Susan Tomalin, kako je pravo ime Susan Sarandon, rođena je 1946. kao najstarija od devetero djece u konzervativnoj katoličkoj obitelji. Već u srednjoj školi bila je uhapšena kad je sudjelovala u političkim protestima.Susan Sarandon (58) svoju je karijeru sazdala na ulogama snažnih, samopouzdanih žena, bez obzira na to glumila ljubiteljicu igrača bejzbola u filmu “Bill Durham”, seksi vješticu u “Vješticama iz Eastwicka”, zavodnicu mlađih muškaraca u “Bijeloj palači” ili feministicu u filmu “Thelma i Louise”. Takva je i u svom novom filmu “Molim za ples” u kojem glumi suprugu Richarda Gerea koji nakon mnogo godina braka potajno počinje učiti ples u plesnoj školi gdje je Jennifer Lopez jedna od učiteljica. Film se u četvrtak, 30. prosinca, počinje prikazivati u hrvatskim kinima.

Susan Tomalin, kako je pravo ime Susan Sarandon, rođena je 1946. kao najstarija od devetero djece u konzervativnoj katoličkoj obitelji. Već u srednjoj školi bila je uhapšena kad je sudjelovala u političkim protestima. Studirala je u Washingtonu gdje je upoznala glumca Chrisa Sarandona i vjenčala se s njim. Razveli su se nakon sedam godina, da bi 1985. dobila kćer Evu iz veze s talijanskim redateljem Francom Amurrijem. Na snimanju filma “Bull Durham” 1988. upoznala je 12 godina mlađeg glumca Tima Robbinsa s kojim je i danas u vezi i s kojim ima dva sina, Jacka Henryja (14) i Milesa (12).

Njezina filmska karijera počela je 1970., zapažena je 1975. u filmu “Rocky Horror Picture Show”, da bi 1980. bila prvi put nominirana za Oscara za ulogu u filmu “Atlantic City”. Ipak, 80-e joj nisu donijele popularnost sve do filmova “Vještice iz Eastwicka” i “Bull Durham”, da bi u devedesetima postala jedna od najboljih hollywoodskih glumica. Nizale su se nominacije za Oscara za uloge u filmovima “Thelma i Louise”, “Lorenzovo ulje” i “Klijent”, da bi tek u petom pokušaju dobila Oscara za ulogu u filmu “Odlazak u smrt”. U kombinaciji s njezinim čestim političkim istupima u kojima žestoko kritizira Georgea Busha ona je doista jedna od najznačajnijih glumica posljednjih dvadesetak godina. Sitnija je nego što izgleda na filmu, ali je na jeziku jednako brza.

NACIONAL: Kako je biti dio ljubavnog trokuta s Richardom Gereom i Jennifer Lopez? – Bilo je tako dobro da sam se ponadala da ću dobiti priliku plesati s Jennifer Lopez. To bi bilo zabavno, možda bi taj tango nalikovao Bertolucijevu “Posljednjem tangu u Parizu”. Naravno, u ovom filmu problem između supružnika, mene i Richarda Gerea, ne krije se u njegovu plesanju nego u nečem drugom, u pitanju zašto mi to nije rekao. On je time svoju suprugu uveo u nešto nejasno, a ona je do tada svog supruga smatrala dobrim prijateljem i dobrim ocem svoje djece. On objašnjava zašto je to činio, ali ipak ostaje da je imao strast prema nečemu što nije želio nikomu reći.

NACIONAL: Znači li to da je po vama tajna dugovječnosti braka u dijeljenju svega? – Ne mislim da treba sve dijeliti. Vjerujem da suprug može imati prijatelje s kojima izlazi, pa makar se s njima zabavljao cijelu noć. Sve ću to prihvatiti dok znam što se zbiva i dok se ne brinem je li moj muž pronađen negdje mrtav. Evo, moj suprug Tim Robbins već tjednima ima turneju sa svojom rock grupom. Sve poslove u kući obavljam sama, sama se brinem o djeci. Mislim da su supružnicima koji su dugo u braku potrebni trenuci odvojenosti. Ne smatram da parovi moraju dijeliti baš sve. Međutim, jedna strana mora znati što druga radi. Ne trpim laži, u cijelom životu sam jednom ili dvaput lagala, a kad su meni lagali, postajala sam strašno sumnjičava prema svemu. U tim bih trenucima poludjela.

NACIONAL: Je li moguće da muškarci, poput Richarda Gerea u ovom filmu, upadnu u krizu srednjih godina i počnu se čudno ponašati? – Da, naravno, počnu razmišljati o tome kako ne trebaju živjeti u prošlosti ili budućnosti nego trebaju iskoristiti ono što im se nudi. Mislim da se to može dogoditi svima, bez obzira na spol, bez obzira na to jesu li u braku. To je borba između sigurnosti s jedne strane i novih izazova i rizika s druge. To se događa čak i kad nisi u braku. Koliko god netko živio u svom malom svijetu, imao posao i određenu sigurnost, svatko počne razmišljati o novim izazovima. U tim trenucima treba poslušati prirodni instinkt, izabrati sigurnost umjesto da se samog sebe stalno preispituje. Ja sam u profesiji u kojoj si stalno pod stresom, što se očituje na meni, ne znam što će se dogoditi sljedećeg tjedna i kad ću moći otići na odmor. Ljudi stoga imaju u sebi ugrađen neki mehanizam za osvježavanje života, ali to ne bi trebalo otići u kaos. Ljudi moraju održavati svoju stabilnost. Na mene utječe posao u kojem stalno moram glumiti nekog drugog, posjećivati gradove koje nikada ne bih, učiti o bejzbolu ili mikrokozmosu, što nikada ne bih. Ja volim ostati doma, takva sam, ali posao me tjera van. Kad me slušate kako pričam, izgledam drukčije, ali nisam takva. Volim svoj posao, ali ne volim zabave. Ako već odem na neku zabavu, cijelu večer sjedim s istom osobom i razgovaram s njom. Svi ostali cirkuliraju uokolo, a ja zaglavim na jednom mjestu.

NACIONAL: Zašto su Amerikanci opsjednuti brakom? Prije 30 godina brak nije bio u modi, ali u današnjem šoubiznisu bitno je biti u braku. – To su dva odvojena pitanja. U jednom se slučaju slavi izbor za cijeli život, i to je nešto jako romantično, neki simbol. To je ceremonija, ljudi dolaze, svi su lijepo odjeveni. U tom trenutku tvoj život kreće u drukčijem smjeru i to se proslavlja. Mislim da je ludost potrošiti 300.000 dolara na jednu noć. Radije bih za te novce pokupila sve svoje prijatelje i odvela ih nekamo na tjedan dana. Drugo je pitanje to da se ljudi koji nisu u braku smatraju manje vrijednima. To ima veze s desničarskim reakcionarnim obiteljskim vrijednostima koje se povezuju s brakom, iako 50 posto brakova završava razvodom. Trebao bi se rješavati problem razvoda, a ne pronalaska bračnog partnera.

NACIONAL: Vi ste odlučili ne vjenčati se s Timom Robbinsom. – Mislim da je jako teško provesti s nekim cijeli život, mislim da je jako teško upoznavati djecu s novim partnerom. Teško je prihvatiti nekog onakvim kakav jest. Kad živite zajedno, postoji strast, djeca, nekretnine, postoji i neka vrsta odanosti. Ja se svakog jutra budim i biram Tima Robbinsa kao osobu s kojom želim biti. No tko zna što će se dogoditi kad budemo imali 80 godina. Možda će nam se učiniti kako bi bilo lijepo da se vjenčamo i napravimo prigodnu zabavu. Možda će to tada imati smisla. Mrzim kad me smatraju dijelom nečega. Kad ljudi organiziraju humanitarne večere ili političke angažmane i kad pitaju Tima i mene da im se pridružimo, mrzim kad nam pošalju zajedničku pozivnicu a ne dvije odvojene.

NACIONAL: Možda ne želite biti gospođa Robbins? – Možda on ne želi biti gospodin Sarandon. Ljudi najčešće pretpostavljaju da mi razmišljamo na isti način, jedemo ista jela, oblačimo se slično, govorimo slično, to je nešto što dolazi s brakom. No, kako to “Shall We Dance?” pokazuje, i ljudi koji nisu u braku imaju prijatelje i normalno žive. Vjerujem, kao neovisna žena koja financijski ne treba supruga, a takvih je žena sve više, da je danas teško naći osobu s kojom ćeš se dogovarati o svemu, pa i o vlastitoj djeci. Jednostavnije je kad si samohrana majka.

NACIONAL: Ipak, vi ste svojedobno bili u braku. – Bila sam jednom, vjenčala sam se kad sam imala 20 godina. Brak je trajao dugo i zahvalna sam bivšem mužu Chrisu Sarandonu na svemu. On je bio prvi muškarac u mom životu. Iako je bio pravoslavac podrijetlom iz Grčke, Sarandon je grčko prezime, a ja iz katoličke obitelji, bilo bi nam kudikamo teže da nismo bili u braku jer su takva bila vremena. U to vrijeme, potkraj 60-ih, mlade djevojke gotovo i nisu mogle studirati ako nisu bile u braku. U braku smo ostali sedam godina. Svoj brak ne smatram groznim iskustvom, moj suprug je bio divan čovjek, dosta stariji od mene, koji me naučio mnogo toga. Čak je i naše razdvajanje prošlo vrlo mirno, toliko mirno da me to poslije i zaboljelo.

NACIONAL: Iz veze s talijanskim redateljem Francom Amurrijem imate 19-godišnju kćer Evu koja je već glumila u nekim filmovima. Je li ona u vama vidjela uzor zbog kojeg je poželjela postati glumica? – Nas dvije vrlo smo bliske, ali ne mislim da zbog toga ona želi biti glumica. Ona se sama počela zanimati za glumu. Kad sam 1998. snimala fil “Pomajku”, tražili smo djevojčicu koja će glumiti moju kćer. Producenti su odlučili razgovarati s Evom i ona se zainteresirala za tu ulogu, ali ja sam se tomu protivila jer nisam željela da ja i kći glumimo naše odnose. Zbog toga smo se posvađale, ona je vikala da to za nju nije nikakav problem, ali sam joj objasnila da će to biti problem za mene. Tek kad sam joj objasnila kako bi zbog snimanja morala izostati iz škole, odlučila je odustati. Tako je bilo na početku, a kad je navršila 15 godina, Tony Shaloub ponudio joj je ulogu u filmu “Made-Up” u kojem su glumili ljudi koje dobro poznajem. Bila sam na snimanju, živjele smo zajedno, njezina uloga jako mi se svidjela. Na snimanju filma “Banger Sister” došla je na audiciju, bila je sjajna među mnogim konkurentima i dobila ulogu iako sam se ja opet protivila. Kad je postala punoljetna, snimila je film “Saved!”, nakon čega je upisala fakultet. Ako joj u budućnosti budu nudili filmove čija mi se priča neće svidjeti, suprotstavit ću se njezinoj glumačkoj karijeri. Ponavljam, bit će to samo budu li filmovi loši, to nikako neće biti moje opće mišljenje da joj je bolje ne ulaziti u glumački svijet. Teško je opstati u tom svijetu ako ne radiš nešto što te doista zanima. Uglavnom, sada studira, odlična je studentica, puno putuje, ima dečka, ima svoj život, sljedeću godinu trebala bi zbog fakulteta provesti u Italiji. Sretna sam jer sam i ja završila fakultet, ne kažem da se sjećam što sam tada naučila, ali barem sam bila izložena raznim razmišljanjima i zato sam sretna zbog nje.

NACIONAL: Mislite li da će vaša kći s godinama postati još bolja glumica, kao što se to dogodilo i vama? – Sve što ljudi vide na filmu ovisi o ulozi jer treba imati sreće da se naiđe na ulogu zbog koje ćeš naoštriti zube, iskoristiti priliku i pri tome raditi s divnim ljudima. Mislim da se prvih deset godina trebaju snimati filmovi samo da bi glumci dobili na samopouzdanju i upoznali tehničku stranu nastanka filma. Mislim da većina glumaca treba zaboraviti na svojih prvih deset godina jer to nisu bili filmovi i uloge koje si birao nego si uzimao ono što su ti ponudili. Kad počnu dolaziti dobre uloge, kad se počne raditi s boljim ljudima, boljim redateljima, gledatelji vide vaše “presvlačenje” iz lika u lik i postajete im zanimljiviji.

NACIONAL: Čini se da je vama trebalo više od deset godina da postanete poznata i slavna glumica. – Sa mnom su u generaciji počinjale Mia Farrow, Barbara Hershey i mnoge druge koje gotovo više nisu u ovom poslu. Postoje glumice koje su od 20. do 27. godine dobivale glavne uloge, a postoje one koje su tek nakon 27. godine počinjale dobivati glavne uloge, poput Meryl Streep i Sigourney Weaver. Nije samo glumicama problem taj prijelaz oko 27. godine nego im publika ponekad ne dopušta taj prijelaz. Sebe sam uvijek smatrala karakternom glumicom, a ne ljepoticom na platnu koja je zbog toga već s 20 godina postala zvijezda i čini mi se da mi je to pomoglo da i u kasnijim godinama dobivam jako dobre uloge. Kod glumaca su Sean Penn, Jeff Bridges i mnogi drugi počeli karijere kao vrlo mladi, ali održali su se jer su bili karakterni glumci.

NACIONAL: Razgovarate li sa svojom kćeri kako je to bilo kad ste vi početkom 70-ih počinjali karijeru u usporedbi s njezinim sadašnjim počecima? – Prve uloge moje kćeri također su karakterne. Razlika je u tome što danas mlade glumice ne nose grudnjake. Što se tiče pritiska, ja se ne sjećam da sam ga osjećala, posebno ne zbog svog izgleda. Hollywood danas na tome inzistira, ali moja kći ne izgleda kao druge djevojke, ima nevjerojatno tijelo, a nije mršava. Danas se svijet pretvorio u potpunu zbrku, klinci osjećaju strašan pritisak zbog potencijalnog uspjeha. Ne mogu kontrolirati svoj život, sve se svodi na izgled njihova nosa, grudi i tome slično. Zato dolazi do anoreksije. Kad sam ja počinjala 1970., završio je rat u Vijetnamu i ljudi su o tome razmišljali, a danas mlade nije briga ni za što. Tek ih je ponašanje predsjednika Busha i njegove administracije malo trgnulo.

NACIONAL: Biste li se ikad odlučili na plastičnu operaciju? – Zasad o tome nisam razmišljala, ali nikad ne reci nikad. Ponekad mi se ne sviđa kako izgleda moja čeljust na platnu, čini mi se da mi koža oko nje pomalo počinje visjeti. Možda bih tu mogla napraviti neke popravke, ali ne bih htjela nakon toga izgledati kao žrtva požara. Ponekad se prestravim kad vidim muškarce koji su zatezali kožu na licu. Meni čak ni moje bore ne smetaju. Šokira me što danas nitko ne izgleda onako kako bi trebao u svojim godinama pa ću uskoro dobivati sve uloge starijih žena jer takvih u Hollywoodu neće biti. John Turturro je za svoj film nedavno tražio glumicu od 50 godina i nije ju mogao naći, iako su mnoge govorile da imaju 50 godina ali nisu tako izgledale. Pa netko mora glumiti i takve uloge. To je moja strategija.

NACIONAL: Pet puta bili ste nominirani za Oscara i dobili ste ga u petom pokušaju, 1996. za film “Odlazak u smrt”. Što vam je on značio? – Uvijek je lijepo biti nominiran i uvijek je lijepo dobiti Oscara jer vam tada u najavi za sljedeći film napišu “dobitnica Oscara Susan Sarandon”. Valjda bi svima ostalima trebalo pisati “oscarovski gubitnik”. Iskreno, ne znam da mi je osvajanje Oscara pomoglo u karijeri. Moji filmski honorari nisu se povećali nakon Oscara, nisu mi ponudili gomilu novih uloga. Vjerojatno Oscar pomaže mladim glumicama poput Charlize Theron jer nju sigurno prije osvajanja Oscara nisu smatrali ozbiljnom glumicom. Slično je i s Halle Berry. Kad si mlad, osvajanje Oscara ima psihološko značenje, a kada si stariji, prihvaćaš ga kao nagradu za svoj dugogodišnji rad.

NACIONAL: Ali vi ste noć dodjele Oscara iskoristili za politički govor. – Da ali danas nalazim gomilu mjesta na kojima mogu tako govoriti, ne trebam čekati dodjelu Oscara. Istina je da je zbog milijunske publike koja prati dodjelu ta večer divna prilika da se nešto kaže.

NACIONAL: Hollywod bi trebao biti utočište liberala, zašto to nije tako? – Arnold Schwarzenegger je guverner Kalifornije, da Ronalda Reagana ne spominjem, a desničari propagandom poručuju da Hollywood vode liberali. To je etiketiranje, a kad se nešto etiketira, time se izbjegava rješavanje problema. Najlakše je utišati nekoga tako da mu se prilijepi neka etiketa. To rade desničari. Pazite, kontroliraju Bijelu kuću, Senat, skoro svake novine i televiziju, zašto se onda boje nas koji otvaramo usta? Da su mediji napravili pritisak na Colina Powella i Condoleezzu Rice kao na Michaela Moorea, rata u Iraku vjerojatno ne bi bilo. Što je uopće cilj današnjeg novinarstva u Americi, to je pitanje na koje nemam odgovor.