Njegov prvi album "Slušaj mater" objavila je 2001. diskografska kuća Menart, a njime je lani osvojio Porina kao najbolji novi izvođač.Očekivati da će koncert jednog repera napuniti najveću hrvatsku sportsku dvoranu u koju može stati i do deset tisuća ljudi bilo bi, prije samo četiri godine, jednako očekivanju čuda. No tada je malo tko znao za Edina Osmića, danas iznimno popularnog Edu Maajku, koji se prije 26 godina rodio u Brčkom, a 1992. došao u Hrvatsku s ratnim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine. Njegov prvi album “Slušaj mater” objavila je 2001. diskografska kuća Menart, a njime je lani osvojio Porina kao najbolji novi izvođač. Ove godine Edo Maajka objavio je drugi album, “No sikiriki”, a najava da će 2. listopada nastupiti u velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova zapravo nikog nije začudila. Osobito nakon uspješnog koncerta Hladnog piva u istom tom prostoru koji je posljednjih godina ipak bio rezerviran za nastupe drukčijih glazbenika.

'Muzička sredina je postala tako depresivna a još ne tako davne 1996. – 1997. u Zagrebu je bila ubitačno dobra glazbena scena. Bila je natjecateljska i to u pozitivnom smislu. Toga sada nema, to je užas, scena se baš pretvorila u karmine. Edo Maajka o katastrofalnoj situaciji na urbanoj glazbenoj sceni Thompson, Miroslav Škoro i Zlatko Pejaković samo su neke estradne zvijezde koje su zasjale u Domu sportova. Ipak, najbolje je zadržati se na činjenici kako je Edo Maajka, uz Hladno pivo, drugi glazbenik koji u posljednjih deset godina samostalno nastupa u ledenoj dvorani, a čije se pjesme mogu čuti u eteru Radija 101, poznatog po orijentiranosti na takozvanu urbanu domaću glazbu. Urbana scena inače nema masovnije podrške zato što je javnost toliko bombardirana šundom da osim šunda i ne može biti ničega, zaključio je Edo Maajka raspravu o temi zbog čega “zabavnjaci” kod hrvatske publike uvijek bolje prolaze.

“Ovo je postala tako depresivna muzička sredina, a još 1996.1997. godine u Zagrebu je postojala ubitačno dobra glazbena scena. Tada je bila baš ono – natjecateljska. U pozitivnom smislu. Sad nema ničega. Majke ne postoje i još nema benda jakog kao Majke. Hladno pivo je genijalno i upali su baš u rupu koju su Majke ostavile, ali – nema bendova. Fali nešto. Urban nije snimio album petšest godina, nema novih imena, a imena koja se pojave rade bezvezarije, idiotarije. Nema Jinxa – koja je to rupetina! Jinxi su bili jedini bend koji su slušali svi jer su bili toliko kvalitetni da te nije sramota reći da ih voliš slušati. Ja sam kao alternativac sa svojom ženom i frendovima išao na koncerte Jinxa i bilo mi je super. Toga sada nema, to je užas, ova scena se pretvorila baš u karmine”, opisao je stanje Edo Maajka.

NACIONAL: Čini se kako Edu Maajku također slušaju svi od sedam do 77 godina, a među njima su čak i poklonici primjerice Thompsonove glazbe. Postoji li neki trik? Kako se to postiže? – Ne znam. I meni je čudno što me sluša netko tko sluša Thompsona. Za to što me sluša toliko djece kriv je videospot za pjesmu “Prikaze”. Meni je to od početka bio grozan spot i možete pitati ljude u Menartu kako sam reagirao kad sam ga prvi put vidio. Ali eto, klinci se popalili, oni ga traže. Moji tekstovi ipak više privlače stariju publiku jer razmišljam zrelije od većine ljudi svojih godina, a i dosta sam toga prošao. Ono što ljudi prolaze sa 30-35 godina, ja sam morao svladati sa 20 i nešto tako da u tekstovima ima tema koje pogode starije ljude.

