Objavljeno u Nacionalu br. 474, 2004-12-14

Autor: Nina Ožegović

Povratak baletne zvijezde

Astrid Turina s 55 godina u baletu HNK

Astrid Turina, koja je iz Hrvatske otišla u Kanadu s 29 godina, na vrhuncu karijere, govori o svojim životnim ljubavima te povratku u HNK ulogom Majke u 'Orašaru' Petra Iljiča Čajkovskog

Astrid Turina bila je poznata po svom neobuzdanom temperamentu i rušenju baletnih klišea, te po stylingu Kety Balogh kojoj je ostala vjerna do danas.Astrid Turina bila je poznata po svom neobuzdanom temperamentu i rušenju baletnih klišea, te po stylingu Kety Balogh kojoj je ostala vjerna do danas.“Najljepše se osjećam na sceni. Vrlo sam skromna i nemam potrebu biti u prvom planu ? dovoljno mi je i statiranje”, kaže Astrid Turina (55), baletna zvijezda iz 70-ih, koja je nakon 25 godina zaplesala u HNK u ulozi Majke u baletu “Orašar” Petra Iljiča Čajkovskog u koreografiji Waczlawa Orlykowskog. Balet su adaptirali ravnatelj Dinko Bogdanić i Vesna Butorac Blaće, koja je i sama plesala u prvoj verziji iz 1970., a premijerno je izveden u subotu. Orkestrom je ravnao gost iz Italije Carlo Parlleschi, a u naslovnim ulogama nastupili su Mirna Sporiš-Palada kao Klara, Edina Pličanić kao Vila Šećera i Ilir Kerni kao Princ.

Astrid Turina bila je poznata po svom neobuzdanom temperamentu i rušenju baletnih klišea, te po stylingu Kety Balogh kojoj je ostala vjerna do danas. Već je onda težila modernom baletu i avangardnoj umjetnosti, surađivala je s koreografima Milkom Šparemblekom i Miljenkom Vikićem, a plesala je, među ostalim, u “Labuđem jezeru” Petra Iljiča Čajkovskog, “Trijumfu Afrodite” Carla Orffa, “Grand hotelu” Borisa Papandopula. Bila je zanimljiva javnosti i po svom nekonvencionalnom privatnom životu. Velikoj popularnosti pridonio je incident u operi “Samson i Dalila” Camillea Saint-Saensa 1971. kad joj je puknula naramenica na grudnjaku, a ona nastavila plesati golih grudi. Snimila je nekoliko reklama za madrace, hladnjake i deterdžente, glumila u filmu ”Živa istina” a s 29. godina otišla je u Toronto.

NACIONAL: Jeste li uzbuđeni što nakon 25 godina plešete u HNK? – Jako sam uzbuđena i drago mi je što mi je Dinko Bogdanić ponudio ulogu Majke. To nisam očekivala ni u svom najluđem snu. Mislila sam da sam završila s baletom i da više nikada neću stati na pozornicu. Čim sam stigla u Zagreb, Dinko me pozvao da vježbam pilates, no nisam ga poslušala jer sam se u Kanadi više bavila glumom i kazalištem. Specijalizirala sam se za uloge majki, igrala sam Majku u “Romeu i Juliji” kad je Vesna Butorac plesala Juliju, zatim u baletu “Napuštene”, a i u Kanadi sam u nekoliko kazališnih predstava Toronto Theatre Academy također glumila majke, zločestu Klitemnestru u “Elektri” Jeana Giraudouxa i u Kunderinu komadu “Jaques i njegov gospodar”.

NACIONAL: Što se promijenilo u zagrebačkom baletu? – Ja sam samo djelić ove velike predstave. Dinko Bogdanić je Balet HNK doveo do svjetskog nivoa. Ima četiri postave za Klaru u “Orašaru”, čak šest za Vilu šećera, što se u Zagrebu nikad prije nije dogodilo. Zagreb nije svjestan Bogdanićeve kvalitete i sposobnosti. Svaki umjetnički čin ima katarzu, to je vulkan, tu se svašta događa i kaže, pa i psovke. Pravi profesionalac to razumije i o tome ne govori javno.

NACIONAL: Je li vam povratak u balet bio naporan? – Ne mogu plesati kao u mladosti, ali mogu u okviru svojih mogućnosti odigrati svoju ulogu. Kad sam došla u Kanadu, izgubila sam raspon i energiju nogu nakon 15 godina u HNK. Imala sam i ozbiljnu ozljedu Ahilove tetive, koja za plesača može biti kobna. Kad sam počela ponovno vježbati u Zagrebu, bilo mi je jako naporno, iako sam se bavila jogom. Morala sam smršaviti, sve me boljelo, još me i danas boli.

NACIONAL: Je li u svijetu rijetkost da balerine plešu u vašim godinama? – Slavna Margot Fontayne plesala je i u 60-ima.

NACIONAL: Što najviše pamtite iz 70-ih? – Bila sam karakterna plesačica takve su mi uloge najviše odgovarale. Jedino mi je žao što nikada nisam odigrala Đavolicu. Mi smo u to vrijeme radili sjajne predstave, imali smo odlične soliste, primabalerina Vesna Butorac imala je superiornu tehniku, Ivanka Žunec bila je prelijepa, lirska balerina, Damir Novak i Štefan Furijan obogatili su zagrebački balet.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kad vam je 1971. u operi “Samson i Dalila” pukla naramenica na grudnjaku i kad ste polugoli nastavili? – Dalilu je pjevala Ruža Pospiš Baldani, tada na vrhuncu karijere, tu je bio i Pierro Filipi, moj partner je bio Damir Novak, a Miljenko Vikić je napravio odličnu koreografiju. U pravoj umjetnosti događa se nešto neobično: gubi se kontakt s okolinom, a vi ste potpuno posvećeni svojoj ulozi. Često niste svjesni što se oko vas zbiva ? i ja sam nastavila plesati.

NACIONAL: Nakon tog incidenta stekli ste status zvijezde? – Medijima sam postala jako zanimljiva, sve je zanimalo je li naramenica pukla slučajno ili namjerno. U Kanadi mi je odgovarao mir i uživala sam u anonimnosti bračnog života, jer mi je bilo naporno da moj život bude stalno u medijima.

NACIONAL: Kako ste u Kanadi kanalizirali svoju potrebu za kreativnošću? – U Torontu sam pet godina studirala moderni ples, a kad sam svladala sve tehnike, otišla sam na audiciju u Modern Dance Theatre, gdje su mi rekli: “Vi ste krasna plesačica, ali još se u vašem tijelu osjeća klasika.” Pomislila sam “K vragu i vi, idem ja kući kuhati!” I biološki sat me upozoravao da u baletu vlada zakon mladosti i da je pitanje hoće li me neki plesni ansambl angažirati s 30 godina. Zatim je nastupila faza u kojoj sam osjećala potrebu za samoćom. Bila sam privržena mužu, što mi je jako odgovaralo nakon one faze lude zaljubljenosti. Svoju potrebu za kreativnošću najviše sam ispunjavala u dobrotvornom radu za hrvatsku zajednicu radeći kazališne predstave s talentiranim ljudima. A tada se ponovno javila glad za scenom. Profesor glume Tim Kachurov imao je svoj kazališni ansambl i igrali smo uglavnom europski repertoar.

NACIONAL: Što je prevagnulo, klasika ili buntovništvo? – Mene je zapravo Tomislav Durbešić sredinom 70-ih bacio u vodu dodijelivši mi ulogu Irine Jusupove s dvije rečenice u “Raspućinu” u Teatru ITD. Čula sam svoj glas, osjetila da mogu govoriti i glumiti. Sudjelovala sam još i u predstavama “Macbeth”, “Richard III.”, “Priča o vojniku”, u filmu ”Živa istina”. To je bilo zlatno doba ITD-a, a ja sam uvijek bježala od konvencija i klasike pa mi je odgovarala ta atmosfera. Kao 16-godišnjakinja nisam htjela podići diplomu Baletne škole na Ilirskom trgu, jer sam im htjela dokazati da u toj okrutnoj profesiji nije bitna diploma nego znanje, tehnika i vježbanje.

NACIONAL: Jeste li ikad požalili što ste se okanili baleta? – Ne, jer sam već na pragu 30-e bila na silaznoj putanji. Privlačila me ideja o koncertnom solo plesaču, čime sam se već u Hrvatskoj počela pomalo baviti. Moram priznati da je gluma bila moja prva ljubav. Još kao dijete izvodila sam vlastite monologe i predstave. Znalo se dogoditi da zapustim sve školske zadaće, ali da satima osmišljavam svoje predstave i živim u svijetu svoje mašte. Moj otac bio je računovođa, ali je glumio u amaterskom kazalištu i svirao klarinet, a majka je primalja, no čini mi se da sam od nje naslijedila tu luckastu kreativnu crtu.

NACIONAL: Vaš suprug Davor Štefan doktor je kemije i uspješni biznismen, čija je tvrtka “Pennkote Ltd.” izradila kompliciranu hidroizolaciju za Importanne centar kraj hotela Regent Esplanade. Kako ste uskladili svoje različitosti? – Jednako razmišljamo o životu i na isti ga način objašnjavamo. U prvoj smo fazi bili jako zaljubljeni, napustili svoje prve brakove i dopustili da nas hormoni nose, u drugoj uživali u bračnom životu, živjeli u svojoj lijepoj i velikoj, sada već bivšoj kući, koja je u to doba bila poznata po partyjima i Harleyu Davidsonu kao skulpturi u dnevnoj sobi, a treća mi se čini najboljom ? sve se zasniva na povjerenju, partnerstvu i suradnji. U Zagrebu sam već drugu godinu ? moja majka ima zdravstvenih tegoba ? no unatoč razdvojenosti dobro funkcioniramo.

NACIONAL: Kako danas gledate na vrijeme kad ste preko noći napustili prvog supruga i otputovali iz Dusseldorfa u Toronto? – To je bila velika ljubav, a za nju ništa nije teško. Bila sam zasićena Zagrebom i baletom i krenula glavom bez obzira za Davorom Štefanom shvativši da boljeg muža sigurno neću naći. Kad me nakon nastupa dočekao u Dusseldorfu s ružom i avionskim kartama, nisam razmišljala o posljedicama – jednostavno smo otišli u Bonn po vize i otputovali u Toronto, iako me čekala glavna uloga u “Faustu”.

NACIONAL: Što vam je bilo najteže u Torontu? – Kulturni šok trajao je tri godine. Svi doseljenici, čak i Englezi, prolaze te traume. Sve je novo i drukčije. Mene je držala ljubav pa mi je bilo lakše prebroditi šokove. Znalo mi se dogoditi da odem u Toronto Dance Theater na sat Marthe Graham i Merca Cunninghama i izgubim se. Ipak, držali su me avanturizam i potreba za učenjem.

NACIONAL: U Zagrebu s pričalo o vašoj kući i tulumima i da ste nekonvencionalni bračni par. Koliko je u tome bilo istine? – Mislim da smo živjeli normalno, čak povučeno. Posjetili su nas mnogi zagrebački glumci, Helena Buljan, Dubravka Ostojić, Zlatko Crnković, koji su odigrali uloge u mojim dobrotvornim kazališnim predstavama ili su jednostavno prespavali kod nas u kući. No mi smo sve to prerasli. S godinama smo shvatili da nam je ta kuća bila prevelika i da nam ne treba pa smo je prodali i kupili manju. Zrele godine donose druge vrijednosti.

NACIONAL: Kad ste posjećivali Zagreb, što vas je u tih 25 godina najviše rastuživalo, a što oduševljavalo? – Rastužuju me male mirovine i loša prometna regulacija te osjećaj nesigurnosti u prometu. Kao pješak osjećam se ugroženo, vozači u Zagrebu nemaju nikakvu kulturu. Smetaju mi i grafiti po novim fasadama; čim se obnove, već sutradan su pošarane. Užasnuta sam urbanističkim kaosom i divljom gradnjom. Smeta mi i stresni način života. Sa svih strana bombardiraju nas političke afere i prepucavanja oko POA-e i slučaja Gotovina. Mislim da je politika previše prisutna u svakodnevici, osobito u kulturi i sportu. A opet, ne možete živjeti kao noj, morate biti informirani o događajima u zemlji u kojoj živite. U Kanadi i u SAD-u je drukčije, svi smo u žrvnju, bačeni na tržište i na audicijama se odlučuje o našoj sudbini. Gdje su audicije u Zagrebu? Gdje je filmska industrija? To ne postoji. Ali postoje afere i skandali. U Zagrebu mi se sviđaju ljudi, mislim da su najbolji na svijetu: topli su, dobronamjerni i kreativni, a kao narod smo možda previše naivni, zato često i “popušimo”.

NACIONAL: Koja je tajna vašeg mladenačkog izgleda i duha? – Mnogo soje, ribe, algi i riže, hrana bez mesa, i tjelesna aktivnost. Morate biti energetski protočni.

NACIONAL: Razmišljate li o povratku u Zagreb? – O tome još ne razmišljam. Dopuštam svom avanturizmu da me nosi i pruža mi nova uzbuđenja. Svakako ću održavati tjelesnu formu, a morat ću skoknuti i do Toronta. Sve ostalo je otvoreno.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika