Objavljeno u Nacionalu br. 467, 2004-10-26

Autor: Sanja Romić

INTERWIEW

Davor Solter - pionir genetske terapije i utemeljitelj kloniranja

Hrvatski genetičar i direktor instituta Max-Planck koji je prije dvadesetak godina revolucionarnim istraživanjima objasnio metodu kloniranja na osnovu koje su stvoreni prvi životinjski klonovi u razgovoru za Nacional govori o svojim pionirskim radovima, opasnostima genetskih pokusa i položaju hrvatske znanosti

Solter je prvi prebacio jezgreni materijal iz embrionalne stanice u jajnu stanicu i smatra da bi terapeutsko kloniranje moglo poslužiti za liječenje Parkinsonove bolesti, dijabetesa te različitih genetskih bolesti.Solter je prvi prebacio jezgreni materijal iz embrionalne stanice u jajnu stanicu i smatra da bi terapeutsko kloniranje moglo poslužiti za liječenje Parkinsonove bolesti, dijabetesa te različitih genetskih bolesti.Davor Solter vodeće je svjetsko ime na područje terapijskog kloniranja koje bi u budućnosti trebalo biti najefikasniji i najrentabilniji način liječenja mnogih bolesti. Istaknuti je stručnjak za razvojnu biologiju, za rani razvoj sisavaca, genetiku, embriologiju i matične stanice, kloniranje i onkologiju. U studiji “Kloniranje i embrijske matične stanice: novo doba u ljudskoj biologiji i medicini” predvidio je kloniranje ljudi, ljudskih embrionalnih matičnih stanica, staničnu terapiju, terapiju nadomještanja tkiva, razvoj genske terapije i buduće primjene tehnika kloniranja sisavaca.

ODLAZAK U SAD 'Otišao sam iz Hrvatske ranih 70-ih kako bih se ozbiljno bavio molekularnom biologijom i napravio nešto važno' HRVATSKA ZNANOST 'Smatram da je važnije osigurati materijalne mogućnosti i napraviti dobre ceste nego dovesti znanost na svjetski vrhunac'NACIONAL: U čemu je važnost terapijskog kloniranja? – Sve će ovisiti o tome je li terapijsko kloniranje neophodno da bi se proizvele matične zametne stanice ili nije. Ako jest, onda je primjenjivo uvijek kad mislimo da bi moglo nečemu poslužiti. U terapijske svrhe služit će za zamjenu stanica i tkiva, i to najvjerojatnije kod dijabetesa i možda kod morbus Parkinsona, zatim kod bolesti kod kojih je očito da bi jednostavna zamjena običnim stanicama mogla donijeti poboljšanje. Drugo je ono što se danas više toliko ne spominje: matične stanice mogle bi imati i drugu ulogu, za razne genetske bolesti i za istraživanje raznih farmaceutskih proizvoda.

NACIONAL: Kad očekujete primjenu terapijskog kloniranja? – Terapijsko kloniranje opisano je prije nekoliko mjeseci u prvom članku o proizvodnji zametnih matičnih stanica nakon presađivanja jezgre odrasle stanice u jajnu stanicu čovjeka. To je sada samo dokaz da ta metoda može proizvesti matične stanice. To nije bio nikakav terapijski plan jer se presađivalo iz zdravih osoba pa proizvedene stanice neće poslužiti ni u kakve terapijske svrhe. Nedavno su odobreni prvi pokusi terapijskog kloniranja u Newcastleu. Dobili su dozvolu da proizvedu stanice od bolesnika koji pate od šećerne bolesti. Koliko će trebati vremena od derivacije stanice do stvarne upotrebe u kliničkoj praksi, ovisi o metodama derivacije, što je znatno teže od same proizvodnje matičnih stanica i njihove primjene. To može potrajati od pet do deset godina. Još smo daleko od toga da precizno kontroliramo diferencijaciju matičnih stanica u tip stanice koji trebamo. Morali bismo imati metode kojima bi se od primitivne zametne matične stanice došlo do potpuno diferencirane stanice. A treba i osigurati da uz te stanice koje želite inicirati ne inicirate i one koje ne želite.

NACIONAL: Je li terapijsko kloniranje skupo i kakve će koristi od njega imati manje zemlje poput Hrvatske? – Ako za terapijsko kloniranje bude bilo potrebno da odrasle stanice presadite u jajne stanice a onda izolirate embrionalne matične stanice, to je tehnološki jako komplicirano i zahtijeva mnogo rada. To će biti medicina za bogate, kao presađivanje srca. Zasad ne izgleda moguće da terapijsko kloniranje bude masovno. Budući da ima mnogo bolesnika kojima to može koristiti, morat će se pojednostavniti tehnička rješenja prije nego što se počnu primjenjivati na milijune bolesnika.

NACIONAL: Podržavate li potpuno terapijsko kloniranje, s obzirom na raspravu o tome je li ono dopustivo ili nije? – Ako je moguće proizvesti embrionalne matične stanice, počevši od stanice odrasloga, neće biti nikakvih problema jer će biti riječ o terapeutskom kloniranju kao što ga danas shvaćamo. To će biti teško izvedivo, ali prihvaćam terapijsko kloniranje.

NACIONAL: Koji je vaš stav o kloniranju ljudi? – Zasad se svi slažemo da je to relativno opasno i vjerojatno će završiti potpunim neuspjehom, što nije tako tragično ako takav zametak vrlo brzo nakon usađivanja ugine. Problem je u tome što, ako neki prežive, neće biti normalna novorođenčad nii normalna djeca, sigurno ne ni normalni odrasli. Nitko razuman neće reći da kloniranje treba početi sada. Svatko sam morati odlučiti hoće li nešto učiniti ili neće, to prestaje biti biološki i postaje sociološki, politički i filozofski problem. Zasad je kloniranje ljudi biološki problem i ne bi ga nipošto trebalo ni pokušati.

NACIONAL: Upućuju li dugoročne negativne posljedice terapijskog kloniranja, npr. spontani pobačaj, prerana smrt, deformacije kod beba i životinja, na to da bi ono moglo biti neuspješno? – Ne. Terapijsko kloniranje trebalo bi rezultirati proizvodnjom zametnih matičnih stanica, a onda bi iz tih stanica trebalo proizvesti diferencirane stanice. Terapijsko kloniranje kod miševa mnogo je puta ponovljeno i nema nikakvih dokaza da su embrionalne matične stanice koje su proizvedene nakon prijenosa jezgre u bilo čemu drukčije od embrionalnih stanica koje su proizvedene iz normalne blastociste. Nije nužno da se problemi koji su nastali kod reproduktivnog kloniranja pojave i kod terapijskog kloniranja.

NACIONAL: Što je to imprinting za koji ste dobili nagradu March of Dimes iz razvojne biologije? – Imprinting je relativno neočekivan genetski fenomen koji smo prvi put opisali prije 20 godina. On se temelji na tome da postoji određena skupina gena koja se razlikuje od velike većine gena koje imamo. Za svaki gen koji imamo postoje dvije kopije na homolognim kromosomima i Mendelova je genetika predmnijevala da su obje kopije, ako nisu mutirane, aktivne. Mi smo pretpostavili da za relativno malen broj gena, 100 ili 200, to nije istina, da je kod sisavaca aktivna samo jedna kopija tih gena. Za sisavce je bitno da su i majčin i očev genom prisutni u oplođenoj jajnoj stanici. Ako je samo jedan od njih prisutan, neće biti normalnog razvoja, a proces koji određuje hoće li kopija gena biti aktivna ili neće događa se tijekom formacije spolnih stanica i taj proces nazivamo imprinting.

NACIONAL: Kakav je stav prema kloniranju u Njemačkoj? – Postoje značajne razlike među europskim zemljama. Neke su liberalne, neke su konzervativne. Njemačka je u tom pogledu vrlo konzervativna i velik je broj ljudi potpuno protiv kloniranja i protiv primjene matičnih stanica, što zbog vjerskog, što zbog ljevičarsko-zelenog stajališta. Oni su protiv genetike jer je ona u povijesti bila jako zloupotrijebljena. Ljudi se boje da će, kad počne genetsko manipuliranje, početi i eutanazija. To je tzv. slippery slope, koji je vjerojatno jedna od ozbiljnih logičkih pogrešaka, ali je jako raširen. U Njemačkoj postoji Centralna etička komisija, koje sam i ja član. Nedavno je donesen zakon o matičnim stanicama koji ih je izdvojio kao nešto posebno. U Njemačkoj se može raditi na bilo kojim ljudskim stanicama, ali nije moguće bez posebne dozvole raditi na humanim zametnim matičnim stanicama. A ako želite na njima raditi, morate objasniti zašto je to važno. Zasad je Komisija odbila samo jedan ili dva prijedloga, i to iz znanstvenih razloga.

NACIONAL: Zašto ste otišli iz Hrvatske? – Svatko bi s tim motivom trebao otići iz Hrvatske: da nešto drugo vidi i napravi. Kad je ranih 70-ih trebalo odlučiti hoću li se vratiti, razvila se molekularna biologija. Tada je to bilo teško raditi u Jugoslaviji i trebalo je odlučiti hoću li ozbiljno raditi, ili ću se vratiti i boriti se. Prije nego što sam išao u SAD bio sam vrlo uspješan u Hrvatskoj, ali to su bili eksperimenti koji su ovisili o tome da jako puno radite i razmišljate o tome što ćete raditi, ali nisu zahtijevali ni tehnološke ni materijalne mogućnosti. Tako da sam odlučio ostati. Poslije sam odabrao Freiburg jer sam se htio vratiti laboratorijskom radu. U SAD-u sam cijelo vrijeme provodio u pisanju projekata jer sam radio na institutu na kojem se sav novac, i za plaće i za sve drugo, dobivao iz subvencija. To mi je nakon 20 godina dosadilo pa sam odlučio otići na mjesto gdje je financiranje određeno. Osim toga, jedan od mojih dugotrajnih kolega i prijatelja je bio u tom institutu i smatrali smo da možemo dosta toga napraviti za razvojnu biologiju sisavaca.

NACIONAL: Kako komentirate stanje u hrvatskoj znanosti? – Mi smo sada u jednom neobičnom trenutku u znanosti. Originalnost je dobra, ali i vrlo rijetka. Ja sam s imprintingom imao novu ideju, ali je i to bilo slučajno. Znanost je kao niz stepenica ili visoravni. Postoji moment strmog uspona i onda dođete na visoravan koju treba svladati da biste došli do sljedećeg uspona. Mi smo sada upravo na toj visoravni. Počeli smo sa sekvenciranjem različitih genoma biljaka i mikroorganizama, ali shvatili smo da kompletni, sekvencirani humani genom neće značiti mnogo sam po sebi. Sada dolazi sljedeća faza, kad bi trebalo pokazati koji su od tih gena eksprimirani u kojoj stanici, u kojem tkivu i na koji način su ti geni povezani. Sada prelazimo na jedan genom koji je vrlo kompliciran i ne tražimo postojanje individualnih gena nego postojanje mreža. Tu nema velike originalnosti, potreban je samo velik broj ljudi i suradnja raznih znanstvenih disciplina, bez toga je nemoguće zamisliti velik napredak. Problem u hrvatskoj znanosti je odsutnost tehnoloških mogućnosti i velike interakcije između mnogo različitih grupa. To iziskuje velike investicije, ali postavlja se pitanje je li investiranje u znanost nešto što je najprije potrebno jednoj relativno siromašnoj zemlji, je li to jedna od prvih investicija ili treba napraviti ceste. Smatram da je mnogo važnije napraviti dobre ceste nego dovesti znanost na apsolutni svjetski vrhunac. Jer ako sada ne osiguramo te materijalne mogućnosti, teško će biti poslije. Osim toga, postoji šansa da će se organizirati tzv. europska znanost i da će Europa polako nadrasti provincijalni mentalitet koji je prisutan u Njemačkoj i Francuskoj i da ćemo pokušati okupiti znanstvenike koji bi radili na istoj razini kao i u SAD-u. Hrvatski učenjaci trebali bi se uključiti i tako bi se riješio problem malih zemalja.

NACIONAL: Koje znanstveno priznanje posebno izdvajate? – Nisam dobio puno znanstvenih priznanja, ali sam dobio najveću nagradu u razvojnoj biologiji, March of Dimes. Izdvajam je zato što je jedina.

NACIONAL: Koji vam je trenutak u karijeri ostao najviše u pamćenju? – Trenutak kad sam počeo zaista vjerovati da je imprinting stvarnost. Slučajno sam otkrio metodu koja je bila vrlo korisna u radu sa sisavcima, metodu immunosurgery.

NACIONAL: Biste li prihvatili poziv da dođete raditi u Hrvatsku na istraživanju matičnih stanica? – Vjerojatno sam malo prestar da uopće razmišljam o nečemu takvom. Kad bih došao do Hrvatske, već bih mogao u mirovinu pa uopće ne razmišljam o tome, malo je prekasno. Sadašnji ministar znanosti pokušava nagovarati ljude da se vrate u Hrvatsku. Mislim da ima vrlo male šanse za uspjeh bude li tražio stare, etablirane znanstvenike poput mene. Mislim da mora tražiti ljude koji su u inozemstvu dvije, tri godine, koji su nešto naučili, spremni su za neovisni znanstveni rad i imaju i želje i ambicije da nešto promijene. Poznajem nekoliko takvih koji su se vratili u Hrvatsku i sada rade vrlo uspješno. Da sam ja na njegovu mjestu, obraćao bih se ljudima između 30 i 35 godina koji su spremni za ostvarenje svojih ciljeva u svojoj zemlji. No onda im treba pomoći da mogu raditi i opet se javlja isti problem, može li Hrvatska sebi priuštiti velike investicije u znanost. Mislim da, dok ne znate koliko novca imate, nema smisla razgovarati o tome koga ćete zvati natrag.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika