Dvije godine nakon razvoda oboljela je od raka dojke, što je željela sačuvati u najvećoj tajnostiProšle subote, u sklopu programa Teatra Ulysses, na Brijunima, večer poezije i glazbe bila je završetak dvotjedne kazališna radionica “Core Sample – Goli otok 1949.-1956.”. Zamišljena kao kazališno istraživanje utemeljeno na fragmentima drame Samuela Becketta “U očekivanju Godota”, te zapisanim svjedočanstvima i izravnom sudjelovanju bivših zatočenica toga komunističkog kazamata, ova je radionica privukla u Hrvatsku i četiri filmske i kazališne dive. Osim Amande Plummer, Caroline John i Vanesse Redgrave, koja je financirala cijeli projekt, pozivu se odazvala i njezina mlađa sestra Lynn Redgrave. Iako u hrvatskoj javnosti nešto manje eksponirana od Vanesse, ta 61-godišnja glumica iza sebe ima jednako uspješnu glumačku karijeru. Do danas je igrala u tridesetak filmova i ostvarila pedesetak kazališnih uloga. Osim toga, na Broadwayu je prije desetak godina postavila predstavu “Shakespeare for My Father”, koja se s golemim uspjehom igrala nekoliko godina, a zatim krenula na turneju po Americi, Australiji i Londonu.

Ipak, američka i britanska javnost pamti je i po velikom obiteljskom skandalu koji je 1999. skrivio njezin muž, filmski redatelj John Clark. On je godinama uspješno tajio svoju izvanbračnu vezu sa svojom mladom tajnicom Nicolette Hannah, koja mu je čak rodila sina Zacharyja. Blamaža je bila utoliko veća što se, ništa ne znajući, u Nicolette zaljubio Benjamin Redgrave, najstariji sin iz Clarkova braka s Lynn Redgrave, i njome oženio, te prihvatio Nicolettina, sad već sedmogodišnjeg sina Zacharyja kao svoje dijete. Čak se i Lynn brinula o Zacharyju kao o svom unuku, sve dok Benjamin nije natjerao Nicolette da prizna čije je dijete. Kad je to doznao, ubrzo se rastao od Nicolette, ali je ona protiv njegova oca podnijela tužbu za alimentaciju. Tako je naposljetku John Clark morao priznati svojoj supruzi Lynn da ju je godinama varao, nakon čega je i ona odmah zatražila razvod i otad za svog bivšeg supruga više ne želi ni čuti.

Lynn Redgrave potom je doživjela još jednu veliku životnu nevolju. Dvije godine nakon razvoda oboljela je od raka dojke, što je željela sačuvati u najvećoj tajnosti, ali se o tome raspisao tračerski tabloid National Inquierer i našla se u središtu nove afere. Ipak, Lynn Redgrave uspješno je prebrodila tešku fazu oporavka i kemoterapija i sakupila dovoljno hrabrosti da javno prizna svoju bolest. I ne samo to, već se aktivirala u akcijama kojima je cilj promijeniti svijest društva o teško bolesnim osobama i danas propagira pokret koji se zalaže da teško bolesne osobe postanu ravnopravni članovi zajednice. U polusatnom razgovoru govorila je o svom odnosu s roditeljima i braćom, poznatim glumcima, o tome kako je prevladala najveće životne krize, što planira u budućnosti te kako joj se svidjela Hrvatska.

NACIONAL: Kad ste počeli raditi na projektu Goli otok, jeste li uopće znali da je to bio kazamat? – Ne, nisam imala pojma kako taj otok izgleda i što se sve ondje događalo. Ali kad sam počela razgovarati s preživjelim zatočenicama i čitati zapise ostalih preživjelih, prestravila sam se. Rođena sam 1943. i ne pamtim rat, ali kad govorimo o 50-im godinama, kad je na Golom otoku nastao zatvor, to za mene nije davna povijest, jer se i sama dobro sjećam tih godina. Osim toga, uočila sam koliko je velika razlika kad događaje na ovim prostorima promatramo iz velike udaljenosti, iz, primjerice, Amerike u kojoj živim, u odnosu na ono što se o njima može naučiti ako se ovdje provede neko vrijeme. Tada stvari uopće nisu iste. Shvatila sam koliko smo povlašteni jer živimo lagodnim životom i osjetila na neki način stid jer smo često nesretni zbog posve nevažnih stvari.

NACIONAL: Kad već govorimo o povijesti, glumačka tradicija u vašoj obitelji traje stoljećima. Kako je to biti Redgrave? – Nije baš nekoliko stoljeća, to traje od sredine 19. stoljeća, ja sam otprilike peta generacija i to je prekrasan osjećaj. I Vanessa, i naš brat Corin, i ja praktički smo odrasli u kazalištu uz oca, iako nam je i majka Rachel Kempson bila poznata glumica.

NACIONAL: Vaš otac Michael Redgrave bio je poznat po glumi u Shakespeareovim komadima. Je li njegova slava utjecala na vas i vašu braću da postanete glumci? – Za razliku od Vanesse i brata Corina, koji su još u ranom djetinjstvu odlučili biti glumci, ja to nisam znala sve do 15., 16. godine života, što je u našoj obitelji bilo doista kasno. Naravno da smo s roditeljima odlazili u kazalište od malih nogu. Zbog toga smo se umnogome razlikovali od većine svojih vršnjaka, jer smo vidjeli brojne predstave koje drugi nisu. U Engleskoj i Americi ne ide svatko u kazalište, bilo iz financijskih razloga, bilo zato što nema naviku, a mi smo u kazalištu, zahvaljujući svojim roditeljima, praktički odrastali. Zato bih prije rekla da su naši roditelji posredno utjecali na našu odluku da postanemo glumci.

NACIONAL: Ipak, prije desetak godina postavili ste na Broadwayu predstavu “Shakespeare for My Father” kao svojevrsni hommage svom ocu. U predstavi pokušavate premostiti velike razlike između oca i vas kao najmlađeg djeteta, opisujete vaš privatni odnos i nesporazume, da bi se na kraju zbližili potkraj njegova života, kad je on obolio od Parkinsonove bolesti. Kakav je bio vaš odnos s ocem? – Ne bih ovu predstavu nazvala hommageom svom ocu, nego prije potrebu da ispričam svoju priču. Moj je otac umro 1985., a ja sam ovu predstavu napisala osam godina kasnije. Kad sam pisala tekst mislila sam da ispisujem vlastitu, vrlo specifičnu priču o odnosu s ocem, ali tek kad ju je vidjela publika shvatila sam da je odnos između oca i djeteta toliko univerzalan da moju priču mogu razumjeti svi ljudi. Predstava se na Brodwayu igrala s vremena na vrijeme četiri godine, a onda sam s njom napravila turneju po Americi, Australiji i najzad odigrala u Londonu. Odaziv publike je bio prekrasan pisali su mi ljudi iz svih krajeva svijeta, i svih profila i zanimanja, primjerice i djevojka iz Hong Konga koja se pronašla u toj priči iako je njezin otac tradicionalni Kinez.

NACIONAL: Je li između vas, vaše sestre i brata postojalo veće rivalstvo u privatnim ili u poslovnim odnosima? – Zanimljivo svi novinari me to pitaju i svi misle da je rivalstva moralo biti. Ali doista ga nije bilo jer smo radili potpuno različite stvari, naročito kad smo bili mlađi. Prije bih rekla da smo bili ambiciozni u svemu što smo radili jer i danas i Vanessa i Corin i ja, iako u šestom desetljeću života, svakoj ulozi i svakom novom projektu pristupamo s istim žarom kao kad smo bili djeca. No, nikad nije bilo nikakvog rivalstva ili natjecanja. Gluma nije sportska disciplina i nema mjerila koje će točno izmjeriti tko je bolji, a tko lošiji glumac. To mjerilo nisu niti nagrade. One su lijepe i svakom je drago kad ih dobije ali one su u neku ruku i smiješne jer nema kriterija po kojima biste mogli usporediti primjerice ulogu u komediji i drami.

NACIONAL: Za svoj rad primili ste mnogo nagrada, no koja vam je najdraža od svih? – To je nagrada koju sam primila 1999. i zove se Independent Spirit a dodjeljuje se filmovima u nezavisnoj produkciji. Dobila sam je za ulogu u filmu “Gods and Monsters”, a nagrada je za mene višeznačna jer sam i sama te godine postala nezavisna žena jer sam raskinula brak nakon 32 godine i po prvi put u životu počela živjeti sama. To je za mene bilo vrlo teško vrijeme, ali ta večer bila je velika prekretnica. I film je dobio nagradu i Ian McKellen i ja.

Dodjela se održala u šatoru na plaži u Santa Monici i cijela priredba je fantastična jer se održava dan prije dodjele Oscara pa je i simbolički u potpunoj suprotnosti od glamoura jer se na dodjeli ne nose toalete i dijamanti. Održala sam kratki govor u kojem sam rekla da se zahvaljujem trima nezavisnim ženama koje su mi pomogle da nakon poraza ponovno ustanem, dobijem nagradu i održim taj govor, a to su moja odvjetnica, moja psihijatrica i moja agentica. Još i danas čuvam ovu nagradu na posebnom mjestu.

NACIONAL: S obzirom na krizu kroz koju ste prolazili tih godina zbog afere vašeg supruga, je li vam doista bilo tako teško suočiti se s laži nakon 32 godine braka? – Svakome tko je u braku proveo makar i dvije, pet ili deset godina teško se suočiti s laži, a meni je to bilo osobito teško jer je cijela javnost uprla oči u moju privatnu stvar. Svi mediji, novine, televizija svi su u tom trenutku željeli znati pojedinosti o mom bračnom životu. Dugo sam svaki put kad bih izašla na ulicu imala osjećaj da svi odmah pričaju o meni. Naročitu krizu imala sam nakon snimanja filma “Gods and Monsters” jer sam nerijetko morala izaći na crveni tepih, a čim bih se pojavila prilazile su mi gomile novinara s istim pitanjem:”Kako se osjećate?” Zato sam morala izmisliti vrlo kratak i efikasan odgovor, pa bih se na takva pitanja ljubazno osmjehnula i uzvratila:”Hvala vam na vašoj brizi!”.

NACIONAL: Je li vam to netko savjetovao ili ste sami smislili taj odgovor kao obranu? – Ne, sama sam to smislila jer logično je da novinari moraju postavljati pitanja i ja to razumijem. Ali nisam si mogla dopustiti da stupim na crveni tepih i govorim o privatnim stvarima, a također nisam mogla dopustiti da ostanem bez ikakvog odgovora.

NACIONAL: Ipak, sakupili ste snage i u jednoj od najgledanijih emisija CNN-a Larryju Kingu ispričali neke stvari o svom braku? – Ne, Larry King me, naravno, pitao o braku, ali nisam o tome mnogo govorila. Znam da ljude to zanima, ali mislim da nisam dužna odgovarati na takva pitanja. Odazvala sam se lani na njegov poziv, ali iz posve drugih razloga. Naime, u međuvremenu sam oboljela od raka dojke i dugo šutjela o tome iz straha da više neću dobivati uloge.

NACIONAL: Kako je to dospjelo u javnost i zašto ste odabrali baš Larryja Kinga, poznatog kao neumoljivog novinara koji postavlja vrlo neugodna pitanja? – To je otkrio tabloid National Inquierer, a vjerojatno nije bilo teško jer sam svaki dan odlazila u bolnicu i netko im je to dojavio. Tražili su me da to komentiram što sam ja odbila jer sam bila usred pripremanja uloge. Mnogi su me zvali u svoje emisije, ali sam odabrala Larryja Kinga upravo zato jer nije sentimentalan, jer je izravan. Svatko tko ima bilo kakva iskustva s teškim bolestima zna da su ljudi u tim trenucima vrlo ranjivi jer im je budućnost neizvjesna. Baš tada sam odlazila na kemoterapije, a nakon toga na zračenja i nisam mogla razgovarati s ljudima koji su se prema meni odnosili samilosno. Nadalje, to je emisija koja ide izravno u eter i nema mogućnosti manipulacije sa snimljenim materijalom i montažom.

NACIONAL: Je li vam doista bilo lakše kad ste ispričali pojedinosti o svojoj bolesti pred milijunskim auditorijem? – Osjetila sam veliko olakšanje jer konačno nisam morala ništa više skrivati. Sve dok sam tajila svoju bolest bila sam silno uplašena jer nisam svoj strah imala s kime podijeliti. Što sam više pričala o svojoj bolesti to sam bila jača. Iz dana u dan upoznavala sam sve više ljudi s istim ili sličnim problemima i vidjela da nisam jedina. Osim toga, pomogla sam mnogima koji su imali iste strahove kao i ja i koji su nakon ove emisije otvoreno priznali da boluju od raka.

NACIONAL: Kako se danas osjećate? – Prošla godina bila je za mene vrlo značajna. U posljednjih godinu i pol naučila sam važnu lekciju o životu. Voljela bih da ona nije bila tako teška, ali ne žalim ni zbog čega jer sam danas jača neko ikad. Shvatila sam koji su moji prioriteti i od njih ne odustajem. Naučila sam da je u životu važno biti borac.

NACIONAL: Jeste li nakon toga dobili novih ponuda za
filmske uloge? – Mogu vam reći da radim non-stop i, kao što vidite, nemam previše vremena za odmor.

NACIONAL: Koji vam je sljedeći projekt? – S Vanessom i njezinom kćeri Natashom u listopadu ili studenome počinjem snimati film u produkciji Merchant Ivoryja “The White Countess” koji će se snimati u Kini.