Marko Vukadin Nacionalu je dao intervju u nedjelju, 13. veljače, poslijepodne, netom pošto se na internet stranici austrijskog Profila pojavio tekst u kojem se tvrdi da će se uskoro naći na udaru njemačkih i austrijskih istražitelja zbog sumnji da jNACIONAL: Austrijski Profil sumnjiči vas za sudjelovanje u namještanju rezultata nogometnih utakmica zajedno s braćom Šapina iz Berlina. U kakvim ste odnosima sa tim ljudima i kako komentirate te optužbe? – Pokušat ću odmah stupiti u kontakt s austrijskom policijom i staviti im se na raspolaganje. Optužbe su apsurdne i neutemeljene. U toj sam zemlji radeći najteže poslove ostavio zdravlje. Već dulje vrijeme u Austriju odlazim možda jednom u tri mjeseca, uglavnom boravim u Hrvatskoj. Mislio sam u Austriju otići na operaciju kuka, ali ako treba, sutra ću otputovati u Beč, otići na policiju i odgovoriti na sva pitanja koja mi, kako čujem, žele postaviti. Spornu braću Šapina ne poznajem, niti s njima imam ikakve veze. Za njih sam čuo tek nakon što je izbio taj skandal. Ali poznajem Ivicu Šapinu koji radi u Beču, a podrijetlom je iz Bugojna. Poznajemo se više od 20 godina i u Beču smo se često družili. Trojica braće Šapina uhićena u Berlinu podrijetlom su iz Tomislavgrada, i Ivica Šapina i oni se ne poznaju. Jako sam se iznenadio kad sam vidio za što ih sve optužuju.
NACIONAL: Vašu vezu s braćom Šapina navodno potvrđuje to što ste jednu od svojih austrijskih tvrtki registrirali na adresi gdje su oni u Beču imali kafić. Je li to točno, ili se radi o kafiću Ivice Šapine, koji sa spornim Šapinama, kako tvrdite, nema nikakve veze? – Točno je da sam otvarao i zatvarao nekoliko firmi u Austriji, ali u tome ne vidim ništa nezakonito ni sumnjivo. Volio bih da to nisam morao učiniti, ali prisilile su me loše poslovne okolnosti. Nije točno da je sjedište jedne od tih tvrtki povezano sa spornim Šapinama.
NACIONAL: Kladite li se na sportske rezultate? – Rijetko i sa slabim rezultatima. Čovjek treba imati vremena i znanja za takve stvari. Teško je biti uspješan prognozer. Ponekad uložim po stotinu kuna na neke kombinacije, ali rijetko dobivam. I zapravo ne vidim velike razlike između kladionica i klasičnih kockarnica, a o ljudima koji kockaju nemam naročito mišljenje.
NACIONAL: Jeste li ikada imali problema sa zakonom? – Apsolutno nikada. Dvaput sam se u životu u Beču potukao, ali to se dogodilo prije 15-ak godina i nije bilo problema sa zakonom. Austrijska policija jako dobro i temeljito prati što joj rade imigranti koji ondje zarađuju za život. Da sam imao ikakvih sukoba sa zakonom, ondje bi me vjerojatno već puno ranije spominjali.
NACIONAL: Što ste radili prije nego što se postali nogometni menadžer i kako ste zapravo povezani s nogometom? – Podrijetlom sam iz okolice Gornjeg Vakufa. U Splitu sam završio prometno-tehničku školu i počeo studirati, ali kako nisam mogao financirati studij, odlučio sam otići raditi u Austriju. Isprva sam radio u ljevaonici željeznih šahtova i drugih proizvoda od željeza, gotovo po dvije smjene za redom. Potom sam se zaposlio u tvornici motornog ulja Shell Austria AG, kao bravar na poslovima održavanja. Prvu svoju privatnu tvrtku u Austriji sam otvorio početkom 90-ih, pošto sam se dogovorio s direktorom Shella da bih za tu tvrtku mogao pružati dio usluga održavanja i putem svoje privatne tvrtke. To je potrajalo pet do šest godina, a po gubitku tog posla morao sam ugasiti tvrtku. Poslije sam pokušao još neke poslove i otvorio druge tvrtke, ali se na austrijskom tržištu nisam uspio baš najbolje snaći. Tamošnje su vlasti prilično rigorozne i bezosjećajne prema malim tvrtkama u vlasništvu stranaca.
NACIONAL: Kako ste uopće došli u kontakt s nogometom i nogometašima? – Nogomet mi je životna ljubav i cijeli se život oko njega motam. Čim sam došao raditi u Beč, počeo sam igrati u iseljeničkim klubovima, koji su tada okupljali iseljenike iz bivše Jugoslavije. Ti su se klubovi i međusobno natjecali u svojim ligama. Igrao sam za nogometni klub Slavonija. Nakon početka rata u Hrvatskoj, organizirao sam i osnovao nogometni klub hrvatskih iseljenika Domagoj Beč. Imali smo kafić i tvrtku oko kojih smo se okupljali i družili, a Domagoj je u hrvatskoj ligi u Beču nastupao 1992. – 1999. Klub je ostvario zapažene rezultate. Dvaput smo bili pobjednici kupa, te dva puta uzastopno prvaci Europe za hrvatsku dijasporu, koja ima oko 600 klubova. Medijski pokrovitelji i sponzor tih natjecanja bile su Sportske novosti, a iz Hrvatskog nogometnog saveza natjecanje su pomno pratili Antun Pavlović i Zorislav Srebrić. Oni su naš klub nagradili tako što smo jednom u Zagrebu protiv kluba iz Belog Manastira igrali predigru utakmice između Dinama i Zagreba. Klub se poslije spojio s drugim nogometnim klubom iseljenika, koji se zove Lašvanska Dolina. Imali smo problema s financiranjem klupskih aktivnosti, a kako ja nisam za prosječnost, mislio sam da bi najpovoljnije bilo kad bi se klub spojio. Tako bi se omogućilo lakše funkcioniranje i dobili vrhunski rezultati. Svoje aktivnosti sam posve smanjio, ponajprije zbog zdravstvenih problema, ali ni financijski nisam mogao pratiti.
NACIONAL: Kada i kako ste se počeli baviti poslom nogometnog menadžera? – Prije nekoliko godina to mi je predložio moj višegodišnji prijatelj, bivši nogometaš Dinama, Slaven Zambata. S njim sam se upoznao kad je bio vođa puta koji je veterane Dinama doveo u Austriju na prijateljsku utakmicu s veteranima dijaspore u Austriju. Bilo je to u vrijeme kad sam imao poslovnih problema u Austriji, pa sam morao zatvoriti firmu. Zambata mi je predložio da se u Hrvatskom nogometnom savezu raspitam oko mogućnosti stjecanja službene licence i tako je sve počelo. Kad sam stekao licencu, uspio sam prije nekoliko godina prodati Edija Bosnara, tada Dinamovog igrača, u austrijskog prvoligaša Sturm iz Graza. Međutim, brzo sam vidio da se u tom poslu bez doista jakih međunarodnih veza teško može opstati. Napravio sam nekoliko manjih transfera, ali mislim da ću se uskoro posve prestati baviti tim poslom i
okušati se u građevinarstvu.
NACIONAL: U kojim ste još transferima igrača sudjelovali kao posrednik? – Kao posrednik, prošle godine sudjelovao sam u transferima Marija Garbe, negdašnjeg igrača TŠK Topolovca, i Krune Lovreka, bivšeg igrača Zagreba, u japanske klubove. No oni se tamo nisu baš najbolje snašli i već su se vratili. Također, posredovao sam prilikom odlaska trenera Alberta Pobora u Japan. Na žalost, i on se ondje zadržao kratko, samo šest mjeseci.
NACIONAL: Kakvim se građevinskim poslovima u Hrvatskoj namjeravate baviti? – Pokušavam ishoditi dozvole za neke građevinske investicije jer držim da ću tu moći sigurnije i kvalitetnije zaraditi nego u nogometnim vodama. Zato i namjeravam odustati od posredovanja u nogometu. To mi je zapravo bila velika poslovna greška, a mislim da i to govori koliko su optužbe na moj račun apsurdne.

Policija Vukadina povezuje s igračem Draganom Bodulom, koji je zbog sumnji u lažiranje bio predmet istrage austrijskog državnom odvjetništvaKladioničarska afera s namještanjem nogometnih utakmica u zasad nedokazanoj organizaciji tzv. hrvatske kladioničarske mafije iz Berlina, koja je prije tri tjedna uzdrmala njemačku i europsku javnost, preko Austrije se širi na Hrvatsku. U središtu zanimanja njemačke i austrijske policije uskoro će se naći Marko Vukadin, jedan od hrvatskih nogometnih menedžera sa službenom licencijom FIFA-e, inače 50-godišnji poduzetnik podrijetlom iz okolice Gornjeg Vakufa i vlasnik hotela Vienna u Zagrebu. Vijest o interesu austrijske i njemačke policije za Marka Vukadina u svom je posljednjem broju objavio austrijski tjednik Profil, koji ga je predstavio kao Hrvata Marka V., bez otkrivanja njegova prezimena. Vukadin je Nacionalu demantirao umiješanost u nezakonitosti.

Profil svoje informacije temelji na sudskom iskazu Roberta Hoyzera, 25-godišnjeg njemačkog suca, koji je potkraj siječnja priznao da je sudjelovao u namještanju nogometnih utakmica i zato bio plaćen od hrvatske kladioničarske mafije u Berlinu. Kompletnu njemačku javnost obuzela je paranoja jer je Hoyzer javno priznao da su mnogi nogometni suci i nogometaši upleteni u namještanje utakmica. Nakon njegova prvotna iskaza, odmah su pritvorena trojica braće Šapina, Ante, Milan i Filip, koje smatraju vođama hrvatske kladioničarske mafije. Oni su u Berlinu nominalno bili vlasnici kavane King, gdje su se navodno dogovarale namještaljke. Nedugo potom pod sumnjom su se našla i trojica nogometaša berlinske Herthe, a među njima i hrvatski nogometni reprezentativac Josip Šimunić. Šimunić je odmah demantirao optužbe, rekao da je u tom kafiću zadnji put bio prije više od godinu dana, a svu trojicu igrača klub je uzeo u zaštitu.

Iako se odmah moglo naslutiti da će u sveopćoj panici biti dosta teško dokazivih optužbi, skandal je izazvao i žestoke reakcije njemačkih političara, osobito zbog njemačkog domaćinstva sljedećem svjetskom nogometnom prvenstvu 2006. Istrazi se dijelom i zbog toga pristupilo vrlo temeljito i ozbiljno, pa se ona ubrzo proširila na Austriju i Hrvatsku, odnosno na Marka Vukadina.

Profil tvrdi da su braća Šapina vrlo blisko povezana s Austrijom jer je dio njihove obitelji emigrirao u Beč. Ondje im se, tvrdi Profil, putovi spajaju s Markom Vukadinom, čijom će se ulogom uskoro pozabaviti istražna tijela u Njemačkoj i Austriji. Austrijski tjednik tvrdi da je Vukadin u prošlim godinama razvio niz poslovnih aktivnosti u Njemačkoj, Austriji i Hrvatskoj, i to kao osnivač građevinskih poduzeća, špekulant nekretninama, hotelijer, no prije svega kao menadžer nogometaša.

“Od 24. srpnja 2002. Marko V. ima licenciju Svjetske nogometne organizacije FIFA-e za posredovanje igračima. U Austriji je do kraja devedesetih godina vodio četiri neugledne tvrtke, od kojih ni jedna više ne postoji. One su ili likvidirane ili u stečajnom postupku. Na jednoj od nekadašnjih adresa tih tvrtki u četvrtom bečkom okrugu nalazio se, slučajno ili ne, također kafić obitelji Šapina. Lokal je u međuvremenu zatvoren. Jedan od rođaka Marka V. igra u amaterskom klubu SD Croatia Berlin, jednom od dvojbenih nogometnih klubova, u kojima su se također i braća S. angažirala kao igrači i sponzori. Prema informacijama kojima raspolaže Profil, Marko V. je posredovao pri prelasku nekoliko igrača iz Bosne i Hrvatske u njemačke i austrijske klubove. Taj poslovni čovjek svoje je štićenike uspio smjestiti i u Japanu. Čak i u slučaju da V. nema veze sa sumnjivim radnjama braće S., moguće je da se sustav prijevara odvijao preko takvih veza: agente igrača i igrače plasirati u prave klubove, igrače koji su se pokazali prijemljivim za takve pothvate, uz to, ambiciozne suce poput Roberta Hoyzera, koje je privukla brza zarada, te pomagače pomagača u kladionicama”, piše Profil.

Vukadin je Nacionalu demantirao veze s trojicom uhićene braće Šapina. Tvrdi da ih ne poznaje te da je Profil neka imena pogrešno povezao jer su njih trojica podrijetlom iz Tomislavgrada. Vukadin otkriva da je kum s Ivicom Šapinom iz Bugojna, ali da on također nema veze s trojicom uhićenih prezimenjaka. Vukadin ne demantira da je imao nekoliko tvrtki u Austriji, nije precizno htio otkriti zašto one više ne posluju, ali posve demantira da je ponajprije nogometni menadžer.

Činjenica je da je neke svoje igrače, ali i trenere podrijetlom iz Hrvatske i BiH, transferirao u Austriju i Japan. Međutim, Vukadin tvrdi da se oni ondje nisu snašli te da od tih poslova nije profitirao, pa sada razmišlja i o prekidu tog posla. Za Vukadina je neugodno i to da je Državno odvjetništvo u austrijskom Leobenu u svibnju 2004. pokrenulo istragu nakon što je igrač treće lige SV Kapfenberga, Hrvat Dragan Bodul, prije utakmice protiv LASKA iz Linza navodno primio prijetnje kladioničarske mafije.

Profil o tom slučaju piše ovako: ”’Šefe’, rekao je Bodul predsjedniku kluba Erwinu Fuchsu prije zvuka zviždaljke, ‘moramo izgubiti protiv LASKA. Ako pobijedimo, nešto će se dogoditi mojoj djeci.’ Svi Boduli su do dan danas živi i zdravi. Kapfenberg je izgubio 2:0.”
Vukadin je Nacionalu otkrio da poznaje Dragana Bodula jer je on kao mladić počeo igrati nogomet u klubu hrvatske dijaspore Domagoj iz Beča, kojem je na čelu tijekom većeg dijela 90-ih bio upravo Vukadin. On tvrdi da je čuo za taj skandal, ali niječe ikakvu povezanost s tim slučajem.

Profil, pak, tvrdi da su, prema svemu sudeći, upravo na igre Kapfenberga uplaćeni iznimno visoki iznosi u azijskom području. “Moguće je da je riječ o slučajnosti, da je nogometni agent Marko V. i bliski prijatelj navodnih kladioničarkih prevaranata Milana, Ante i Filipa S. često u Japanu. Činjenica je da su iz te regije često uvijek iznova uplaćivane upadljive oklade u njemačkim i austrijskim kladionicama”, piše Profil.

Marko Vukadin je ljetos u japanski nogometni klub Cerezo transferirao Krunu Lovreka, nekadašnjeg nogometaša NK Zagreb, i Marija Garbu, bivšeg igrača NK TŠK Topolovac, kluba koji je jednu sezonu igrao u prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi. U isti klub transferirao je i trenera Alberta Pobora. Cerezo je uglavnom igrao loše i bio pri dnu ljestvice japanske prve lige. Pobor je na trenerskoj funkciji naslijedio bosanskog trenera Fuada Muzurovića, koji je klub vodio samo tri utakmice. Prije toga klub je trenirao Pero Nadoveza, ali je odstupio zbog zdravstvenih problema. Nakon svega, moguće je da će austrijski i njemački istražitelji provjeriti je li na azijskom području bilo klađenja na loše rezultate Cereza.

Austrijski nogometni savez odmah je oformio posebnu komisiju radi ispitivanja je li i u Austriji bilo namještanja nogometnih rezultata. U svom iskazu od 28. siječnja 2005. Robert Hoyzer je u kaznenom postupku br. 68Js 51/05 opsežno govorio o Austriji. “Znam da je Filip (jedan od braće Šapina, op.a.) kontaktna osoba za područje Austrije. To znači da kontaktira s austrijskim nogometnim klubovima i igračima. S tim u vezi mi je poznato da je pregovarao s igračima austrijskog kluba iz Bregenza. Imena tih igrača nisu mi poznata. No među njima je jedan vratar”, rekao je Hoyzer.

Profil tvrdi da je istraga austrijske policije već otkrila neke znakovite gubitke austrijskih kladionica. Među njima je i jedan slučaj, koji također ne pridonosi imidžu Hrvatske. Jedna velika austrijska kladionica do kraja prošle godine zapošljavala je jednog Hrvata na uplatama. Identitet Hrvata, veličina gubitka, kao ni ime kladionice, vjerojatno u interesu istrage, nisu otkriveni. Vlasnik kladionice za Profil je izjavio: “Sada znamo da je uzimao uplate na igre za koje je danas jasno da su bile namještene. On više ne radi za nas.” Još se ne zna je li ta osoba bila povezana s braćom Šapina.

Međutim, Hoyzerova izjava na prvom saslušanju bila je znakovita. “Braća Šapina stalno su išli u Austriju automobilom da uplate oklade”, izjavio je Hoyzer istražiteljima. Austrijske novine prošli su tjedan objavile više vijesti u kojima su tvrdile da su najmanje tri kladionice u zapadnoj Austriji i Beču izgubile petero do šesteroznamenkaste iznose na susretima koji su sada u središtu njemačke policijske istrage.

Nakon njegova iskaza, u središtu policijskog interesa je Almir Tolja, vratar austrijskog prvoligaša Casino Schwarz-Weiß Bregenz, trenutačno posljednjeg na ljestvici. “Ne poznajem nikog tko se tako zove”, rekao je Tolja prošlog tjedna Profilu, kad su ga pitali poznaje li Filipa Šapinu, i potpisao odgovarajuću izjavu pod prisegom. Tolja je za Bregenz od sezone 2002./2003. ukupno branio 7400 minuta. U svojoj dosadašnjoj igri bosanski 1,87 cm visoki i 86 kg težak vratar često griješio. U dosadašnjem 21 od ukupno 36 kola njegov je klub primio 52 gola, samo deset manje od ukupnog broja golova u cijeloj protekloj sezoni. “Osobito su loši bili srpanj i kolovoz 2004. U prvih šest utakmica Bregenz je pretrpio tri poraza kod kuće (jedan od njih bio je 0:9 protiv Austrie Wien) i također izgubio tri gostovanja. Odnos golova: 5 zabijenih, 25 primljenih”, piše Profil.

Austrijska policija sumnja da su braća Šapina mogla namještati igre Bregenza i zaraditi na porazima kluba. Potkraj prošlog tjedna predsjednik SW Bregenza Hans Grill stao je u obranu svog vratara, ali nije uspio smisleno objasniti kako je berlinski sudac Hoyzer pri saslušanju došao baš do posljednjeg kluba na ljestvici ? Bregenza.

Teško se može predvidjeti koje će sumnje istražitelji moći doista i dokazati. Profil tvrdi da se sa sigurnošću može reći da nije svaka utakmica za koju su uplaćeni visoki iznosi bila namještena te da nije svaki favorit, koji je izgubio od autsajdera, imao igrače koji su namještali utakmice u svojim redovima. Zato će se Vukadin uskoro sam javiti austrijskim istražiteljima i dobrovoljno odgovoriti na sva njihova pitanja.

Braća Šapina, glavna trojica hrvatskih sumnjivaca, zasad šute. Istražiteljima odbijaju objasniti kako su došli do 2,44 milijuna eura, koliko je policija blokirala na njihovim računima. U međuvremenu su se pojavile i glasine da su svoj kafić King u Berlinu zapravo vodili kao neku vrstu specifične privatne banke. Ondje bi zapravo preuzimali nelegalno stečen novac iz bivše Jugoslavije i ulagali ga na birane utakmice da bi isplatili programirane dobitke na klađenje, oslobođene poreza i uz odbitak troškova.

Konačni razmjeri afere zasad se teško mogu sagledati, baš kao i koliko će ona narušiti kredibilitet njemačkog i austrijskog nogometa. Nažalost, bez obzira na sudski epilog afere, kladioničarska mafija već je znatno oslabila kredibilitet Hrvata u nogometnom svijetu.

Marko Vukadin Nacionalu je dao intervju u nedjelju, 13. veljače, poslijepodne, netom pošto se na internet stranici austrijskog Profila pojavio tekst u kojem se tvrdi da će se uskoro naći na udaru njemačkih i austrijskih istražitelja zbog sumnji da je sudjelovao u kladioničarskoj aferi, te da je povezan s njenim navodnim protagonistima, braćom Šapina iz Berlina. Vukadin je Nacionalu ispričao što misli o tim optužbama, što je radio u Austriji, kako je postao nogometni menadžer, te koje je transfere realizirao.