Objavljeno u Nacionalu br. 481, 2005-02-01

Autor: Željko Rogošić

'MAKS LOVREK'

Slava nakon 20 godina

Čedo Martinić, iskusan glumac splitskog HNK, u telenoveli 'Villa Marija' igra ulogu tajkuna Maksa Lovreka: za Nacional govori o iznenadnoj popularnosti, stereotipima o glumcima izvan Zagreba, splitskom kazalištu i svojoj najboljoj ulozi

Bračanin Martinić, sve popularniji Maks Lovrek iz prve hrvatske sapunice "Villa Maria", kaže kako je slučajno postao glumac.Bračanin Martinić, sve popularniji Maks Lovrek iz prve hrvatske sapunice "Villa Maria", kaže kako je slučajno postao glumac.S glumcem Antom Čedom Martinićem razgovarali smo dan nakon njegova 45. rođendana, nedugo poslije premijere Gogoljeva “Revizora” u splitskom HNK koji je njegova matična kuća već 20 godina. Bračanin Martinić, sve popularniji Maks Lovrek iz prve hrvatske sapunice “Villa Maria”, kaže kako je slučajno postao glumac. “Diplomirao sam na zagrebačkoj Akademiji 1984. i odmah sam dobio angažman u Splitu, jer sam bio stipendist splitskog HNK. Odlučio sam vratiti stipendiju, otići u Split na nekoliko godina i vratiti se u Zagreb, kamo sam dospio s Brača. Ali život nas vodi nekim drugim smjerovima”, kaže Martinić, zadovoljan suradnjom sa slovenskim režiserom Matjažom Latinom i obavljenim poslom u Gogoljevu “Revizoru” što se u Splitu igrao prvi put nakon 1946. “I dok sam u ‘Villi Mariji’ tajkun, bankar, moćnik, ostavljeni i prevareni muž, u ‘Revizoru’ sam gradonačelnik Ante, provincijski moćnik i sitna dodvorica. Moju nježnu suprugu Anu glumi Nives Ivanković, koja je u telenoveli Nataša Jug koja me stravično mrzi i prijeti da će mi iščupati tek presađeno srce. Kao Ana u ‘Revizoru’, ona me potiče da se iz provincije preselimo u metropolu”, ističe Martinić koji je odigrao bezbroj kazališnih uloga i kojem smeta što mnogi ne vjeruju u mogućnosti glumaca koji rade u kazalištima izvan Zagreba. “Tek kada napraviš ulogu u nečem što je tako popularno kao ‘Villa Maria’ postaješ ne samo poznat, nego i cijenjen. Kao da neki ljudi u metropoli misle: ‘Da nešto vrijediš, već bi odavno bio u Zagrebu!’ To me ljuti jer je mnogo dobrih glumaca izvan metropole. S druge strane, razumijem takve reakcije i ne čudi me što me tretiraju kao glumačko otkriće”, žustro govori Martinić koji, iako iskusan kazališni glumac, još čeka svoju veliku filmsku ulogu.

ULOGA TAJKUNA U SAPUNICI 'Ne znam hoće li Maks Lovrek biti relevantan za moju daljnju karijeru, ali sam i njega ozbiljno odglumio' NACIONAL: Kako ste došli do uloge Maksa Lovreka? – Do uloge Maksa Lovreka došao sam preko audicije, a ne preko poznanstava, druženja ili karika koje su u našem, kao i u drugim poslovima, postale normalne. Telenovele imaju neke svoje zakonitosti i glumci s obzirom na likove moraju ispuniti neke uvjete. Prvi odabir glumaca napravljen je preko web stranica sindikata hrvatskih glumaca. Tamo smo odabrani prema fizionomijama. Za svaku je ulogu pozvano više glumaca i svaki od nas trebao je pristupiti audiciji. Tako je i za ulogu Maksa Lovreka bilo pozvano više glumaca. Svaki od nas je pred komisijom i kamerama odigrao svoju scenu. Prije toga nisam razgovarao ni s producentom, ni sa scenaristom, ni s redateljicom, samo s casting menadžerom Irinom Damić. Odigrali smo jednu scenu u salonu, iz scenarija “Ville Marije”, koju sam poslije odigrao s Barbarom Vicković.

NACIONAL: Je li vam odmah odgovarala uloga Maksa Lovreka? – Scenarij nisam vidio prije audicije. Danas mislim da je to dobro odrađen posao i iza te uloge u telesapunici stojim baš kao i iza uloga don Juana ili Leonea. Dok sam bio u Americi, bio sam pitur, ličilac, i konobar. I iza toga posla stojim, jer sam to naučio raditi. Sve ima svoje zahtjeve. Snimanje sapunice bilo je vrlo naporan i vrijedan rad. Naravno da je rad na Hamletu ili Glembayu u kreativnom smislu više tražio, ali napor u dužini snimanja i tempu kojim se radi bio je veći tijekom rada na “Villi Mariji”. Svaki dan se snimalo deset sati, a imali smo jedan sat odmora za ručak. Moj lik nije previše zastupljen u svakoj epizodi, pa sam imao i nešto slobodnih dana da skoknem do Splita.

NACIONAL: Najviše ste glumili s Barbarom Vicković. – Da, u početku sam najviše glumio s Barbarom Vicković koja je u seriji moja prva supruga. Ona me poslije vara i odlazi. Zatim se ženim s Nadom Gačešić-Livaković koja je moja prva, izgubljena ljubav. U prvom dijelu glumio sam više sa Svenom Mađarevićem, koji glumi mog sina, a poslije s Damirom Markovinom, drugim sinom, za kojega naknadno otkrijemo da je moj. S Natašom Jug, Nives Ivanković, snimio sam nekoliko ratnih scena. Gotovo nisam imao dodirnih točaka sa Ksenijom Paić, koja je žena tajkuna Tome Juraka kojega glumi Žarko Radić. Snimili smo samo jednu scenu gotovo na kraju snimanja.

NACIONAL: Kakav je vaš Lovrek i hoće li to biti vaša referentna uloga za godinu dana? – Lovrek je poslovni čovjek, bankar, koji ima svoje tajne. Teatar nije komercijalan kao televizija. Preko takve jedne uloge ne samo da postajete poznati, nego zapravo dobivate široko poštovanje. Zapravo, jalan sam jer 20 godina radim u teatru i sva kreativna muka i trud koje uložiš u teatru ne donose toliku popularnost. Dok sam pripremao ulogu Leonea, smršavio sam šest kilograma. Takva uloga traži istraživanja i rovanja po sebi, koja su druge prirode. Ne znam hoće li Lovrek biti relevantan za moju daljnju karijeru, ali i njega sam ozbiljno odglumio. U telenoveli je lik koji igram opisan u jednoj sceni. Sinu govorim o tome kako smo Tomo Jurak i ja postali rivali. Lovrek je čovjek iz provincije, za razliku od Juraka, čovjeka iz grada, koji je uvijek jeo zlatnim žlicama. Ja sam iz Pučišća na Braču, iz provincije, koji je s mukom i trudom morao doći do svega.

NACIONAL: Prije dvije sezone imali ste zapaženu ulogu u Moliereovu “Don Juanu”. Ocrtava li vas ta uloga najbolje i osobno? – Upravo mi je uobičajeni segment Don Juana, kao zavodnika koji dolazi do svake žene, bio težak, bez obzira na to kako će me netko odrediti kao glumca i osobu. Mojem je senzibilitetu bilo mnogo bliže izgovoriti poznati Don Juanov monolog o licemjerju, nego ga prikazati kao nezaustavljivog i beskompromisnog osvajača. Taj je model poslužio da Moliere progovori o čovjeku koji je zaslužio Božju kaznu s obzirom na to da mu život nema nikakvih vrijednosti i da živi bez ograničenja. Opravdanje za to traži govoreći o licemjerju, površnosti i laži među ljudima. I u osobnom životu više mi leži taj dio Don Juana, nego zavodnički.

NACIONAL: Znači li to da vam se od svih ipak najviše sviđa uloga Don Juana? – Ne, iako sam za nju dobio jako dobre kritike. Nagradu nisam dobio, jer u nas su nagrade određene nekim drugim odnosima. Mislim da sam svoju najbolju ulogu napravio u Krležinim “Glembajevima”. Bio sam Leone Glembay 2001., kada je u splitskom HNK gostovao ruski režiser Aleksandar Anurov. Ponovno će s raditi nama i želi da igram u Čehovljevu “Ivanovu”. Kada je birao glumce za “Glembajeve”, Anurov je bez puno riječi mene odabrao za ulogu Leonea. Neki su mu govorili da je to loš izbor, jer su me zapamtili kao Lešandra u Tijardovićevu “Splitskom akvarelu”. A kad su me odabrali za Lešandra, nekima se to nije svidjelo jer sam prije glumio Hamleta. Kao da bi deset godina trebalo proći da se zaboravi Lešandro, kako bih mogao dobro igrati Glembaya. Mi glumci na tržištu nismo specijalizirani za neke uloge, niti nas toliko ima, kao na inozemnom kazališnom ili filmskom tržištu.

NACIONAL: Ipak postoji li tip uloge koju biste željeli igrati? – Mislim da ne postoji. Zato se i školujemo na Akademiji kako bismo pokrili cijelu lepezu likova. Moj profesor s Akademije Drago Krča obvezao me jednom rečenicom: “Vi ste glumac koji je potreban hrvatskom glumištu, jer možete igrati od sluge do kralja!” Nisam bio ni previsok, ni prenizak, ni predebeo, ni premršav, ni prelijep, ni preružan. To je za naša manja kazališta jako važno. Imao sam priliku igrati sve, od mjuzikla do dramskih klasika. Iako glumim u kazalištu izvan Zagreba, s takvom se lepezom, mislim, ne može pohvaliti ni mnogo glumaca u Hrvatskoj. To je prednost boravka u Splitu.

NACIONAL: Što vam je rekao Anurov kada ste radili Glembajeve? – Pozvao je sve glumce na razgovor. U nas režiseri uglavnom rade s glumcima koje im preporuči uprava. Zato sam ponosan jer mi je jedan ruski režiser, neopterećen našim odnosima i poznanstvima, povjerio tako važnu ulogu. Pogledao je videosnimke drugih predstava u kojima sam glumio, prije svega “Hamleta”, i unatoč otporu iz uprave rekao: “Ovaj će biti Leone Glembay!”

NACIONAL: Ali, osim Hamleta, Don Juana i Leonea, bili ste i šjor Bepo Pegula. – Netko misli da je glumiti, plesati i pjevati u mjuziklu lako. Hamlet sam bio 1993., u predstavi koju je radio Vlatko Perković. Nismo dobili osobite kritike. Ali čuvam jedan časopis 4. splitske gimnazije u kojem je osvrt jedne učenice. Došla je na predstavu i bila oduševljena predstavom i mojim Hamletom. Meni je bio kompliment pohvala jednog dirigenta: “Ti si dao Hamleta upravo onako kako sam ga ja čitao u gimnaziji!” Ipak od svih mi je likova Leone najdraži. Za tu sam ulogu predložen za Nazorovu nagradu, najveće državno priznanje.

NACIONAL: Kako je jedan dječak s Brača postao glumac? – Ja nemam nikakvu poveznicu sa Splitom. Kada mi je bilo 14 godina, izravno sam iz Pučišća otišao u Zagreb u srednju Tehničku vojnu školu. Majka mi je rano umrla, bili smo siromašni i zbog financijskih razloga najlakše je bilo da odem u vojnu školu. Moja je ljubav bila glazba i pjevanje. Vojnu sam školu napustio nakon treće godine i maturirao u civilnoj srednjoj Tehničkoj školi u Zagrebu. Nikada se u djetinjstvu nisam bavio glumom, nastupio sam samo jednom kao osmogodišnjak. Nisam imao pojma što je teatar. Na prvom prijemnom na Akademiji sam pao, ali sam ušao u uži izbor. Pao sam i iduće godine. Otišao sam i treći put, na dva prijemna, u Beograd i u Zagreb. I oba položio. Odlučio sam se za Zagrebu.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika