Profesionalni kaskaderi u Hrvatskoj se mogu prebrojati na prste jedne ruke.Nitko nije kriv, epilog je priče o Siniši Hajdincu, kaskaderu koji je poginuo na snimanju HTV-ove serije za mlade “Kad zvoni”. Njegovoj obitelji najdraže bi bilo kad bi prestali o tome čitati u novinama, njegove prijatelje vrijeđaju napisi da je Harli, kako su ga zvali, bio neiskusan – čitaj loš – kaskader. Siniša Hajdinac sam si je najviše kriv, nekako je opći i jedini moguć zaključak. Po profesiji autolimar otvorio je nedavno u Zagrebu i svoju radionicu jer od honorara koje je kao profesionalni kaskader zarađivao nije mogao preživljavati. Prije dva mjeseca postao je i prvi put ocem, a briga o djetetu vjerojatno je bila jedan od razloga zbog kojeg se novopečeni otac odlučio skočiti s 12 metara visine za honorar o čijem se točnom iznosu još spekulira.

Govori se kako je Hajdincu za ovaj skok trebalo biti plaćeno deset tisuća kuna. Iskusni kaskaderi, a kako Nacional doznaje, u Hrvatskoj tek četvorica mogu jamčiti da su u stanju izvesti skok s 12 metara, kažu kako bi skok do deset metara naplatili ne manje od tisuću eura, a za sve preko toga ugovarali bi posebnu cijenu. Dan snimanja, prema cjeniku za kaskadere koji postoji u Društvu filmskih radnika, stoji 1500 kuna. To se odnosi na klasične scene pada s manjih visina i parter. Sve ostale kaskaderske usluge dogovaraju se izravnom pogodbom bilo da je riječ o padu iz vozila u jurnjavi ili sudaru, eksploziji, pa i padu s 12 metara visine koji uopće nije tako jednostavno preživjeti kako se na prvi pogled svakom moglo činiti.

Profesionalni kaskaderi u Hrvatskoj se mogu prebrojati na prste jedne ruke. Valjda, budući da uopće nije jasno, niti je bilo kakvim pravilnikom propisano koje bi uvjete za naslov profesionalnog kaskadera trebalo zadovoljiti, a da se pritom ne misli na puki zbroj projekata u kojima je netko kao kaskader bio angažiran. Hrvatska nema ni škole za kaskadere jer takvu se ne isplati otvarati, pa ipak, u ogranku kaskadera postoji više od deset članova. Prije šest godina jedan od njih postao je i Siniša Hajdinac jer je, među kaskaderima za kojima se često tragalo i po motociklističkim klubovima, bio najbolji. Ponuđeno mu je da se učlani što je podrazumijevalo povremene angažmane za pristojne honorare. U svakom ugovoru koji je potpisao Siniša Hajdinac, baš kao i svaki drugi kaskader, stoji kako on sam snosi odgovornost za akciju koju će izvesti i njezine moguće posljedice. Skupljanje amatera voljnih da se okušaju u kaskaderskim vratolomijama za pristojan honorar zapravo je i jedini način regrutacije novih kadrova, koji su i nakon toga uglavnom prepušteni sami sebi jer nema ni škole ni mentora kojem bi se isplatilo obučiti ih i pripremati. Među prvim zagovornicima takva okupljanja novog članstva u ogranku bio je upravo Aldo Tončić, koji je kasnije postao i predsjednikom. Stariji članovi, a najmlađi među njima već se bliži 50. godini, pobunili su se protiv takva, činilo im se neodgovornog, angažiranja neiskusnih početnika i njihova učlanjivanja u društvo. Najprije zbog toga što posla za kaskadere ionako ima premalo, a potom i zbog nejasnih kriterija kojima bi se ocijenila stručnost i znanje novih članova koji su, budući da je za produkciju bio sve potrebniji mlađi kadar, ipak morali biti odabrani za ogranak s već ostarjelim kaskaderima. Tako su se kaskaderi posvađali, a oni stariji i iskusniji odbili surađivati s Aldom Tončićem na njegovim snimanjima. Pad s visine od 12 metara, iako može djelovati jednostavan, prilično je opasan. Tek su četvorica kaskadera u Hrvatskoj, navodno, u stanju izvesti ga uz minimalan rizik. Najiskusnijeg među njima, 61-godišnjeg Ivana Krištofa, Tončić je i angažirao. Preostala trojica s njime su, međutim, ili u nategnutim odnosima ili prekrupni da bi dublirali žensku glumicu, što je bila uloga povjerena Siniši Hajdincu.

