Objavljeno u Nacionalu br. 484, 2005-02-22

Autor: Nina Ožegović

INTERVIEW

Tomislav Mužek - mladi tenor koji je osvojio Scalu

Slavuj iz Ludbrega, 28 godišnji tenor koji je trijumfirao na Wagnerovim igrama u Bayreuthu i milanskoj Scali, nastupiopod dirigentskim palicama Zubina Mehte i Riccarda Mutija, govori o tome kako je posve slučajno otkrio svoj pjevači pozit, o bečkom konzervatoriju, dugogodišnjem angažmanu u Bremenu, umjetničkim krizama i nedoumicama, angažmanu u splitskom HNK te o nastupima s Placidom Domingom i najvećim svjetskim sopranisticama Danielom Dessi i Barbarom Fritoli

"Slavuj iz Ludbrega" diplomirao je na bečkoj akademiji, dvije godine pjevao u Gradskom kazalištu u Bremenu, uglavnom manje uloge, a potom je gostovao na najvažnijim pozornicama Europe ? u Berlinu, Munchenu, Firenci, Genovi i Beču."Slavuj iz Ludbrega" diplomirao je na bečkoj akademiji, dvije godine pjevao u Gradskom kazalištu u Bremenu, uglavnom manje uloge, a potom je gostovao na najvažnijim pozornicama Europe ? u Berlinu, Munchenu, Firenci, Genovi i Beču.“Za njegovanje glasa i dobru pjevačku kondiciju najvažnije je spavanje. Zato poslije svake predstave spavam jako dugo, gotovo do ručka, jer se osjećam strašno iscrpljeno. Po predstavi izgubim po nekoliko kilograma, moram se presvući tri puta, jer mi je kostim toliko mokar da se može žmikati”, kaže mladi hrvatski tenor Tomislav Mužek (28), nova zvijezda europskih pozornica, koji je u kratkoj karijeri postigao svjetski uspjeh.

“Slavuj iz Ludbrega” diplomirao je na bečkoj akademiji, dvije godine pjevao u Gradskom kazalištu u Bremenu, uglavnom manje uloge, a potom je gostovao na najvažnijim pozornicama Europe ? u Berlinu, Munchenu, Firenci, Genovi i Beču. Prije nešto više od godinu dana briljirao je na otvorenju sezone u milanskoj Scali u ulozi Elizara u Rossinijevoj operi “Mojsije i faraon” pod ravnanjem Riccarda Mutija, što dosad nije postigao ni jedan hrvatski pjevač. Fantastičan pljesak dobio je i od birane publike na Wagnerovim igrama u Bayreuthu gdje je otpjevao Kormilara u “Ukletom Holandezu”.

S Mužekom smo razgovarali u Splitu između dva nastupa u Donizettijevoj operi “Lucia di Lammermoor” u kojoj je pjevao Edgarda di Ravenswooda, a neposredno nakon povratka iz Genove gdje je u Teatro Carlo Felice pjevao Ferranda u Mozartovoj operi “Cos? fan tutte” u režiji Michaela Hampea, njemačkog redatelja i intendanta u Zurichu.

NACIONAL: Što vas fascinira u talijanskim operama, posebno u Mozartovoj “Cos? fan tutte”? – Ferrando je uloga koju najčešće pjevam, a pjevajući talijanski repertoar, koji mi više leži, stječem stabilnost i tehniku. Nastupi u Italiji iznimno su važni, jer je Italija kolijevka opere i tamošnja publika živi za operu. Odlični kritičari mogu procijeniti kvalitetu pjevača, dirigenta i orkestra. To se najbolje vidi na nedjeljnim matinejama u 15.30: publika stiže autobusima iz raznih dijelova Italije. Priče o kupnji pljeska su daleka prošlost, taj se običaj zadržao još samo u Parmi gdje ima puno nacionalista. Dirigentu se nudi pljesak po minutaži, vikanje “bravo!” i slično, a on odlučuje što će dobiti prema svoti koju plati. Ne znam cijene, jer u Parmi još nisam nastupao. Kažu da je strancima u Parmi jako teško nastupati, osobito u Verdijevim operama, da pjevač mora biti natprosječno dobar i imati golemo samopouzdanje da predstava protekne bez incidenta.

