"Moj osnovni poriv bio je ljubav prema umjetnosti, a poslije se moje kolekcionarstvo pretvorilo u antiglobalizacijski pokret", kaže Marinko Sudac“Moj osnovni poriv bio je ljubav prema umjetnosti, a poslije se moje kolekcionarstvo pretvorilo u antiglobalizacijski pokret”, kaže Marinko Sudac (36), jedan od najvažnijih hrvatskih kolekcionara, koji je Varaždinu donirao zbirku od 300 radova 80 umjetnika iz svoje impozantne kolekcije avangardne umjetnosti. Ti će radovi biti prikazani na velikoj izložbi “Rubne posebnosti. Avangardna umjetnost u regiji 1915. do 1989. godine”, koja se otvara 19. ožujka u Gradskom muzeju Varaždin. Dio radova bit će izložen u Vili Oršić, lijepoj ali ruiniranoj zgradi od 800 četvornih metara, u kojoj je danas dopisništvo HRT-a. Predviđeno je da se ta palača obnovi i da se u njoj smjesti budući Muzej avangardne umjetnosti regije, jedini na ovim prostorima, u kojoj bi bila pohranjena i Sudčeva donacija. Planira se i gostovanje izložbe u Splitu, Rijeci, Zadru, Dubrovniku, Osijeku i Rigi.

“Velike svjetske korporacije već su pokupovale hotele, banke i mnoga poduzeća u Hrvatskoj, a pouzdano tvrdim da će uskoro doći muzealci i galeristi iz svijeta, koji će početi kupovati djela regionalne avangarde, koja nedostaju u svjetskim kolekcijama”, nastavio je Sudac. “Da buduće generacije ne moraju putovati tisuću kilometara do Pariza ili Berlina kako bi vidjeli radove Aleksandra Srnca ili najveće predstavnike jeftine, ‘papirnate’ umjetnost iz 70-ih, odlučio sam prikupiti najvažnije radove i osnovati muzej avangardne umjetnosti cijele regije. Ta kolekcija mentalne umjetnosti ili antiumjetnosti za sada nema veliku tržišnu vrijednost, ali je kulturološki neprocjenjivo važna. Ona je karika koja nedostaje muzejima.”

Marinko Sudac tu je izložbu htio prirediti u rodnom Zadru, ali nitko u gradu nije pokazao nikakvo zanimanje za njegovu ideju. O Zagrebu uopće nije razmišljao jer se zalaže za decentralizaciju kulture. Zatim je pregovarao s Karlovcem i Splitom, no “tamo nisu ništa napravili”, a onda ga je Branko Spevec, bivši galerist a sadašnji direktor Muzeja grada Varaždina, spojio s gradonačelnikom i predsjednikom HSLS-a Ivanom Čehokom. S njim se u petnaest minuta o svemu dogovorio.

“U postavima varaždinskih muzeja nemamo umjetnost hrvatske moderne, osim kolekcija Miljenka Stančića i Ive Režeka, pa smo odlučili utemeljiti novi muzej”, objasnio je Čehok. “Kad nam je Marinko Sudac predložio izložbu i osnivanje muzeja moderne i avangardne umjetnosti, prihvatili smo njegov prijedlog jer se odlično poklopio s našim željama. Takva izložba, a poslije i muzej, bit će veliko osvježenje u kulturnoj i turističkoj ponudi Varaždina. Uvjeren sam da će važnost novog muzeja biti velika, jer će jedini u Hrvatskoj u svom postavu prikazivati avangardu, konceptualu, retroavangardu i druge pravce koji su proistekli iz avangarde. Zbog toga ćemo pokušati u obnovu Vile Oršić uključiti i državu.”

Ivan Mesek, privremeni ravnatelj budućeg Galerijskog centra Varaždin i predsjednik tamošnjeg HDLU-a, oduševljen je idejom da se u njihov grad smjesti kolekcija avangardne i suvremene umjetnosti Marinka Sudca. “Varaždin ima veliku i dugu baroknu kulturnu, ali o umjetnosti iz 70-ih ne zna apsolutno ništa”, kaže. “Publika je prvi performans vidjela prije četiri, a prvu instalaciju prije tri godine. Varaždin ne može konkurirati Zagrebu, nego mora pronaći vlastitu nišu. Ta niša može biti ova kolekcija, koja će ponuditi autentičnu umjetnost ove regije i tako postati svima pristupačna. Siguran sam da su strancima puno zanimljivija djela EXAT-a ‘51. i Gorgone nego radovi svjetskih umjetnika koje mogu vidjeti u svim europskim metropolama.”

“Kolekcionarstvo je bolest i kad vas obuzme, nitko vas od nje ne može izliječiti”, kaže Marinko Sudac, koji je kolekcionar više od 15 godina. “U početku sam namjeravao sakupljati samo hrvatsku avangardu, no onda sam zaključio da je to premalo područje i proširio zanimanje na Sloveniju i Vojvodinu, dijelove bivše Jugoslavije koji su, kao i Hrvatska, bili u sastavu Austrougarske Monarhije. Ti su krajevi povijesno i kulturološki isprepleteni, pa su radovi tih umjetnika bili ideološki slični, ali rukopisno različiti. To se posebno odnosi na angažiranu i politiziranu umjetnost 70-ih, ‘umjetnost papirića’, u kojoj su umjetnici pomoću krhkih i jeftinih materijala oštro kritizirali politički sistem i vlast u bivšoj Jugoslaviji, bez obzira na to živjeli u Sloveniji, Hrvatskoj ili Vojvodini.”

Sudac kaže da mu u zbirci još nedostaju radovi Ivana Picelja i Vladimira Kristla, koje zbog visokih cijena još nije uspio nabaviti. Također nema ni jedan originalni rad Ljubomira Micića, glumca i tvorca zenitizma, jer su iznimno rijetki, no ima kolekciju časopisa Zenit iz 20-tih kojim je avangardna umjetnost započela na ovim prostorima. Svoju zbirku želi popunjavati novim djelima, osobito iz Mađarske, Rumunjske i Bugarske, a volio bi se brinuti i o donaciji u budućoj galeriji u Vili Oršić.

Izložba će biti podijeljena na tri razdoblja: u prvom će biti izloženi radovi povijesnih avangardi ? Zenita, nadrealizma i Bauhausa u kojem je djelovala i Zagrepčanka Ivana Tomljenović Meller, poznata po fotografijama i plakatima. Drugo će obuhvatiti najveće umjetnike 50-ih i 60-ih, uglavnom pripadnike EXATA ‘51 i Gorgone, primjerice, Aleksandra Srnca, Božidara Rašice, Vjenceslava Richtera, Josipa Vanište, Julija Knifera, Ivana Kožarića i drugih. Izložbu će zaokružiti presjek najvažnijih djela konceptualnih umjetnika i performera iz regije, koji su bili aktivni u 70-ima. Na otvorenju izložbe govorit će, među ostalima, najveći regionalni likovni autoritet Ješa Denegri, autor jednog od tekstova u katalogu, a neki će umjetnici prevaliti tisuću i više kilometara da dođu u “mali Varaždin, koji ni na koji način nije bio povezan s avangardom, a sada će postati centar te umjetnosti.”

Primjerice, iz Milana će stići priznati umjetnik Ratomir Damnjanović Damnjan, rođen u Mostaru, koji je već u 60-ima sudjelovao na izložbi “Documenta” u Kasselu i na biennalima u Veneciji i Sao Paolu gdje je i nagrađen. Poznat je po konceptualnim umjetničkim akcijama, a bavi se i analizom jezika pojedinih medija, pri čemu se služi fotografijom, filmom i performansom. On će na otvaranju izvesti performans “Slikanje slike”. Iz Londona će stići Gera Urkom, beogradski konceptualni umjetnik koji je svojedobno bio član grupa Generacija 71 i Oktobar, a iz Budimpešte Balint Szombathy, Subotičanin i suosnivač poznate likovne grupe Bosch + Bosch. On će također izvesti performans znakovitog naziva “Prohujalo s vihorom”. Profesor na Akademiji dramske umjetnosti i snimatelj Goran Trbuljak, rodom iz Varaždina, izvest će performans “Neću pokazati ništa kao i obično”.

Uz njih, pojavit će se članovi grupe KOD ? pjesnici i konceptualni umjetnici Slavko Bogdanović i Slobodan Tišma. Bogdanović je doktor pravnih znanosti, koji je zbog teksta pjesme objavljene u Studentu 1971. bio osuđen na osam mjeseci zatvora. Zatim stiže beogradski konceptualni umjetnik Peđa Vranešević, također KOD-ovac i član rock grupe Laboratorija zvuka. Očekuje se i dolazak novosadske glumice i konceptualne umjetnice Katalin Ladik, koja od 1992. živi u Budimpešti, te Laszla Szalme, poznatog po akcijama i grafičkom dizajnu, te mnogih drugih umjetnika, kritičara i galerista.

Većinu radova kupio je izravno od umjetnika ili obitelji, znači, “na adresi na kojoj je djelo nastalo”, primjerice, fotografije Francija Zagoričnika, jednog od najvažnijih predstavnika slovenske literarne avangarde 60-ih, otkupio je od obitelji koja živi pokraj Kranja po zanemarivoj cijeni. Samo je malobrojna djela kupio od galerista ili trgovaca umjetninama, primjerice, rad Katalin Ladik. Na pitanje koji su mu radovi iz njegove zbirke najzanimljiviji, odgovorio je da su mu svi jednako dragi i vrijedni. “To je snažna, mentalna umjetnost, puna negativne energije, koja lupa izravno u glavu, znači, nema estetsku ljepotu i stoga se ne može rangirati”, objasnio je. “Stvarajući, umjetnici su imali maksimalno uključen mozak, a od gledatelja zahtijeva intelektualno promišljanje. No, ako živite u dodiru s njom, razbolite se.”

Ipak, izdvojio je pokojnog subotičkog umjetnika Slavka Matkovića, koji je po njegovu mišljenju najznačajniji konceptualac u Srbiji. Bio je osnivač grupe Bosch + Bosch, boem, revolucionar, romantični idealist, a iza sebe je ostavio kompleksan opus u kojem se najviše bavio pop kulturom ? rockom i stripom. O tome najbolje govore njegovi izloženi radovi “Rolling Stones stanuju u mojoj ulici?, “My Name is Beatle” te “Help” iz 1971. Nedavno je u Beogradu i Novom Sadu imao retrospektivne izložbe na kojima su bile izložene brojne slike iz Sudčeve kolekcije, što se može provjeriti u popisu umjetnina u njegovoj monografiji.

Matkovićeve radove otkupio je od njegova sina nakon punih sedam sati pregovora. U početku se dogovorio da otkupi samo dva njegova rada, a onda je Nebojša Milenković, kustos Muzeja suvremene umjetnosti u Novom Sadu i jedan od najzaslužnijih ljudi za promicanje te vrste umjetnosti u Vojvodini, pokušao minirati prodaju. Tražio je od Matkovićeva sina da enormno podigne cijene jer je želio da njegovi radovi ne napuste Vojvodinu. Ali na kraju pregovora uspio je otkupiti sve preostale radove.

U Sudčevoj kolekciji velik dio čine radovi najboljih srpskih konceptualnih umjetnika iz 70-ih. “Ako u Srbiji žele prirediti retrospektivnu izložbu nekog konceptualnog umjetnika, obvezno moraju posuditi djela iz moje kolekcije”, kaže. Dok je otkupljivao radove srpskih konceptualaca, izazvao je revolt i gnjev kustosa u Vojvodini, jer nisu vjerovali da on želi u Hrvatskoj napraviti Muzej avangardne umjetnosti cijele regije. Neki vojvođanski kustosi žele otkupljivati tu “rasutu” umjetnost, ali nemaju dovoljno novca, a drugi se ne usuđuju riskirati jer se boje da za pedeset ili sto godina ta “papirnata” umjetnost, uglavnom rađena iz namjerno jeftinih materijala, više neće postojati. U zadnje se vrijeme situacija još više pogoršala jer su političari, tradicionalno neskloni avangardi, ukinuli komisiju za otkup umjetnina i tako totalno onemogućili arhiviranja radova iz 70-ih. Rezultat te hajke bili su otkazi i suspendije mnogih kustosa, primjerice, Milenkovića i Dragomira Ugrena, koji su najzaslužniji za promociju te umjetnosti. “Zato je bolje da sam ja kupio te radove nego da su se uništili ili nestali zbog isteka roka trajanja”, kaže Sudac. “Iznimno je važno da se dokumentiraju kao dokument vremena i prostora, pa makar poslije i propali u muzeju, nego da o njima nikada nismo ništa doznali.”

U njegovoj kolekciji ističu se i radovi Slobodana Milivojevića Ere, prvog srpskog performera, koji je prilično zanemaren u Srbiji. Sudac je od njega otkupio brojne fotografije njegovih akcija, a na izložbi će biti izložen njegov najvažniji rad, sastavljen od pet fotografija “Obljepljivanje umjetnika ljepljivom trakom”, u kojem je kao model sudjelovala umjetnica Marina Abramović. Sudac kaže da Milivojević ne može prežaliti što mu je prodao većinu svojih radova. Sada zahtijeva da mu nabavi stari gramofon, jer je na smetlištu pronašao gomilu ploča i želi ih slušati, a gramofoni se više ne proizvode. Ako ispuni njegov zahtjev, kaže, oprostit će mu kupnju.

Sudac je ponosan na crno-bijelu fotografiju “Traveleri” iz 1924., zadnje djelo u svojoj kolekciji, koje je dobio na dar od supruge Josipa Seissela, poznatog zagrebačkog arhitekta. Seissel je bio suosnivač prve avangardne grupe “Traveleri” iz 1922., nazvane prema engleskoj riječi “putnici”, a ova je fotografija snimljena prigodom izvedbe kazališne predstave u II. realnoj gimnaziji u Zagrebu. Njena je važnost u tome što izbor tekstova i kolažni režijski postupci pokazuje Seisselovu sklonost zenitizmu i nadrealizmu. Članovi grupe bili su poznati, kaže, po ekscentričnim akcijama po gradu, primjerice, na ulici su skidanjem šešira pozdravljali konje upregnute u kočiju, a ne ljude.

Po njegovu mišljenju Goran Trbuljak najvažniji je umjetnik iz 70-ih u cijeloj regiji. “Od početka je podržao moj projekt, a često mi je davao savjete, koji su mi bili od neprocjenjive važnosti pri izboru umjetničkih djela”, kaže. “Kad sam dogovarao otkup njegovih djela, stalno je odgađao kupnju jer je čekao rezultate pregovora s osiguravajućom kućom ‘Generali’, koja u Beču ima galeriju. Naime, oni žele otkupiti kompletan opus Trbuljakovih radova iz 70-ih te njegovu korespondenciju iz istog razdoblja. Čekajući razvoj događaja, naišao sam u Novom Sadu kod nekog konceptualca na mnoštvo Trbuljakovih radova, koje je on prije 30 godina poslao na tamošnju izložbu, a oni mu ih nisu nikada vratili. Kad sam se uvjerio u autentičnost radova ? svi ‘papiri’ su na poleđini imali njegov potpis i žig – odlučio sam ih otkupiti i vratiti u Hrvatsku.”

Sličan odnos prijateljstva njeguje i s Vladom Martekom, članom Grupe šestorice, najpoznatijem po grafitima, agitacijama i umjetničkim akcijama 70-ih. Njegovi radovi, primjerice, “Prvo i drugo zasjedanje AVNOJ-a”, bit će prvi put predstavljeno javnosti. Jedna od najzanimljivijih akcija dogodila se 1981. kad je zidove grada oblijepio papirićima na kojima je ispisao savjet “Čitajte Kamova”.

Govoreći o tržištu umjetnina, objasnio je da su zadnjih nekoliko godina cijene djela pripadnika EXAT-a ‘51. i Gorgone porasla nekoliko tisuća posto. Slike iz tog razdoblja nekoć su se mogle kupiti za 2000 njemačkih maraka, a sada se za manje od 5000 eura ne može ništa nabaviti, dok su cijene radova figurativaca ostale iste. “Moralo je proći 50 godina da ta umjetnost postigne tržišnu vrijednost koju zavređuje, a to će se dogoditi i s umjetničkom praksom 70-ih, ali u puno kraćem vremenskom razmaku”, kaže. “U svijetu se taj pomak već dogodio: kultni svjetski umjetnici iz 70-ih, poput Beuysa i Warhola, danas postižu enormno visoke cijene od nekoliko stotina tisuća eura. Čak se i radovi poznate beogradske umjetnice Marine Abramović, koja predaje na Likovnoj akademiji u New Yorku, prodaju po cijeni od 150.000 eura. Siguran sam da će izložba u Varaždinu ubrzati revalorizaciju nove umjetničke prakse iz 70-ih.”