Objavljeno u Nacionalu br. 479, 2005-01-18

Autor: Dean Sinovčić

INTERVIEW

Nogometni intelektualac na početku karijere rokera

Slaven Bilić, jedan od najboljih nogometaša igrača 90-ih, izbornik mlade reprezentacije Hrvatske i pravnik, objavio je album s rock grupom Rowbau te napustio Upravu Hajduka

S Igorom Štimcem, Aljošom Asanovićem i Alenom Bokšićem uložio je tri milijuna njemačkih maraka u Hajduk koji je tada bio pred bankrotom.S Igorom Štimcem, Aljošom Asanovićem i Alenom Bokšićem uložio je tri milijuna njemačkih maraka u Hajduk koji je tada bio pred bankrotom.Kao što je u vrijeme nogometne karijere bio drukčiji od ostalih nogometaša, tako je i po njezinu završetku Slaven Bilić (36) nastavio s drukčijim načinom života. Osnovao je rock ‘n’ roll grupu Rawbau koja je ovih dana objavila istoimeni album koji su glazbeni kritičari ocijenili solidnim. Tako je Bilić, diplomirani pravnik, jedan od najboljih svjetskih obrambenih nogometaša devedesetih, izbornik mlade reprezentacije Hrvatske i donedavni član uprave Hajduka, započeo i glazbenu karijeru. Njegov otac Ivan bio je dekan pravnog fakulteta na kojem je Slaven Bilić 1993. diplomirao. Već 1992. Slaven je postao reprezentativac Hrvatske, a nakon odlaska iz Hajduka prvo je igrao za njemački Karlsruhe gdje je, na opće iznenađenje, bio postavljen za kapetana momčadi. Nakon Njemačke otišao je u engleski West Ham, zatim u Everton, a vrhunac karijere doživio je 1998., kad je reprezentacija osvojila treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Međutim, to je prvenstvo bilo i kraj njegove nogometne karijere jer se zbog ozljede kuka prvo vratio u Hajduk gdje je u lipnju 2000. i službeno završio nogometnu karijeru.

GLAVNI POTPIS 'Meni je to auspuh, izbacim frustracije ili napunim akomulatore. Da nije bilo glazbe, ne bih mogao funkcionirati ni kao igrač. Kada izgubiš, onda si u nekoj bedari, a gitara te najbolje digne' LEAD 'Rekao sam momcima da su mi pjesme kao grubi građevinski radovi i da ih moramo dovesti u fazu 'ključ u ruke' LEAD 'To nije bilo ulaganje jer smo mogli renovirati neku kuću i prodati je za 6 mil. Ja, zapravo ne znam što sam htio osim što sam želio pomoći' LEAD 'Hajduk mi ne treba da bi besplatno išao u Zagreb na utakmice s Dinamom, radi boce vina ili večer s nekim ministrom' LEAD 'Nismo željeli odvojiti omladinsku školu od kluba, ali je bilo sponzora koji su u htjeli dati novce školi, ali ne i prvoj ekipi'Samo godinu dana poslije Bilić se na drugi način vratio nogometu i Hajduku. S Igorom Štimcem, Aljošom Asanovićem i Alenom Bokšićem uložio je tri milijuna njemačkih maraka u Hajduk koji je tada bio pred bankrotom. U jesen 2001. Bilić je na pola sezone postao trener Hajduka i u sezoni 2001-2002. taj je klub osvojio drugo mjesto. On se nakon toga povukao s trenerskog mjesta i zajedno s ostalim ulagačima ostao je kao član Upravnog odbora kluba. Međutim, ove jeseni došlo je do razlaza između Štimca s jedne strane te Bilića, Bokšića i Asanovića s druge pa njih trojica napuštaju Upravni odbor Hajduka. Već prije toga Slaven Bilić postao je izbornik mlade hrvatske reprezentacije a Asanović mu je prvi asistent. Bilić je već 12 godina u braku s Andrijanom, magistricom prava koja radi kao asistentica na splitskom Pravnom fakultetu. Imaju dvoje djece, osmogodišnjeg Lea i 17-mjesečnu Alani.

NACIONAL: Poznato je da su glazbenici poput Eltona Johna ili Roda Stewarta veliki ljubitelji nogometa, ali nije poznato da se neki nogometaš toliko zaljubio u glazbu te objavio i CD svoje grupe. – Tako je to kod nas. No u Engleskoj, dok sam igrao za West Ham, bilo nas je pet, šest ljubitelja rock ‘n’ rolla. Slušali smo Iron Maiden, Guns ‘n’ Roses i Metallicu. West Ham je rockerski klub i uživao sam. Kod nas rock ne sluša mnogo nogometaša. Ne znam kako je do toga došlo. S druge strane, u mojoj reprezentativnoj generaciji bilo je igrača s dobrim glazbenim ukusom. Primjerice, Mario Stanić i Zvonimir Soldo slušaju dobru glazbu, pa i Štimac. Tudor sluša Rolling Stonese, prošle je godine putovao u Pariz da bi ih gledao na koncertu. Od mene je posudio album “Back in Black” od AC/DC. Problem je kod nogometaša što oni nemaju gdje čuti takvu glazbu, oni misle da je heavy metal neka buka. Pa kome se ne sviđa “You shock me all night long” od AC/DC, to pjevaju i Celine Dion i Anastacia.

NACIONAL: Kako to da, uz obitelj, posao trenera i članstvo u Upravnom odboru Hajduka, niste odustali od ozbiljnog bavljenja glazbom? – Meni je to auspuh, izbacim frustracije ili napunim akumulatore. Da nije bilo glazbe, ne bih mogao funkcionirati ni kao igrač. Pogotovo se to vidjelo u Engleskoj, gdje prije utakmica nema karantena nego svojim automobilom ideš direktno na utakmicu. Ujedno, kada izgubiš, onda si u nekoj bedari, a gitara te najbolje digne. Glazbu koju sviram s bendom neki ljudi su prepoznali. Zbog sviranja najviše pati moja obitelj, ali imam super suprugu koja shvaća da je to meni potrebno, a i njoj se sviđa. Kada bi se dogodilo da zbog moje glazbe pati moja nogometna profesija, onda se ne bih mogao ovako baviti glazbom. Sramota je što mi pati obitelj, ali to ne znači da me nikada nema doma.

NACIONAL: Hoće li vam sin jednog dana biti ponosan na to što mu je tata nogometaš ili na to što mu je tata rocker? – Ne znam, Leo voli nogomet. Jednom sam mu kupio loptu i pustio ga da sam odluči. Do Svjetskog prvenstva u Japanu 2002., on je tada imao 5,5 godina, nije pokazivao nikakav interes. Zanimali su ga samo bageri, vlakovi i avioni. Odjednom, kako smo bili u Londonu gdje smo gledali utakmice u pubovima, a tamo je kao na stadionu, on je zavolio nogomet. S druge strane, draga mu je i glazba. Djeca su najbolji dokaz kako okolina može odrediti tvoj glazbeni ukus. Kada je sa mnom u autu, Leo sluša Metallicu i sve što ja slušam, i to mu se sviđa. S mamom sluša Creed, to mu je najdraža grupa. Kada mi je supruga u fazi slušanja Madonne, onda i on sluša Madonnu. A kada je u vrtiću, sluša Thompsona.

NACIONAL: Kako ste okupili bend? Jesu li članovi pristali na suradnju s vama zato što uz vaš marketinški potencijal imaju priliku za medijski proboj i objavljivanje albuma? – Ne vjerujem. Momci su entuzijasti i vole to što rade. Ja sam napisao pjesme, a otprije sam poznavao gitarista Sašu Bulića. Pronašli smo još dva momka iz Splita i okupili bend. Trebao nam je pjevač, a njega je za takvu vrstu glazbe dosta teško naći. Onda smo našli Joška Maturu iz Zablaća s kojim smo odmah bili zadovoljni. Igrom slučaja, preko njega smo došli do bubnjara Viktora Grgasa Granda i basista Danijela Ljubića iz Zablaća jer su otpala ova dva momka iz Splita. Nemam nikakvu glazbenu školu, tek sada sam naučio neke glazbene termine. Znao sam što je distorzija, ništa drugo, i to mi je bilo sinonim za nešto žestoko. Onda sam momcima donio svoje pjesme koje nisu gotove. Rekao sam im da su one kao grubi građevinski radovi, kao roh bau, a mi ih moramo dovesti u fazu “ključ u ruke”. Tako je nastalo ime Rawbau. Volim njemačke riječi poput “bauhaus” i mi smo se trebali zvati Rohbau, ali kako u Hamburgu postoji istoimeni death metal bend, nazvali smo se Rawbau.

NACIONAL: Hoćete li ići na turneju s bendom s obzirom na to da ste izbornik mlade hrvatske reprezentacije? – To je problem. Nekim ljudima u nogometu bilo bi normalno da sam dva sata uključen u nogomet a ostalih 20 se kartam, jedem janjetinu i raspravljam je li ta janjetina stara ili mlada. Nekima je neprihvatljivo da dva sata sviram gitaru jer im izgledam neozbiljno. U Hrvatskom nogometnom savezu nikada mi nisu prigovarali. To je moj hobi. No postoji problem s vremenom. Sada je stanka u nogometnom prvenstvu pa sam mogao sudjelovati na promocijama, ali kada se prvenstvo nastavi, teško ću to uskladiti. Nisam pjevač, moje gitarsko umijeće bendu neće nedostajati, već smo našli momka koji će me mijenjati.

NACIONAL: Kada ste napisali prvu pjesmu? – Prije sam uvijek pokušavao pisati pjesme. Tekst mi nije bio problem, ali glazba koja je u vrijeme mojih igračkih dana izlazila iz mene nalikovala mi je na Balaševića. On je meni drag, slušam ga, ali nije to glazba koju bih želio stvarati. To je trajalo sve dok se nisam ostavio nogometa. Valjda zbog tog šoka, iako sam znao da nogometno “umirem” zbog ozljede kuka, iz mene je počela izlaziti glazba puna rifova.

NACIONAL: Bilo je poprilično iznenađenje kada ste prije tri i pol godine preko noći postali trener Hajduka, a danas je sasvim normalno da igrači bez trenerskog iskustva postaju čak i izbornici nacionalnih reprezentacija. – To je bila normalna stvar u Engleskoj dok sam ja tamo igrao. Tamo sam proveo najbolje dane svoje karijere i to je na mene ostavilo snažan dojam. Obožavam tu zemlju, odmah nakon Hrvatske. No doista se nikada nisam mislio baviti trenerskim poslom. Kada je 2001. smijenjen trener Nenad Gračan, u Hajduku je bila ružna situacija. Izgubljena utakmica od Varteksa kod kuće, a u sljedećih 12 dana trebalo je igrati protiv Osijeka i Rijeke u gostima, pa u Splitu protiv Zagreba koji je bio prvi, pa zaostala utakmica protiv Osijeka pa na uzvrat protiv Varteksa. Zvali su se neki treneri, ali svi su odbili, i na Upravnom odboru je Špiro Erceg rekao da “trener može biti samo netko iz ove sobe”. U sobi smo bili Asanović i ja, Bokšić je bio u inozemstvu a Štimac je još uvijek igrao. Asanović je rekao da putuje u Australiju pa sam ja pristao biti trener. Mislio sam ostati samo četiri kola, ali igrači su me počeli nagovarati da ostanem. Na kraju smo bili drugi, a za Hajduk je sve osim prvog mjesta neuspjeh. No atmosfera u svlačionici bila je odlična, ljudi u klubu govorili su da tako nije bilo od Lige prvaka. Gotovo svi igrači došli su mi pjevati ispod balkona moje kuće kako bih ostao trener. Ali situacija u klubu je bila loša, osjetio sam da bih se zbog stanja u klubu našao na vjetrometini i da ne bi bilo pametno da ostanem. Nisam imao trenersku školu, što je točno, ali sam govorio da sam završio pravni fakultet, što je veća škola od trenerske. Na kraju sezone upisao sam trenersku školu koja traje dvije godine. Rekao sam supruzi: “Ako osjetim da mi nogomet nedostaje, onda je to ? to.” Vrlo brzo sam osjetio da mi nedostaje. Tražio sam potvrde svoje trenerske filozofije pa sam išao na tečajeve k Marcelu Lippiju i Arsenu Wengeru, trenerima Juventusa i Arsenala. Shvatio sam da je moje razmišljanje o psihologiji jednako njihovu i tada sam rekao “to je to”. Ja sam uvijek za to da trener ističe autoritet znanjem, a ne bičevanjem.

NACIONAL: Kako to da proljetos niste postali trener Hajduka kada je tri kola prije kraja prvenstva smijenjen Zoran Vulić? – Nisam htio postati trener tri kola prije kraja prvenstva. Nudili su mi to, ali u to vrijeme su neki mislili da ja radim protiv Vulića. Kada je trener bio Vulić, pomogao sam Hajduku financijski, i to više nego ikada. Znači, direktno sam pomagao Vuliću. S druge strane, što trener može napraviti tri kola prije kraja prvenstva? Može moliti Boga da se dogodi čudo, a ono se dogodilo i Hajduk je postao prvak. Da se mene pitalo, ja sam bio za to da Vulić ostane. Nakon toga nitko me nije zvao kako bih eventualno postao Hajdukov trener ove sezone.

NACIONAL: Kada ste odlučili da više nećete trenirati Hajduk i da ćete postati izbornik mlade hrvatske nogometne reprezentacije? – I dalje me privlačilo da budem trener Hajduka, no ja nisam od onih koji će dići šator pred klubom jer znam da klub traži trenera. Kada je na Upravnom odboru Hajduka objavljeno da je Ivan Katalinić novi trener, onda sam, sa završenom trenerskom školom, odlučio potražiti posao. Imao sam ponude nekih drugoligaša, dugo sam razmišljao i mislio sam da je najbolje da budem trener juniora Hajduka. No to u klubu nije prihvaćeno.

NACIONAL: Tada je došlo do razlaza između vas, Bokšića i Asanovića s jedne i Štimca s druge strane. Vas četvero uložilo je u Hajduk u ljeto 2001. tri milijuna DEM. Koji vam je bio cilj s obzirom na to da to nije mnogo za klub poput Hajduka? – To nije mnogo novca za klub poput Hajduka, ali je užasno puno za četiri pojedinca. Svjestan sam da je to novac za pola godine, ali to je bilo bitnih pola godine, kada su se riješili dugovi. Tko je ikada iskrcao toliki novac za klub, i to bez interesa? Mislili smo da ćemo se jednog dana naplatiti dionicama kluba. To nije bilo ulaganje, jer smo za taj novac mogli kupiti kuću, renovirati je i prodati za šest milijuna. Da smo željeli ulagati, onda bismo taj novac uložili u dionice Manchester Uniteda.

NACIONAL: Jeste li željeli kreirati klupsku politiku? – Bilo je zamišljeno da budemo članovi Upravnog odbora i sudjelujemo u kreiranju politike. Moji prijatelji su Asanović i Bokšić a stvari sa Štimcem više ne funkcioniraju. Ja sam iz Hajduka izašao na najkulturniji način. Nisam želio reći da odlazim jer sam izbornik mlade reprezentacije, nego sam kazao da sam već prije donio tu odluku. Prije utakmice sa Shelbourneom u kvalifikacijama za Ligu prvaka rekao sam predsjedniku Hajduka Branku Grgiću da odlazim jer vidim da se mene ništa ne pita, a meni Hajduk ne treba da bih tako besplatno išao u Zagreb na utakmicu s Dinamom, radi boce vina ili večere s nekim ministrom. No nakon te utakmice dogodila se katastrofa u klubu. Zato tada nisam otišao nego sam rekao da ću to napraviti kada se popravi situacija u klubu. Ja sam želio biti trener juniora Hajduka, Asanović bi bio šef omladinske škole i uključili bismo Ivića i Poklepovića kao savjetnike. Ivić i Poklepović su pristali na to, uključio bi se i Goran Vučević. Čak je i Zdravko Mamić rekao da nam je ideja sjajna. A sada novine pišu da sam ja to želio napraviti kako bih prodavao igrače. Neka novinari dođu u omladinsku školu i vide tko su menadžeri tih igrača. Mi nismo željeli odvojiti omladinsku školu od kluba, no bilo je sponzora koji su bili spremni dati novac školi ali ne i prvom sastavu. Dopuštam da novine pišu kako moj brat vodi menadžersku agenciju i kako postoji opcija vođenja tih igrača, ali ne može se to napisati kao kategorična tvrdnja jer to nije istina.

NACIONAL: Od trenutka kada ste bili prepoznati kao velik nogometni talent smatrali su vas intelektualcem, što zbog oca koji je bio dekan Pravnog fakulteta u Splitu, što zbog vaših javnih nastupa. Jeste li se i vi u nogometnom okruženju osjećali tako s obzirom na to da nogometaše ne smatraju osobito pametnim momcima? – Ne slažem se s time. Ima glupih nogometaša kao i glupih novinara, glupih konobara i glupih poštara. Ima i jako pametnih nogometaša tako da se nisam osjećao ništa pametnijim od drugih.

NACIONAL: Jeste li pravni fakultet završili zbog oca i obitelji ili ste to sami željeli? – Ja sam uvijek bio odlikaš, i bio sam oslobođen mature. Bilo je normalno da upišem faks, ali pravo me nikada nije zanimalo. Želio sam studirati nešto vezano za matematiku ili arheologiju jer me privlačilo istraživanje. No kako sam se bavio nogometom, jedina dva fakulteta koja sam mogao u Splitu studirati izvanredno bili su pravo i ekonomija. Upisao sam pravo samo zato što je bilo blizu moje kuće i što je zgrada izgledala kao zgrada fakulteta. Zgrada ekonomskog fakulteta je nikakva. To nema nikakve veze s mojim ocem jer on je predavao i na ekonomskom fakultetu. Dobra stvar je bila ta što sam na prvoj i drugoj godini fakulteta igrao u Primorcu iz Stobreča pa u Šibeniku. Tek na trećoj godini vratio sam se u Hajduk i postao standardni prvotimac. Na trećoj godini bilo je glupo prekinuti studiranje. Da sam ja kao nekada Bokšić ili sada Kranjčar sa 17 godina postao prvotimac, pitanje je bih li uopće studirao.

NACIONAL: Odbijate titulu intelektualca među nogometašima, ali kada ste potpisivali za Everton, engleski novinari su vas opisivali kao nevjerojatno pametnu osobu s iznenađujuće dobrim znanjem engleskog jezika. – To je istina. Jedan moj prijatelj kaže da “sve što si naučio, naučio si do šestog razreda”, poslije se izgrađuješ. Sve ovisi o roditeljima, o situaciji doma. Mene je pokojna baba vodila u sveučilište “Đuro Salaj” s četiri godine na učenje engleskog jezika.

NACIONAL: Cijenili su vas i u njemačkom Karlsruheu, gdje ste igrali nakon Hajduka, što se vidjelo po tome što ste bili kapetan, a u to vrijeme stranci nisu bili kapetani u njemačkim klubovima. – To je bilo jako teško postići jer su tada u njemačkim klubovima mogla igrati samo tri stranca. Trener Karlsruhea bio je Schaffer, sadašnji izbornik Kameruna, koji me za kapetana postavio nakon 10 mjeseci. Imali smo jaku ekipu, igrali smo polufinale Kupa UEFA-e, na golu je bio Oliver Kahn, igrali su Fink i Tarnat, sva trojica završila su u Bayernu. Bilo mi je drago što sam izabran za kapetana, ali mi nije bilo jasno zašto.

NACIONAL: Kako to da ste nakon Njemačke, kao jedan od najboljih obrambenih igrača, završili u Engleskoj, a ne u Italiji? – Dvoumio sam se između Italije i Engleske, ali kad sam došao u Englesku, sve su dileme bile raščišćene. Sve me se dojmilo, i nogomet, i način života, i London kao grad. Kada sam dolazio u Everton, klub je imao ambicioznog predsjednika koji je rekao: “Puna mi je kapa Manchester Uniteda, želim u sljedećih pet godina osvojiti prvenstvo.” Imali su dobrih igrača, pravog trenera, sve. Imao sam tada već 29 godina, West Ham je postavio veliku odštetu za koju nisam vjerovao da je netko želi platiti. Nakon što sam se dogovorio s Evertonom, počeli su me zvati svi engleski klubovi, pa i oni najbolji, Manchester, Liverpool, Newcastle i Chelsea. No u Evertonu se tada dogodilo nešto ružno, trener je dao ostavku i sve je krenulo loše. Ipak, najdraže mi je bilo u West Hamu, igrao sam vrlo dobro, dobio sam sina, bilo mi je jako žao kad sam odlazio.

NACIONAL: Kakav je osjećaj kada shvatiš da s 30 godina naprasno moraš prekinuti karijeru zbog teške ozljede? – Sve je to bilo ružno i naglo. Slomio sam kuk prije Svjetskog prvenstva 1998., ali sam ga odigrao pod blokadama. Mislio sam da mi slijedi stanka od dva mjeseca, ali liječnici su mi rekli “gotovo je”. Probao sam sve, ali ništa nije pomoglo. Vratio sam se u Hajduk, htio sam pomoći, ali nije išlo. Zato svojom zadnjom utakmicom smatram onu protiv Nizozemske za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu.

NACIONAL: Vidim da ste tetovirani. Što vam znače te tetovaže? – Na lijevoj nadlaktici sam tetovirao znak za sina Lea a na desnoj podlaktici znak za suprugu Andrijanu, to sam napravio na 10. godišnjicu braka. Još na desnoj nadlaktici moram tetovirati znak za kćerkicu Alani.

NACIONAL: Otkud vam nadimak Nane? – Ne znam. Mama kaže da sam volio banane pa sam govorio “nane”, što mi je dosta šuplje. Pokojna baba mi je rekla da nisam mogao pravilno reći svoje ime Slaven pa sam govorio Nane. To je već moguće. U početku su me tako zvali samo u obitelji i najbolji prijatelji a sada me svi tako zovu.

Vezane vijesti

Torres: Bilić nas je sasvim paralizirao

Torres: Bilić nas je sasvim paralizirao

Pohvalu je izborniku hrvatskih nogometaša Slavenu Biliću dao napadač Chelseaja i španjolske reprezentacije Fernando Torres. - Hrvatski je izbornik… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika