Žarka Radića hrvatska publika najviše pamti po ulogama partizanskih heroja, primjerice kao Jastreba u nekad vrlo popularnoj seriji "Kapelski kresovi" Ivana Hetricha, zatim kao mladog skojevca u "Otpisanima" i kao komandanta Luna u filmu "Boško Buha".“Čuo sam da u dijelovima Bosne i Hercegovine nema nikoga na cesti kad se prikazuje sapunica ‘Villa Maria’, a da u Hrvatskoj gledanost svakim danom raste”, kaže glumac Žarko Radić, rođeni Splićanin i povratnik iz Amerike, koji u prvoj hrvatskoj sapunici “Villa Maria” glumi glavnu ulogu bogatog tajkuna Tomislava Juraka, vlasnika nekoliko hotela, restorana i trgovina.

''Villa Maria' mi je izazov jer se kao glavni glumac mogu pokazati u raznim situacijama'Budući da već od 2000. godine živi između Bostona gdje mu je ostala supruga arhitektica i odrasli sinovi, te Zagreba i Splita, nije mogao doći na audiciju pa je u svom bostonskom stanu, zajedno sa suprugom, snimio svoju scenu kućnom kamerom i poslao je u Zagreb. I dobio je ulogu, kaže, možda i zato što se i sam godinama bavi biznisom.

Snimanje je počelo 1. ožujka, vrlo je naporno, jer se svakog dana snimi po jedna emisija, uglavnom u Jadran filmu, ali i u eksterijerima Zagreba, te na obali. Taj ambiciozan projekt režiraju španjolska redateljica Alicia Carvajal i srpski redatelj Stanko Crnobrnja, u njega je uloženo oko tri i po milijuna eura, a svaka emisija stoji oko 25 tisuća eura.

Žarka Radića (54) hrvatska publika najviše pamti po ulogama partizanskih heroja, primjerice kao Jastreba u nekad vrlo popularnoj seriji “Kapelski kresovi” Ivana Hetricha, zatim kao mladog skojevca u “Otpisanima” i kao komandanta Luna u filmu “Boško Buha”. Bio je još zapažen u serijama “Bolji život” i “Sivi dom”, a kao svoju najdražu filmsku ulogu navodi lik Luke u filmu “Muke po Mati” Lordana Zafranovića, po njegovu mišljenju vrlo zanimljivog redatelja.

Na žalost, njegove kazališne uloge beogradska publika poznaje bolje od zagrebačke. Radić je diplomirao glumu na Akademiji u Beogradu, gdje je najviše radio u “Pozorištu na Terazijama” i u “Zvezdara teatru”. Rat ga je zatekao u Beogradu odakle je zajedno s obitelji otišao u Montreal u Kanadi, “jer je shvatio da ne želi ostati u neprijateljskoj sredini”. Tamo je sedam godina proizvodio namještaj, a onda se preselio u Boston. Po povratku u Hrvatsku glumio je u splitskom HNK te u riječkom HKD-u, a nastupio je i u seriji “Novo doba”.

NACIONAL: Što je bilo presudno da prihvatite ulogu bogatog biznismena Tome Juraka u prvoj hrvatskoj sapunici “Villa Maria”? – To je najveći projekt koji je ikad napravljen na ovim prostorima. To mi je bio izazov, jer se kao glavni glumac mogu pokazati u raznim situacijama. Zatim, nisam dugo snimao u Hrvatskoj, osim što sam imao manju ulogu u seriji “Novo doba”. Naime, ljudi me i dalje prepoznaju na ulici i pitaju me gdje sam i zašto me nema na televiziji. Kad mi je ponuđena ova uloga, vjerovao sam da ćemo napraviti kvalitetnu sapunicu. Osim toga, želim glumiti, jer su kazalište, TV i film moje opredjeljenje.

NACIONAL: Koliko vam je uloga tajkuna Tome Juraka bliska s obzirom na to da se i sami bavite biznisom? – Kad sam prihvatio ulogu, pročitao sam prvih 50 epizoda serije i lik mi se svidio, osobito zato što se i on kao i ja bavi biznisom. Jurak je čovjek mojih godina, koji se našao u situaciji koja ni meni nije strana. Sin ne sluša njegove savjete, kći želi što prije odrasti, a žena ga ne shvaća dovoljno ozbiljno, dakle, to je tipična obiteljska situacija, daleko od idealne, koja nam je svima bliska. Moje aktivnosti u biznisu uvijek su bile limitirane ljubavlju prema kazalištu. Nikada se nisam htio potpuno posvetiti biznisu, ali sam u toj aktivnosti nalazio određenu, meni potrebnu ravnotežu. Imam dovoljno poslovnog iskustva da mogu obraniti Tomu Juraka. Osmišljavanje uloge i biznisa je slično: oboje su mozaični i zahtijevaju od vas da osmislite način kako da ih odradite.

NACIONAL: Jeste li bili uspješni u biznisu? – Uspjeh je, naravno, relativan. Kad sam sa suprugom i dvoje djece 1991. došao u Kanadu, nikoga nisam poznavao, ali sam u godinu dana uspio započeti vlastiti biznis i zaposliti 30-ak ljudi. Na aerodromu me dočekao kum mojeg brata, kojeg u životu nisam vidio. On mi je našao apartman, napunio hladnjak za sutrašnji doručak i rekao mi da se vidimo za tjedan dana. I onda sam ja pokušao prehraniti svoju obitelj i u tome sam bio uspješan. Proizvodio sam namještaj. U svemu mi je pomoglo prijašnje iskustvo i znanje, a imao sam i puno sreće.

NACIONAL: Što mislite o sapunicama? – Sapunica je žanr koji meni prije nije bio blizak. Nikada u životu nisam odgledao neku sapunicu do kraja, ali sam pogledao pojedine dijelove kod mame ili prijatelja. Zaključio sam da ima jako kvalitetnih, ali i površno napravljenih sapunica. Bio sam fasciniran kad sam na putovanju po Portugalu još prije rata vidio da ljudi sjede u restoranima i kavanama i strastveno prate podnevnu sapunicu. Tada sam shvatio da publika to voli. Mislim da je “Villa Maria” kvalitetna sapunica, upravo je na festivalu telenovela u Barceloni dobila specijalna priznanja za produkciju i režiju. Imamo jaku glumačku ekipu i uživam raditi sa Ksenijom Pajić, Mijom Begović, Barbarom Vicković, Nadom Gačešić-Livaković, Jelenom Veljačom, Nives Ivanković, Mislavom Čavajdom, Damirom Markovinom, a naravno i s Čedom Martinićem, koji mi je u seriji moj veliki protivnik.

NACIONAL: Po čemu se rad na sapunici razlikuje od rada na ostalim serijama ili filmovima? – Rad na sapunici uopće se ne razlikuje od rada na dramama ili komedijama, jer je stvaranje uloge identično i zanat se mora poštivati. Morate shvatiti okolnosti u kojima se lik nalazi, stati iza njega i braniti njegove postupke u svakom trenutku. Morate biti maštoviti, ne igrati na prvu loptu, i do kraja pošteno obaviti glumački zadatak. Sapunica se razlikuje od drugih žanrova najviše po priči i objašnjavanju ? podcrtavanju emocija, a najviše po brzini snimanja. Naporno je, snimamo po jednu epizodu dnevno. Meni se događa da navečer dobijem 20 stranica teksta, koje moram savladati do sutra. Moramo brzo reagirati i imati maksimalnu koncentraciju. Čak imamo i “bubice”, koje su se prvi put koristile baš u “Villi Mariji”. Koristim ih isključivo u telefonskim razgovorima kad nemam partnera, ili ako zapnem kad imam dugi monolog pa mi posluže kao šaptač u kazalištu.

NACIONAL: Bojite li se da bi vam uloga u sapunici, koja se ipak tretira kao manje vrijedan TV proizvod, mogla naškoditi vašem glumačkom rejtingu? – To me uopće ne brine. Meni je najvažnije da dobro napravim ulogu. Ne slažem se da je sapunica neminovno manje vrijedan proizvod. Dobro napravljena sapunica može biti bolja od loše napravljenog klasika.

