Riječka "Carmen" redatelja Jagoša Markovića i dramaturginje Mani Gotovac, intendantice kazališta, ugodno je iznenadila beogradsku umjetnicu svojim novim i originalnim pristupom i donijela joj, kako kaže, sasvim novo iskustvo.Beogradska operna pjevačica Jadranka Jovanović, mezzosopranistica koja je u operama diljem svijeta pjevala s najvećim svjetskim imenima poput Josea Carrerasa i Placida Dominga, igrala je glavnu ulogu u prve tri izvedbe Bizetove opere “Carmen”, premijerno prikazane 6. i 8. studenoga u riječkom HNK pl. Ivana Zajca. Riječka “Carmen” redatelja Jagoša Markovića i dramaturginje Mani Gotovac, intendantice kazališta, ugodno je iznenadila beogradsku umjetnicu svojim novim i originalnim pristupom i donijela joj, kako kaže, sasvim novo iskustvo.

NACIONAL: Po čemu se riječka Carmen razlikuje od svih koje ste do sada pjevali? – Carmen sam do sada pjevala u Milanu, Rimu, Genovi, Ateni, Rio de Janeiru, Sao Paulu i Tokiju, ali sve su to bile klasične Carmen. Ovo je prvi put da mi je ponuđeno da radim nešto drukčije i tu sam priliku da istražujem shvatila kao veliku povlasticu. Divim se intendantici Mani Gotovac što je imala hrabrosti uvesti toliko novosti u ovu operu, jer sve što je novo uvijek je na raspeću. Divim se i dirigentici Nadi Matošević jer znam koliko su dirigenti konzervativni, teško mijenjaju partiture i boje se reakcija kritičara. Carmen sam radila s najvećim dirigentima današnjice poput Claudija Abada, ali nitko od njih nije mi otkrio toliko novih stvari o njoj kao Nada Matošević. Jagoš Marković prvi je koji mi je ponudio Carmen koja nije zla i samovoljna, ima opravdanje za svoje postupke i zapravo je žrtva. Zamislite samo, na primjer, koliko je ponižavajuća situacija kada čovjek kojeg volite odlazi s bivšom djevojkom k svojoj majci koja umire, a ne povede vas, ženu za koju tvrdi da je obožava. Bizet je bio nemilosrdan prema Carmen. Muzički gledano svaka Micaela, bivša Don Joseova djevojka, doslovce pojede Carmen sa svojim harmoničnim i čednim melodijama, a jedina harmonična dionica koju Carmen pjeva je ona za vrijeme ljubavnog smiraja s toreadorom i traje samo minutu i pol.

NACIONAL: Carmen ste pjevali i s Joseom Carrerasom i Placidom Domingom. Kako je došlo do suradnje s njima? – Do nastupa s Domingom došlo je slučajno. Upoznala sam ga u Scali još kao studentica, ali smo se samo rukovali. Tada sam nastupala u drugoj postavi u kojoj sam pjevala sporednu ulogu Mercedes, a s Domingom sam nastupila zato što se razboljela pjevačica iz prve postave. Nekoliko godina poslije susreli smo se u Budimpešti, gdje me poslije nastupa pozvao na večeru koju je organizirao za prijatelje i izrazio želju da detaljnije čuje moje pjevanje. Uskoro mi je stigao poziv iz Rio de Janeira da po njegovoj preporuci pjevam glavnu ulogu u operi Richarda Straussa “Arijadna iz Naxosa”. Nakon toga sam odmah potpisala četiri ugovora u Riju, od kojih je posljednji bio za “Carmen” s Domingom, po izričitoj želji njegove supruge Marte koja mi je nakon nastupa u operi “Adriana Lecouvreur” u Barceloni prišla i rekla: “Vi morate biti Carmen. Naučite je na francuskom, uskoro ćete dobiti poziv.” S Carrerasom sam pjevala u jednoj od njegovih posljednjih izvedbi prije liječenja od leukemije, u Giordanovoj operi “Andrea Chenier”. Tada je već bio slab i nedostajalo mu je energije, ali sam tek poslije saznala da je ozbiljno bolestan. Na sceni ga nije bilo nekoliko godina, a onda mi je odjednom stigao poziv od njegova menadžera da s njim pjevam u Fantaziji na temu Carmen, vrlo zanimljivoj inovaciji u kojoj su arije isprepletene s autentičnim španjolskim flamencom. Trudila sam se da mu ni na koji način ne oduzimam energiju. Njemu je to doslovno bio povratak iz mrtvih i trebalo mu je mnogo pažnje i energije da bi uopće mogao nastaviti raditi. Nedavno je gostovao u Beogradu i u njegovim se očima vidi da je čovjek koji se rukovao sa smrću, čovjek koji ima iskustvo više.

