Iako je Mamić nakon smjene Jurčevića govorio kako u Dinamo može dovesti samo trenera iz inozemstva, demantirao je sam sebe jer je za novog trenera imenovao – Nenada Gračana.Momčad Dinama dobila je trećeg trenera ove sezone, iako je u hrvatskom nogometnom prvenstvu odigrano tek šest kola. Nikola Jurčević, koji je započeo sezonu na Dinamovoj klupi, smijenjen je nakon četvrtog kola, a sljedeće dvije prvenstvene utakmice vodio je dotadašnji pomoćni trener Đuro Bago. Iako je Dinamo u prijelaznom roku doveo mnoga pojačanja – u Maksimir su stigli mladi hrvatski nogometni reprezentativci Ljubojević, Pranjić i Lučić, te iskusni igrači Zekić, Milinović i Hrman – a uoči početka prvenstva među svim je stručnjacima proglašen za favorita za osvajanje naslova prvaka, klub iz Maksimira u šest je utakmica ubilježio samo jednu pobjedu i nalazi se na sedmom mjestu, s 11 bodova manje od vodećeg Intera iz Zaprešića. Mizerni rezultati izazvali su ogorčenje navijača koji su se s igračima počeli i fizički obračunavati, a uprava kluba predvođena predsjednikom Mirkom Barišićem i izvršnim dopredsjednikom Zdravkom Mamićem počela je tražiti nova rješenja koja bi klub iz Maksimira izvukla iz krize. Iako je Mamić nakon smjene Jurčevića govorio kako u Dinamo može dovesti samo trenera iz inozemstva, demantirao je sam sebe jer je za novog trenera imenovao – Nenada Gračana.

Iz Zagreba je doveden i obrambeni igrač Vedran Ješe, a iz Varteksa vratar Vladimir Vasilj i napadač Veldin Karić. U sljedećem kolu hrvatskog prvenstva Zagrepčani će ugostiti Hajduk, a odmah nakon toga odigrat će i 1. utakmicu 1. kola Kupa UEFA protiv švedskog Elfsborga. Za Gračana i njegove poslodavce, a i same igrače, bolje je i ne pomišljati kakve će biti reakcije ako Dinamo u tim utakmicama doživi nova posrnuća.

Nenad Gračan ima veliku i lijepu igračku karijeru u Rijeci, Hajduku i španjolskom Oviedu, te osam godina trenerskog iskustva. Kao igrač Rijeke bio je standardni reprezentativac bivše države i osvajač brončane medalje na Olimpijskim igrama 1984. u Los Angelesu. Nedugo nakon prelaska u Hajduk zadesila ga je velika nezgoda, i to baš na utakmici u Rijeci, kad mu je Mladenović, igrač Rijeke, brutalnim startom slomio nogu. Zbog te ozljede morao je pauzirati godinu i pol dana. Kako sam kaže, uspio se vratiti igranju samo zahvaljujući upornosti koju smatra svojom važnom karakteristikom i u trenerskoj karijeri.

Posljednje četiri igračke godine proveo je u španjolskom Oviedu, a trener mu je bio Javier Irureta, danas trener Deportiva, jednog od najjačih španjolskih klubova. Doktor, kako su ga zbog velikog nogometnog umijeća zvali suigrači, ali i treneri u klubu i reprezentaciji, u Rijeku se vratio 1996. na poziv Josipa Skoblara. S 34 se godine posvetio trenerskom poslu. Prve korake u toj struci naučio je kao pomoćnik Skoblaru, Ćiri Blaževiću i Branku Ivankoviću u Rijeci, a 1998. je postao i prvi trener Rijeke. U prvoj sezoni samostalnog vođenja momčadi ostvario je svoj do danas najveći trenerski uspjeh. Iako je preuzeo momčad u donjem domu hrvatskog prvenstva, Gračan je od neafirmiranih i iz drugih klubova odbačenih igrača sastavio momčad koja je tek u posljednjem kolu propustila priliku za osvajanje naslova prvaka. Nakon što je Rijeka u Zagrebu pobijedila Croatiju s 1:0, a u Splitu i Hajduk s 3:1, trebala joj je još samo pobjeda na domaćem terenu protiv Osijeka za prvo mjesto. Međutim, utakmica je završila rezultatom 1:1, i prvak je postao današnji Gračanov klub. Nakon te utakmice još su se dugo vukli repovi vezani uz poništeni gol Rijeke u 89. minuti zbog navodnog zaleđa. Tada je predsjednik Rijeke bio Hrvoje Šarinić, no ni njegov autoritet nije pomogao Riječanima.

Iako je ostao bez nekoliko igrača iz ”šampionske” momčadi, Gračan je i sljedeće sezone bio dosta uspješan uvevši klub u Kup UEFA. U sezoni nakon toga suočio se s velikim problemima zbog narušenih odnosa na relaciji trener – igrači. Skupina igrača kojima je kolovođa bio Andre Mijatović, danas igrač Dinama, otvoreno je tražila Gračanovu smjenu zbog neslaganja s njegovim načinom rada. Gračan danas tvrdi da problem nije bio u igračima već u upravi.

“Tada se promijenio sastav uprave kluba, i ja se s novim ljudima nisam mogao složiti. Nije bio problem u Mijatoviću i igračima, uostalom ja sam Mijatovića i postavio za kapetana, već u upravi koja je poticala igrače na nedisciplinu. U takvoj atmosferi nisam mogao raditi i podnio sam ostavku. Poslije su me isti ljudi iz uprave molili da povučem ostavku, ali to nije dolazilo u obzir.”

Sljedeća stanica Gračanove trenerske karijere bio je Hajduk, u koji je stigao 2001. U Splitu nije izdržao cijelu sezonu jer mu je uprava kluba, predvođena predsjednikom Brankom Grgićem, u drugom dijelu sezone uručila otkaz. Grgić, koji je i danas predsjednik Hajduka, objasnio je svoje razloge: “Gračan je dobar trener i veliki gospodin na klupi i izvan klupe, ali u Hajduku se nije snašao. Split je vrlo nezgodna sredina, u kojoj je jako teško raditi jer je publika zahtjevna i ne trpi prosječnost. Gračan je došao na našu klupu nakon Zorana Vulića, koji je prethodne sezone osvojio naslov prvaka. Naš je cilj bio plasman u Ligu europskih prvaka, koji on nije ostvario iako smo u kvalifikacijama doista nesretno ispali od Mallorce. Nakon toga Hajduk je pod njegovim vodstvom ispao i iz Kupa UEFA od poljske Wisle, a kap koja je prelila čašu bio je poraz u hrvatskom kupu od Varteksa. Morali smo ga smijeniti zbog loših rezultata. Osim toga, Hajduk je pod njegovim vodstvom previše računa polagao na obranu. Gračan nije bio sklon napadačkoj igri, a to se publici u Splitu nije sviđalo. Znam da mu nije bilo lako raditi jer su te sezone u klub ušli Štimac, Asanović, Bilić i Bokšić, naša slavna vatrena četvorka, a tu je bio i Ivica Šurjak kao sportski direktor, pa je Gračan možda imao problem s previše dominantnih ljudi u struci.” Grgića smo upitali kakvu sudbinu proriče svom bivšem treneru u Dinamu: “On je jako dobar trener, bez obzira na sve što je prošao kod nas, i Dinamo je napravio dobar potez. Ako u Maksimiru bude imao potpunu samostalnost u radu, mislim da će napraviti dobar posao. Uostalom, Dinamo je s tri najnovija pojačanja favorit za naslov prvaka, bez obzira na trenutačnu situaciju.”

Slično mišljenje ponudio nam je i Ivica Šurjak, bivši sportski direktor Hajduka, kojeg mnogi smatraju najzaslužnijim za dovođenje Gračana u Hajduk prije tri godine: “Gračana smo doveli kao fantastičnog trenera koji je s Rijekom skoro osvojio prvenstvo. Možda je ključan razlog njegova angažmana u Hajduku bila ona utakmica kada nas je s Rijekom pobijedio u Splitu 3:1. No kao trener Hajduka zaredao je s lošim rezultatima i morao je otići. Tada su u klubu bile dvije struje, jedna za njegov odlazak, a druga protiv. U kojoj sam struji bio ja? Ne bih to komentirao, uostalom, nije više ni važno. U svakom slučaju, Gračan je velika perspektiva Dinamu, koji ove sezone ima odličnu momčad. Mislim da je Dinamu dosad nedostajala samo disciplina, koju će on, sasvim sam siguran, vrlo brzo uvesti.”

Što o svojoj splitskoj epizodi kaže sam Gračan? “Smiješno je da su me smijenili nakon devet pobjeda za redom u prvenstvu i jedne neodlučene utakmice, u situaciji kad smo imali samo dva boda manje od vodećeg Zagreba i utakmicu manje. Kad sam došao u Split, počeo sam pripreme s jednom momčadi, a u prvenstvo sam ušao s drugom. Mi smo u kvalifikacijama za Ligu europskih prvaka od Mallorce ispali doista nesretno. U Splitu smo pobijedili s 1:0 iako smo imali dva isključena igrača, a u uzvratu smo izgubili u produžetku bez pet standardnih igrača. Osim toga, predstavnici su kluba dva sata prije najvažnije utakmice sezone pregovarali o prodaji našeg igrača Mate Bilića, i prodali ga Zaragozi uoči utakmice. To je kod Bilića izazvalo potpunu pomutnju i na toj je utakmici promašio tri zicera. Da je samo jedan zabio, igrali bismo u Ligi prvaka. Ako je bio problem u toj Mallorci, ili kasnije Wisli, ne znam zašto me nisu tada smijenili, nakon tih utakmica, već u situaciji kad sam se borio za naslov prvaka. Osim toga, ja sam forsirao jednu od najmlađih momčadi u ligi, perspektivnu momčad u stvaranju, u kojoj su igrali danas potpuno renomirani igrači kao što su Srna, Pletikosa, Carević, Andrić, Deranja, Mate Bilić i Bošnjak. Tada sam poštovao njihovu odluku o otkazu, poštujem je i danas, iako u Hajduku nikad nisam imao pravu podršku uprave.”

Nakon Splita Gračan je kraće vrijeme proveo u Osijeku, s kojim je tada ostvario osnovni cilj: ostanak u ligi. “U Osijeku sam ostvario ono što su od mene tražili, iako sam radio u nenormalnim uvjetima. U klub me doveo predsjednik Antun Novalić, koji je sljedeći dan završio u pritvoru. Još sam imao spakirane kofere i mogao sam otići jer nitko osim nas dvojice nije znao za naš dogovor. No kad sam već naumio voditi Osijek, odlučio sam prihvatiti rizik.”

Nenad Gračan prošle je sezone i na početku ove bio trener Kamen Ingrada. Vlado Zec, predsjednik tog kluba iz Velike i važan čovjek u Izvršnom odboru Hrvatskog nogometnog saveza, prokomentirao je za Nacional Gračanov rad: “On je jako dobar čovjek i odličan stručnjak. Radi se o mladom, ambicioznom i vrlo principijelnom treneru čvrstog karaktera. Kod nas je imao tu sreću da je imao potpunu samostalnost u radu, jer se ja kao predsjednik nikada nisam miješao u vođenje i sastavljanje momčadi. Sve sam prepustio njemu kao treneru i sportskom direktoru Marijanu Vlaku, koji je i predložio Gračana za našeg trenera. Imao je odličnih rezultata, bilo je i lošijih razdoblja, ali uvijek je uživao našu podršku. Mi smo mu i omogućili odlazak u Dinamo jer smatramo da je to svojom korektnošću i kvalitetnim radom zaslužio. Da smo htjeli, mogli smo ga, po pravilima HNS-a, zadržati u klubu.”

Gračan se u Dinamu našao pred najvećim izazovom karijere i najvećim ispitom svojih trenerskih kvaliteta. Kad je dobio poziv, nije dvojio hoće li ga prihvatiti: “Dolazak u Dinamo vrhunac je moje trenerske karijere. Nisam ni pomislio da odbijem taj poziv, bez obzira na veliku krizu u klubu. Vjerujem u sebe i svoj rad, a i poznajem dobro sve te igrače, koji prolaze kroz teško razdoblje. Neke sam već trenirao, a ostale sam dobro upoznao kroz dugogodišnji rad u hrvatskom nogometu. Trenera koji ne bi prihvatio poziv u ovakvoj situaciji nazvao bih kukavicom. Znam koliko i što mogu, nemam se čega bojati. Siguran sam da Dinamo ima i snagu i kvalitetu za pobjede i dobre rezultate, a s pobjedama će se vratiti i navijači, i sve što je bilo negativno vrlo brzo će se pretvoriti u pozitivu. Ne bih komentirao razloge zbog kojih je Dinamo upao u ovako crnu rupu, ali najvažnije je igračima vratiti samopouzdanje, osvježiti ih i uvesti potpunu disciplinu u momčad. Nakon prve pobjede, a nadam se da će ona stići već u prvoj sljedećoj utakmici, protiv Hajduka, sve će biti puno lakše. Dinamo će pod mojom palicom igrati u malo drukčijem sustavu igre, 3-4-3, jer mislim da je taj sustav najbliži karakteristikama igrača koje imamo, a tim sustavom želim dati i više slobode trojici igrača koji će igrati prema naprijed.”

O karakteru Nenada Gračana kolege, igrači, treneri, suci, predsjednici klubova, novinari i ostali nogometni djelatnici govore uglavnom ili isključivo u superlativima. Riječ je o mirnom i samozatajnom čovjeku iz svijeta nogometa, u kojem tako često gostuju skandali, svađe, afere, prijetnje i teške riječi, pojave koje on zaobilazi u širokom luku. Međutim, mišljenja o njegovim trenerskim karakteristikama oprečna su. Dok neki smatraju da je Gračan perspektivan trener pred kojim su veliki rezultati i uspjesi, nemali je broj onih koji su uvjerenja da novi Dinamov strateg nije dobar trener, i da nikada neće biti. Kao glavni argument takvoj tezi ističu Gračanovu orijentaciju na sustav igre u kojem se puno više polaže na obranu nego na napad, zamjeraju mu da je defenzivac i destruktivac te nedostatak trenerskog temperamenta. Iako će Dinamov trener priznati da mu je trenerski uzor Fabio Capello “zato što voli disciplinu i ne voli anarhiju, i zato što je pobjednik”, a Capello je vrlo uspješan talijanski trener koji nikada nije forsirao izrazito napadačku igru, Gračan se ne slaže s epitetom obrambenog trenera.

“Istina je da se znalo dogoditi da se momčad koju vodim brani cijelu utakmicu. Recimo, kad sam vodio Rijeku u Kupu UEFA, igrali smo protiv španjolske Celte, momčadi koja je tada bila krcata reprezentativcima. Celta je bila bolja i kvalitetnija momčad od Rijeke i normalno je da smo bili prisiljeni igrati i ‘bunker’ ako smo željeli ostvariti dobar rezultat. I ostvarili smo, jer u Španjolskoj nismo izgubili, a u Rijeci smo bili bolji iako smo nesretno ispali u produžetku. Slažem se da se moja trenerska ruka može vidjeti u defanzivnom smislu. Ali samo u smislu organizacije igre i discipline. Naravno da se način i stil igre uvijek tempiraju adekvatno individualnim i momčadskim vrijednostima igrača kojima raspolažete. Kad sam se s Rijekom borio za naslov prvaka, mi smo u Ligi za prvaka dali 18 golova, a tadašnja Croatia 11. U cijelom tom prvenstvu dali smo samo dva gola manje od Croatije. Sljedeće je godine Rijeka bila četvrta po efikasnosti u prvenstvu. Ja inzistiram na disciplini i ozbiljnosti u igri, a ne podnosim nikakvu anarhiju. Pa ako se disciplina poistovjećuje s defenzivom, onda priznajem da sam ja najveći defenzivac na svijetu.”