NACIONAL: Tekst pjesme “Pržii” za koju je upravo snimljen videospot mogao bi pogoditi neke od zvijezda hrvatske estrade čija imena spominje. Huljić, Thompson, Severina… – Nisam ja nikog baš nešto popljuvao. Čuo sam nedavno da je Severina mene popljuvala na novom albumu. Baš me, kao, odrala. Meni je to simpatično.

NACIONAL: Kako vas je Seve odrala? Je li kao Zrinka Tutića na dodjeli Porina ili još gore? – Ne znam. Ne mogu se sjetiti zapravo, ali to mi je rekao prijatelj koji je miksao album. Ali ja nju nisam popljuvao, niti bih ja pljuvao Severinu. Biti muška Severina znači biti popularan, biti jak. Čak sam u toj pjesmi spomenuo onu prljavu priču o tome kako su joj iz Croatia Recordsa objavili “best off” u trenutku kad je ona objavljivala prvi album za Dallas. To je najpokvareniji čin u diskografiji otkad sam ja u Hrvatskoj, a tu sam 12 ili 13 godina. Premda je riječ o glazbi koju ne pratim, ipak ostaneš zgranut, kao, vidi što se radi?! Ne volim ja ni Huljićevu glazbu, mislim ne slušam je, ali čovjek radi hitove, što jest – jest. On tu, dakle, nije popljuvan, nego prikazan kao mađioničar koji drži sve.

NACIONAL: Hoće li i Edo Maajka, kao jednom Severina, napuniti Dom sportova? – Ne znam hoću li ga napuniti. Ali nije mi ni cilj da ga napunim, cilj mi je bio do napravim koncert za dosta ljudi, a sad hoću li napuniti cijelu dvoranu Doma sportova, nisam siguran. Malo tko ga je zadnjih godina uspio napuniti, nego ljudi pomiču binu. To je sad in: čuješ koliko si ulaznica prodao, recimo prodao si pet tisuća, i onda samo pomakneš binu naprijed da sve izgleda kao puno, a iza rukometno igralište. To je super! To ću ja napraviti.

NACIONAL: Zbog čega ste onda odlučili raditi koncert baš u velikoj dvorani? – Trebali smo raditi u maloj dvorani, i to mi je bilo O.K. jer ne volim velike koncerte. Ljudi nisu dovoljno blizu meni i odmah mi to djeluje kao neka megalomanija, a nisam ljubitelj megalomanije. No slučajno se dogodilo da je 2. listopada, iako smo taj termin mi odavno rezervirali, mala dvorana ipak morala biti zauzeta, pa su nam dali veliku. Dobio sam veliku dvoranu. Kao Božjim putem.

NACIONAL: Ipak će to biti dosad najveći koncert Ede Maajke? – Hoće. Nastupio sam na jednom koncertu u Bosni, blizu Bihaća, gdje je bilo pet tisuća ljudi. Ali to je bio koncert s više izvođača, a ovo će biti baš moj koncert, s mojim prijateljima, dečkima iz grupe Defence. To je bend iz kojeg sam krenuo, s kojim sam nekad svirao hard core i snimao prvi demo. Defence sad snima reggae, a ja sam pridruženi član. Tu i tamo budem im prateći vokal jer oni su moji jako dobri prijatelji. To je njihov prvi nastup u Zagrebu. Nastupali su u Hrvatskoj samo jednom, u Istri na nekom reggae festivalu.

NACIONAL: Nakon samo dva objavljena albuma već imate dovoljno poklonika, ali i pjesama za veliki koncert. Inače ste na glasu kao plodan autor pa se priča kako je novih pjesama bilo toliko da nisu sve mogle stati na album. Kako ste birali koje ćete objaviti? – Nije ih ostalo baš tako puno, samo tri, četiri pjesme u stilu “No sikiriki”. Da smo ih objavili, čitav bi album zvučao dosta no sikiriki, a takve pjesme su mi se u jednom času učinile preblagim. Kontaš? Mislim, ako sad neću pjevati o tjeskobi i bijesu, kad imam energije za nekakav bunt i to sve, kad ću onda pjevati o tome? Neću valjda sa 30 godina pjevati “jebo vladu”. Zato na ovom albumu skoro nikako nema rata, samo posljedice, socijalna situacija i sve živo. Rat je bio na prvom albumu.

NACIONAL: Repa li Edo Maajka baš sve što Edin Osmić misli ili su to ipak dvije različite osobe, jedna za javnost, a druga privatno? – Zadnji album je totalni presjek mene. Pjesmu “No sikiriki” napravio sam za sebe. Jebi ga, kako odrastaš, jednostavno shvatiš da nije sve isto. Ljudi poslije fakulteta, ili nakon srednje škole, upadnu u krize. Mene je takva kriza “safatala” kao, vidi sve ovo – pa ničeg nema! Morao sam napraviti takav album, bio sam toliko crn sam za sebe i toliko isprepadan i sav nikakav da sam morao napraviti i “No sikiriki”, i pjesmu “Mater vam jebem” i sve to. Ne želim više repat rat.

NACIONAL: Kakvo crnilo baš sad kad se čini da imate tako malo razloga za sikiriki? Možda je i to posljedica rata? – Ja sam tada bio dijete. Imao sam 13 godina i nisam znao ništa, ništa mi nije bilo jasno. Stari se jednog dana pojavio i počeo vikat: “Hajmo, hajmo!” Već su padale granate. Tek sam kasnije ja to sve skonto. Ali mi ne ide u glavu kako odrasli ljudi nisu vidjeli da će rat doći. Da smo ostali kod kuće samo pola sata dulje, svi bismo bili pobijeni. Zašto je moj stari, koji je profesor, inteligentan čovjek, pravi, mislio kao i svi u Bosni prije rata, da to kao neće nas? Nemoguće. Kroz Brčko iz Vukovara idu izbjeglice, a moja mama i čitava ulica daju ljudima jesti pa sve kao: joj jeste napaćeni, joj ovo, joj ono – a nitko ne razmišlja. U Orašju se čuju granate, Sarajevo već gori, Bjelje, selo odmah do Brčkog, već je poklano. Kao da kažeš u Zaprešiću je sranje. Jedino su ljudi koji su radili u dijaspori bježali glavom bez obzira. Sad u Bosni više nije tako, ne vlada toliki optimizam. Ljudi se više ne smiju kao nekad, ogorčeni su, i to s razlogom. Jer tamo sad nema više ničega. Ništa ne postoji i ništa se u zemlji ne mijenja, ljudi ništa ne rade, a najgore je kad čovjek sjedi i ne radi. Meni je godina dana bez posla bila najgora godina života. Sjediš kod kuće i postaješ sve više hipohondar, sve više zabrijavaš neke stvari, sve si veći paranoik, sve si tužniji. Nije to baš strah, nego više neka depresija. Svi su ljudi tome skloni, samo što je netko više a netko manje osjetljiv. Ja sam podložan tim stvarima. Ono, kad se brineš oko svega, recimo stara ima nekih problema, a ja se odmah brinem oko toga, odmah hoću sve riješiti.

NACIONAL: Je li takva tužna situacija u BiH razlogom zbog kojeg ste prekinuli studij u Tuzli i odlučili se vratiti u Zagreb? – Vratio sam se jer mi se fakat nije dalo, bio sam bez para i odvratno sam se osjećao. Nije to tako strašno, biti bez para, ali kad moraš s deset maraka preživjeti deset dana na fakultetu, shvatiš da je to nemoguće, a ja sam tako izdržavao jedno godinu dana. Ni moji roditelji tada nisu imali ni kune. Zato sam došao u Zagreb, a kako sam se u Tuzli već počeo baviti glazbom, ovdje sam snimio demo i to je to.

NACIONAL: Vjerovali ste, dakle, da ćete od glazbe moći živjeti? – Kad sam snimao prvi album, nakon pete snimljene pjesme došao sam kući pa ženi rekao da se ja neću time baviti. Kad sam shvatio da ću se morat slikavat, razgovarat s novinarima. Ne volim to.