NACIONAL: Kakve ste novosti zamijetili u današnjim operama? – Ples i kretanje. Ružno je vidjeti pjevača kako u operi samo stoji na sceni, kao stup, i ispušta predivne tonove. Pjevač treba biti pokretljiv, ali ne smije ekscesivno plesati i bacati se po pozornicii jer onda ne može pjevati. Neki mlađi nadobudni redatelji to ne razumiju, osobito u Njemačkoj, pa vas tjeraju na svakakve ludosti, primjerice, da se spuštate po lijani. Volim ispuniti redateljevu želju, ali ako osjetim da zbog takvih pokreta pati muzički dio u operi, neću to raditi. U Europi se u operu ulaže velik novac i sve se češće rade raskošni operni spektakli, čak na aerodromima ili stadionima. Neke opere nalikuju na cirkuske predstave. Logika je ova: stara će publika nestati, a ako nas ne bude slušala rock i rap generacija, ostat ćemo bez posla. Zato se opera kao artificijelna forma želi približiti techno generaciji senzacionalnim spektaklima.

NACIONAL: Kako doživljavate glazbu? – Glazba je za mene potreba, kao disanje, hrana, svoj život ne mogu zamisliti bez muzike. Često se ujutro probudim s nekom melodijom u mislima koja me drži cijeli dan. Ponekad me ovaj posao deprimira, jer nije jednostavno stalno pakirati kovčege i živjeti po hotelima i aerodromima. Ali kad navečer stanem na pozornicu, zaboravim sve strahote, kao da glazba zacijeli sve sjenovite strane tog poziva i iskupi sve moje traume. Osim opere, jako volim i jazz. Čak sam na početku akademije u Beču bio na velikom raskršću, jer u svom opernom pjevanju nisam primjećivao izrazit napredak. Nisam shvaćao da sve treba sazrijeti. No dilemu hoću li se baviti operom ili jazzom odbacio sam izračunavši da kao bijelac, kojem engleski jezik nije materinji, nemam velike šanse u svjetskom jazzu.

NACIONAL: Koliko dugo pripremate ulogu? – Ovisi o dužini uloge. Neke pripremim za mjesec, dva, jer su pisane tako da ih odmah mogu memorirati, a za neke mi je potrebno više od godinu dana. Rudolfa u Puccinijevoj operi “La Boheme” pripremao sam šest godina: počeo sam ga studirati na akademiji u Beču s 18 godina, a prvi sam ga put pjevao s 25 godina u berlinskoj Staatsoperi. Ta uloga zahtijeva puno pjevačkog i scenskog iskustva i emotivnu zrelost.

NACIONAL: Što je odredilo vaš operni početak? – Operni pjevač postao sam slučajno. Išao sam u kemijsko-rudarsku školu u Varaždinu, u kojoj su pretežno bile djevojke, i stalno sam im pjevao popularne melodije, od starih evergreena do hitova s radija. Jednog dana u 3. razredu trebali smo imati kontrolni iz muzičkog, no budući da se nitko nije pripremio, netko je predložio da pjevam cijelom razredu. Nakon toga profesorica me odvela u muzičku školu k sopranistici Dariji Hreljanović, koja me počela pripremati za akademiju u Beču. Tada sam prvi put postao svjestan da imam talenta za pjevanje, ali o operi još nisam razmišljao. Od tada sam počeo intenzivno pratiti opernu scenu i u glavi mi se dogodio klik ? shvatio sam da želim postati operni pjevač.

