Za DNK analizu dovoljna je jedna stanica. Doduše, tu tehnologiju koristi svega nekoliko laboratorija u svijetu, ali Centar može od njih zatražiti pomoć u svakom trenutkuPljačka Finine poslovnice u Ininoj zgradi u Novom Zagrebu prije nekoliko tjedana riješena je zahvaljujući nalazu forenzičara centra za kriminalistička vještačenja “Ivan Vučetić” koji su otkrili DNK (dezoksiribonukleinska kiselina) tragove jednog od počinitelja. Zagrebačka krim-policija vrlo brzo ga je uhitila. Do sumnjivca su istražitelji došli nakon što su otkrili tragove njegova DNK koji je neuspješno pokušao ukloniti. Zapalio je odjeću koju je nosio, kao i automobil Ford Sierra, koji mu je poslužio za bijeg s dvojicom suradnika. DNK tragovi izolirani su s kape i rukavica kojima je razbojnik bio maskiran i Centar za kriminalistička vještačenja “Ivan Vučetić” odmah je otkrio da se radi o tridesettrogodišnjaku čiji je DNK policija uzela zbog prijašnjih prijestupa. Zahvaljujući tehnološkom napretku ova pljačka Fine brzo je riješena, ali za djelatnike Centra to je bila samo jedna analiza od 25.000 koje godišnje obrade. Danas DNK banka podataka ima 7000 uzoraka. “Godišnje policija obradi 12.000-14.000 DNK uzoraka, što s mjesta zločina, što s osumnjičenih osoba”, kaže pomoćnik načelnika Centra Ivan Juričić, biolog koji je u SAD-u postao ekspert za DNK analize.

“Za DNK analizu dovoljna je jedna stanica. Doduše, tu tehnologiju koristi svega nekoliko laboratorija u svijetu, ali Centar može od njih zatražiti pomoć u svakom trenutku. Tragovi se više ne mogu sakriti, ostaje samo pitanje vremena kada ćemo pronaći njihova vlasnika”. U praksi će hrvatski stručnjaci bez problema naći osobu ako nađu nekoliko desetaka stanica, što je beznačajna i nezamjetna količina. Tragovi kože i kose ostaju svuda, a znoj često sadrži komade kože mikroskopske veličine koji su dovoljni za analizu. Materijal ne smije biti u stanju raspadanja ako ga je tako malo i mora biti brzo izdvojen i pravilno pohranjen. Kad se DNK uzima od osumnjičenog za prijestup, najčešće i najlakše je uzeti uzorak sline štapićem iz usne šupljine ili nekoliko vlasi kose iščupati iz korijena. Zahvaljujući banci podataka, Centar godišnje ostvari 300-400 “hladnih matcheva” što znači da zahvaljujući DNK materijalu s mjesta zločina i postojećim profilima otkriju 300-400 počinitelja na koje nije upućivao neki drugi trag, osim genetskog otiska. DNK se uzima samo od onih koji su kažnjeno gonjeni, kako bi se mogla usporediti sa slučajevima koji su neriješeni. Još je 1985. u Engleskoj britanski istraživač Alec Jeffreys otkrio kako, iznimka su jednojajčani blizanci, svako ljudsko biće ima jedinstven DNK. Moguće ga je naći u bijelim krvnim zrncima, koja se nalaze u krvi, sjemenu, koži, korijenu kose i slini. Nakon što je 1992. britansko Nacionalno istraživačko vijeće objavilo kako je DNK testiranje pouzdana metoda identifikacije osumnjičenih za prijestupe zakona, ova je tehnologija najavljena kao velika pomoć sudovima. Već je od 1989.–1990. hrvatski MUP razmišljao o novoj metodi DNK. Zbog ratnih okolnosti i niske razine ondašnje tehnologije s praktičnim je radom započeto 1994. Opremanje suvremenom opremom započelo je 1996., a rutinski rad godinu dana kasnije. Od 1999. se sistematski formira evidencija o prekršiteljima zakona. Zanimljivo je da u evidenciji MUP-a postoji nekoliko uzoraka DNK jednojajčanih blizanaca. “Uzorak vodimo pod dva imena”, kaže Juričić. “Ukoliko se taj uzorak pojavi tijekom nekog razbojstva, bez problema možemo drugim metodama utvrditi koji je od blizanaca počinitelj.”

Najdalje su u primjeni i sistematizaciji DNK otkrivanja zločina otišli Britanci koji raspolažu podacima o tome jesu li silovatelji ili ubojice osobe koje su prije evidentirani zbog krađa ili čak i manjih kažnjivih djela. Velika Britanija slovi za najvećeg zagovornika stvaranja DNK popisa svih stanovnika, zbog čega je optužuju za narušavanje ljudskih prava. Naime, britanskim parlament je više puta predlagao da se svakom novorođenom stanovniku pri rođenju uzme i pohrani uzorak DNK. Mogućnost je zasad odbačena, ali postoji vjerojatnost da će jednom biti prihvaćena. “Britanci su ionako najveći vlasnici baze podataka DNK u svijetu – barem za one za koje se zna”, kaže sa smiješkom Juričić. Ipak, u Hrvatskoj se neće tako skoro uzimati otisak DNK svakog građanina. “O tome nema govora, barem zasad, jer takva mogućnost nije ni izbliza zakonski riješena.” Pojašnjava kako se i otisci građana uzimaju samo za osobne iskaznice, i to jedan, a o njima nema evidencije. Oni služe samo za dokazivanje ako se kasnije posumnja u identitet isprave ili osobe. “Mnogi ne znaju da se otisci osoba koje su kriminalistički obrađivane, a koji se čuvaju za krim-evidenciju ne uzimaju samo s palca nego sa svih deset prstiju.”

Kod gotovo svih težih kaznenih dijela u Hrvatskoj na teren izlaze vještaci – forenzičari centra “Ivan Vučetić”. DNK analiza je zapravo samo dio multidisciplinarnih vještačenja što ih obavljaju, a koja iziskuju puno novca, vremena i pogotovo ljudskih resursa. Ako je vlasnik oružja nekoga ubio, a odgovaraju i otisci i tragovi baruta, tada nije potrebno uzimati DNK. U gotovo svakom neriješenom slučaju uzimaju se DNK uzorci kako bi se slučaj kad-tad rasvijetlio. Multidiscipinarna vještačenja provode se da bi se utvrdila dinamika ili slijed odvijanja događaja. To je sudu najbitnije, tako da se, primjerice, prilikom rekonstrukcije pucanja može bez problema utvrditi radi li se o samoobrani ili ne. Utvrđuju s koje je razdaljine pucano, određuju smjer hitaca, eventuano naknadno kretanje žrtve i ubojice i je li bilo fizičkog dodira. U svakom vještačenju uz DNK se uzimaju otisci prstiju, provode mehanoskopija, kontaktna, kemijska i balistička vještačenja. Forenzičari tako stvaraju stvarnu sliku bez filmskog zapisa, ali ne primjenjuju 3D animaciju zločina. Ona je naime prilagođena manje stručnim sudskim tijelima, odnosno poroti. “Ako se zločin dogodio u Osijeku, mi tamo dolazimo za 3 sata”, kaže Gordan Mršić, načelnik centra za krim-vještačenja, specijalist za balistiku. “Policija osigurava mjesto događaja kako se apsolutno ništa ne bi izmijenilo. Mjesto događaja smije biti izmijenjeno jedino zbog pružanja hitne medicinske pomoći. Svi tragovi moraju se označiti i popisati.” Ovisno o djelu, određuju se i stručnjaci koji izlaze na teren. Ako se radi o ubojstvu na teren, izlaze balističar, biolog i stručnjak za kontaktne tragove. Oni uočavaju tragove koje potom spremaju kriminalistički tehničari. Kako se najčešće radi o težim kaznenim djelima, a ne smije biti propusta, očevidi ponekad potraju i nekoliko dana. Na licu mjesta su dok baš sve nije popisano. Ako se na očevidu pogriješi, ispravka više nema. Nakon očevida slijedi analiza koja može trajati od jednog do mjesec dana. Neki se slučajevi uspoređuju s novim podacima i napokon riješe nakon nekoliko godina. “Imali smo slučaj ubojstva u Splitu koje je riješeno nakon pet godina”, kaže Mršić. “Počinitelj nije otkriven i otad smo svako oružje koje je dospjelo na analizu uspoređivali s pronađenim tragovima. Napokon je pronađeno oružje iz kojeg je pucano, a pronađen je i počinitelj.” Na sličan je način otkriven ubojica svećenika Mije Stijepića. Bez baze podataka ne bi bilo izgleda za pronalazak. Tragovi DNK s mjesta zločina pohranjeni su u Centru. “Nekoliko mjeseci kasnije, stjecajem okolnosti, ta je osoba kriminalistički obrađena zbog nekakva pokušaja provale u Istri, dakle u potpuno drugom dijelu države. Kada je njegov DNK uspoređen s onim u bazi podataka, dobili smo osnovanu sumnju da je on počinio zločin”, kaže Mršić.

Zanimanje forenzičar postalo je popularno zahvaljujući brojnim TV serijama koje se bave tematikom njihova posla. Ipak, ne postoji klasičan način kako se obrazovati za ovaj posao. “Većina nas koji ovdje radimo smo stručnjaci prirodnih znanosti. Svi smo se dokazali u drugim stvarima, pokazali da možemo raditi ovaj posao. Ali u ovom poslu svi kreću od nule. Stvaranje forenzičara nalikuje stvaranju zanatskog majstora”, kaže Ivan Juričić. Uz kolege se uče detalji i finese posla, a već po afinitetima i sposobnostima kandidati se dijele i grade svoj status. “Pomalo nam je smiješno kada na televiziji gledamo kako filmski kolege obrađuju zločin. U jednoj epizodi zločinca identificiraju, uhite i osude. U pravom životu je to ipak malo dulji postupak, jer u samo otkrivanje i rekonstrukciju treba uložiti više vremena.” Radni dan hrvatskih forenzičara najčešće se sastoji od pregleda kose, boja, vlakana, krvi, tla, sjemenih tekućina, biljnog i životinjskog materijala, alata, dokumenata, oružja i svih ostalih dokaza vezanih uz slučaj koji obrađuje. Forenzičari prvo uočavaju, zatim promatraju i naposljetku prikupljaju podatke. Nakon toga podatke obrađuje u laboratoriju te na osnovu toga predstavlja svoju teoriju o događaju koji proučava. O njihovu nalazu ovise i kazne u trajanju 40 godina zatvora. Zato se, nakon što sve analiziraju, radi rekonstrukcija događaja tijekom koje vještaci brane svoje nalaze, a okrivljenik može sudu ponuditi svoju verziju događaja.

“Hrvatski sudovi, za razliku od nekih stranih u praksi, ne priznaju ništa osim materijalnih dokaza. Bez materijalnog traga ne može se dokazati kazneno djelo”, kaže Gordan Mršić. Imaju veliku odgovornost jer moraju dokazati da je netko počinio djelo za koje ga se tereti. Osim stručnosti pomaže im i zavidna opremljenost koju u hrvatskoj nadmašuju tek Plivin istraživački institut i Institut Ruđera Boškovića. “Ova je kuća član europske unije forenzičkih laboratorija i na razini opremljenosti stojimo uz rame s bolje opremljenim laboratorijima. Posjedujemo jedan od najboljih elektronskih mikroskopa na svijetu kojim, primjerice, utvrđujemo tragove pucanja.”

Jedina stvar koja ih razlikuje od europskih kolega, osim manjih plaća, su nedefinirani uvjeti rada. Naime, hrvatski forenzičari nemaju zakonske norme o količini posla koji trebaju obaviti, tako da obavljaju 50 posto posla više za razliku od svojih europskih kolega. Još su u lošijoj poziciji u odnosu na američke kolege, jer u SAD-u forenzičar godišnje pregleda čak četiri puta manje slučajeva.

Prvi kriminalac uhićen uz pomoć Interpolove DNK baze podataka uhićen je nakon što je slovenska policija prikupljene tragove dostavila Interpolu. Uzorak DNK podudario se s profilom kriminalca koji je Interpolu dostavio hrvatski MUP. “Drago nam je što smo pomogli kolegama. Najzanimljivije je to što osoba čiji je DNK bio pohranjen u našu bazu podataka nije niti hrvatski niti slovenski državljanin. Radi se o jednom strancu koji je počinio kazneno djelo kad je bio kod nas na moru”, kaže Ivan Juričić. Zbog toga je uhićen i obrađen, a njegov uzorak DNK spremljen u profil i s ostalim podacima pohranjen u sjedištu Interpola u Lyonu. Nakon što je nepoznati uzorak DNK izdvojen s mjesta jedne krađe u Sloveniji, odgovarao je profilu stranca koji je priveden u Hrvatskoj pa se ispostavilo kako je taj čovjek sudjelovao u nizu pljački, provala krađa i razbojništava. Baza DNK podataka Interpola zasad je pilot projekt pokrenut 2003. godine. Cilj mu je povezati DNK podatke 181 zemlje članice kako bi se stalo na kraj kriminalcima koji djeluju u drugim državama, nakon što su uhićeni u jednoj od njih. Profili se šalju Interpolu u standardiziranoj numeričkom obliku, a dodatni podaci poput imena ili zločina koji je osoba počinila ne daju se. Kada se otkrije da trag izuzet s mjesta događaja postoji u kartotekama Interpola, policija koja je pronašla trag se za dodatne podatke o imenu i prebivalištu počinitelja izravno obraća onoj policiji koja je podastrla profil.

Hrvatska ne raspolaže automatiziranim sistemom obrade otisaka, ali je on u fazi nabave. “Očekujemo ga do kraja godine ili najkasnije u prvom kvartalu sljedeće”, kaže Gordan Mršić. “Radi se o 20 milijuna kuna vrijednom sustavu za kompjutoriziranu identifikaciju papilarnih linija prstiju i dlanova AFIS (Automated Fingerprint Identification System)”. Postojeće evidencije otisaka prstiju počinitelja kaznenih djela bit će skenirane i unesene u bazu podataka AFIS-a, u koju bi se izravno unosili i svi novi otisci prstiju i dlanova, a proveo bi se unos i provjera dosad neidentificiranih tragova papilarnih linija pronađenih na mjestu događaja nerazjašnjenih ubojstava i drugih kaznenih djela. Cijeli se ovaj proces još uvijek obavlja ručno, budući da je Hrvatska uz BiH, Jugoslaviju i Albaniju, jedna od rijetkih zemalja Europe koja nije nabavila AFIS. U susjednoj Sloveniji policija je u vrlo kratkom roku nakon nabave sustava AFIS-a razriješila nekoliko ubojstava čije su počinitelje tražili godinama. “Ako želi ući u EU, Hrvatska mora nabaviti ovaj sustav jer je posjedovanje AFIS-a uvjet za kontrolu Šengenske granice”.