NACIONAL: Zašto? – Ne volim toliku pozornost. Svi nas na ulici gledaju, a on mene kao nešto slikava. To je totalno neugodan osjećaj.
NACIONAL: Pa i inače vas vjerojatno gledaju na ulici? – Pa gledaju me i inače, ali to je drugačije. Ja prolazim ulicom, ne poziram. Tek koji put te zaustave pa dok sa svakim popričaš, ono ‘đe’s ba, što ima’, jedva dođem kući. Već mi se i žena ljuti što stalno toliko kasnim.

NACIONAL: A kako ste vi zamišljali da će izgledati život glazbene zvijezde? – Ja sam konto, bit će dvije, tri svirke mjesečno, radit ću kao kuhar, i boli me briga. Vodit ću neki normalan život. Zašto ja nikad nisam imao menadžera? Zato što su menadžeri krvopije, ljudi koji žele abnormalno na tebi lovu dignuti, abnormalno te isforsirati na televiziji i gotovo. Kasnije, što bude bit će. Ja to sebi nisam dopustio. Nisam dopustio da cijena ulaznice za koncert u Domu sportova bude 80 kuna i to je bio moj uvjet da uopće radim koncert. Želim na koncertu vidjeti i one ljude koji me slušaju, a nemaju toliki novac za kartu. Ja ne bih dao više od 45 do 60 kuna. Znam kakav sam, kakav sam bio i kakav jesam. Ljudi misle da mi zarađujemo neke ogromne pare. Zato mi se zgadilo sve to što čitam u Storyju i sličnim časopisima koji na silu hoće praviti zvijezde, isto kao i Nova TV. Ne govorim o ovim Story super nova zvijezdama, nego o emisijama koje prave neki hrvatski glamur, a glamur tu ne postoji. Muzičari nemaju toliko para, pa čak ni oni koji su stalno na televiziji.

NACIONAL: Je li to razlog zbog kojeg ste odlučili snimiti reklamu za HT? – Ja sam užasni protivnik reklama, reklamiranja i svega toga. Dugo sam o tome pregovarao s HT-om i zapravo sam ih mislio odbiti, ali me nazvala Ivona iz Menarta koja sad radi moj P.R., booking i sve to, pa me podsjetila kako bi mi honorar od reklame dobro došao sad kad planiram uzeti stambeni kredit. Ipak za reklamu dobiješ odlične pare, nisu to neki astronomski iznosi, ali dobro dođu. I kažem ja, hajde, daj da vidim tu skriptu. Konto sam, to će biti onako “kupi ovo, uzmi ono”, kako se već rade reklame i zbog čega ih i ne volim. Kad mi je čovjek rekao: “Slušaj, ti si Edo Maajka, ti u reklami dolaziš kao podstanar k svojim susjedima i to je to. Mislim, podstanar si ovako i onako. To nije ništa drugačije od tvog života.” Pa i nije. Ja sam bio u super odnosima sa svojim susjedima gdje god sam živio, a živio sam u svim zagrebačkim kvartovima. I svidjela mi se reklama. Sad smo radili nastavak te reklame, jer to bi trebala biti zadnja reklama koju radi HT, a i zbog koncerta, jer oni su mi pokrovitelji. HT sad prelazi u njemačku tvrtku i neće se više zvati HT tako da se u posljednjem HT-ovu spotu pojavljuju i Janica Kostelić i drugi koje je HT sponzorirao ovih godina. Svatko od nas imat će svoj dio u reklami. Ja u reklami imam koncert i tako, uglavnom, super je reklama i uskoro će biti na televiziji. Sad da ću ja početi snimati reklame, neću.

NACIONAL: Kad namjeravate kupiti stan? – Oko Nove godine planiramo dići kredit.

NACIONAL: Na koliko, 30 godina? – Ne, samo 20. Znam, nikako mi se to ne sviđa, ali nemamo drugog izbora. Ne ide mi u glavu da stanovi u Zagrebu mogu biti toliko skupi. O tome razmišljam zadnjih godinu dana i cijelo vrijeme ljudi govore: bit će jeftiniji, sad će velika ponuda stanova, padat će cijena, a cijene rastu da to nije normalno. Obožavam Zagreb, u grad sam se zaljubio, ali dati 1500 eura za kvadrat stana…

NACIONAL: Kako namjeravate otplaćivati rate kad nećete više snimati ni reklame, a najavili ste i da ćete snimiti samo još jedan album? Ili je to bilo rečeno u afektu? – Estrade mi je dosta i stvarno planiram izdati još samo jedan album. Budem li išta poslije toga radio, objavljivat ću to na Internetu i tamo će se moći skinuti. Diskografija je ionako pojam nepoznat za Balkan. Zašto se onda toliko maltretirati oko toga? Tko me voli taj će me i slušati, a ako s tri albuma ne osvojiš neku svoju publiku, onda si glup i nisi za taj posao. Osim toga, ja ovo ne mogu gledati kao posao. Probao sam, ali to me dovelo u situaciju da sam mrzio ići na nastupe. Čim prestaneš na to gledati kao na posao, opet dobiješ volju za koncerte. Meni je najveći gušt raditi u malim klubovima, poput zagrebačkog Kseta u koji stane 400 ljudi. Prostori gdje stane najviše 600 do 700 ljudi su najbolji. Kad vidim da je bina pola metra visoka i da nema nikakve ograde između scene i publike, ja procvjetam. Mislim, meni je drago što sam postao “mainstream”, ali ja nisam komercijalan izvođač. Komercijalan izvođač radi ono što procijeni da će proći kod ljudi u tom trenutku, on radi pop i ubaci jednog repera da mu odrepa nešto u pjesmi. To je komercijala. Znači, radi ono što radiš, to će u jednom trenutku biti komercijalno, u drugom neće, ali radi što radiš.

NACIONAL: A što će raditi Edo Maajka kad prestane snimati albume? Otvoriti ćevabdžinicu? – Stvarno planiram otvoriti ćevabdžinicu, najvjerojatnije s jednim jako dobrim prijateljem. Otvorit ćemo je u Zagrebu najvjerojatnije do 4. prosinca ove godine, ali otvaramo je 100 posto. I bit će dobri ćevapi, ja se nadam. Neće biti u somunu jer u Zagrebu se ne može napraviti dobar somun. Bit će zato jako dobrih lepinja. Mislim da ne želim imati 32 godine i baviti se glazbom da bih preživljavao. Bavit ću se time iz gušta, zato da bih potaknuo mlade da rade to isto. Ne moraju svi počet repat, ne mislim to. Neka svatko radi što voli, ali da u to krene s istom tom pozitivnom, no sikiriki energijom.

Edo Maajka – Edin Osmić, rođen 22. prosinca 1978. u Brčkom

1992. godine – s obitelji bježi iz BiH najprije u Prevlaku kod Zadra, a zatim sa sestrom u Zagreb gdje je završio srednju školu
1998. godine – upisuje Studij strojarstva i Kriminalistiku u Tuzli
1998. godine – među osnivačima hard core grupe Discord, koja se kasnije preimenovala u Defence
1999. godine – demo singl grupe Defence «Obrana 99» proglašen je hitom godine na radiju Hit u Brčkom
1999. godine – emisija FMJAM na Radio Kameleonu u Tuzli i danas je omiljena radijska emisija Ede Maajke koji ubrzo postaje članom Disciplinske komisije koja okuplja mlade i neafirmirane umjetnike
2000. godine – povratak u Zagreb, Shot iz Elementala na povjerenje dao podloge za pjesme «Minimalni rizik» i rap baladu «Mahir i Alma»
2001. godine – «Mahir i Alma» postaju hit godine po izboru slušatelja Radio Kameleona
2001. godine – ugovor s diskografskom kućom Menart koja objavljuje debi album Ede Maajke «Slušaj mater»
2003. godine – Edo Maajka osvaja Porina kao najbolji novi izvođač
2004. godine – drugi album «No sikiriki»