Vojnici su mu redom postavljali vrlo oštra pitanja, a svako je bilo popraćeno gromoglasnim pljeskom odobravanja.Američki ministar obrane Donald Rumsfeld prošlog je tjedna u Kuvajtu posjetio američku vojnu bazu Fort Buehring, desetak kilometara od iračke granice, u kojoj su postrojbe koje se pripremaju za odlazak u Irak. Tom je prilikom održao kratak govor vojnicima pozivajući ih da pomognu da se pobjede irački pobunjenici. Rekao im je da ne smiju vjerovati onima koji tvrde da se irački pobunjenici ne mogu pobijediti, te onima koji sumnjaju u moć američke vojske. Potom je pozvao vojnike da mu postavljaju pitanja i neugodno se iznenadio.

Vojnici su mu redom postavljali vrlo oštra pitanja, a svako je bilo popraćeno gromoglasnim pljeskom odobravanja. Zorno su iskazali nezadovoljstvo raznim aspektima američke vojske, iako nijedan vojnik nije doveo u sumnju razlog američkog angažmana u Iraku ili konačnu pobjedu. Najviše pozornosti i najveći pljesak suboraca dobio je vojni specijalist Thomas Wilson iz 278. pukovnijskog borbenog tima, postrojbe koja uskoro odlazi u Irak, a koji je Rumsfelda pitao:

“Zato više vojnih vozila koja se šalju na bojište nije ojačano oklopom nužnim za ratne prilike? Zašto mi vojnici moramo kopati po lokalnom otpadu i tražiti odbačene čelične ploče i komade neprobojnog stakla kako bismo sami ojačali oklope svojih vozila?”

Rumsfeld, inače poznat po spretnosti u javnim nastupima i oštrom jeziku, toliko se zbunio da nije znao što bi odgovorio pa se pravio da nije dobro čuo i zamolio Wilsona da pitanje ponovi. Kad ga je Wilson još preciznije ponovio, nakon velikog pljeska, Rumsfeld je odgovorio:

“U rat se ne ide s vojskom kakvu biste željeli imati, nego s onakvom kakva vam je na raspolaganju. U Irak šaljemo vozila odasvud, od tamo gdje u ovom trenutku nisu potrebna. Takvih vozila proizvodimo što više možemo, a to je 400 mjesečno. To ograničenje nije pitanje volje nego pitanje fizike. No ni najbolje oklopljeno vozilo ili tenk ne mogu vas spasiti od nekih vrsta napada.”

Wilson je to pitao zbog toga što Amerikanci najviše žrtava imaju u bombaškim atentatima pobunjenika na iračkim cestama, koje pobunjenici izvode tako da aktiviraju eksploziv pri prolasku američkih vozila. Najranjiviji su vojnici u lakim vozilima tipa Humvee koja su zamijenila nekadašnje džipove i kojima se obično voze patrole. Kad je američka vojska planirala operaciju u Iraku, računala je da će trebati oko 800 takvih vozila. No zbog pobune i neočekivanog razvoja prilika u Iraku, gdje sav civilni cestovni promet moraju pratiti naoružane patrole, sad se procjenjuje da Amerikanci samo za patrole trebaju 6000 Humveeja, i to oklopljenih čeličnim pločama sa strane i u podnožju, s neprobojnim staklima i zaštitom za strijelca na vrhu vozila. A takvih se vozila do nedavno proizvodilo veoma malo.

Tako se vozilo Humvee našlo u središtu velike vojno-političke rasprave o tome brine li se američko vojno zapovjedništvo dovoljno za dobrobit američkih vojnika u Iraku. A ta je rasprava otkrila nešto vrlo zanimljivo: koliko je američko vojno zapovjedništvo krivo procijenilo razvoj događaja u Iraku. Vojska ne želi objaviti podatak koliko je Humveeja u Iraku dosad izgubila, a prema novinskim informacijama najmanje ih je 120 uništeno u bombaškim zasjedama na slabo branjene američke patrole. Stoga se u posljednje vrijeme američki vojnici boje odlaziti u patrole tim vozilima.

Humvee je vozilo koje je naslijedilo slavni džip, proslavljen u Drugom svjetskom ratu. Krajem 70-ih Pentagon je zaključio da džip više ne odgovara potrebama vojske, da je premali, nezaštićen, ranjiv u borbenim situacijama, te da zapravo može služiti samo u pozadini. Vojna industrija tada je dobila zadatak da izradi novo vozilo, u prvom redu za patrole, prijevoz manjeg broja časnika i vojnika, ali koje bi moglo služiti i u druge svrhe. Kao temelj uzeta je šasija lakog kamiona i stvoreno je vojno vozilo za desetak namjena, od prijevoza malog broja vojnika do raznih potreba saniteta. Od njegova službenog imena High Mobility Multi-Purpose Wheeled Vehicle (visoko pokretno višenamjensko vozilo na kotačima) ? HMMVV – izveden je nadimak Humvee.

Humvee je širi i duži od džipa, pogodan je za kretanje po svakom terenu, može se penjati po uzbrdicama od 60 posto, prelaziti vodu duboku pola metra, a na autoputu postići brzinu veću od 100 kilometara na sat. Kao patrolno vozilo, uz dva člana posade može povesti još osmero ljudi, a na istoj šasiji mogu se izvesti različite verzije, na primjer sanitetsko vozilo, komandno vozilo s komunikacijskim uređajima, mali kamion, borbeno vozilo s teškim mitraljezom i dr.

Proizvodnja Humveeja počela je 1985. u tvornici u Ohiu, koja ne želi otkriti koliko ih je proizvela, a prema nekim procjenama vojsci ih je u raznim varijantama dosad isporučeno više od 150.000. To je vozilo postalo toliko popularno da se na istoj šasiji počela proizvoditi i luksuzna verzija za civilnu namjenu Hummer. Budući da vojska Humveejem obavlja najrazličitije poslove, Treća američka armija ima mnogo takvih vozila u Iraku, Afganistanu i drugim zemljama Srednjeg Istoka, po njenim tvrdnjama 19.400.

U početku se činilo da će se u Iraku, kao i drugdje, Humveejima obavljati samo pomoćni poslovi, no dogodilo se da su postali glavno vozilo kad je riječ o borbenim akcijama, dok su tenkovi i teški oklopni transporteri završili u bazama. To je stoga što se promijenila priroda rata u Iraku. Amerikanci za protivnike više nemaju divizije Republikanske garde nego pobunjenike koji se služe gerilskom taktikom i napadaju tamo gdje su Amerikanci najranjiviji, a to su patrole u Humveejima. Naime, da bi održavali kakvu-takvu sigurnost, Amerikanci moraju biti prisutni u gradovima, selima i na cestama koje ih povezuju. Prate konvoje i štite civilni promet, a da bi bili što pokretniji, na ceste odlaze najčešće u Humveejima, samo ponegdje u oklopnim vozilima.

Pobunjenici napadaju Humveeje jer su najranjiviji, većina ih je proizvedena bez oklopa koji bi putnike štitili od metaka, mina, paklenih strojeva i šrapnela. Oklopljena verzija Humveeja izrađivala se u malim serijama jer dosad potreba za njom nije bila velika. No pokazalo se da neoklopljeni Humveeji nisu pogodni za iračke prilike pa vojnici traže da im se isporuče oklopljena vozila. Međutim, u cijeloj američkoj vojsci nema ih dovoljno za iračke potrebe te, iako se iz svih dijelova svijeta šalju takva vozila u Irak, potrebe ni izdaleka nisu zadovoljene. U tvornici u Ohiu mjesečno se izradi 400-tinjak Humveeja, a čak i da svi budu opremljeni oklopom, to neće biti dovoljno.

Problem se pokušava riješiti naknadnim ugrađivanjem oklopnih ploča u karoseriju Humveeja u dvije američke baze u Kuvajtu i osam u Iraku, ali takva vozila pružaju manju zaštitu od originalno oklopljenih Humveeja. Da bi pojačali zaštitu, vojnici stoga sami traže čelične ploče i neprobojna stakla po tamošnjim vojnim otpadima. Neki čak takve materijale naručuju putem Interneta od privatnih dobavljača iz SAD-a ili svojih obitelji i plaćaju ih vlastitim kreditnim karticama. Američko zapovjedništvo obećava da će ubrzati zamjenu Humveeja i savjetuje vojnike da se u međuvremenu snađu kako znaju, među ostalim, da na podove vozila stave vreće pijeska, što ih može zaštititi od paklenih strojeva kojima pobunjenici u posljednje vrijeme ubijaju najviše američkih vojnika.

Nije to prvi slučaj da su se vojnici morali sami – vlastitim novcem i snalažljivošću – brinuti za svoju sigurnost. Američki proizvođači pancirnih košulja odlično posluju jer se prodaja u posljednjih godinu dana ? udvostručila. Kako vojska nije imala dovoljno pancirki za sve vojnike u Iraku, mnogi su ih vojnici sami kupovali prije nego što bi se tamo uputili, a bilo je puno narudžbi vojnika koji su već bili u Iraku.

Iz američkog ministarstva obrane prije nekoliko mjeseci objavili su da je ta nestašica prevladana te da svaki američki vojnik koji odlazi u ratno područje dobiva i pancirnu košulju. Ali vojnici u to još ne vjeruju jer čuju priče da ih neke postrojbe još nisu dobile, kao što ih u kupnji ne obeshrabruju ni vojni stručnjaci koji upozoravaju da privatno kupljene pancirne košulje nisu zadovoljavajuće kvalitete.

Pancirna košulja u dućanima u SAD-u stoji oko 1500 dolara, a vojska svojim vojnicima ne kompenzira taj novac ako ih sami kupe. Zanimljivo je da članovi obitelji vojnika koji su u Iraku masovno kupuju pancirne košulje u SAD-u i šalju ih vojnom poštom. Mnogi vojnici naime žele imati rezervnu pancirnu košulju jer se događalo da onu koju su dobili u vojsci moraju vratiti kako bi se njome poslužio netko tko ide na opasniji zadatak.

Sigurnost nije bilo jedino pitanje o kojem su prilikom susreta s ministrom Rumsfeldom u Kuvajtu željeli razgovarati američki vojnici. Bilo je i mnogo drugih zamjerki koje su jasno odražavale lošu atmosferu koja vlada među vojnicima. Posebno su nezadovoljni bili rezervisti i pripadnici postrojbi Nacionalne garde, poslani u Irak jer nema dovoljno redovnih postrojbi. Danas oni čine 40 posto američkih snaga u Iraku, a Rumsfeldu su se požalili da imaju lošiju opremu od redovnih vojnika iako obavljaju istovjetne zadatke.

Jedna se pripadnica vojske požalila Rumsfeldu zbog vojnog programa “Stop-Loss”, koji pogađa vojnike kojima istječe ugovor. Prema njemu vojska ima pravo spriječiti profesionalnog vojnika da ode iz vojske iako mu je istekao ugovor, i to ako je njegova postrojba dobila naredbu da u sljedećih 90 dana ode na zadatak u Irak ili Afganistan. U tom je slučaju vojnik dužan ostati u vojsci sve dok je njegova postrojba na tom zadatku te još devedeset dana nakon povratka. Profesionalni vojnici kojima istječe ugovor, te oni koji bi željeli započeti nov život u civilu, zbog toga mogu ostati u vojsci preko svoje volje još godinu i pol, pa mnogi to smatraju prisilnom regrutacijom. Neki su se obratili i sudovima jer vojska ne poštuje istek njihova ugovora, ali sudovi su na strani vojske pa su svi ti prisilni regruti dosad izgubili parnice. Taj program trenutačno pogađa oko 7000 vojnika kojima su istekli ugovori i koji su namjeravali napustiti vojsku, no sad moraju ostati i to izaziva veliko nezadovoljstvo.

Vojska je objasnila kako je tu mjeru – koju povremeno aktivira te koju je provodila i tijekom Vijetnamskog i Zaljevskog – uvela kako bi održala borbenu spremnost postrojbi. U borbenim je situacijama veoma važno da se pripadnici postrojbe međusobno dobro poznaju. Uvježbavane za razne zadatke na bojištu, one bi bile znatno oslabljene kad bi njihova unutrašnja kohezija bila narušena zamjenom ljudi, dolaskom neznanaca, a odlaskom onih na koje su se suborci navikli i znaju koliko se na njih mogu osloniti.

Mjeru “Stop-Loss” osobito loše prihvaćaju vojnici koji su već služili u Afganistanu ili Iraku a sada ih se tjera da tamo idu ponovno. Oni smatraju da je vojska nepoštena jer su oni svoje ugovorne obaveze ispunili, a sada ih se prisiljava da se mimo ugovora ponovno izlažu pogibelji. Vojnici su uvjereni da je Pentagon “Stop-Loss” uveo zato što je nakon početka rata u Iraku i Afganistanu zbog straha od pogibelji naglo smanjen interes mladih za dobrovoljnim služenjem vojske, a smanjen je i broj vojnika koji produljuju svoje ugovore iako im se nude dodatne pogodnosti i nagrada od 10.000 dolara.