NACIONAL: Tko je najviše utjecao na vas kao glumca? – Na moju želju da postanem glumac, koja je u meni tinjala još dok sam bio dijete, najviše je utjecao Jerry Lewis. Obožavao sam njegove komedije, mislim da je on fantastičan glumac, pravi genij. No budući da život uglavnom namjesti stvari drukčije, rijetko su me dopadale komedije, a mnogo više role ozbiljnih partizana. Ipak, u kazalištu sam glumio u komedijama: ja volim od sebe praviti “budalu”, ali na sceni. Velika je ljudska osobina biti kritičan prema sebi i prema drugima, a komedija vam to dopušta na dobar i maštovit način. Najviše volim igrati u pametnim komedijama s okusom gorčine.

NACIONAL: Koje su vam najdraže uloge? – U kazalištu sam istinski uživao igrati Mangiacavalla u “Tetoviranoj ruži”, a također i Mladena u “Nosi nas rijeka” Elvisa Bošnjaka. Predstava “Glorija” u kojoj sam igrao Floki Flasha u riječkom HKD-u na visokom je mjestu moje rang-liste. Na filmu najradije se sjećam suradnje s Brankom Bauerom, Lordanom Zafranovićem, Darkom Bajićem? Žao mi je što Zafranović već dulje vrijeme nije radio film u Hrvatskoj, jer je on autor posebnog senzibiliteta i možda najosebujnijeg od svih praških đaka. On se očito politički nekome zamjerio, ali u demokratičnijim sredinama to bi mu bilo oprošteno u ime stvaralaštva. Branko Bauer bio je savršeni gospodin, koji se uvijek distancirao od politike i zbog toga nije mogao dobiti onoliko filmova koliko je zaslužio. Nekoliko puta mi je rekao da želi raditi TV seriju “Grička vještica”, u kojoj sam i ja trebao sudjelovati, i žao mi je što se to nije ostvarilo.

NACIONAL: Iako ste rođeni u Splitu, diplomirali ste u Beogradu, gdje vas je zatekao i rat. Zašto ste tada otišli u Kanadu? – Otišao sam 1. studenog 1991. jer sam definitivno shvatio da se nalazim na neprijateljskom teritoriju, odnosno, u okolnostima u kojima nisam htio odgajati svoju djecu. Situacija je bila izvan kontrole, narod je u tom trenutku popio virus i zaključio da zaslužuju veliku Srbiju, dakle, povijest se ponovila. Ja sam u Beogradu do tada živio dobro, puno sam snimao i glumio u “Pozorištu na Terazijama” i “Zvezdara teatru”, već sam se bavio privatnim biznisom i zaposlio oko 30 ljudi. Bio sam ekonomski nezavisan i imao sam jasne stavove o nacionalnom pitanju, naime, smatrao sam da ne treba koketirati s mjestom rođenja, jer se to uglavnom događa bez naše zasluge. Moj me je otac učio da su ljudi uglavnom dobri, a samo poneki loši. No od 1988., od čuvenoga govora na Gazimestanu, situacija se počela mijenjati. Događalo se, primjerice, da bi neki moji kolege zašutjeli kad bih se ja pojavio jer su prije toga očito razgovarali o nečemu za što su pretpostavljali da nije za mene. Tako je to počelo, a kako je završilo, svi znamo.

NACIONAL: Zašto se tada niste vratili u Split ili Zagreb? – Zato što je u tom trenutku bilo puno jednostavnije stići do Montreala nego do Splita do kojeg se moglo doći jedino preko Mađarske, znači, okolnim putem. JAT je tada imao izravni let do Montreala koji je trajao osam sati, a danas putujem 14 sati. Osim toga, moja žena Snježana uvijek je htjela živjeti negdje u inozemstvu, iako genetski nisam sklon putovanjima. Moj otac potječe iz Lokve, a mama iz Krila Jesenice. Oba mjesta udaljena su osam kilometara od Omiša i smještena ispod brda odakle se vidi more. Moj dida samo se jednom maknuo dalje od Omiša, kada je kao austrougarski vojnik putovao u Beograd jer su napadali Kalemegdan.

NACIONAL: Zašto u Montrealu niste pokušali graditi glumačku karijeru? – Već prije dolaska u Kanadu računao sam na to da ću se baviti biznisom, jer mi je to bilo puno realnije nego da se pokušam baviti glumom i kazalištem. Da sam otišao sam, bez obitelji, vjerojatno bih se upustio u takvu avanturu. Želio sam obitelji omogućiti standard što bliži onom na koji su navikli u Beogradu. I zaključio sam vrlo racionalno da ću to lakše uspjeti baveći se biznisom nego glumom. Živjeti u inozemstvu je teško, barem prvoj generaciji iseljenika. Kad sam otišao, imao sam 41 godinu, dakle, bio sam daleko od cvijeta mladosti, iako još u dobroj snazi. Moja oba sina danas žive u Bostonu, stariji je oženjen i ima obitelj, a mlađi studira pravo na Columbiji. Često se pitam zašto smo to morali proći i zašto toliko mnogo naših ljudi, koji živi po raznim zemljama svijeta, mašta o povratku u Hrvatsku.

NACIONAL: Što vas je motiviralo na povratak u Hrvatsku? – Budući da sam stalno aktivan i dosta se trošim, svoje baterije najlakše punim šećući po splitskim plažama, jer je to moj ambijent ? uz miris mora i čemprese najlakše se regeneriram. Razdoblje u Kanadi bilo mi je užasno naporno i trebala mi je obnova. Prije svega sam htio ponovno doprijeti do sebe. Čovjek mora u životu praviti kompromise, s prijateljima, djecom, ženom i karijerom. I nažalost, što si ekonomski ovisniji, moraš raditi više kompromisa. No sa svakim tim kompromisom odsijecaš dio sebe. Moj biznis s namještajem bio je također kompromis. U jednom trenutku vidio sam sebe drukčijim, onakvim kakvim sebe ne bih volio imati. Morao sam izaći iz toga kruga i napuniti baterije, a to najbolje mogu u Splitu, mom rodnom gradu. Ni Haiti ni Bangkok ne mogu mi zamijeniti jadransku obalu, osobito kada je sunčano.

NACIONAL: Koliko je vašoj odluci o povratku u Hrvatsku 2000. godine pridonijela smjena vlasti i pad HDZ-a? – Po uvjerenju sam socijaldemokrat, a uzor mi je Švedska i volio bih da Hrvatska krene tim putem. Na moju veliku žalost Račanov SDP nema puno veze s tim programom. Račan je proigrao svoju šansu učinivši lošu uslugu ljevici. Razočaran sam rezultatima njegove vlade i drago mi je što ga sada prozivaju za brodogradilište “Viktor Lenac”, jer on nije HDZ prozivao za puno gore stvari.

NACIONAL: Hoćete li se i vi aktivirati u političkom životu Hrvatske? – Spreman sam boriti se za opći interes i to sam često radio. Volim kad se nešto ozbiljno događa oko mene. Na moju veliku žalost, politika je užasno kompromitirana pa ću o takvoj eventualnoj mogućnosti jako dobro razmisliti. Mislim da je dužnost svakog čovjeka, pa tako i moja, brinuti se o zajedničkim interesima. No prije odluke o ulasku u politiku svaki bi se čovjek trebao zapitati je li to baš najpametniji način trošenja preostale energije.

NACIONAL: Kako vidite trenutačnu situaciju u Hrvatskoj? – Mislim da je HDZ dobro odradio dosadašnji dio mandata, odnosno, bolje nego što sam očekivao od te stranke, osobito u smislu približavanja Europi. Možemo raspravljati o tome kakve ćemo imati koristi ili štete od ulaska u EU, ali živimo u vremenu u kojem ne možemo biti izolirani. Moramo se družiti sa svijetom i prihvaćati pozitivna svjetska iskustva. Naše pravosuđe mora profunkcionirati, moramo prestati biti korumpirani i moramo ozbiljnije rješavati socijalne probleme. Ne možemo dopustiti da ljudi koji su radili 30 ili 50 godina ne mogu platiti režije. Moramo postati civilizirana zemlja i brinuti se svim silama o nemoćnima, nezaposlenima, siromašnima, invalidima i djeci bez roditelja.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni sa svojom karijerom i onim što ste postigli u životu? – Mislim da je profesija samo jedan dio našeg života. Sve više ljudi u posljednje vrijeme pokušava odgonetnuti zašto su tu i jesu li ispunili svoj zadatak na Zemlji, koji im je dan rođenjem. Mislim da su to mnogo važnija pitanja od onih jesam li ili nisam postigao uspjeh u karijeri. Vjerujem da je najvažnije postići unutrašnji mir, ljubiti i naučiti razlikovati dobro od zla.