuno nepoznato, amatersko djelo.

OKVIR – Pavle Vuisić je na snimanju “Ko to tamo peva” bio izuzetno discipliniran. Ljudi su me plašili da će mi biti jako teško s njim, da on voli popiti. Mislim da je od prvog dana shvatio da radimo dobar film, možda i više od nekih drugih koji su glumili. Od prvog je dana bio ujutro prvi na snimanju i cijeli dan je bio u tip-top formi. To je bila fantastična suradnja i jedno izuzetno pozitivno iskustvo. Na snimanju “Maratonaca” je bila jedna druga situacija, jer bi Mija Aleksić donio neku prepečenicu i sve bi nutkao da ih malo napije pa onda malo posvađa. Ali u “Ko to tamo peva” je sve bilo jako dobro.
Taško Načić je znao što je dobra hrana i kod njegove kuće se uvijek fantastično jelo. Bio sam jednom na večeri i to je zaista bilo izuzetno. Međutim, znao je na koji način iskoristiti fizički izgled i na tome stvoriti karijeru. “Kako sam sustavno uništen od idiota” je imao normalan budžet za tadašnje filmove, ali kako je bila riječ o tipičnom underground filmu, budžet je bio neprimjeren za koncept. Iskoristio sam uspjeh prva dva filma kako bih snimio još jedan, netipičan za našu sredinu. Želio sam snimiti film o jednom marginalcu preko čijih se leđa prelama sistem u kojem smo tada živjeli. Knjiga ”Šumski građanin” me je inspirirala, jer sam već radio na scenariju s njenim autorom Momom Dimićem. Knjiga je doživjela uspjeh pa smo projekt predložili Avala filmu, a uletio je i francuski producent. To je bio prvi film koji je prikazivao događaje oko studentskih demonstracija 1968., snimljen s distancom od 15 godina. Isto je bilo i s “Daviteljem” jer je to bila tema koja kod nas nije postojala i nije se smatralo da bi bila ozbiljni filmski poduhvat.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika