Zdravko Mamić prodao je ukupno 44 igrača, zajedničke vrijednosti 20.000.000 eura.OKVIR: CIJENE IGRAČA

Za više od milijuna eura domaći igrači mogu se prodati samo u Ukrajinu i Rusiju, gdje se igra na minus 20ZDRAVKO MAMIĆ
44 igrača, vrijednost 20.000.000 eura
Najbolji transfer: Boško Balaban iz Dinama u Aston Villu za 6.000.000 funti
Perspektivni igrači: Jerko Leko (4.000.000 eura), Edurad da Silva (1.500.000), Luka Modrić (500.000 – 700.00)

DINO POKROVAC
14 igrača, vrijednost 10.000.000 eura
Najbolji transfer: Niko Kranjčar iz Dinama u Hajduk za 1.500.000 eura
Perspektivni igrači: Niko Kranjčar (3.000.000)

MARKO NALETILIĆ
Najbolji transferi: Dario Šimić iz Croatije u Inter (9.000.000 DEM) i Christoph Duggary iz Bordeauxa u Milan (12.500.000 DEM)

PREDRAG RAČKI
Najbolji transferi: Predrag Mijatović iz Reala u Fiorentinu (20.000.000 DEM) i Robert Jarni iz Hajduka u Torino (12.000.000 DEM)
Perspektivni igrači: traži ih po Africi

ELJVER RAČA:
Najbolji transfer: Rune Lange iz Tromsa u Trabzonspor (4.000.000 eura) i Igor Đuzelov iz Hajduka u Shaktar za 750.000 eura

ROBERT JABLAN:
Najbolji transfer: Zoran Planinić iz Cibone u New Yersey Netse (3.300.000 dolara)
Perspektivni igrači: Marko Popović (500.000 dolara po sezoni) i Damir Omerhodžić (oko 10.000.000 dolara)

HRVOJE CIKETIĆ:
Najbolji transfer: Andrija Žižić iz Cibone u Barcelonu (2.500.000 eura)
Perspektivni igrači: Josip Sesar, Vedran Morović

Dino Pokrovac ne spada u klasičnu sliku sportskog menadžera kakva se njeguje na Zapadu. Dugokosi 43-godišnjak sa zagrebačkog Trnja, vlasnik kafića i autopraonice, nikad ne bi bio poznat da od 2000. nije zastupnik Nike Kranjčara, najpopularnijeg mladog hrvatskog nogometaša. Zajedno s Davorom Šukerom, predstavlja dvojac koji bi u skoroj budućnosti mogao zavladati regionalnim igračkim tržištem.

No upravo je Pokrovac posljednjih mjesec dana vodio glavnu riječ o igračkoj sudbini Nike Kranjčara. Putovao je od Splita do Portsmoutha i Moskve, kako bi osigurao najbolje uvjete za svog igrača. Premda su Rusi nudili najviše, Kranjčar i Pokrovac odlučili su se za Hajduk koji je za 3,5-godišnji ugovor platio oko 2 milijuna eura. Tako je okončan najskuplji sportski transfer između domaćih klubova, koji je pokazao kolika je uloga menadžera koji odlučuju o igračkim sudbinama.

Pokrovac je odrastao na Sigečici, igrao u mlađim kategorijama Dinama, a onda je 80-ih postao šef redara u “Saloonu”, i to je temelj njegove menadžerske karijere. Sprijateljio se sa Zlatkom Kranjčarom, Markom Mlinarićem, Velimirom Zajcom, braćom Cvetković i neprekidno se kretao u nogometnim krugovima. Ipak tek su 2000. on i Šuker uspjeli uzeti mladog reprezentativca Marija Carevića, zatim Niku Kranjčara, Petra Krpana i Srđana Andrića iz Hajduka, sadašnje dinamovce Vedrana Ješu, Dinu Drpića i Danijela Hrmana. Carević odnedavno igra u Al-Itihadu iz Saudijske Arabije, prošlog ljeta Andrić je prodan u Panathinaikos, Krpan je u Portugalu, a prije dvije godine Pokrovac je Hrmana odveo u CSKA. Za razliku od igrača, Dino Pokrovac je impresioniran vodećim ruskim i ukrajinskim klubovima, zapravo je ispravnije reći novcem kojim raspolažu otkako su ih preuzeli tamošnji tajkuni.

Postoji još jedna priča vezana za nogometnu supkulturu, a to je neprijateljstvo Dine Pokrovca i Zdravka Mamića. Sedamdesetih su obojica živjeli u veoma skromnim uvjetima na Sigečici i nitko tko ih je poznavao tih godina ne bi povjerovao da će se razviti u bogataše i menadžere. Pokrovac je bio redar, a danas vozi Ferrari, najnoviji tip Mercedesa i Harley Davidson, a Mamić, koji je preprodavao traperice i konfekciju, sada živi u vili na Pantovčaku, ima Jaguar, Mercedes i jahtu vrijednu nekoliko milijuna eura.

Poslije raspada socijalizma, dugo su živjeli potpuno različite živote, Mamić je već početkom 90-ih postao tvorničar, direktor Dinama, kum Miroslava Blaževića i menadžer, a Pokrovac ugostitelj sa željom da postane vlasnik perspektivnih igrača. Premda obojica zastupaju igrače, poslovni kontakti bili su rijetki.

Onda je prije dvije godine Dinamo prodao Ivicu Olića u CSKA, a transfer je obavljen po rusko-balkanskom načelu – Olićev menadžer Dragan Marić završio je u prtljažniku automobila, gdje je shvatio da svog igrača treba pustiti u Moskvu, a prava visina obavljenog transfera nikada nije otkrivena. U javnosti je objavljena priča da je Mamić uzeo 500.000 DEM, a navodno su optužbe stigle iz kruga Pokrovčevih poznanika. Poslije se sve smirilo, ali tih tjedana Mamić nije djelovao spokojno.

S druge strane, on je sigurno najjači hrvatski nogometni menadžer. Njegova tvrtka MSA zastupa 44 igrača kojima uzima oko 10 posto. I Mamić je u mladosti igrao u Dinamu, a poslovni uspjeh duguje kumu Miroslavu Ćiri Blaževiću koji ga je uveo u vrhunski nogomet. Najbolji poslovi bile su prodaje Boška Balabana u Aston Villu za 6.000.000 funti i Jerka Leke u Dinamo iz Kijeva za 2.500.000 eura. Mamić od igrača uzima 10 posto, a uglavnom ih zastupa tijekom čitave karijere. To znači da od svega što zarade jednu desetinu moraju dati njemu. Od igrača hrvatske lige najbolju zaradu očekuje od Eduarda da Silve i Luke Modrića, a premda su posljednjih godina cijene hrvatskih igrača prilično pale, tržišna vrijednost Mamićevih nogometaša prelazi 20.000.000 eura.

U Hrvatskoj ljudi imaju običaj zbrojiti visinu transfera s ukupnom plaćom koju će igrač ostvariti tijekom ugovora i ukupan porez. Visina transfera je zapravo samo cijena koju klub uplati na račun drugog kluba. U Europskoj uniji nije uobičajeno da igrač dijeli novac od transfera s klubom iz kojeg ide. Primjerice, transfer Zinedina Zidana iz Juventusa u Real vrijedan oko ondašnjih 150 milijardi lira (75 milijuna eura) završio je isključivo u blagajni Juventusa. Ni plaćanje igrača nije jednako u svim državama. Španjolci i Talijani ugovaraju plaću koja se dijeli na 12 mjeseci i na neto iznos i igrač je dobiva bez obzira na broj nastupa, uspjeh ili neuspjeh. Jedine premije su za eventualno osvojene trofeje. U Njemačkoj se igraču uz osnovnu plaću, koja često nije jako velika, dodatno nagrađuje broj nastupa, postignuti gol ili asistencija. Englezi, koji su na glasu kao najurednije platiše, plaću daju u tjednom iznosu. U Rusiji i Aziji novac se dobiva na ruke, a južnoamerički igrači uz plaću redovito prema svojim običajima traže 25 posto od ugovorene svote sljedećeg transfera.

Predrag i Marko Naletilić nedvojbeno su najugledniji hrvatski menadžeri. Iako su mu tek 33 godine, Marko Naletilić tim se poslom bavi već desetak godina, a otac Predrag svojedobno je bio posrednik pri prelascima najskupljih igrača koji su igrali u jugoslavenskoj ligi. World Soccer, jedan od najpoznatijih svjetskih časopisa o nogometu, uvrstio je Predraga Naletilića 2002. na listu 50 najmoćnijih agenata na svijetu! Sljedeće godine talijanski nogometni tjednik Guerrin Sportivo uvrstio ga je na popis 50 najmoćnijih ljudi talijanskog nogometa, u društvu direktora i predsjednika klubova.

Uz oca Predraga, koji je dogovarao prelaske Dragana Stojkovića u Marseille, Dejana Savičevića i Zvonimira Bobana u Milan, Roberta Jarnija u Torino, Darka Pančeva u Inter, Marko Naletilić je tri godine samo gledao i učio o poslu. “Njegova poznanstva su mi dobro došla, jer ona su ključna za posao. Ali na tome sve staje, prezime mi je bilo samo teret”, kaže Marko Naletilić. Najprije se dokazivao transferima igrača po Koreji, a najveći transfer koji je odradio iz Hrvatske bila je prodaja Darija Šimića iz Dinama u Inter.

U Europi je poznat njegov transfer Christophea Duggaryja iz Bordeauxa u Milan za 12,5 milijuna eura, a Marko Naletilić odveo je Brazilca Franciska Limu iz Rome u Lokomotiv. Ovaj transfer nije uključivao odštetu. “Danas su transferi postali rijetkost, svi kupuju slobodne igrače. Toliko ih je na tržištu da se naši igrači jednostavno ne mogu prodati. Postao je privilegij igrati u Rusiji ili Ukrajini, plaće boljih igrača veće su nego u EU”, kaže Marko Naletilić.

Licenca za zastupanje igrača danas malo znači. “U Hrvatskoj postoji hrpa ljudi koji, osim što nemaju propisanu licencu HNS-a, nemaju nimalo profesionalizma. Zbog toga se događa da neki seoski ugostitelj u igrača uloži novac kao što bi uložio u nekretninu, i očekuje nerealne zarade od 1000 posto. To nisu punomoći o zastupanju koje su pod ingerencijom FIFA-e, to su obični građanski ugovori. Ti ljudi u pravilu nemaju tržište pa igrača prodaju preko nekoga posrednika, ali pri tome postavljaju nenormalne i nerealne financijske zahtjeve. Osobno najviše radim u Italiji, i to s europskim igračima. Uzmem punomoći od konkretnog igrača. Nikad u životu nisam platio igraču da ga zastupam, niti bih to napravio. Ne pada mi na um da nekome plaćam kako bih mu osigurao transfer!” objašnjava Marko Naletilić.

“Veliki transferi su prošlo svršeno vrijeme”, kaže Predrag Rački, nogometni menadžer iz Rijeke, koji poput Naletilića uglavnom radi na zapadnom tržištu. “Ja do sada nisam radio s Ukrajincima i Rusima, a ne namjeravam ni početi. Baš me zanima tko bi odveo Aljošu Asanovića da ustaje na minus 20. Ne vjerujem da će igrač koji može birati rado otići tamo. O hrvatskim transferima možemo pričati kada gospodarstvo bude jako a mi članovi EU. Igrač iz Hrvatske koji sada odlazi danas nigdje ne može dobiti više od milijun eura po sezoni.”

Najpoznatiji igrač kojeg je prodao bio je Predrag Mijatović, koji je prešao iz madridskog Reala u talijansku Fiorentinu za 20 milijuna ondašnjih maraka. “Drugi najveći transfer napravio sam u suradnji s Predragom Naletilićem, kada smo prodali Roberta Jarnija iz Hajduka u Torino za 12 milijuna njemačkih maraka”, kaže Rački. U ovom trenutku zastupa uglavnom igrače njemačkog i tržišta EU. Trenutačno radi na transferu njemačkog reprezentativnog vratara Tima Hildebrandta, kojem ovog ljeta istječe ugovor sa Stuttgartom, te njegova klupskog i reprezentativnog kolege Kevina Kuranyja. Osim njih zastupa i Monacova napadača Shabanija Nondu, za kojeg je zainteresiran Juventus.

“Posljednjih godina redovito gledam igrače na kupu Afrike, ali hrvatski klubovi nemaju novca ni da kupe 18-godišnje Afrikance ili Južnoamerikance. Jedina mogućnost im je kupnja dječaka od 14 i 15 godina, kao što je Dinamo napravio s Da Silvom”, skeptičan je Rački.

Eljver Rača iz Pule jedan je od pionira sportskog menadžerstva u Hrvatskoj, ali transferi njegovih igrača ne završavaju na naslovnicama. “Prvi sam prodao igrača s Balkana na istočno tržište”, ponosno kaže Rača. “Bio je to makedonski reprezentativac Igor Đuzelov. Njega sam najprije doveo iz Vardara u Hajduk, a zatim mu 2001. osigurao transfer u ukrajinski Shakhtar iz Donjetska vrijedan 750.000 eura. Sada igra u Shakhtarovu gradskom rivalu Metalurgu.” Najveći transfer u kojem je posredovao bio je onaj norveškog reprezentativca Runea Langea 2000. godine iz Tromsa u Trabzonspor, vrijedan 4 milijuna USD. Posredovao je u transferu albanskog reprezentativnog napadača Iglija Tarea u talijansku Bresciu iz njemačkog Kaiserslauterna za protuvrijednost današnjih milijun i pol eura. Prodao je i njegove reprezentativne kolege Erjona Bogdanija iz Zagreba u Regginu za otprilike milijun eura i Shefkija Kuqija u Ipswich Town za milijun eura. “Ponosan sam na Bogdanija, on je doktor ekonomije i danas je prvi strijelac druge talijanske lige s 14 golova.”

Rača je nogometnu karijeru započeo kao igrač Prištine, a i danas je uglavnom zastupnik igrača iz te regije, Albanaca i Makedonaca. FIFA-inu licencu dobio još 1998., a prije dvije godine zamijenio ju je licencom Hrvatskog nogometnog saveza. “Prvi igrač kojeg sam prodao bio je Mladen Ivančić, branič Rijeke koji je 1999. prešao u bečku Austriju za 275 tisuća eura.” Danas Rača zastupa Stjepana Jukića iz Osijeka, Bledija Shkembija iz Kamen Ingrada, te bivšeg mladog makedonskog reprezentativca Miroslava Weissa.

Prošle je godine zamalo prodao reprezentativca Danijela Pranića u Metalurg iz donjetska. “Mogao je imati plaću od 500.000 eura godišnje, ali se povukao”, kaže Rača. Slična stvar bila je i sa zagrebašem Senadom Ibričićem. Zagreb je od Metalurga trebao dobiti čak milijun i pol eura za mladog bosanskog reprezentativca, ali je u posljednji čas odustao.

“Glupo mi je kada netko kaže da sam menadžer, ja sam zastupnik igrača”, kaže Hrvoje Ciketć, zastupnik poznatog američkog košarkaškog agenta Marca Fletchera. Samo mjesec i pol dana nakon što je umalo umro zbog nakupljanja vode u plućima, Ciketić je na naslovnice došao prošloga tjedna, kada je odveo Cibonina krilnog centra Andriju Žižića u Barcelonu. Ugovor od 2 milijuna eura za dvije i pol godine koji mu je izborio vrlo je visok čak i za nogometne pojmove. “O detaljima ugovora dogovarali smo se više od deset sati. Najgore bi bilo da je Cibona blokirala prijelaz i onemogućila Andriji da igra. Nakon toga on ne bi mogao naći dobar klub, a ovako je Cibona dobila odštetu”, kaže Ciketić.

Ciketić se trideset i pet godina bavi košarkom. “Najprije sam bio kadet i junior u KK Zadar. Potom sam postao savezni sudac, tajnik košarkaškog saveza Zadar koji je imao 16 juniorskih klubova, a na kraju i suradnik pokojnog Kreše Ćosića.” Ćosić je početkom devedesetih započeo nikad realizirani projekt stvaranja super momčadi u Zadru. “Ćosić je tada osigurao transfer Dejana Bodiroge, danas najplaćenijeg igrača u Europi. Stavili smo ga u drugu momčad da vježba. Svaki posljednji šut na utakmici bio je njegov i to su svi znali. Te smo godine izgubili deset utakmica jer je promašio, ali stekao je samopouzdanje. Danas ima plaću od dva milijuna eura godišnje i svakom je svom klubu donio neki trofej”, priča Ciketić. Ubrzo nakon toga, početkom devedesetih postao je zastupnik. “Prvi igrači bili su mi Siniša Kelečević i Zvonimir Ridl. Mnogo je teže bilo dok nisam počeo raditi kao zastupnik Marca Fletchera za područje bivše Jugoslavije. On je ipak bio institucija, pa je mi je puno pomoglo poslovno vezanje uz njega. Fletcher je Dini Rađi osigurao ugovor od 12 milijuna USD u talijanskom Messageru, kamo je prešao iz Splita. On je u Boston Celticse zapravo otišao potpisavši ugovor koji je bio pola milijuna slabiji nego što je imao u Italiji”, objašnjava Ciketić.

Danas Ciketić u hrvatskoj ligi zastupa Vedrana Morovića i Josipa Sesara. Najpoznatiji košarkaški transfer koji je ostvario bio je prelazak Gordana Giričeka u CSKA iz Moskve. “Nakon što sam mu prvo isposlovao angažman u NBA momčadi Indiana Pacersa, u CSKA sam odveo i Matu Skelina. Giričekov transfer u NBA obavio je preko naše agencije Fletcher, kao i transfere Mehmeta Okura, Andreja Kiriljenka i Tonyja Parkera”, kaže Ciketić.

Robert Jablan nesumnjivo je bolji menadžer nego što je bio košarkaš. Premda je sa Šibenkom i nekoliko drugih ekipa nastupao u prvoj ligi, bio je tek solidan ligaški igrač. Nakon što se u Turskoj teško ozlijedio, krajem 1995. s odvjetnikom Dankom Drakulićem osnovao je agenciju XL Basketball i počeo se baviti preprodajom igrača.

Prvi transferi nisu bili nešto posebno, Jablan je prodao osrednje košarkaše Jadranka Smojvera i Živka Badžima u Slavonski Brod za godišnju plaću od 40.000 maraka. “U to vrijeme hrvatskom košarkom vladao je Mark Fletcher koji je držao skoro čitavu ligu i bili smo sretni da dobijemo bilo kojeg igrača. Ovo je posao koji traži golema odricanja i dosta sreće. Imao sam sreće i poslije nekog vremena košarkaši su me preporučivali drugim igračima, tako sam postao vodeći u ovom poslu”, priča Jablan.

Agencija XL Basketball ima šezdesetak igrača, kojima Jablan i Drakulić od transfera uzimaju između 5 i 10 posto. Naplaćuju se od klubova, osim kada je riječ o NBA ligi koja striktno propisuje da košarkaš menadžeru plaća 4 posto transfera. Drugim riječima, kada je u ljeto 2003. Zoran Planinić s New Yersey Netsima potpisao ugovor vrijedan 3.300.000 USD, Jablanova agencija inkasirala je oko 130.000 dolara. Još bolju cijenu postigao je Slovenac Beno Udrih u San Antoniju, ali najveća su očekivanja od Damira Omerhodžića iz Cibone, koji bi već za prvi ugovor u Americi mogao dobiti desetak milijuna dolara. Uspije li Omerhodžić u NBA-u, Robert Jablan postat će bogat čovjek. Ima još košarkaša koji vrijede: Marko Popović oko 500.000 eura za sezonu, Marino Baždarić i Nikša Prkačin 300.000 eura, Matej Mamić 200.000, a još barem desetak njih zarađuje stotinjak tisuća eura. “U Hrvatskoj samo Cibona može pratiti europske cijene i zato je sreća što naši igrači vani još uvijek dobro kotiraju”, kaže Jablan. Jedino za čime žali je neuspjeh u angažiranju druge dvojice ovdašnjih NBA-ovih kandidata. Roka Lenija Ukića i Marka Tomasa uzeo je David Bauman i, ako se ne ozlijede, Amerikanac će idućih godina na njima zgrnuti milijune.