NACIONAL: Tko je od njih dvojice ostavio jači dojam na vas? – Oboje su zaista veliki ljudi i njihov dar se osjeti na prvi pogled. Domingo je odličan pjevač, pijanist, dirigent i glumac. Kada ga gledate u operi, kao da gledate film. Ima savršenu intuiciju i muzikalnost, vrlo je obrazovan, govori pet jezika. Ukratko, najcjelovitija je umjetnička osoba današnjice. Pritom je i nevjerojatno strpljiv. Nikoga ne odbija, a u stanju je s publikom ostati i dva sata nakon predstave iako je mrtav umoran. U Rio de Janeiru smo se već na prvoj probi savršeno razumjeli bez riječi. Dok je pjevao, nesvjesno me primio u ruke kao da drži dijete. Nakon probe mi je rekao: “Znaš, imao sam puno Carmen, ali nikada ni jedna u trenutku dok pjevam ariju nije bila dijete.” Carreras je mnogo povučeniji od Dominga, ali je istodobno topao i suptilan.

NACIONAL: Jeste li se s njima družili i privatno? – S Domingom i njegovom suprugom često sam se družila. Ali s vremenom sam zapustila to prijateljstvo. Možda sam ohola, rijetko tko bi dopustio da izgubi takve kontakte. Možda previše vrednujem svoje sposobnosti, ali nikada mi nije padalo na um da njegujem prijateljstva iz koristi. Imam sve što mi treba, za to sam se potrudila disciplinom, učenjem, promišljenošću i štednjom. Dala sam sve od sebe da budem materijalno neovisna, jer su jedino tada odnosi s drugima čisti. Jedino teško pronalazim ravnopravne partnere. Zahtjevna sam i mnogo očekujem od ljudi, a ako to ne dobijem, prestanem se družiti s njima. Imam 12-godišnjeg sina i on mi je najbolji prijatelj. Zapravo mi nitko drugi i ne treba.

NACIONAL: Vaša međunarodna karijera započela je u milanskoj Scali, dok ste još bili studentica u Beogradu. Kako je došlo do toga? – To je bio samo jedan od niza događaja u mom životu kojima se nisam nadala. U početku sam bila sigurna da ću biti pijanistica. Pjevanje sam otkrila tek potkraj studija. Bila sam solist u ženskom zboru Colegium musicum, i upisala sam studij solo pjevanja. Samo šest mjeseci nakon upisa sasvim slučajno sam, bez probe, debitirala u beogradskom Narodnom pozorištu ulogom Rosine u Rossinijevu “Seviljskom brijaču”, jer se pjevačica razboljela i nitko je nije mogao zamijeniti. Taj nastup stvorio mi je niz neugodnosti i izazvao nevjerojatan revolt koji me u zemlji u kojoj sam rođena pratio čitav život. Razdoblje između Beograda i Milana obilježila je teška borba početnice kojoj su svi zatvarali vrata. Nakon nekog vremena odlučila sam prestati pjevati, jer je bilo nemoguće da sam ja jedina u pravu, a da su svi ostali u krivu kada podcjenjuju moj talent. Ipak, otišla sam u Italiju u Rossinijev rodni grad Pesaro, na festival posvećen njemu, ne misleći da će me tamo netko angažirati nego očekujući da će mi netko napokon iskreno reći da odustanem od pjevanja. Imala sam dogovoren sastanak s direktorom festivala, dirigentom Alfredom Zeddom, najvećim svjetskim stručnjakom za Rossinija, koji me trebao saslušati. No maestro je slabo svirao klavir, zbog čega sam i ja lošije pjevala. Ubrzo sam stala, rekla mu da ne svira dovoljno dobro i da ću ja to sama odsvirati bolje. Strašno sam ga uvrijedila. Silno se zacrvenio i ljuto promrmljao: “Pogledajmo ovo čudo, ovu Slavenku koja će sama sebe pratiti.” Bilo mi je odmah jasno da sam upropastila jedinstvenu priliku i prva reakcija mi je bila zaboraviti na pjevanje, spakirati se i vratiti se u Beograd. Moj profesor me uvjerio da trebam pokušati još jednom i savjetovao mi da se javim maestru Claudiju Abadu, jednom od tri najveća svjetska dirigenta, koji je također bio tamo. Do njega se moglo doći samo po preporukama, a ja ih nisam imala. Stoga sam ušla u kazalište na stražnji ulaz, hineći veliku žurbu da me netko ne zaustavi i ne izbaci van. Pronašla sam njegovu garderobu i zatekla ga kako razgovara sa sobom. Vidjevši njegov šokiran pogled, izrekla sam bujicu nepovezanih riječi o tome tko sam i što sam učinila. Abada se nasmijao i dogovorio mi sastanak. Pritom se našalio da ni on nije briljantan na klaviru, pa će dovesti pijanista. Audiciju sam prošla i odmah mi je, kao dirigent Scale, ponudio ugovor s tom opernom kućom. Od tog trenutka ponude su samo stizale i tako je i danas.

NACIONAL: Kako biste objasnili dugogodišnju suzdržanost Beograda prema vama, dok ste diljem svijeta bili priznata operna diva? – Kako kaže narodna poslovica, nitko nije prorok u svojoj zemlji. Uspjeh se na cijeloj zemaljskoj kugli teško oprašta, ali se u vlastitoj zemlji kažnjava. I uvijek se nađe tisuću razloga zbog čega je netko navodno uspješan.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni postignutim uspjehom? – Što uspjeh uopće znači i kako se mjeri? Možda se najtočnije definira konkretnim biografskim podacima, ako je to uopće moguće. Po mom se mišljenju uspjeh mjeri po tome koliko dugo umjetnik živi u srcima publike. Svojim velikim uspjehom smatram kada u nečijem srcu ostanem tri, četiri dana nakon izvedbe. Mi umjetnici živimo samo dok smo na sceni, samo tog dana kada je nastup i toliko koliko smo od sebe dali te večeri. Zapravo uopće ne znam što je uspjeh, je li novac, ili slava? Na svakom koraku ima slavnih i bogatih, što ne znači da su uspješni. Zato sebe uopće ne želim svrstavati u te kategorije.

NACIONAL: Snimili ste duet s beogradskim pjevačem Momčilom Bajagićem za njegov album “Četiri godišnja doba”. Je li to bio vaš jedini izlet u popularnu glazbu? – Osim pjesme “Buđenje ranog proljeća” koju sam snimila s Bajagom, radila sam show programe za televiziju, snimila sam kompilaciju s obradama raznih pjesama od hitova kubanskog Buena Vista Social Cluba do pjesama koje su prije nekoliko godina pisane za Dominga i Carrerasa. U Srbiji su se zgražali jer, prema mišljenju mnogih, pjevač klasične glazbe nema što raditi u svijetu zabavne glazbe. Isto se dogodilo i velikim imenima. Nakon prvog koncerta trojice tenora na kojem su otpjevali obrade popularnih pjesama određeni su krugovi podivljali. Ali oni su ipak trojica tenora i masa je bila oduševljena. Nevjerojatno je koliko treba imati znanja, hrabrosti, mašte i karizme da nešto pomaknete s mjesta. Najlakše je reproducirati već viđeno.

NACIONAL: Imate sina. Kako se nosite s ulogom majke s obzirom na to da ste veći dio godine na putu? – To mi je najbolniji dio priče. Moj sin Vukan je zbog škole veći dio godine u Beogradu, ali kad god je moguće, putuje sa mnom. Dok nije krenuo u školu, nisam nikamo išla bez njega.

NACIONAL: Jeste li udani? – Ako vam izgledam tako, jesam. Ako ne, nisam.

NACIONAL: Kako komentirate priče da ste bili u vezi sa slovenskim predsjednikom Janezom Drnovšekom? – Uvijek sam se pitala zašto ljude toliko intrigiraju muško-ženski odnosi, a ne oni muško-muški i žensko-ženski. Oni su također zanimljivi, a oko njih se nitko ne uzbuđuje. Jednom sam u novinama pročitala kako je određena žena viđena kako izlazi iz stana određenog političara. Moj jedini komentar je bio: “Ljudi, pa izašla je žena, nije izišao muškarac. Što je tu tako čudno?”

BIOGRAFIJA
Rođena u Beogradu 1963.
1981. diplomirala teoriju glazbe na Fakultetu muzičkih umetnosti u Beogradu i debitirala u beogradskom Narodnom pozorištu
1983. diplomirala solo pjevanje na Fakultetu muzičkih umetnosti u Beogradu
1984. prvi put nastupila u milanskoj Scali u operi ‘Carmen’ (sporedna uloga)
1985. magistrirala solo pjevanje na Fakultetu muzičkih umetnosti u Beogradu i prvi put nastupila s Joseom Carrerasom u Scali
1989. prvi put nastupila s Placidom Domingom i Mirellom Freni u Barceloni, u operi ‘Adriana Lecouvreur’
1990. Carmen pjevala s Joseom Carrerasom u Rimu i Milanu te s Placidom Domingom u Rio de Janeiru