Skok s visine od 12 metara na čak četiri reda kartonskih kutija, a već tri reda i više su no dovoljna da zaustave pad s te visine, može se činiti jednostavnim. Ipak, brzina takva pada iznosi ne manje od 50 kilometara na sat i svaka je stotinka sekunde presudna za odluku o tome kako namjestiti tijelo da lakše podnese udarac. Siniša Hajdinac, kako se može vidjeti na snimkama, skočio je ravno na stopala, probio četiri naslagana reda kartonskih kutija i zatiljkom udario u rub propadajući do asfalta. Nekoliko sekundi nakon teško ozlijeđenog Hajdinca skakao je Ivan Krištof, 61-godišnjak koji iza sebe ima 42 godine kaskaderskog iskustva, pao na leđa i zaustavio se na drugom redu kutija. Tek tada je ekipa na setu uočila da Siniša Hajdinac ne ustaje iz kutija.

“Mjesec dana prije otišli smo zajedno na taj krov, Ivan Krištof, Siniša Hajdinac i ja”, rekao je Aldo Tončić, predsjednik sekcije kaskadera pri Društvu filmskih radnika, koji je Sinišu Hajdinca angažirao za skok. “Kod kaskadera nema prisile. Nitko mu nije naredio da izvede taj skok. Njemu je naprosto ponuđeno mjesec dana da razmisli želi li to. Javio se već sljedećeg jutra i rekao mi kako je još jednom sam otišao na krov škole i da pristaje skakati. Prije skakanja još jednom smo ga pozvali na stranu i pitali je li siguran da će sve biti u redu. Točno je opisao kako će izvesti skok”, zdvojno objašnjava Tončić, čija je reakcija na prve upite što su ih novinari postavili njemu, kao odgovornom čovjeku na setu ali i predsjedniku sekcije čiji je član upravo poginuo na radu, bila šutnja. Tek kasnije, kad se u medijima počelo nagađati da se štedjelo na osiguranju, da kutije nisu dovoljno dobra zaštita, da je Hajdinac skakao na već razbijene kutije i slično, svojim priopćenjem javio se i Aldo Tončić, predsjednik ogranka kaskadera, ujedno i pomoćnik redateljice serije “Kad zvoni”.

“Ni jedan ga medij nije želio objaviti”, potužio se Tončić pružajući priopćenje u kojem ukratko stoji da je tragičnom događaju na snimanju 19. rujna osobno prisustvovao, da su kartonske kutije najbolja moguća zaštita, kakva se koristi i u najskupljim A produkcijama, da se kutije nisu razletjele i da je Siniša Hajdinac skakao prvi. Mala pogreška kod izvođenja kaskaderskog efekta može se pretvoriti u tragediju, zaključio je Aldo Tončić svoj dopis potpisujući ga kao predsjednik ogranka struke, ali ne i kao odgovorna osoba koja je angažirala Hajdinca na setu.

Važno je ispričati i kako se na kraju podijelio ogranak kaskadera. Na godišnjoj skupštini Društva filmskih djelatnika Aldo Tončić navodno je lobirao kako bi se u ogranak kaskadera primili novi članovi koje je dotadašnje predsjedništvo, u kojem su sjedili Slaven Petrović i Željko Lončar, odbijalo. I tako je, priča starija kaskaderska struja suprotstavljena načinu na koji Aldo Tončić vodi ogranak, nametnut novi predsjednik ogranka i više od deset novih članova koji, međutim, nisu bili profesionalni kaskaderi u smislu da im je to bilo i jedino zvanje. Svoje mirovinsko i zdravstveno osiguranje nisu ostvarivali preko ogranka jer im se više isplatilo riješiti to na drugi način, objašnjava predsjednik Aldo Tončić. Budući da su kaskaderi također u skupini filmskih umjetnika, 50 snimanja, primjerice, dovoljno je da bi plaćanje doprinosa preuzeo državni proračun. Skupiti toliku količinu snimanja, međutim, tek malobrojnima polazi za rukom.

“Ima tih sedam ili osam Tončićevih pulena kojima dodjeljuje snimanja. Oni uglavnom dobiju manje uloge, a on ubire vrhnje i kao pomoćnik redatelja koji ih je angažirao na projektu i kao kaskader koji radi isključivo poslove čija se cijena posebno dogovara. Nedavno se, međutim, ozlijedio i sada više ne može sam skakati. Pretpostavljam da je to razlog zbog kojeg je angažirao Sinišu Hajdinca. Znao je da mu ni Petrović ni Lončar to ne bi htjeli skakati, a uz Krištofa, samo su njih dvojica i Domagoj Vukušić Toma u stanju izvesti sigurno skok s takve visine”, komentira jedan od kaskadera uz molbu da ostane anoniman.

“Optužuju me da Siniša Hajdinac nije bio dovoljno iskusan da izvede ovakav skok. U redu, on nije imao iskustva, ali kako će ga uopće steći ne bude li skakao? Ovo je bio skok idealan za početnika jer je sam mogao izabrati trenutak kad će skočiti i vidjeti kamo pada. Zbog njegove veće sigurnosti stavili smo i dodatan red kutija. Počeo je dobro padati, a što mu se kasnije dogodilo meni je stvarno nepoznanica”, očajan je Aldo Tončić, kojem se, nakon svih napisa u novinama, najteže bilo suočiti s obitelji preminulog kaskadera za čiju je smrt prozivan odgovornim.

“Svi sad traže nekog Pedru kojeg bi zbog ovog trebalo objesiti, ali činjenica je da ga nema. Nitko za ovo ne može biti smatran krivim”, zaključio je Ivan Krištof priznajući i sam da se danas teško živi od kaskaderskog posla koji još uvijek, usprkos svojoj visokoj dobi od čak 61 godine, besprijekorno stručno obavlja.

Kako je Siniša Hajdinac uopće postao kaskader, raspitivali smo se među članovima njegova motociklističkog kluba osnovanog prije osam godina. Osim da je bio vrlo dobar prijatelj na kojeg se uvijek moglo računati, prilično vješt na motoru te općenito okretan zahvaljujući čemu su ga u njegovu društvu smatrali najboljim kaskaderom, više se o počecima Harlijeve kaskaderske karijere nije moglo doznati. Između redova, međutim, prilično je jasno kako su brojni motoristi već imali priliku zaraditi pristojan honorar na kaskaderskim scenama.

Koliki su iznos na ime osiguranja dobili članovi obitelji Siniše Hajdinca ostat će izgleda tajna, ali osiguranje ovo zanimanje smatra visokorizičnim, a hrvatska je produkcija uglavnom presiromašna za plaćanje visokih premija osiguranja. Profesionalni kaskaderi najčešće plaćanje životnog osiguranja smatraju najsigurnijom investicijom u svoj opasan posao. Posao u koji se avanturisti upuštaju zbog dobre zarade, ovisnici o adrenalinu u njega se mogu i zaljubiti, ali za obavljanje kojeg je ipak nužno proći pravilnu obuku, biti fizički spreman te imati hladnu glavu i – životno osiguranje.