Nikola Pilić postao je izbornik hrvatske Davis Cup reprezentacije prije tri i pol godineNikola Pilić i u 65. godini bilježi velike sportske uspjehe, što ga svrstava u najbolje i najdugovječnije aktivne hrvatske sportaše. Nedavnom pobjedom hrvatske teniske reprezentacije, čiji je Pilić izbornik, u Davis Cup natjecanju nad reprezentacijom SAD-a, još jednom je dokazana sva vitalnost Pilića i njegovih teniskih ideja.

Pilić je postao izbornik hrvatske Davis Cup reprezentacije prije tri i pol godine, a nakon što je 1998. prestao trenirati reprezentaciju Njemačke pokraj Munchena je izgradio tenisku akademiju u koju je uložio pet milijuna eura LEAD Njezino životno iskustvo je veliko, pametna je i načitana i uvijek mi može dati savjet. Znam da je teško sa mnom, mrzim odmore i nakon tri-četiri dana mi je dosadno LEAD Boro Jovanović i ja mogli smo ući u svako društvo, govorili smo jezike, imali smo kulturu, za razliku od većine današnjih tenisača koji igraju jako dobar tenis ali nemaju pojma ni o čemu LEAD Radim subotom i nedjeljom, ali takav mi je posao. Živim u zapadnoj Europi i tu ne možeš reći ?neće posa' uteć? jer će te onda poslati k liječniku da te pregledaju LEAD Ivanišević nije bio lijen, on je bio vrlo discipliniran na zagrijavanju, pri provjeri kvalitete reketa, ali njegov karakter je bio neobičanNikola Pilić postao je izbornik hrvatske Davis Cup reprezentacije prije tri i pol godine. Došao je na to mjesto s velikim iskustvom jer je 16 godina, od 1982. do 1998. bio izbornik Davis Cup reprezentacije Njemačke i u to vrijeme, 1988, 1989. i 1993., Njemačka je osvajala Davis Cup. Na to mjesto došao je nakon okončanja iznimno duge profesionalne karijere; krajem 60-ih i početkom 70-ih bio je jedan od najboljih svjetskih tenisača. Najbolje rezultate zabilježio je 1962. kada je s Borom Jovanovićem osvojio Wimbledon u natjecanju parova, a u paru sa Francuzom Pierreom Barthesom osvojio je US Open 1970. godine. Godine 1973. igrao je finale Rolland Garrosa protiv Iliea Nastasea i izgubio.

Nakon što je 1998. prestao biti izbornik njemačke reprezentacije, izgradio je pokraj Muenchena tenisku akademiju u koju je uložio pet milijuna eura, s dvije hale sa šest zatvorenih terena i desetak zemljanih terena oko njih. Tu smo se susreli s Nikolom Pilićem dok je radio s četvoricom mladih tenisača. Za jednog od njih, 16-godišnjeg Ernesta Gulbisa iz Rige, tvrdi da bi mogao postati fantastičan tenisač. Veći dio dana Pilić provodi na akademiji pripremajući mlade igrače, jednako kao što je prije 18 godina pripremao i Gorana Ivaniševića koji je došao k njemu u Muenchen kao talentirani tenisač. Cijelu karijeru Pilića prati njegova supruga Mia Adamović koju je upoznao dok je studirao u Novom Sadu i s kojom ima dvoje djece, 33-godišnju Danijelu i 30-godišnjeg Niku.

NACIONAL: Zašto ste odlučili postati izbornik hrvatske Davis Cup reprezentacije u trenutku kad se Ivanišević polako opraštao od tenisa, Ljubičić i Ančić nisu igrali ovako dobro, a u vrhu Hrvatskog teniskog saveza je došlo do sukoba između Slavena Letice i Ratimira Čačića? – Činjenica je da je reprezentacija tada igrala u trećoj ligi Davis Cupa i da je Hrvatski teniski savez bio u minusu od 200 tisuća njemačkih maraka. No prvo su me igrači, Ivanišević i Ančić, a zatim Letica i Srđan Ivanišević, pitali hoću li im pomoći. Priznali su mi da HTS nema novca i da na putovanjima igrači plaćaju večere. Prihvatio sam njihov poziv. Reprezentacija je tada igrala u Rigi, otputovao sam s njima, ali ne kao izbornik jer se još nisu sredili potrebni papiri, i uvjerio se da svaku večer drugi igrač plaća večeru. Da su me tražili samo funkcionari saveza, ja to nikad ne bih prihvatio. Za mene je to ipak spuštanje s Mount Everesta: Njemačka deset godina nije kao domaćin izgubila Davis Cup meč, tri puta smo osvojili Davis Cup, jednom smo igrali finale, a dva puta polufinale Davis Cupa. Osim toga, tri puta smo osvojili Svjetski kup u Düsseldorfu. No znao sam da me zovu igrači, znao sam da postoji kvaliteta kod Ivaniševića, Ančića, Ljubičića, Krajana, Karlovića i da s takvom kvalitetom ne možemo biti u trećoj ligi. Vjerovao sam da uz dobar ždrijeb možemo biti u prvoj ligi Davis Cupa u roku od dvije godine. To se i dogodilo. Za mene je to bila velika satisfakcija, uspjeh s mojim ljudima. Moram reći da tada nisam imao nikakvih problema sa Slavenom Leticom. Ja sam takav, jako volim izazove.

NACIONAL: Hoće li vas Goran Ivanišević naslijediti na mjestu izbornika Davis Cup reprezentacije? – Ponudio sam Ivaniševiću da već ove godine preuzme reprezentaciju. Rekao sam mu da će 2006. morati preuzeti reprezentaciju, na što je on rekao: “Onda imam još jednu godinu za razmišljanje.” Kad već nije preuzeo reprezentaciju ove godine, bilo bi dobro da se to dogodi sljedeće godine. On se nekako nećka, ne znam zbog čega, možda zato što misli da je mlad. Mislim da bi on morao biti moj nasljednik.

NACIONAL: Kada se pogleda vaša karijera, čini se da ste atipičan Dalmatinac. Otkud tolika volja i želja za radom i uspjesima? Svojedobno ste rekli da je to zato što vam je otac iz Drniša. – I otac i majka radili su cijelog svog života. Otac i majka su radili, a baka me odgajala. Moj otac je bio mesar, svakog jutra ustajao je u četiri ili pet sati. U Njemačkoj su mi govorili da sam Prus s Balkana. Moja supruga često se ljuti na mene jer sam radoholičar, radim i subotom i nedjeljom, ali takav je moj posao. Mene su Nijemci držali 16 godina na čelu reprezentacije jer sam ujutro dolazio prvi na posao, a odlazio sam posljednji, poslije ponoći. Imao sam veliko znanje, a Bog mi je dao sposobnost da i sada mogu jako dobro igrati tenis. Osim toga, živim u zapadnoj Europi i tu ne možeš reći “neće posa’ uteć” jer će te onda poslati k liječniku na pregled. Moj otac Krsto rodio se u Drnišu, ali je 75 godina živio u Splitu. Moja mama dolazi iz jedne od najstarijih obitelji u Splitu. Da bi se vjenčala s mojim ocem, s Vlajom, trebala je dobiti posebno odobrenje od svog oca.

NACIONAL: Čuo sam da je vaš otac, osim radnik navika, na vas prenio i brojne mudre izreke po kojima je bio poznat. – On nikada nije vjerovao da se od tenisa može živjeti, čak ni onda kad sam postao jedan od najboljih tenisača. Dugo sam živio s mamom i tatom iako sam već dobro zarađivao. Bio sam zreo čovjek, a on mi je znao reći: “Nikola, još uvijek soliš mojom soli.” Imao je dosta dobri “baza”, kako mi to kažemo. I moja majka imala je svoju osobnost, svatko ju je volio.

NACIONAL: Zar nije vjerovao da ste uspješni čak ni kad ste se u Split dovezli mercedesom za koji se tada govorilo da takvog ima još samo Tito? – Ni tada nije vjerovao. Rekao mi je: “A što si ovo uzeo, pa tu mogu sjediti samo dva čovjeka.” Odgovorio sam mu: “Zar sam morao uzeti kamion pa da mogu prevoziti tvoje meso.” A kada sam poslije prodao taj mercedes, što je bila pogreška, rekao mi je da je to bio najbolji automobil. Jako pazio taj automobil, kad sam išao u Ameriku digao bi ga na drvene “coke” da mu gume ne bi patile. U 11 godina napravio sam 27 tisuća kilometara. Čuo sam da se sada taj mercedes nalazi u Ljubljani, u izlogu nekog muzeja.

NACIONAL: Vaša i očeva želja bila je da upišete Pravni fakultet, ali niste uspjeli. – Završio sam Tehničku školu u Splitu i želio sam upisati Pravni fakultet u Splitu. Dr. Oleg Mandić, glavni čovjek na Pravnom fakultetu, i Ivo Kaleb iz komiteta obećali su da će me upisati. Mandić je tada otputovao u Ameriku, Kaleb ništa nije napravio i ja se nisam upisao. Tih sam dana dobio ponudu od Milenka Babovića da dva puta tjedno treniram njihove ljude. Dobio stipendiju i upisao Upravnu školu u Novom Sadu. Tamo sam prošao prve dvije godine i upoznao svoju suprugu Miju Adamović. Kako sam tada postao nekakav tenisač, napustio sam fakultet.

NACIONAL: Svjetski tenisači su 70-ih bili poznati kao sportski playboyi. Jeste li i vi bili takvi ili zbog veze i braka sa suprugom Mijom niste pripadali tom krugu? – Kada sam ušao u brak sigurno im nisam pripadao. Oženio sam se jer sam volio svoju ženu i jer sam odlučio osnovati obitelj. Ja sam konzervativna osoba pa, ako bih ja varao ženu, zašto onda ona ne bi varala mene. Naš background bio je drugačiji od backgrounda današnjih tenisača. Boro Jovanović i ja mogli smo ući u svako društvo, govorili smo jezike, bili smo odlično odjeveni, imali smo kulturu, za razliku od većine današnjih tenisača koji igraju jako dobar tenis, ali nemaju pojma ni o čemu. Imali smo više vremena no današnji tenisač i nismo osjećali takav pritisak. Nije nas novac opterećivao. Bili smo rado viđeni u jako mnogo različitih društava. Igrao sam tenis s Kennedyjima, Dustinom Hoffmanom, Charltonom Hestonom, Bingom Crosbyjem i mnogim drugima.

NACIONAL: Kako ste nakon završetka profesionalne karijere završili u Njemačkoj? – Nakon završetka karijera uzeo sam pod svoje tri njemačka igrača koji su tada bili oko 160. mjesta na svjetskoj rang listi. Radili smo jako puno i u roku od godine dana doveo sam ih do 47., 48. i 50. mjesta. I onda se dogodilo čudo: jedan moj prijatelj postao je generalni direktor njemačkog teniskog saveza i dao mi je da vodim mladu reprezentaciju Njemačke. S tim 17-godišnjacima osvojio sam 1983. Europsko prvenstvo u Halleu. Dobili smo nevjerojatan publicitet, a u savezu su shvatili da sam ja nevjerojatno tvrd. Odjednom netko nešto tenisačima zabranjuje i novčano ih kažnjava. U početku sam nastojao razgovorom objasniti neke stvari tenisačima, poslije sam uvidio da je najbolje udarati ih po džepu jer jedino to razumiju. Postao sam izbornik njemačke Davis Cup reprezentacije. Tada je Boris Becker je shvatio da je jači sa mnom nego kad je sam. To se dokazalo time što je Becker u 12 godina izgubio samo dva meča u Davis Cupu, od čega je jedan namjerno izgubio kad je sve već bilo riješeno. U njemačkom savezu su vidjeli da ja radim i na Božić i na Novu godinu; ne ide se na Polnoćku, već se trenira. S druge strane, njemački teniski savez je najveći na svijetu, ima dva milijuna članova, novca je bilo jako puno. Mogao sam birati svoje suradnike. A možete misliti koliko je Nijemaca pikiralo na mjesto izbornika. U to vrijeme još sam uvijek loše govorio njemački, s igračima sam razgovarao na engleskom. Malo-pomalo postao sam institucija.

NACIONAL: Znači li to da ste financijski bolje prošli kao izbornik njemačke teniske reprezentacije nego kao igrač? – Da, puno bolje. Neusporedivo bolje.

NACIONAL: Je li u 80-ima bilo ponuda da se vratite u Jugoslaviju i preuzmete jugoslavensku tenisku reprezentaciju? – Bilo je ponuda, general Dušan Korać, koji je bio predsjednik teniskog saveza Jugoslavije, uvijek me je želio dovesti, ali oni nisu imali nikakvih financijskih mogućnosti, ne samo da mene plate, već da stvore nekog igrača. Ja sam u Zagrebu želio otvoriti svoju tenisku akademiju, istu ovakvu kakvu sam izgradio u Muenchenu. No tadašnji političari nisu imali sluha, davali su mi teren ispod nekog dimnjaka.

NACIONAL: Bili ste bliski s Borisom Beckerom. Jeste li mogli predvidjeti da će nakon završetka teniske karijere imati toliko privatnih i poslovnih problema? – Jesam, apsolutno. On je mislio da će uvijek biti tako superioran kao što je bio na teniskom terenu. On je bio genijalan igrač, ali nije imao iskustva u poslu. Sve što je započeo krenulo je nizbrdo. On još uvijek dobro zarađuje, ali nakon završetka karijere želio se i dalje stalno pojavljivati na naslovnim stranama novina. To se nije događalo, pa je namjerno radio neke stvari da bi se pojavljivao u medijima. Ipak, mislim da se nakon šest-sedam godina poslovno sredio i da više neće raditi pogreške kakve je radio. No dosta je novca otišlo u papar.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da ste početkom 90-ih postali direktor teniskog turnira u Muenchenu? – Predsjednik kluba dr. Eric Schmidt, koji je umro prošle godine, zamolio me da preuzmem tu funkciju jer sam imao odlične odnose s igračima koje treba dovesti na turnir. Kada je dr. Schmidt umro, nisam više želio biti direktor turnira jer je on radio 90 posto posla, a ja 10 posto. Osim toga, u početku sam još uvijek bio trener teniske reprezentacije, imao sam dobre odnose s televizijom i to je dobro funkcioniralo. Taj je turnir financijski relativno malen, nagradni fond iznosio je pola milijuna dolara, ali na njemu su igrali svi najveći igrači.

NACIONAL: Kako je vaša obitelj reagirala na to što ste nakon završetka igračke karijere ostali u tenisu i radite jednako ili više nego prije? – Moja supruga je nevjerojatno tolerantna; ljubav između nas traje nevjerojatno dugo i nevjerojatno je snažna. Uvijek mi je pomagala i često sam tražio njezino mišljenje jer nikada nisam želio reći kako ja sve najbolje znam. Njezino životno iskustvo je veliko, ona je pametna i načitana i uvijek mi može dati savjet. Znam da je teško sa mnom. Ja ne volim odmore, mrzim ih, nakon tri-četiri dana strašno mi je dosadno. Kada bismo odlazili na skijanje, u blizini skijališta morala je biti teniska hala. Sigurno je da joj to nije uvijek odgovaralo, ona je došla iz drugog svijeta, ali ja sam to cijenio. Nisam čovjek bez kulture, često smo išli u kazalište, na predstave ili u kino. I druga strana mora nešto dobiti iako sam je okrnjio sa stalnim 30:40.

NACIONAL: Vaša se supruga zbog vas odselila iz Novog Sada i napustila glumačku karijeru, pa može od vas tražiti da se nečega odreknete. – Tvrd sam, vrlo sam tvrd. No u toj mojoj tvrdoći, prema njoj sam jako mekan jer smatram da mi je ona pravi životni partner. Ljudi se nadopunjuju i ja sam mnogo toga od nje naučio. Mi, profesionalni tenisači, veliki smo egoisti, to nam je profesionalna deformacija. Primjerice, kad bismo u restoranu naručili steak, ona nikada nije počinjala jesti dok ja nisam dobio svoju porciju. S druge strane, ja bih svoj steak odmah pojeo jer sam uvijek mislio kako za dva sata igram ili treniram. Pazite, respekt je u braku iznimno važan. Moja supruga me slijedila svugdje po svijetu, 1974. smo živjeli u New Yorku, pratila me na turnirima i uvijek mi je davala podršku iako sam ja čvrst momak.

NACIONAL: Vjerojatno vas svi pitaju zašto vaše dvoje djece nisu postali tenisači. – A ja ću vam odgovoriti protupitanjem – dijete kojeg velikog sportaša je također postalo veliki sportaš? Moj sin Niko je diplomirao na arhitektonskom fakultetu, ali se ne bavi arhitekturom. On ima trgovinu za prodaju glazbenih albuma i organizira nastupe DJ-a. Glazba ga jako zanima, reggae posebno. Igrao je pomalo tenis, ali ga to nije zanimalo iako su ga stalno pitali: “A igraš li i ti tenis tako dobro kao i tvoj tata.” Kći Danijela je iznimno talentirana za jezike. Završila je European Business School, a zatim Publishing & Writting School u Londonu, za koju je dobila stipendiju. Tamo je boravila šest godina. Piše pjesme za sebe. Što se tiče bavljenja sportom, ona je na mamu, nema koordinaciju, ali ima druge kvalitete.

NACIONAL: Jeste li ostali u prijateljskim odnosima s tenisačima iz vaše generacije? – Da, jesam. Čujemo se često, a vidimo se u Wimbledonu ili u Parizu. Vidim se s Cliffom Drysdaleom, on je komentator na ESPN-u. Sreli smo se na nedavnom meču Davis Cupa između Hrvatske i Amerike, sredio sam mu da mu Ljubičić, Ančić i ja damo intervjue. Dobar sam s Johnom Newcombeom, Tonyjem Roachom i Royom Emersonom. Čak 26 godina imao sam “Niki Pilić Tennis Weeks” u hotelu Palace u Gstaadu, a to je jedan od najboljih hotela na svijetu. To je bio jako dobro plaćen posao. Tu sam dolazio kao trener 26 godina, a Roy Emerson 30 godina.

NACIONAL: U drugoj polovici 80-ih k vama je u Muenchen došao mladi Goran Ivanišević. Kako to da ga niste naučili njemačkoj disciplini iako ste strog trener? Ivanišević je razbijao rekete do kraja svoje karijere. – To nema veze s disciplinom. Ivanišević nije bio lijen, on je bio vrlo discipliniran na zagrijavanju, pri provjeri kvalitete reketa, ali njegov karakter je bio neobičan. Zato je imao problema nakon dolaska kod mene. Sjećam se da me jednom molio da uvečer ode na zabavu sa Slobodanom Živojinovićem i Lepom Brenom. Rekao sam mu da mora doći kući do 00.45 sati. Nazvao me u 1.15 i kaže: ”Šjor Niko, nema taksija.” Počeo sam psovati i rekao mu da odmah uzme taksi, u gradu ima osam tisuća taksija. Sutra ujutro mi je rekao: “Pa tek se onda počelo plesati po stolovima.” No ja sam uvijek smatrao da će Goran biti velik igrač. Nije mu bilo lako, ja sam bio tvrd, ali on se nije mogao suzdržati na terenu. Kao sportaš je bio jako discipliniran, bio je dosta uporan, ali to nema veze sa živcima.

NACIONAL: Ivaniševiću ste kao trener pomogli 2001., prije osvajanja Wimbledona, ali ste tijekom 90-ih rekli kako vas je Ivanišević pomalo zaboravio. – Čujte, to se događa. Ivaniševića nije promijenio novac, možda ga je promijenilo okruženje. Novac je važan u životu, ali Ivanišević je jako puno novaca posudio prijateljima i nikada ga nije dobio natrag. Ja to znam. Novac ga nije fascinirao niti mu je davao inspiraciju da bi postao igrač. Dovoljno je bio pametan da zna kako će novac doći ako bude dobro igrao. Znate, postoji jedna druga tema o kojoj bi se moglo dublje razgovarati, a to je da teniski treneri dobivaju malo u odnosu na to koliko daju. Ja sam se na to navikao. Ne boli me ništa jer želim dati, imam talent i volju za pobjedom koju mogu prenijeti na ljude. Mislim da je to moja snaga. Zato je Becker ostao uz mene 12 godina jer zna da je dobio neke mečeve koje bez mene ne bi dobio. Uvijek se sjetim onog Davis Cup dvoboja protiv Agassija 1987. kad sam mu rekao da na superbrzom terenu ostane na osnovnoj liniji nakon drugog servisa i to mu je donijelo pobjedu. Ja sam u 16 godina rada u Njemačkoj 37 igrača doveo među prvih 100 na svjetskoj rang listi. To se može samo sa sistemom. Nažalost, kada je Becker došao za čelnog čovjeka njemačke teniske reprezentacije, sve je upropastio.

NACIONAL: Do kada se namjeravate baviti tenisom i voditi ovu tenisku akademiju u Muenchenu? – Do 70. godine. Ako Bog da zdravlja da budem tjelesno spreman, radit ću na ovom do 70. godine. Nakon toga, vidjet ćemo.

sinovcic@nacional.hr