Objavljeno u Nacionalu br. 471, 2004-11-23

Autor: Željko Rogošić

NAJVEĆI SPLITSKI STRUČNJAK ZA AIDS

'Žrtve ne prijavljuju tko ih je zarazio HIV-om'

Dr. Nikola Bradarić, voditelj Odjela za zarazne bolesti KB Split i jedan od vodećih hrvatskih infektologa govori o slučaju namjernog širenja zaraze HIV-om u Splitu, etičkoj i pravnoj dimenziji slučaja te o crnim prognozama za buduće širenje AIDS-a u Hrvatskoj

"Pravosudni organi trebaju s liječnika skinuti obvezu čuvanja liječničke tajne kako bi oni mogli nesmetano prijaviti odgovornim službama osobe koje šire zarazu. Postoje dijagnostičke mogućnosti da se jasno dokaže da osoba XY i zaražena osobe nos"Pravosudni organi trebaju s liječnika skinuti obvezu čuvanja liječničke tajne kako bi oni mogli nesmetano prijaviti odgovornim službama osobe koje šire zarazu. Postoje dijagnostičke mogućnosti da se jasno dokaže da osoba XY i zaražena osobe nosSlučaj splitskog ugostitelja D. D.-a i sumnja u namjerno širenje zaraze virusom HIV-a izazvala je veliku pozornost javnosti. Jedna od pacijentica koja je umrla od AIDS-a, prilikom dijagnosticiranja bolesti na Odjelu za zarazne bolesti KB-a Split, izravno je kao prenositelja HIV virusa označila D. D.-a. Voditelj toga Odjela dr. Nikola Bradarić, jedan je od vodećih hrvatskih infektologa, profesor na Medicinskom fakultetu u Splitu i Mostaru, te u svijetu priznati stručnjak za AIDS i hepatitis C. “Osobno nemam nikakav dokaz da je osoba koja se zadnjih dana spominje u medijima HIV pozitivna. Ali, na temelju podataka koje smo dobili od naših pacijenata, možemo posumnjati da takva osoba u Splitu postoji. Najmanje je dvoje naših pacijenata ukazalo na osobu XY kao onoga koji ih je zarazio. Ne znam zašto bi te osobe imale ikakvu potrebu lagati ili okrivljavati nekoga tko to nije učinio. Pravosudni organi trebaju s liječnika skinuti obvezu čuvanja liječničke tajne kako bi oni mogli nesmetano prijaviti odgovornim službama osobe koje šire zarazu. Postoje dijagnostičke mogućnosti da se jasno dokaže da osoba XY i zaražena osobe nose isti virus, odnosno da su te osobe bile u kontaktu”, naglašava dr. Bradarić, koji je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu diplomirao sa 24 godine, a već sa 30 završio specijalizaciju. Osim što je poznat po nizu znanstvenih i stručnih radova i knjiga, dr. Bradarić je javnosti poznat i kao čovjek koji se suprotstavlja neznanju i diskriminaciji HIV pozitivnih osoba u socijalnim kontaktima. Bradarićeva djeca, 9-godišnja Dora i 8-godišnji Domagoj, pohađali su nastavu engleskog jezika zajedno s HIV pozitivnim djevojčicama Elom i Ninom. Dr. Bradarić, sudionik Prvog svjetskog kongresa o AIDS-u u Washingtonu 1987., svog je prvog pacijenta oboljelog od AIDS-a liječio godinu prije, dakle u vrijeme kad se o toj bolesti kod nas ništa nije znalo.

NACIONAL: Uklapa li se ovaj aktualni splitski slučaj zaražavanja virusom HIV-a u do sada poznate načine dobivanja bolesti? – U potpunosti. Sve dosadašnje studije u svijetu su pokazale da se infekcija prenosi na tri načina: spolnim odnosom, preko krvi i krvnih pripravaka i s inficirane majke na dijete.

NACIONAL: Jeste li se u svojoj praksi susreli sa sva tri načina prenošenja? – Imao sam nekoliko pacijenata koji su prije 12 godina dobili infekciju transfuzijom krvi i krvnih pripravaka. Neki od njih i danas su živi. Te smo osobe liječili ovdje jer nisu mogle odlaziti u Referalni centar u Zagreb i u potpunosti smo sačuvali tajnost identiteta tih osoba. Liječio sam i homoseksualne osoba zaražene spolnim putem. Moj je prvi pacijent bio homoseksualac, bivši pomorac. Bilo je i osoba koje su se inficirale HIV-om tijekom privremenog rada u inozemstvu. Neki od njih inficirali su svoje spolne partnere. Prijenos spolnim odnosom u heteroseksualnom kontaktu tipičan je za Dalmaciju. Za Zagreb i okolicu karakteristično je da najviše osoba zaraženih HIV-om ima u homoseksualnom miljeu. Treći slučaj infekcije, s majke na dijete, nisam imao u svojoj praksi, a u Hrvatskoj je do sada bilo pet ili šest takvih slučajeva. Svi su liječeni u Klinici za infektivne bolesti Fran Mihaljević u Zagrebu.

NACIONAL: Kako ste se osjećali u situaciji kad oboljelim pacijentima niste više mogli pomoći? – Moja je najcrnja spoznaja, otkako se profesionalno bavim AIDS-om, da je osoba koja je od AIDS-a umrla u 21. godini, s obzirom na to da inkubacija traje desetak godina, morala biti inficirana u 11. ili 12. godini. Ukrajinska prostitutka u Mostaru, umrla je zato što ju je netko kao djevojčicu eksploatirao i prodavao kako bi netko drugi na njoj iživljavao svoje patološke sklonosti. Kod nje su utvrđene još najmanje tri infekcije: virusni hepatitis, tuberkuloza i lues. Zbog toga je napredovanje virusa HIV-a bilo brže. Kad se kod mlade osobe utvrdi tuberkuloza pluća, ona se odmah treba poslati na testiranje na HIV. Tuberkuloza pluća je u mlade, do tada sasvim zdrave osobe, indikatorska bolest za HIV.

NACIONAL: Osoba koja je umrla na vašem Odjelu i koja se veže za D. D.-a također je imala 21 godinu i primljena je s nekim indikatorima koji su vas natjerali da je pošaljete na testiranje na HIV. – U mojoj dokumentaciji ne postoje dokazi da je osoba koju spominjete inficirana virusom HIV-a. Kod osobe koja je kod nas umrla od infekcije HIV-om, prvo je bila dijagnosticirana infekcija središnjeg živčanog sustava uzrokovana gljivicama. Kriptokokni meningitis je indikatorska bolest za HIV; kod te dijagnoze liječnici uvijek moraju posumnjati da ta osoba ima poremećenu staničnu obranu organizma od infekcije. Svi bi liječnici trebali imati liste indikatorskih bolesti za HIV i znati koju osobu treba testirati. Sigurno postoje podaci i sumnje, na temelju izjava pacijenata u povijestima bolesti, da u Splitu živi osoba koja je, otkako zna da je seropozitivna, vjerojatno bila u kontaktu s još najmanje dvije osobe, koje su zbog toga postale seropozitivne. Jedna od tih osoba došla nam je s akutnom bolešću i izjavom da je s osobom XY bila u kontaktu tri tjedna prije toga. Kod nekih se osoba nakon infekcije HIV-om, može javiti akutna bolest tipa gripe, seroznog meningitisa ili infekcijske mononukleoze. Ako je točno ono što zaražene osobe govore, može se zaključiti da je osoba XY također seropozitivna i da je znala da, stupajući u intimne odnose s drugim osobama, postoji veliki rizik od prijenosa infekcije na njih.

NACIONAL: Zašto ugrožene osobe ne žele prijaviti osobu koja ih je zarazila? – Žrtve u prvim razgovorima imenuju osobu i žele dati takvu izjavu. Kasnije dođu do zaključka da će od toga imati više štete, jer će biti izloženi javnosti, nego što će im sankcioniranje prenositelja XY donijeti koristi. Boje se linča javnosti. Ja bih, osobno, imenovao prenositelja da sam na mjestu zaraženog. Ali pitanje je bih li to učinio ako bi zbog toga moja supruga Maja, kći Dora ili sin Domagoj došli u nezgodnu situaciju.

NACIONAL: Što ste kao liječnik dužni učiniti? – Moja je zakonska obveza da, kada dijagnosticiram HIV pozitivnu osobu, to prijavim epidemiološkoj službi. Tu moja obveza kao kliničara prestaje. Epidemiolozi moraju voditi brigu o zaštiti stanovništva od zarazne bolesti. Oni moraju od pravosudnih organa zahtijevati da im skinu obvezu šutnje. Osoba koja svjesno širi zarazu mogla bi se tada prijaviti vlastima, a time i spriječiti.

NACIONAL: Kakve su pouke iz aktualnog splitskog slučaja? – Ne želim komentirati napise u medijima. Nadam se da će istraga koju će voditi pravosudni organi biti tajna jer osobe koje su u bilo kakvoj vezi sa XY mogu imati problema. Prema mojem mišljenju, istraga bi se trebala usmjeriti samo na osobe za koje se sumnja da neodgovornim ponašanjem šire infekciju dalje i na one osobe koje su na taj način inficirane. Odlučno se protivim tome da mi inspektori PU sa sudskim nalogom dolaze oduzeti sve povijesti bolesti pacijenata koji su liječeni od te bolesti. Mislim da na to nemaju pravo i da za tim nema ni potrebe. Ako postoji sumnja, istragu treba usmjeriti na tu osobu i ljude oko nje. Čak i ako se dokaže kaznena odgovornost određenih osoba, plediram da se ni u toj situaciji njihov identitet ne iznosi u javnosti. Ne zbog njih, nego onih koji su s njima bili u kontaktu. Uz to, treba kontinuirano provoditi nadzor nad mjestima na kojima bi se mogla proširiti zaraza. To su, prije svega, poluilegalne javne kuće jer je prostitucija trenutačno najbrži katalizator novih slučajeva. Nužan je periodični medicinski nadzor nad tim kućama i djevojkama koje u njima rade jer postoji opravdana sumnja da su neke od njih zaražene virusom HIV-a i Hepatitisa C.

NACIONAL: Kad ste se prvi put u liječničkoj praksu susreli s AIDS-om. – Prvog pacijenta zaraženog HIV-om susreo sam 1986., kad sam još bio mladi liječnik, specijalist na Odjelu za zarazne bolesti. Pacijent je stigao s odgovarajućim simptomima, testirali smo ga i otkrili virus HIV-a. Shvatio sam da se AIDS počeo događati i nama, a ne samo raskalašenim bogatim Amerikancima ili stanovnicima dalekih afričkih država. Mi tada za tu bolest nismo bili pripremljeni, ni znanjem, ni iskustvom. Taj naš slučaj bio je među prvih deset u bivšoj Jugoslaviji i prvi na području današnje Hrvatske. U bivšoj Jugoslaviji je prije 1990. u nekim gradovima u Srbiji postotak HIV pozitivnih među intravenskim ovisnicima bio 40 do 50 posto. Prije 20 godina situacija u Hrvatskoj je bila bolja. Prema istraživanju profesora Vitomira Bureka, pokazalo se da je 1-2 posto intravenskih ovisnika bilo HIV pozitivno. Sada je situacija ista.

NACIONAL: Kako ste na početku liječili pacijente, a kako se oni liječe danas? – U to vrijeme svijet je imao samo jedan lijek, AZT, azidotimidin. U Hrvatskoj nismo imali ni tog lijeka. Željeli smo pomoći, ali smo mogli liječiti samo sekundarne infekcije. Danas u svijetu ima 20 lijekova za liječenje pacijenata inficiranih HIV-om, a oko pola ih je registrirano u Hrvatskoj. Ti lijekovi spadaju u različite grupe, ovisno o različitim razinama razmnožavanja virusa.

NACIONAL: Što je bilo prijelomno za vašu profesionalnu karijeru? – Na prvu Konferenciju o AIDS-u u Washington otišao sam već 1987. Nakon toga se u Hrvatskoj pokreće niz akcija na području borbe protiv AIDS-a. U Washingtonu sam prvi put na jednom mjestu vidio 15.000 liječnika iz cijelog svijeta koji se bave samo problemom AIDS-a. Tu su bili svi veliki autoriteti, poput Roberta Galla, Luca Montagniera. Najviše me se dojmio dr. Daniel Zagury s Pasteurovog instituta u Parizu koji je provodio prve pokuse s cjepivom za AIDS u Zairu, a cijepio je i samoga sebe. Na konferenciju je stigao u crnom odjelu, s crnom kravatom, što je simboliziralo ozbiljnost trenutka. Rekao nam je: “Gospodo moja draga, do sada smo uspjeli dobiti protutijela na virus koja se mogu dokazati, ali ta protutijela ne štite od prirodne infekcije. Prestanimo s ispitivanjima na ljudima, i nastavimo rad na eksperimentalnim modelima”. Zagury je shvatio da taj put u proizvodnji cjepiva nije pravi put. Od tada je prošlo 17 godina, a mi još uvijek nemamo cjepivo koje uspješno štiti od HIV-a i koje bi se moglo široko primijeniti na velikoj populaciji. U Zagrebu smo ubrzo formirali Referentni centar za praćenje i liječenje te bolesti, tako da u Splitu uglavnom radim na dijagnosticiranju bolesti i usmjeravanje prema Referentnom centru, gdje se najbolje može pratiti koncentracija virusa u krvi i testiranje obrambenih sposobnosti na infekcije. Moj se stručni i znanstveni interes od tada širi i na druge virusne infekcije, hepatitis C i B.

NACIONAL: Je li centralizacija liječenja AIDS-a u Hrvatskoj dala pozitivna iskustva? – Da, dobro je to što se pacijenti liječe po istim kriterijima i pod jednakim uvjetima. Međutim, to je dobro samo do trenutka dok se ne pojavi veliki broj pacijenata oboljelih od virusa HIV-a. Trenutačno se u Hrvatskoj liječi stotinjak ljudi. Ali kada oboljele budemo brojali na tisuće, sustav će trebati decentralizirati i tada ćemo i u Rijeci, Splitu i Osijeku morati imati centre za liječenje koji će morati pružati uvjete liječenja jednake onima u Zagrebu.

NACIONAL: OUN očekuje veliku epidemiju u istočnoj Europi? – Mi nismo sigurni spadamo li u istočnu ili zapadnu Europu. Ja ne očekujem u Hrvatskoj situaciju, nalik onoj u Rusiji i Rumunjskoj. U Rusiji je broj novoinficiranih slučajeva u zadnjih 15 godina porastao 300 puta. Slično je u Rumunjskoj, s tim da je tamo češće intravensko prenošenje infekcije, preko nesterilnih igala i šprica. U Hrvatskoj se to neće dogoditi. Ali, ulaskom u EU, u čijim je državama to vrlo veliki problem, brzo ćemo doći u situaciju da se s tim problemom moramo ozbiljno nositi. Drugi su veliki problem poluilegalne javne kuće u susjednoj BiH, ali i u Hrvatskoj, u kojima djevojke rade bez odgovarajuće medicinske kontrole i nadzora. Neke su inficirane virusom HIV-a i šire infekciju.

NACIONAL: Zašto ste za područje svoga interesa izabrali hepatitis C? – Dalmacija je područje koje se prvo upoznalo s intravenskom ovisnošću o drogama. Dominantan put dobivanja hepatitisa je preko krvi i krvnih pripravaka i intravenskom ovisnošću. Većina od nekoliko tisuća oboljelih od ove bolesti upravo je u Dalmaciji. HIV i hepatitis C prenose se na sličan način. Hepatitis C spada u grupu spolno i krvlju prenosivih bolesti. Spolni partner osobe koja nosi hepatitis C ima šansu od 1 do 27 posto dobiti istu infekciju, a u Hrvatskoj i Europi oko 1 posto. Kod hepatitisa B veći je rizik za prenošenje krvlju, čak oko 30 posto. Za virus hepatitisa C taj rizik iznosi 3 posto, a za virus HIV-a “samo” 0,3 posto ili 3 slučaja na tisuću osoba. Međutim, sve se više sreću slučajevi istovremene infekcije od hepatitisa C i B i virusa HIV-a. U pravilu se uspije eliminirati virus B hepatitisa, a virus HIV-a i hepatitisa C ostaju i međusobno se potiču pa se bolest širi progresivnije. Pacijenti često ne mogu podnijeti kombinirane terapije od pet lijekova za liječenje obje bolesti koje izazivaju burne reakcije.

NACIONAL: Hoće li ta povezanost hepatitisa C i HIV-a biti uobičajena u budućnosti? – Već danas imamo toliki broj inficiranih C hepatitisom da hrvatsko zdravstvo, novcem kojim raspolaže, ne može pratiti njihovo liječenje. Pretpostavlja se da je u Hrvatskoj oboljelo između 30 i 50 tisuća ljudi. Liječenje najmodernijom terapijom, jednim lijekom, danas stoji mjesečno oko 7000 kuna. Kad bi se plaćao i drugi lijek, ribavirin, to bi bilo još 5000 kuna. Dakle, oko 12 tisuća kuna mjesečno po pacijentu, a liječenje prosječno traje 9 mjeseci. Liječenje jedne osobe stoji više od 100 tisuća kuna godišnje. Izračunajte koliko bi stajalo liječenje svih 30 tisuća oboljelih u Hrvatskoj. Oko 2 posto njih imat će i infekciju HIV-om. Drugi je veliki problem to što u dogledno vrijeme nećemo naći odgovarajući lijek koji će uništiti virus HIV-a, niti ćemo imati cjepivo koje će zaštiti široku populaciju. I treće, usprkos preventivnim mjerama koje poduzimamo, broj oboljelih od HIV će rasti. Ako se počnu brojiti u tisućama, HZZO neće imati novca ni za njihovo liječenje. Pacijenti koji imaju masnoće u krvi imaju pravo neograničeno uzimati lijekove protiv te bolesti i nemaju nikakve uvjete. Za liječenje drugih bolesti nema novca. Ima novca, samo ga treba pravilnije rasporediti i odrediti prioritete. A, velik problem uskoro će biti infekcije koje dugo traju, C hepatitis i HIV.

NACIONAL: Često ste se protivili diskriminacijskom ponašanju prema oboljelima od virusa HIV-a? – Svi liječnici koji se bave liječenjem zaraznih bolesti trebali bi osobnim primjerom pokazati da u socijalnim kontaktima oboljelima nema nikakve opasnosti. Kad mi dođe HIV pozitivna osoba, rukujem se s njom, a kad me pacijentice zbog neke dobre vijesti u liječenju žele poljubiti, ja im to dopustim. Ni jednog moga pacijenta koji ima dijagnosticiran AIDS ne pregledavam s maskom i rukavicama. Pokazao da moja djeca mogu normalno pohađati nastavu s djevojčicama koje su HIV pozitivne. Htio sam pokazati da ih ne treba izolirati. Žalostilo me što su se njezinu uključivanju u nastavu s vršnjacima suprotstavljale neke moje kolege liječnici. Moja odluka da nastavu engleskog pohađaju s mojom djecom Dorom i Domagojem pokazala se dobrim potezom. Na tu solidarnost s Elom i Ninom natjeralo me ponašanje ljudi koji su bili skrbnici tim djevojčicama. Te su djevojčice medijski iskorištene da se postignu neki ciljevi. Nemam nikakvih dilema o tome bih li s HIV pozitivnom osobom izašao na ručak ili popio kavu, čak i pio kavu iz iste šalice nakon njega. Naravno, ako je šalica oprana, zbog uobičajenih higijenskih razloga. Isto kao i ja ponaša se i profesor Begovac. Istina, mi se više bavimo ovom bolešću. Mislim da bi se i ostali liječnici morali bolje upoznati s tom bolešću i svojim primjerom i ponašanjem pomoći i pacijentima i okolini da takve bolesnike što normalnije prihvati. Time bi i oni bili slobodniji upozoriti javnost na svoj problem.

NACIONAL: Globus je objavio da ste na popisu 27 liječnika koji su sudjelovali u aferi Pfizer. – Globus je objavio neistinu. Ja nisam ni na kakvoj platnoj listi Pfizera zbog kliničkih istraživanja. S Pfizerom nemam nikakav ugovor, niti su mi ikada isplatili bilo kakav novac za ikakve usluge. Toliko o vjerodostojnosti Globusova članka.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika