"Ne kažem da svi moraju voljeti samo Goethea, ali ne može neki tzv. pjesnik, autor nekoliko priglupih pjesmica, izjaviti kako nam Goethe ne treba".”Što je projekt gluplji, a akter bezvezniji, u Hrvatskoj dobiva veću pažnju. Ne kažem da svi moraju voljeti samo Goethea, ali ne može neki tzv. pjesnik, autor nekoliko priglupih pjesmica, izjaviti kako nam Goethe ne treba. Znači, totalno je poremećen sustav vrijednosti, akulturalizacija proždire zemlju, a nacija je u jadnom mentalnom stanju”, kaže Branimir Donat, poznati zagrebački književni kritičar, polemičar, esejist, kolumnist i nakladnik, koji je prošlog tjedna proslavio 70. rođendan i 50. obljetnicu rada tokom. Objavio je više od 40 knjiga te brojne stručne i novinske tekstove. Često je bio ogorčen na spregu ideologije i umjetnosti i kritizirao hrvatsku kulturnu zbilju. Sastavio je antologije hrvatske fantastične proze, dadaističke poezije i sovjetske kazališne avangarde. U “Crnom dossieru” i “Društvu žrtvovanih hrvatskih pjesnika” govorio je o žrtvama komunističkog režima i o piscima iz NDH.

'Ne ponašam se u skladu s pravilima neke klape. To često može biti mana, ali ja sam takav' 'Uvijek sam živio bolje nego moje kolege koji su dobivali partijske stipendije zato što sam organiziran i marljiv čovjek' 'Većina tih dečki za razliku od Amerikanaca nisu proživjeli ni trenutak opasne sudbine'Rođen je u Zagrebu kao Tvrtko Zane, no nakon izlaska iz zatvora u Staroj Gradišci, već 50 godina, potpisuje se pseudonim Branimir Donat. Upravo završava zbornik “Književna kritika o Ivanu Slamnigu”. Nada se da će uskoro završiti i uređivanje sabranih djela Viktora Vide, velikog hrvatskog pjesnika koji se ubio u emigraciji. “Sve je bilo gotovo još prije nekoliko godina, ali još mi nedostaje važan tekst koji nikako ne mogu pronaći”, objašnjava Donat razloge kašnjenja.

NACIONAL: Od brojnih poslova, koji vam je najbliži? – Ja sam literarno vrlo znatiželjan, a ovim se poslom bavim samo iz svoje manijakalne potrebe da oblikujem svoje minulo znanje i zabilježim, prije nego umrem, neke važne stvari iz povijesti hrvatske književnosti i kulture. Moj posao je nalik postolarskom: kao što postolar svakog jutra ode u radionicu, sjedne za svoj stol i počne krpati cipele, tako se i ja svakog dana bavim književnošću o književnosti. Trudim se da tekst bude zanimljiv i da ne bude pisan metajezikom, te da se u njemu jasno kaže popu pop, a bobu bob, o čemu današnji mlađi kritičari ne vode računa.

NACIONAL: Što je na vas najviše utjecalo u mladosti? – Već sam u gimnaziji bio član uredništva omladinskog lista Polet, koji se u to vrijeme prodavao u 40.000 primjeraka. Ondje se formirala cijela generacija književnika Nitko nas nije kontrolirao, iako su se ti tekstovi prilično razlikovali od tada vladajuće socijalističke ideje o umjetnosti. Na mene su poticajno djelovali izložba Exata 1954. i kazalište. Na izložbi četiriju sovjetskih umjetnika 1948., na kojoj su bili izloženi ženski aktovi u parnoj kupelji, što je na nas pubertetlije ostavilo jak dojam, naučio sam da je u umjetnosti najvažnije biti iskren. Jedan od profesora, poslije poznati slikar, rekao nam je bez okolišanja: “Dečki, to vam je šmarn!” Vjerovao sam mu. To je preduvjet da stekneš ime i da te ljudi cijene ili da te se boje, jer znaju da možeš javno reći: “Kralj je gol!”

NACIONAL: Još ste u gimnaziji bili poznati kao vrlo hrabri i kao vođa? – Jesam, ali to se očitovalo na smiješan način. Iznad Zagrebačke banke na Trgu bana Jelačića bio je u to vrijeme srednjoškolski klub gdje smo imali književnu sekciju u kojoj su bili i neki poslije značajni pisci. Nitko od nas nije bio partijac, osim jednoga, ali smo s velikim zanimanjem čitali “Novu misao” Milovana Đilasa u kojoj je opisivao tadašnje ideološke tajkune, koji su imali političku moć i htjeli preko noći postati dio građanske klase, uvući se u raskošne stanove i oženiti se novim, prikladnijim ženama. Pričao je o dekadenciji društva. Kako je mlad čovjek uvijek sklon moralizmu i pravdi, Đilas je na mene jako djelovao. Nikad nisam bio komunist, a ponajmanje boljševik, no uvijek sam imao radikalne ideje o socijalnoj pravdi. Zato ni sada nisam zadovoljan: od krajnje ljevice do krajnje desnice svi su nesposobni i lažu.

NACIONAL: Vi ste kršćanina lijeve orijentacije? – Nisam hadezeovac, iako sam kao urednik u Nakladnom zavodu Matice hrvatske potpisao prvo izdanje “Bespuća povijesne zbiljnosti” Franje Tuđmana, što ne znači da sam dijelio sve njegove ideje. Na Frankfurtskom sajmu knjiga svake sam se godine sastajao s brojnim hrvatskim emigrantima liberalne orijentacije, primjerice, s Vinkom Nikolićem i Jakšom Kušanom, dakle, bio sam politički angažiran, ali samo do uspostave hrvatske države. Tada sam se okrenuo izdavaštvu, mislio sam da ćemo moći objavljivati djela dotad zabranjenih autora i prijevode najnovijih djela iz moderne sociologije, politologije, književne kritike. Od toga nije bilo ništa, počeo je rat i tada sam se zapitao kamo spadam te shvatio ? nikamo! Zaključio sam da sam pristaša kršćanskog socijalizma, što znači da ne odbacujem ideju samoupravljanja, ali sam i kapitalistički orijentiran jer smatram da svatko mora biti plaćen za svoj rad.

NACIONAL: Kako se u vaš svjetonazor uklapa današnja crkva? – Nisam oltaroljubac, a tzv. kršćanske stranke u Hrvatskoj uvijek su u meni izazivale smijeh, a poslije i konsternaciju jer sam uvidio kakvi su u njima idioti. Mislim da današnjoj crkvi nedostaje socijalna osjetljivost i da boluje od demagogije i povijesnog trijumfalizma, a kad se dočepala slobode, pokazalo se da ništa ne zna raditi. U dvorištu zgrade gdje stanujem crkva ima besmislene objekte: jedna pripada katoličkoj crkvi i u nju je ulupan enormni novac, a otprilike samo dva puta mjesečno u njoj se sastaje 20-ak časnih sestara pa ni uz najbolju volju ne mogu shvatiti njezinu svrhu. S druge strane je evangelička crkva i oko nje se stalno nešto pregrađuje i nadograđuje.

NACIONAL: Prvi mandat ministra Božidara Biškupića oslikan je kao nacionalni historicizam. Kako ocjenjujete današnju kulturnu klimu za vrijeme njegova drugog mandata? – Biškupić nije diletant, ali je u težem položaju jer je ekonomska situacija lošija nego prije. Antun Vujić i Račanova vlast uspjeli su spasiti hrvatsko izdavaštvo od propasti, a da to nisu učinili, danas bismo imali samo dva, tri izdavača. Danas je književna produkcija velika, možda čak prevelika. Mislim da se taj prevelik broj naslova mora smanjiti, a za to mora biti zadužen recenzent, kao u cijelom svijetu. Danas svaki mlad čovjek koji nešto piše može objaviti knjigu. Baka je čula da unuk piše pjesme, pomogne mu s tisuću eura, dečko objavi zbirku i preko noći postane pjesnik. Nevjerojatno! Problem je u tome što tu knjigu nitko nije unaprijed verificirao, odnosno, diskvalificirao. Danas sam na kiosku kupio knjigu Davor Špišića “Koljivo”, koja je nagrađena na natječaju VBZ-a i distribuirana preko Večernjeg lista u 100.000 primjeraka. Je li tako velika tiraža najbolja preporuka za mladog pisca? U književnosti nedostaju ljudi koji će dobronamjerno reći: “Slušajte, ova vaša prva knjiga nije ništa naročito, no i druga vam je loša, pa je nećemo tiskati.”

NACIONAL: Je li tzv. stvarnosna proza hrvatskih pisaca mlađe generacije zaista odraz naše stvarnosti? – Ne, ona je više odraz lektire. Da biste bili autor stvarnosne proze, morate biti pisac koji riskira svoj život, odnosno koji živi život, a ne književnost. Većina tih dečki, za razliku od Amerikanaca, nije proživjela ni trenutak opasne sudbine. To je erotika postignuta gumenim penisom i protezom umjesto ruke. Rijetki među njima umiju od trivijalnosti napraviti vrijednu stvar, koja ima psihološki, sociološki i estetski učinak, no drugi od dramske, životne situacije ne znaju napraviti ništa ? tu nema dramatike, ni sudbine, likovi su papirnati a jezik siromašan. Ne može se pisati stvarnosna proza i istodobno biti društveno neangažiran. To je kao da kažete da ćete pobijediti na sto metara prsno, a da nećete micati ni rukama ni nogama.

NACIONAL: Hoćete reći da oni zanemaruju angažiranost u društvu? – Neki od njih jesu angažirani, ali taj angažman nije vjerodostojan. On je trendovski, primjerice, netko otkrije neki društveni problem i onda ga ostali slijede. Kritička književnost nikada nije zadovoljna postojećim nego uvijek izmišlja nešto novo. Meni ti dečki, barem oni najbolji, nisu odiozni, naprotiv, među njima ima puno talentiranih i, a simpatična mi je i ta njihova namrgođenost.

NACIONAL: Budući da ste i sami vlasnik nakladničke kuće “Dora Krupićeva”, gdje vidite izlaz iz izdavačke krize? Je li zahtjev za državnom pomoći ostatak socijalističkog načina razmišljanja? – Ne, to je posljedica činjenice što u Hrvatskoj ima 4,5 milijuna stanovnika, od kojih je 60 posto polupismeno. Možete biti omiljeni pisac, ali hrvatsko tržište ne može progutati nakladu veću od tisuću, dvije. Zato hrvatska književnost mora dobivati pomoć, osobito mali izdavači. Ako Hrvatska može financirati filmove s više od 2 milijuna kuna, koje u deset dana prikazivanja u Zagrebu vidi maksimalno 600 gledatelja, dotacija od 30.000 kuna za knjigu je zanemariva. Zgodan je skandinavski model: svaki domaći pisac, čitan u biblioteci, za svaku pročitanu knjigu dobiva po jednu krunu. Ako na pločama i CD-ima može pisati da se nemaju pravo reproducirati, zašto slično ne bi vrijedilo i za knjige? Pa pisci su svoje knjige namijenili kupcima, a ne institucijama, koje ubiru utržak i zarađuju na piscima. Školstvo bi moglo otkupljivati knjige autora koji su u lektiri, a nema ih u školskim knjižnicama?

NACIONAL: Zadnjih se mjeseci mnogo govorilo o golemim dugovima u nacionalnim kazališnim kućama. Tko je kriv za takvu situaciju? – Vlasnici kazališta, dakle, grad i država, ovisno o kazalištu, te direktori tih teatara. Svatko normalan vidi kamo srlja to kazalište već nakon bilance na prvom tromjesečju i onda bi trebao reći: “Potrošili ste previše za svoje predstave, koje su prazne i loše pa ćemo vam sada dati manje novca.” Dok nama neki prigovaraju da izdavači dobivaju puno novca, što je netočno, javljaju se ad hoc dramske grupe, koje koštaju barem jednako kao tri, četiri knjige. Zašto i književnost ne bi bila sponzorirana?

NACIONAL: Kako ocjenjujete televizijski program nezavisnih stanica? – Njihov program je gori nego na državnoj televiziji. Zgrožen sam reality showom “Big Brother”: u tom programu mladi ljudi ni sekundu ne žive autentično, nego se preseravaju pred kamerama. U toj se kući apsolutno ništa ne događa, radni zadaci su besmisleni, a u njihovim spavaonicama iznad kreveta nema svjetiljki za čitanje. Znači, nitko od njih ne čita a u rukama im nikada nisam vidio novine. Ja spadam u generaciju Big Brothera, meni i nekim mojim vršnjacima tajne službe su danonoćno prisluškivale telefon, a neke stvari su čak snimali. Kad sam izišao s robije, moj je dosje bio debeo dva centimetra, a kad su me nakon dvije godine pozvali na saslušavanje u povodu smrti Alojzija Stepinca, narastao je za barem deset centimetra. Stupidno je što ta djeca tvrde da je novac glavni razlog zbog kojeg su pristali biti zvijeri u kavezu. To je u cirkusu normalno: lažni Tarzan ulazi u kavez s lavom bez zuba. Ali ovo je lažno, besmisleno i nema nikakve veze sa stvarnim životom. Najradije bih protestirao protiv gluposti tog programa, ali ne onako stupidno kako su ljubitelji životinja protestirali protiv leopardova krzna Vlatke Pokos.

NACIONAL: Što vam je najviše zasmetalo u slučaju Pokos? – Neka mi netko objasni zašto je gospođica Pokos značajna za ovu državu. U Italiji i Engleskoj neko su vrijeme na takve dame u krznenim kaputima bacali uljenu boju. Nisam za tu opciju, ali još je gluplje što se ta dama spori na sudu jer je navodno zbog veze s nekim tipom zapostavila karijeru i tako izgubila novac pa sada traži mercedes 500. Mislim da trebala dobiti 500 po guzici jer zloupotrebljava stupidnost ove sredine.

NACIONAL: Kako vas je formiralo vrijeme u zatvoru u Staroj Gradišci? – To su bile moje najvažnije formativne godine. Ondje sam shvatio da postoje hrabri i pošteni ljudi, zatim veliki i inteligentni, no i mali i glupi lopovi; uvidio sam da su ubojice uglavnom psihopati, da među privrednim kriminalcima ima puno nedužnih žrtava, ali i ljudi koji bi zahvaljujući svojim dobrim idejama danas mogli raditi velike stvari; upoznao sam ljude koji su preživjeli Bleiburg i bili suđeni tri puta na smrt, ljude koji su pred strijeljanje vezanih ruku skočili s automobila na cestu i spasili se. Znači, vidio sam svijet za koji većina ljudi misli da ne postoji. No on oduvijek postoji. Istodobno, u zatvoru sam upoznao i vrlo kulturnih ljudi, primjerice, Crnogorca Savića Markovića Štedimliju, koji je kao ljevičar u ratu inzistirao na crnogorskoj naciji.

NACIONAL: Zašto ste zapravo bili osuđeni? – Ta je priča sasvim blesava. Za jednu antiboljševičku studentsku grupu, koja je kontaktirala s emigracijom i isticala nacionalnu samobitnost i antikomunizam, napisao sam mali tekst. Kad su počela hapšenja, spalio sam sve njihove materijale i dokumente tako temeljito da se peć raspala. Kako nisam bio član grupe, sudili su mi kao njihovu pomagaču. No uvijek sam bio nacionalno osviješten i znao puno stvari koje su drugima bile navodno nepoznate. Iznenadio sam se kad su mi ljudi 1991. govorili da nisu znali za Bleiburg. Ja sam za Bleiburg saznao potkraj lipnja 1945. jer se na vratima stana moje tete pojavila njezina kolegica u očajnom stanju, s djetetom na rukama, koja je proživjela Bleiburg i ispričala joj svoje iskustvo. Svi oni koji nisu znali za Bleiburg, to nisu htjeli znati.

NACIONAL: Kako to da niste završili kao sveučilišni profesor? – To je bila posljedica mojih robija. Studij sam ipak nastavio 1971., no na kraju ga nisam završio zbog nenormalnih okolnosti, ali i zbog nekih kolega s fakulteta, koji mi nisu pomogli nego su me poslali da polažem neke pedagogije i metodike. Ja sam to sve poslao k vragu i odlučio da više ne studiram. No možda bih ipak završio fakultet da sam imao iluziju da mogu postati sveučilišni profesor. Želio sam predavati književnost na način na koji sada pišem, a time bih si vjerojatno stvorio mnoge neprijatelje među kolegama profesorima. Zaključio sam da mi je bolje da kao slobodnjak pišem o književnosti. Uvijek sam živio bolje nego moji kolege koji su dobivali partijske stipendije jer sam organiziran i marljiv. A kada sam se afirmirao, više me nitko nije mogao diskvalificirati.

NACIONAL: Branimir Donat je nastao nakon vašeg izlaska iz zatvora? – On je nastao godinu dana nakon izlaska iz zatvora u Staroj Gradiški. Te sam godine promijenio svoju književnu vizuru i malo sazrio. Nisam htio davati svoje eseje kolegama da ih ne dovedem u glupu situaciju da mi moraju reći: “Ma znaš stari, ja bih ti to objavio, ali?” Poslao sam tekst u ljubljansko Delo pod pseudonimom Branimir Donat i oni su ga objavili nakon tri mjeseca. Poslao sam im još dva eseja, koja su također objavili.

NACIONAL: Bili ste više od 20 godina urednik u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, a poslije ste surađivali u Matičinu glasilu Vijenac. Kakva je danas uloga Matice hrvatske? – To bih i ja volio znati. Matici se dogodilo isto što i crkvi: kad nije imala novca, bila je najbogatija, a sada, kad ima novca, ideje su joj ishlapjele a nacionalni programi upitni. Pokušaji integracije mladih ljudi nisu uspjeli, a oni koji su se ipak integrirali pušu u isti rog. Matica hrvatska ima velikih mogućnosti, tamo sjede i neki stručnjaci, ali ja sam kao stari matičar sve nezadovoljniji. Kad sam radio u Matici, potajno sam isplaćivao honorare Hrvoju Šošiću honorare za Ekonomski leksikon, koji nikad nije izišao. Pomagali smo ljudima koji nisu imali od čega živjeti. Vlado Gotovac je također radio redakturu i korekturu neke knjige, koja nikada nije tiskana, Zlatko Tomičić također. To su bila velika vremena, a sada imamo obnovljenu palaču i neke trube i talambuse.

NACIONAL: Miroslava Krležu upoznali ste pri potpisivanju Deklaracije o jeziku u Društvu hrvatskih književnika, a napisali ste i knjigu “O Miroslavu Krleži još i opet”. Kako ga pamtite? – Odmjerio me od glave do pete i zaokružio rukama dočaravajući moju krupnu figuru: “I vi ste okrugli kao ja!” Poslije sam ga sreo ispred Matice hrvatske kad je na čelu imao komad flastera i gaze. Kad sam ga upitao što mu se dogodilo, odgovorio mi je da ima rupu u glavi i otišao dalje. Ja sam krležijanac iz onog razdoblja kad Krleža nije bio ničija ikona osim ljubitelja književnosti. Krležu su poslije zloupotrijebili, a njemu je nedostajalo građanske hrabrosti da javno kaže: “Možda trebate majmuna, ali ja to neću biti!” No pokrenuvši 1950. Leksikografski zavod učinio je veliku stvar: udomio je desetke hrvatskih intelektualaca, koji su robijali po zatvorima, imali uništene egzistencije i bili proglašeni klerofašistima, ali koji su bili vrsni znalci. Krleža im je rekao: “Pišite i radite!” I oni su tamo pisali o žiru i o kukcima, a ako je neki tekst trebao biti pomalo lukačevski intoniran, onda je to netko iz redakcije nadopunio. Krleža nije dopustio da ti ljudi propadnu. Da nije bilo Krleže, naša akulturalizacija bi počela 30 godina prije i mi bismo svi bili sretni što je naš direktni predak krapinski pračovjek.

NACIONAL: Kako komentirate slučaj Miomira Žužula? – Taj dečko iz Imotskoga imao je potrebu da do 1990. bude sekretar partije u općinskom komitetu Trnje. Zatim je preko svog kolege, Tuđmanova sina, ušao u HDZ i na čudan način kupio tvornicu čarapa. Vrhunac je bio kad je rekao da nije znao da se mora plaćati porez. Možemo li takvom čovjeku povjeriti velike međunarodne ugovore? Imam dojam da on kao čovjek iz Imotskoga nalikuje onom torbaru kojeg je opisao Ivan Raos. On se bavi politikom, ali uvijek ima u jednom kutiću svoje torbe i druge sitnice, primjerice, ogledalo i prezervative, koje po potrebi prodaje na putovanjima. Mislim da on nije toliko nesposoban koliko šteti ugledu premijera Sanadera, prema kojem gajim stanovito razumijevanje. On je ipak u tom HDZ-u napravio radikalan politički zaokret zbog kojeg ga neki smatraju većim izdajnikom negoli mene.

NACIONAL: Kako ste uspjeli zadržati poziciju nezavisnog kritičara? – Nisam nikad pripadao nikakvim klanovima, ali nisam ni usamljen. Ni s kim ne pijem niti kartam, a na izlete automobilom odlazim sa suprugom. Ne ponašam se u skladu s pravilima klape; to često može biti mana, ali ja nisam takav. Nikada se nisam ni s kim slizao jer, da jesam, trebao sam se nekome drugome zamjeriti.