NACIONAL: Koji su učitelji na vas najviše utjecali? – Temelj mi je dala bečka akademija, ali kad sam stao na scenu, to se znanje rastopilo. Sasvim je različit doživljaj pjevati u sobi s klavirom, nego u kazalištu pred dvije tisuće ljudi. Učenje pjevanja je proces koji neće nikad završiti. Uvijek se nađe detalj koji se u idućoj predstavi treba poboljšati. Puno me naučio Robert Holl, jedan od najvećih svjetskih basova, kod kojeg sam se usavršavao nakon akademije, ali je najveći trag ostavila njemačka glazbena pedagoginja, logopedica i bivša pjevačica Marianne Spiecker-Henke, koja me izvukla iz glasovne krize. Za vrijeme svog prvog dvogodišnjeg angažmana u Bremenu pjevao sam u stotinjak predstava, što je apsolutno previše. Ona me naučila tehnici i pokazala mi što pjevanje znači u anatomskom smislu, što mi je itekako dobro došlo, osobito kad sam umoran ili prehlađen. Naučio sam da je za glas najvažniji umjeren život.

NACIONAL: Kako je vaša obitelj prihvatila opernog pjevača? – Nisam odrastao u obitelji koja je slušala klasičnu glazbu. Moj otac Rudolf je zidar, a majka Štefanija kućanica. Do šeste godine živjeli smo u Njemačkoj, u Siegenu, tako da sam prvo progovorio njemački jezik. Ali oboje su jako muzikalni. U našoj se kući stalno pjevalo. Kad smo posjećivali rodbinu ili prijatelje, također smo pjevali. Tako sam već kao dijete naučio pjevati pred 20-ak ljudi. Oslobodio sam se stida i treme pa poslije nisam osjećao strah od publike. S vremenom moji su roditelji otkrili svoj operni ukus, čak prate i razvoj drugih opernih pjevača. Toliko su napredovali da mogu usporediti izvedbe i kritički vrednovati pojedine nastupe.

NACIONAL: Kakav je dojam na vas ostavio Zubin Mehta, direktor Bavarske opere u Munchenu, kod kojeg ste prošli audiciju za Don Ottavija u Mozartovu “Don Giovanniju”? – Mehta prema mladim pjevačima ima izrazito mecenski odnos i zna angažirati mladog i talentiranog pjevača samo zato da mu pomogne u karijeri. Kad je potkraj 60-ih dirigirao u Dubrovniku, Ljiljana Molnar Talajić vukla ga je za rukav sve dok nije pristao da je posluša, a kad ju je čuo, već sutradan ju je angažirao. Nakon što sam kod njega prošao audiciju, angažirao me u Munchenu, ali me odmah predložio za Mozartovu operu “Cosi fan tutte” u Firenci. Budući da u Njemačkoj imam agenticu, a u Italiji agenta, koji je nadležan i za ostatak svijeta, među njima je nastao sukob oko provizije i nadležnosti. Opera je postala velik biznis. Nakon toga je moja agentica sugerirala Mehti da bih mogao pjevati i Rudolfa u Puccinijevoj operi “La Boh?me”. Mehta je rekao: “To je nemoguće! Ne postoji tenor koji može pjevati te dvije uloge!” No organizirao je za mene i drugu audiciju. Kad sam otpjevao “La Boh?me”, nije mogao vjerovati. Dobio sam i tu ulogu.

NACIONAL: Koji su vas veliki pjevači, koji su vam bili partneri na sceni, najviše oduševili? – Iako sam pjevao s Leom Nuccijem, Placidom Domingom, Marijom Zampieri i Editom Gruborovom, najveći dojam su na mene ostavile dvije talijanske sopranistice, najbolje na svijetu ? Daniela Dess? i Barbara Fritoli. S Danielom Dess?, profinjenom primadonom, imao sam 1999. u Bologni svoj prvi koncert s orkestrom. Suradnja je bila odlična, a pamtim je najviše po tome što je cijenila mlađe kolege. S Barbarom sam i danas prijatelj, ona ima božanstven glas i nije nimalo umišljena. S Placidom Domingom pjevao sam u “Fedori” Umberta Giordana u Beču: on je bio glavna zvijezda, a ja sam pjevao manju ulogu. Domingo uvijek ima lijepu riječ ili dobar savjet za mleđe kolege.

NACIONAL: Jeste li imali tremu na audiciju kod Mutija u Scali? – Ne, treme sam se oslobodio pjevajući curama u razredu. Dok sam pjevao, Mutti je cijelo vrijeme sjedio u gledalištu i uopće me nije gledao. Razgovarao je s asistentom i pravio neobične grimase, koje su pokazivale da nije baš oduševljen onim što čuje. Na trenutak sam pomislio da mi je karijera gotova i da bi mi bilo bolje da se počnem baviti nekim drugim poslom. A tada su mi za tjedan dana javili iz Scale da sam položio audiciju i da me očekuju. Imali smo puno proba, najviše od svih produkcija koje sam pripremao u životu, bili smo muzički izvrsno pripremljeni, a režija nije bila komplicirana. Muti se i danas drži lijepog starog običaja: prije premijere svakom solistu poželi dobru predstavu. Mlađi dirigenti, na žalost, to više ne rade. Tako je bilo i 7. prosinca, na dan otvaranja Scale, iznimno važnog datuma za Milano. To je dan sv. Ambrozija, zaštitnika Milana, i u gradu traje dvodnevna fešta. Muti je došao u garderobu i rekao nam: “Mi smo svoj posao obavili i ja sam više nego zadovoljan. A ova premijera ionako vam ništa ne znači. U publici su samo političari, bogataši i njihove kurve. Najvažnija je druga predstava.” I na premijeri je bilo savršeno, nije bilo treme ni nervoze.

NACIONAL: Koliko su istinite tvrdnje o Mutiju kao strogoj i zatvorenoj osobi? – Mislim da je na početku karijere namjerno o sebi odaslao takve priče u svijet. U opernom svijetu morate biti posebni jer vas tada ljudi više poštuju. A njegova strogoća nestaje ako dobro radite svoj posao. Iako, od njega strepe i stariji, iskusniji pjevači, koji su s njim već puno puta surađivali. To sam primijetio već na prvoj probi u Scali: svi su bili preplašeni, a kad je Muti ušao, svi stariji su ustali, kao u razredu, dok smo mi mlađi ostali sjediti. On im je rekao gledajući ih ispod oka: “Pa nisam vam ja general da morate ustati!” No bilo je očito da mu to jako godi. O Mutijevu privatnom životu jako se malo zna: uvijek je strogo dijelio privatno od profesionalnog, svjestan da jedan trač može uništiti karijeru ili okrnjiti reputaciju. Vrlo je duhovit, ima istančan smisao za humor i suradnja s njima uvijek je zabavna i kreativna.

NACIONAL: Je li nastup na Wagnerovim igrama u Bayreuthu bio prekretnica u vašoj karijeri? – Jest, jer je taj festival, koji se održava od 1876., uz onaj u Salzburgu medijski najeksponiraniji ? svaka se premijera prenosi uživo preko radija u cijelom svijetu. Nakon toga su me operne kuće počele angažirati bez audicija, izravno, preko agenta. Iznimno je važan i nastup na otvorenju Scale 7. prosinca. I ta se opera uživo prenosi u cijelom svijetu i ima golem odjek. Sluša vas cijeli svijet jer je repertoar komunikativniji, izvode se Rossini, Verdi, Salieri.

NACIONAL: Zašto je taj festival toliko značajan? – To je sveto mjesto opere. U Bayreuthu sam prvi put pjevao 1999. u zboru, kao student. Ta je gaža trajala dva mjeseca i zaradio sam 12.000 maraka, čime sam mogao pokriti troškove studija cijele godine. Dotad nisam bio sklon Wagneru, kojeg se uvijek mistificiralo i povezivalo s nacionalsocijalizmom. Za Wagnera treba sazrijeti kao pjevač i osoba, jer je vrlo specifičan. Uvijek su mi bili draži Verdi, Puccini i Mozart. No u Bayreuthu vas fascinira ta uzvišena atmosfera. Predstave počinju u 16 sati i s pauzama traju do ponoći, a održavaju se u kazalištu koje je projektirao sam Wagner. Kazalište je vrlo funkcionalno, ima najbolju akustiku na svijetu. Wagner je tu dirigirao, a kad se sjetite da su tu palicu držali i drugi najveći dirigenti, morate osjetiti strahopoštovanje. U hodniku su postavljene fotografije svih dirigenata koji su tu nastupali, npr. Lovro Matačić i Berislav Klobučar. Direktor festivala već više od 40 godina je Wolfgang Wagner, njegov unuk, koji mu je nevjerojatno sličan. Honorari se ne dijele prema dosadašnjoj slavi, Placido Domingo koji je pjevao Sigmunda neće dobiti ogroman honorar samo zato što je svjetski poznat tenor, nego kao i bilo koji drugi pjevač. Najveće honorare dobivaju najdulje uloge, a najkraće ? najmanje. Pjevači ne dolaze u Bayreuth da bi se obogatili nego iz poštovanja prema Wagneru. Publika je posebna priča: znaju više o Wagneru od svih povjesničara, muzikologa i kritičara zajedno. Kad su zadovoljni, ovacije su nalik onima na nogometnim stadionima. Putuju svijetom i slušaju njegove koncerte i opere, a čekaju na ulaznicu za predstavu u Bayreuth deset godina. Za vrijeme pauza izlaze na travnjak, sjedaju na prostirke i razgovaraju o operi. Nakon tog prvog nastupa pjevao sam u Bayreuthu Kormilara u “Ukletom Holandezu” 2003. i reprizu 2004.

NACIONAL: Kako izgleda naličje slave? – Kao u filmu “Izgubljeni u prijevodu”. Sjedite sami u hotelu, ili u nekom iznajmljenom stanu, javlja se osamljenost, ponekad i nostalgija, a najviše strada privatni život. Danas je teško naći srodnu dušu, koja će razumjeti ovakav način života i biti spremna žrtvovati dio svoga života. Kad traju probe, sve je lakše ? ujutro u deset odlazi se na probe, za vrijeme pauze s kolegama na ručak, a poslije predstave mrtav umoran bacam se u krevet. No problem nastaje kad u 14 dana imam samo tri, četiri predstave. Možete otići u muzej, ali nakon tri izložbe to nije više zabavno. Zato svaki slobodan trenutak koristim da posjetim obitelj i prijatelje u Ludbregu. Ponekad, u krizi, pitam se čemu toliko odricanje, no trenutak poslije uvidim da bez glazbe ne bih mogao živjeti.

NACIONAL: Da li dobro zarađujete? – Ne mogu se požaliti na svoje inozemne honorare, koji rastu s duljinom staža. Da moram živjeti sa splitskom plaćom, koja je nalik činovničkoj, živio bih vrlo skromno. Zapravo, ne živim rastrošno, već deset godinama vozim passata.

NACIONAL: Je li Operni bal u Zagrebu bio opravdan? – Ne znam ima li smisla prenošenje stare bečke tradicije u Zagreb. Ja sigurno nisam osoba koja će svojevoljno otići na takav bal. Možda je to zabavno bogatašima, koji se tamo mogu pokazati u ekskluzivnoj odjeći. Što se tiče pomoći mladim pjevačima, mislim da bi njima najviše pomogao dobar pedagog, koji će podržati i razviti taj talent.

NACIONAL: Je li hrvatska opera u krizi jer nema dovoljno dobrih pjevača? – Uvijek ima talenata i odličnih glasova, ali nemamo dovoljno dobru školu. U Italiji postoje fantastični pjevači, koji nikada nisu nogom kročili u neku od muzičkih akademija nego su učili pjevanje na privatnim satovima kod vrhunskih majstora. U Hrvatskoj nema dovoljno kvalitetnih učitelja pjevanja, koji bi mogli izbaciti seriju dobrih, novih pjevača. Ako se to i dogodi, ti pjevači odlaze u inozemstvo, jer ako ostanu u Hrvatskoj na plaći u nekom od kazališta, žive na rubu egzistencije.

NACIONALl: Imate li životni moto? – Biti umjeren u svemu, osobito što se tiče slave, koja može biti dvosjekli mač. U rujnu su me zvali iz Scale da u ožujku nastupim u svjetskoj praizvedbi moderne opere “Il dissoluto assalto” Azija Corghija, u kojoj bi dirigirao Riccardo Muti. Načelno sam pristao, no ugovor nismo potpisali jer je izvedba još bila neizvjesna. Konačnu odluku trebali su mi javiti do prosinca. Kako se do tog roka iz Scale nitko nije javio, prihvatio sam poziv splitskog kazališta da otpjevam dvije predstave “Lucije di Lammermoor”. A tada su me pozvali iz Scale da hitno dođem, jer su počele probe. Odgovorio sam im da ne mogu jer imam angažman u Splitu. Oni su rekli: “Ma kakav Split, pa valjda Scala ima prednost!” Nazvali su intendanta Milana Štrljića i zatražili da me pusti, ali on im je odgovorio da to ne dolazi u obzir. U Scali su se čudili kakvo je to kazalište koje me ne pušta u Scalu, a ja sam im odgovorio: “To je kazalište u kojem se poštuje ugovor.” Mogao sam odgoditi nastup u Splitu, ali nisam htio, jer bih tada izgubio svoj zasluženi godišnji odmor u veljači. A ja poštujem svoje slobodno vrijeme. Nije mi žao što sam odbio tu izvrsnu ponudu, iako sam financijski puno izgubio. Znači, nema tog novca koji bi mogao kupiti moje slobodno vrijeme.

NACIONAL: Jeste li definitivno odlučili da Split postane vaš dom? – U inozemstvu upoznate divne ljude, ali uvijek se osjećate kao stranac. Zato Hrvatsku osjećam kao svoj dom, osobito Ludbreg, gdje sam počeo graditi kuću. Možda ću se tako osjećati i u Splitu kada se konačno izgradi stan od 60 četvornih metara na Žnjanu, koji mi je grad dodijelio. Čovjek se teško može osjećati “kao kod kuće” ako spava u hotelu.

NACIONAL: Može li se prognozirati kad ćete nastupati u Metropolitanu u New Yorku? – Amerika me još ne zanima, jer se u Metropolitanu prezentira europski uspjeh. Zato mi je sad najvažnije da pjevam u kazalištu u Firenci, nakon milanske Scale najvažnijem opernom kazalištu u Europi, zatim u Genovi i Napulju, jer je Italija kao kolijevka opere najvažnija za mladog opernog pjevača. U idućih desetak godina volio bih otpjevati cijeli talijanski lirski repertoar ? Donizettija, Bellinija, Verdija. U ožujku i travnju ponovno nastupam u Scali u ulozi Goffreda, vođe križarskog pohoda u poznatoj Händelovoj operi “Rinaldo”. Postoje planovi za nastup u Covent Gardenu, gdje sam prošao audiciju još 2003., a u travnju iduće godine imat ću premijeru “Ljubavnog napitka” u pariškoj operi Bastille u kojoj sam audiciju položio pred novim intendantom Gérardom Mortierom. Jako me privlači francuski repertoar, koji se malo izvodi u Hrvatskoj. Francuska je poznata po uvozu stranih pjevača jer zbog grlenog francuskog jezika, nepodobnog za pjevanje, nikad nisu odgojili velikog pjevača. Do kraja 2006. nastupit ću još u “Rigolettu” i “La Boh?meu”, tako da će cijela godina biti u francuskom stilu.

NACIONAL: Kada ćemo vas čuti u Zagrebu? – Ne znam.

BIOGRAFIJA:
Tomislav Mužek
Rođen 1976. u Siegenu u Njemačkoj – 1994. počeo studij pjevanja na Hochschule für Musik und darstellende Kunst u Beču u klasi Helene Karusso – 1999. diplomirao s najvišim ocjenama, pobijedio na međunarodnom pjevačkom natjecanju “Ferruccio Tagliavini”, usavršavao pjevanje kod Roberta Holla; debitirao u Bečkoj državnoj operi – od 1995. nastupa u najpoznatijim opernim kućama Europe ? u Njemačkoj, Italiji, Austriji, Švedskoj, Islandu i Hrvatskoj – 2000. – 2002. član Gradskog teatra u Bremenu gdje je pjevao lirske tenore u Mozartovim, Verdijevim i Puccinijevim operama – 2002. potpisao dvogodišnji ugovor sa splitskim HNK – 2003. nastupio u ulozi Kormilara u “Ukletom Holandezu” u Bayreuthu te u milanskoj Scali

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika