Pedsjednik Onkološkog društva, profesor Ivan Drinković.Lani je od raka dojke samo u Primorsko-goranskoj županiji umrlo 78 žena, a samo u prvih deset mjeseci ove godine u KBC-u Rijeka nalaz je potvrdio rak dojke kod 252 novooboljele žene. Svake godine u Hrvatskoj od ove bolesti umire najmanje 800 žena, a broj smrtnih slučajeva već godinama umjereno, ali neprekidno raste. Pritom je Primorsko-goranska županija, uz Grad Zagreb i Istarsku županiju, već godinama među prvih pet regija po broju novooboljelih od raka dojke. Ako za čitavu Hrvatsku vrijedi podatak po kojem svaka jedanaesta žena ima šansu oboljeti od ovog zloćudnog tumora, tada je ta šansa na ovim područjima i do 30 posto veća. Statistiku liječnici ipak ne vole promatrati na tako drastičan način pa će naglasiti da takvi brojevi po županijama variraju iz godine u godinu. Primorsko-goranska i Istarska županija te Grad Zagreb nemaju tolikih varijacija. Na ovoj crnoj listi redovito bilježe najveću stopu porasta oboljelih u odnosu na broj ženskih stanovnika, a ta je stopa redovito bar 20 posto veća od nacionalnog prosjeka.

Rak dojke je u Hrvatskoj 1999. imao uočljivu ekspanziju. Prema podacima od 1968. do danas, broj oboljelih je rastao umjerenim tempom od deset do 15 posto godišnje, da bi 1999. skočio za 30 posto. Od tada se s dijagnozom raka dojke svake godine suočava novih otprilike 2200 žena u Hrvatskoj. Medicina napreduje, uspješno se koriste terapije lijekovima za koje se do prije pet godina nije niti znalo, pa ipak, sve veći broj ljudi umire od bolesti koju u zemljama EU uspješno liječe bar u 80 posto slučajeva. Dok povećan broj novootkrivenih slučajeva raka dojke hrvatski liječnici pripisuju i boljoj dijagnostici, neprekidan porast smrtnih slučajeva povezuju s time da se u najvećem broju slučajeva karcinom ne otkrije na vrijeme.

“Problem je u tome što kod ove bolesti najčešće nema nekih simptoma. Bilo bi dobro da žene iskoriste priliku i opipaju dojke kad se tuširaju ili su u kadi. Kvržica na dojci jedan je od simptoma raka dojke. Većina kvržica što ih žene tako same napipaju, uglavnom su benigne ciste. Ipak, bolje je biti siguran nego, kao što to neke žene čine kad napipaju kvržicu, sebe uvjeravati da to nije ništa jer zbog straha ne žele otkriti što je”, kaže profesor Boris Brkljačić, pročelnik Zavoda za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju KB Dubrava u Zagrebu. Upravo je zato Hrvatsko senološko društvo, uz klubove žena liječenih na dojci udružene u Europa Donna Hrvatska, prije tri godine pokrenulo projekt mobilne mamografije. Pomoću kombija u koje su smjestili uređaj za rendgensko snimanje dojke, na terenu su obavljali preglede ugrožene populacije žena, od 50 do 60 godina. Bio je to početak skrining programa, koji je u međuvremenu odlučila poduzeti i Rijeka, jer zaključak koji je na temelju analize podataka iz centralnog hrvatskog Registra za rak dala profesorica Marija Strnad, zamjenica ravnatelja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, valja prenijeti u cijelosti: “U Hrvatskoj očekujemo daljnji porast broja žena oboljelih od raka dojke, posebice ako se ne zaustave po zdravlje štetni rizici stila življenja, daljnja zagađenja hrane i zraka i uopće štetne promjene u okolišu. Postepeno dugotrajno povećanje broja oboljelih od raka dojke nije dovoljno razjašnjeno.”

Odgovarajuća prevencija protiv raka dojke ne postoji jer je teško pouzdano reći što ga uzrokuje. Rizičnu skupinu čine žene u čijoj je užoj obitelji bilo žena oboljelih od raka dojke, one koje su rano dobile prvu mjesečnicu, kasnije prvi put zatrudnjele ili uopće nisu rađale. Rizik se povezuje i s pretilošću u postmenopauzi, redovitim konzumiranjem alkohola i tjelesnom neaktivnošću, a u većoj su mjeri izložene obolijevanju i žene koje su kroz duže vrijeme uzimale kontracepcijske pilule. U rizičnu skupinu spadaju i žene koje su već prošle operaciju raka dojke jer se bolest ponekad vraća i 20 godina nakon kirurškog odstranjivanja tumora.

Svi takvi slučajevi, međutim, ne ulaze u program skrininga jer on je namijenjen zdravim ženama određene, za rak dojke kritične životne dobi od 50 do 60 ili 69 godina, ali koje nemaju nikakvih simptoma, obiteljske anamneze ili bilo kakvog indikatora na rak. Drugim riječima, žene koje, da ih nisu zvali na skrining, nikad same ne bi otišle na pregled. Među 180 njih koje su se u posljednjih mjesec dana pregledale u sklopu županijskog pilot projekta koji se vodi u Opatiji, četiri nalaza poslana su na daljnju analizu kao vrlo sumnjiva na rak dojke, uz još šest koliko ih je dobilo neodređen nalaz. U najvećem broju slučajeva, čak 95 posto, nalazi skrininga bili su uredni ili benigni, baš kao što se i brojka od 252 žene kojima je karcinom otkriven ove godine može činiti malom ako se zna da se godišnje na riječkom mamografu obavi i do 13 tisuća pregleda. Novi slučajevi raka još uvijek se češće otkrivaju čak i u Sloveniji, a bolesti su puno izloženiji stanovnici razvijenih zapadnoeuropskih zemalja i Sjeverne Amerike, ali upravo zahvaljujući skrining programu broj smrtnih slučajeva u tim je zemljama puno manji.

“Veći broj dijagnoza raka dojke podatak je koji zabrinjava, ali ono što nas zapravo muči je porast mortaliteta. Zdravstvo je jedno i tako bi ga trebalo i organizirati. Ne bi se smjelo događati da doktor primarne zdravstvene zaštite ne kaže svojoj pacijentici kad mora otići na mamografiju. On je odgovoran za zdravlje te žene i ne smije se dogoditi, a događa se, da mu se ona pojavi već s kvrgom na prsima, a da on o tome ništa nije znao”, kaže Miomir Zelić, doktor medicine i član poglavarstva Primorsko-goranske županije. Što ranije se otkrije rak dojke, to je veća vjerojatnost ne samo da će žena preživjeti operaciju, već i da joj dojka neće morati biti u potpunosti uklonjena. “Danas se ne mora odstraniti cijela dojka već je dovoljno odstraniti tumorom zahvaćen dio i liječenje nakon operacije nastaviti radioterapijom ili zračenjem. Operacija vađenja tumora inkorporirana sa zahvatom reparacije dojke u rukama dobrog plastičnog kirurga pomaže ženi da prebrodi bar onaj estetski moment”, kaže ravnatelj odjela radiologije u bolnici Dubrava, Boris Brkljačić. Plastična rekonstrukcija dojke još nije uobičajeni dio liječenja raka dojke iako amputacija dijela tijela koji predstavlja simbol ženstvenosti sigurno nije okolnost s kojom se lako nositi.

“Prva je reakcija žena da se rasplaču. Nakon toga neko vrijeme prolaze iznimno tešku psihološku fazu i ako im obitelj pomogne da se u toj nevolji ne osjete same, tada većina žena to polako zaboravi i nastavi živjeti s tim. Neke žene primaju to puno teže, a ima ih koje završe i na psihijatriji. Sve to ovisi o obiteljskoj situaciji i odnosu sa suprugom i djecom”, govori Brkljačić, a nije neuobičajeno da umjesto podrške, žena nakon operacije dobije zahtjev za razvod braka. Upravo one u psihičkom smislu prolaze pravi pakao, o čemu svjedoči i Nacionalova sugovornica, Zagrepčanka kojoj su dojku odstranili prije nešto više od pet godina, kad joj je bilo 38 godina. “Moj suprug gotovo me je već vidio mrtvu, o bolesti uopće nije želio razgovarati, a primijetila sam i kako ne može svladati osjećaj gađenja svaki put kad bi vidio moju umjetnu dojku. Ipak, bila sam preslaba u tom trenutku i psihički suviše labilna da bih na to mogla reagirati drugačije nego žaljenjem sebe same. Nalazila sam se, tako sam bar tada osjećala, u bezizlaznoj situaciji. Proganjao me strah od smrti i razmišljanje o tome tko će se u tom slučaju brinuti o našem sinu. Kad je moj muž na kraju otišao jer je, kako mi je objasnio, iscrpljen od borbe s mojom teškom bolešću utjehu potražio u bezrezervnoj podršci kolegice s posla, odjednom sam se osjećala gotovo zdravom.”, iskustvo je žene koja je danas samohrana majka. Njezina prijateljica imala je s druge strane više sreće.

“Kad su mi priopćili dijagnozu, prvih nekoliko dana samo sam plakala, no kako karcinom srećom nije bio u odmaklom stadiju, tumor je bio toliko malen da mi, nakon što su ga izvadili, nije ni trebala intervencija plastičnog kirurga. No time je liječenje tek počelo jer narednih sam šest mjeseci odlazila na kemoterapije. Kad je i to gotovo, jedina terapija koja preostaje jest ljubav. Suprugova ljubav pomogla mi je da izdržim najteže trenutke, izbezumljenost i strah, opadanje kose i mučnine što prate kemoterapiju. Ljubav bližnjih neophodna je za izlječenje, baš kao i blagovremena i točna dijagnoza”, uvjerena je ova žena koja sa suprugom nema djece. Najčešće se u takvim situacijama, kad je život u pitanju, bračni partneri nađu u velikom strahu jer se s dijagnozom i sami moraju suočiti. Neke žene čak kažu da nisu ni imale vremena razmišljati o svojim osjećajima, koliko su se trudile pomoći članovima obitelji da prihvate činjenicu o bolesti.

Pravodobna dijagnoza zapravo je i jedini razlog zbog kojeg se u Opatiji trenutno provodi program skrininga, a zagrebačku inačicu istog već četvrtu godinu sufinancira Grad Zagreb. Ove godine prati ga i Primorsko-goranska županija koja sa Zagrebom dijeli i sudbinu najvećeg broja oboljelih. Skrining bi trebao omogućiti otkrivanje tumora u samom začetku, prije no što se uopće pojavi i tračak sumnje da u tijelu raste nešto zloćudno. Kad jednom uđu u sustav skrininga, žene se svake dvije, a tamo gdje za to ima novaca čak i svake godine, pozivaju na ponovne preglede. U roku od pet godina takav bi sistem preventivnih pregleda mogao stopu smrtnosti smanjiti za 25 posto i približiti nas europskom prosjeku, uvjereni su zagovornici skrininga, a njegovu učinkovitost nitko se ne bi usudio osporiti. Pitanje je tek cijene.

“Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u ovom dijelu svijeta koja ima kompletno razrađene kriterije kako se rak dojke otkriva, citološke kriterije, patološke, kirurške, onkološke, kemoterapijske kriterije. Po tome smo potpuno spremni krenuti u skrining program. Posebno sad kad je i Primorsko-goranska županija odlučila financijski podržati lokalni projekt koji je usklađen i s nacrtom nacionalnog programa. Bez lokalnih samouprava, Ministarstvo nikad ne bi uspjelo skupiti novac za ovu, kako se u zapadnim zemljama pokazalo, jedinu učinkovitu prevenciju smrtnosti od raka dojke”, govori predsjednik Onkološkog društva, profesor Ivan Drinković. Od vremena kada se uz ekipu od 17 najvrsnijih radiologa s pet mamografa u kombi vozilima upustio u avanturu mobilne mamografije, do danas, broj aparata za pregled dojke udvostručio se. Sad je, međutim, postalo jasno kako sam aparat nije dovoljan za preciznu dijagnozu, a lažno uredan nalaz daleko je najopasnija varijanta jer se žena uljuljka u svom lažnom zdravlju, a bolest neprimjećena napreduje. Kako kaže doktor Zelić, što vrijedi imati formulu jedan kad nemaš šofera koji bi njome znao i upravljati. Hrvatska trenutno ima svega 330 radiologa, a tek manji broj njih ima dovoljno iskustva nužnog za čitanje nalaza mamografije. Tek od ove godine uvedena je na specijalizaciji iz radiologije i dodatna subspecijalizacija za mamografiju, a mladim specijalizantima KBC-a Dubrava bolnica je osigurala šest mjeseci stažiranja i učenja u Americi gdje se nitko tko je pročitao manje od pet tisuća nalaza godišnje ne smatra pouzdanim. Primjera radi, u Domu zdravlja Krk ove je godine u ožujku stigao novi mamograf. Iako je u skupi aparat uložen priličan novac, do danas nema podataka o kadrovima koji u Krku rade mamografiju.