Objavljeno u Nacionalu br. 326, 2002-02-12

Autor: Nacionalova redakcija

Javno & tajno

Nino Pavić – glavni sponzor Ede Murtića

Otvarenje velike retrospektivne izložbe Ede Murtića, na kojoj je bilo izloženo više od 300 radova nastalih od 1938., kada je Murtić kao sedamnaestogodišnjak napravio prvu sliku, pa do 2001. bila je prigoda da se prošlog četvrtka u Modernoj galeriji okupi brojna politička i kulturna elita Zagreba. Naime, Murtić je tokom druge polovice prošlog stoljeća bio simbol slobodne i lijevo orijentirane misli, a njegova retrospektiva, kako su naglasili ministar kulture dr. Antun Vujić i autor koncepcije Igor Zidić, ravnatelj galerije, pruža likovni presjek kontroverznog 20. stoljeća. No, iako je Murtić ljubimac nove vlasti ipak nije od gradske vlasti dobio novac za monografiju, koju uređuje njegova supruga Goranka Wrus-Murtić.
Izložba je iskorištena i za predstavljanje 14 novih dvorana na drugom katu Moderne galerije, adaptiranih po ideji arhitekta Željka Kovačića. Stoga ne čudi što je u galeriji vladala neopisiva gužva i što je Murtić bio okružen gomilom kao neka rock zvijezda. Samo sat i pol ranije u Gliptoteci HAZU otvorena je izložba Murtićevih recentnih radova inspiriranih Vrsarom, te keramoskulptura, obasjanih bakljama, koje su navodno u vlasništvu Ninoslava Pavića, predsjednika Uprave EPH-a, jednog od sponzora izložbe i ljubitelja Murtićevog slikarstva.

Svjetski hit Slavenke Drakulić u tršćanskom kazalištu

Kako ubiti svoga ljubavnika, kako mu pojesti jagodice prstiju, u posesivnoj obuzetosti polizati krv, razrezati ga pilom i komade tijela rasuti po New Yorku… opisala je Slavenka Drakulić u romanu “Božanska glad”, europskom hitu iz sredine devedesetih, prevedenom na četrnaest jezika, a u Americi objelodanjenom kod slavnog Penguina. U petak navečer monodramu “Okus po moškem”, odnosno “Božansku glad” premijerno je izvela glumica Maja Blagovič iz “Slovenskog stalnog gledališča” iz Trsta.
Roman je Slavenka Drakulić počela pisati u New Yorku 1994., a završila 1995. Nije ju potaknuo neki poseban događaj, nego razmišljanje o tome kako daleko može ljubav otići u posesivnosti. “Tako mi se nametnula ideja kanibalizma”, kaže spisateljica s kojom smo telefonom razgovarali u Stockholmu. “Htjela sam vidjeti i koliko daleko ja mogu ići kao pisac a da priča ostane uvjerljiva. A interpretacija je bilo raznih, recimo, da je kanibalizam metafora za rat. No, ja sam pisala ljubavnu priču, s aluzijama na kršćanstvo i ‘tijelo Isusovo’, a inzistirala sam na realizmu. Recimo, priču sam smjestila u sasvim određeni, meni poznati stan u New Yorku, oružje zločina osobno sam išla proučavati u dućanu u susjedstvu…”
Njezina junakinja, Poljakinja Teresa, doktorandica je poljske književnosti na stipendiji u New Yorku. Mora se rastati od ljubavnika, Brazilca Josea, jer se moraju vratiti svaki na svoj kraj svijeta. No, ona ga ubija, jede njegovo meso, kako bi “zauvijek ostali zajedno”. “Opisala sam je”, kaže autorica, “kao plavu, nježnu, osobu za koju nikad nitko ne bi rekao da može napraviti nešto agresivno, zapravo ubojstvo…”.
“Ja ne bih mogla učiniti tako nešto, ali dok sam razgovarala o tome s kolegicama, uvidjele smo da to njima nije tako daleko. Možda je stvar u tome da sada nisam bila napuštena…”, razmišlja Maja Blagovič, glumica koja je utjelovila lik zaljubljene kanibalke. Nakon premijere i velike treme koju je prije prve monodrame u svojoj 20-godišnjoj karijeri imala, u svojoj garderobi reprezentativnoga kazališnog zdanja Slovenskog stalnog gledališča, otkrila nam je da je na pamet naučila 60 stranica teksta.
“Ali to mi nije bilo teško. Priča se može shvatiti različito, a mi smo radili na tome da ona nije psihopat nego obična žena. Ali jaka, i zato to može učiniti, na tome se bazira i roman. Čini se da su muškarci i u realnosti neodlučniji u velikim odlukama. Oni traže da žene nađu izlaz iz problema, iz toga smo vukli Teresinu normalnost… Nismo htjeli praviti nikakav skandal, ništa grozno, ni oko tog mesa koje ona jede, samo priču o velikoj ljubavi”, otkriva nam glumica smisao asketskog, minimalističkog postava predstave. Objasnila nam je i smisao svoga kostima, bijele seksi-haljine, dugih crnih perla i cvjetnog prstenja, mrežastih čarapa, koji se nama učinio donekle neprikladnim, suviše mondenim za lik u knjizi.
“Ne, nikako ne! Teresa ima doktorsku stipendiju, ima status, nema poteškoća s novcem. Govori kako su njezini roditelji u djetinjstvu živjeli u dubrovačkoj vili, jer roditelji su bili glazbenici koji su nastupali na Igrama… To je dobro situirana žena s pedigreom, koja ulaže u sebe. Pogotovo sada, kad je učinila što je učinila, mora biti čista, uređena. Ona uživa u tome što je on ‘u njoj’... ”
Junakinju kao “običnu ženu” vidi i redatelj Marko Sosič, ujedno i ravnatelj kazališta. Kao ravnatelj nastoji teatar otvoriti i talijanskoj publici, “iako se Italija u zadnje vrijeme, osobito u ovom gradu u kojem je na vlasti desna koalicija stranaka Forza Italia i Alianza Nazionale, nagiba jednoj novoj diktaturi, u kojoj se pišu pravilnici o tome kakva djela mogu biti izložena u gradskoj galeriji…” kaže Sosič. Ipak, teatar nakon 50 godina prvi put ide, s predstavom Damira Zlatara Freya, na gostovanje po Italiji, a već dvije godine prevode predstave na talijanski titlovima, kaže Sosič, koji je u Trstu tri godine, a studirao je u Zagrebu i diplomirao filmsku režiju.
No, kako kaže Sosič, od kraja prošle sezone morali su zbog novca drastično smanjiti program. “Novac dobivamo iz državnog proračuna jer je to jedno od 15 talijanskih stalnih kazališta. Taj status ima od 1977. U istoj mjeri bi trebali davati regija i općina, ali se općina već tri mjeseca pitala o legitimnosti novca za to kazalište, odugovlačila isplatu, pa smo dva mjeseca nas dvadsetak stalnozaposlenih ostali bez plaće…” kaže Sosič.
“Kazališna zgrada otvorena je 1964. a kazalište djeluje od početka 20. stoljeća. Slovenaca je tada u Trstu bilo kao i Talijana, sada ih ima 25.000. Do dolaska fašista na vlast”, priča Sosič, “bili su vrlo organizirani, imali su Narodni dom u središtu grada, no fašisti su zapalili zgradu, slovenske škole prestale su raditi. Do 1945. dosta se ljudi odselilo. Na osnovi Londonskog memoranduma Slovenci su dobili novac da sagrade novu kuću, naravno htjeli su si napraviti ‘spomenik’. Strašno je uzdržavati tu kuću, samo zapaliti grijanje…” kaže Sosič.
Inače, ovo nije prvo uprizorenje teksta Slavenke Drakulić. Kao monodrama postavljen je “Balkan express” u Švedskoj, Belgiji i Kanadi. A “Mramorna koža”, dramatizirana kao drama između majke i kćeri, s dvjema glumicama, u Finskoj. U Ferrari se priprema predstava prema njezinu zadnjem romanu “Kao da me nema”, a u jesen će i u Zagrebu, u režiji Damira Zlatara Freya, u Teatru ITD zaigrati “Božanska glad”. “Bit će to predstava… brrr!” povjerio nam je detalje svoje režije Frey, koji je, zajedno s ravnateljem Teatra ITD Darkom Lukićem prisustvovao tršćanskoj premijeri.
Slavenki Drakulić, nažalost, zdravlje nije dopuštalo da dođe na premijeru. Trenutno u Stockholmu završava knjigu eseja o ratnim zločincima u Haagu. Radni je naslov “The Hate: Why we Need Monsters” i piše je na engleskom. “Kad bih bila boljeg zdravlja, znala bih kad ću je završiti, trebala sam već. Naslov ‘Why we Need Monsters’, dala sam joj zato što mi te ljude doživljavamo kao ljude drukčije od nas, patološke slučajeve, a zapravo su to ‘ordinary people’. Nisam znanstvenica, opisujem ih kako ih vidim, bez ‘teze’, a vidim ih kao obične ljude, osim nekih za koje se sudski ustanovilo da su patološki. I zapravo vrlo vjerojatno su okolnosti ‘krive’ da se počnu ponašati kako su se ponašali,” kaže autorica. Zatim nastavlja: “Zanima me Milošević, general Krstić koji je zbog Srebrenice osuđen na 45 godina zatvora, zatim Foča, gdje se prvi put javlja silovanje kao ratni zločin. Bavim se slučajem Dragana Jelisića, odgovornog za zločine u logoru Brčko, Draženom Erdemovićem, ali i ne samo ljudima koji su zbog ratnih zločina u Haagu, nego i malo oko toga, pa me zanimaju i Miloševićeva žena, Levarov slučaj, Mirko Norac, Ante Gotovina,” kaže Slavenka Drakulić.

Europska promocija nove ‘Levi’sove’ reklame ‘Odyssey’

“The hottest ticket in town”, odnosno najvruća ulaznica u gradu prošlog je četvrtka bila ona za party u povodu promocije najnovije “Levi’sove” reklamne kampanje u londonskom klubu “Atlantis”, gdje je bila i Nacionalova ekipa. Na europskoj su se promociji nove reklame za “Levi’sov” najavangardniji proizvod – Engineered Jeans, okupili odabrani novinari iz cijele Europe koji su prije svih imali prilike vidjeti reklamu “Odyssey” – jednominutni film u koji je utrošeno milijun dolara i na koji su u “Levi’su” iznimno ponosni. Kako smo nešto ranije toga dana saznali u razgovorima s vodećim ljudima “Levi’sa”, najnoviju kampanju za Engineered Jeans drže svojim najinovativnijim i najrevolucionarnijim proizvodom od nastanka Levisica 501. “To je možda čak prije dizajnerski nego li modni proizvod”, kazao je Frederik Carling, “Levi’sov” direktor za Engineered Jeans, govoreći o “Levi’sovoj” liniji proizvoda koji su krojeni i šivani tako da izgledaju trodimenzionalno i koji je “Levi’s” plasirao na tržište 2000. kao, kako kažu, najprikladniji proizvod za ulazak u novi milenij. Promoviran je kampanjom “Twisted to fit” koju je, kao i najnoviju, osmislila agencija BBH (Bartle Bogle Hegarty), jedna od četiri najpoznatije i kreativno najuspješnije marketinške agencije u Europi. Bila je to ona pamtljiva reklama u kojoj se mladi ljudi po izlasku iz automobila nakon dugog putovanja istežu i okreću dijelove tijela za 360 stupnjeva.
U najstrožem centru Londona, u moderno uređenom sjedištu BBH, nešto više o novoj reklami kazali su nam kreativni direktor BBH Steven Butler i Kenny Wilson, brand predsjednik “Levi’sa” za Europu. Moto najnovije kampanje je “Freedom to move”, predvodi je tv spot “Odyssey”, koji je režirao priznati britanski redatelj Jonathan Glazer, a glavne uloge u njemu tumači dvoje mladih pariških glumaca – Nicolas Duvauchelle i Antoinette Sugier. U reklami njih dvoje, odjeveni u Levi’s Engineered Jeans, paralelno trče kroz prostorije probijajući zidove, i dok cigle i cement pršte uokolo, na njima, kao ni na njihovim trapericama, nema nikakvih tragova. Njihovi se pogledi puni snage, bijesa, natjecateljske ili možda seksualne napetosti susreću dok oboje usporeno hodaju hodnikom da bi netom ponovno počeli utrku kroz zidove koja završava kadrom u kojem probijaju i posljednji zid i izlaze iz kuće u šumu. No oboje nastavljaju trčati kroz šumu, pa uz drveće sve dok s vrhova dvije visoke jele ne skoče s planete i nastave se kretati svemirom. Cijeli je jednominutni film praćen dramatičnom glazbom Georga Friedricha Händela i pun je specijalnih efekata koji su u najvećoj mjeri izvedeni kompjuterskom animacijom, rađenom u britanskoj post-produkcijskoj tvrtki “FrameStore&CFC”.
Iako je sjedište europskog “Levi’sa” u Bruxellesu, najveći se dio njihovih kreativnih poslova događa u Londonu, gdje je smješten i dizajnerski tim. Kroz njihovo sjedište nas je proveo direktor dizajnerskog tima Gary Harvey, koji nam je objasnio postupak dizajniranja u “Levi’su”, a kao početnu inspiraciju za Engineered Jeans naveo: “Bili su to bikeri, skateri i ostali sportaši kojima je najvažnija sloboda pri kretanju.”
Nakon posjeta dizajnerskom sjedištu “Levi’sa”, obišli smo i dvije najpoznatije i najposebnije “Levi’sove” trgovine u Europi: najveću, Flagship Store u Regent Streetu, gdje se po narudžbi izrađuju unikatni modeli traperica, te najeksluzivniju, Chic Shop u Carnaby Streetu, u kojem se nalaze unikatni modeli od kojih će u budućnosti nastati “Levi’sove” kolekcije. Da je Frederik Carling bio u pravu kazavši kako je jeans uvijek seksi i trenutačno u modi više nego li ikad ranije, moglo se vidjeti još iste večeri na “Levi’sovom” partyju na koji se ulazilo samo s pozivnicama i na kojem su se, pogledavši nekoliko puta spot “Odyssey”, uzvanici zabavljali plešući uz funkie glazbu grupe Bees, DJ-a Marshalla Jeffersona (slavnog među ostalim i po remixevima Placeba, Davida Bowiea, Garbagea, i Alanis Morisette) te švedskog dvojca Royksopp. Party koji je bio organiziran na dvije etaže bio je začinjen modernom zakuskom i originalnim koktelima, a uzvanici su bili toliko opušteni da su barem dio večeri proveli ležeći po podu na velikim crvenim jastucima.

Diplomatski bal sa samo tri diplomata

U petak navečer u zagrebačkom Hotelu Sheraton u organizaciji Lions kluba Agram, održan je tradicionalni Bal za diplomate, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Stipe Mesića. Bal je priređen u dobrotvorne svrhe, s ciljem prikupljanja sredstava za nabavu endoskopskih instrumenata za Zavod za dječju kirurgiju i urologiju KBC Rebro, Medicinskog fakulteta u Zagrebu.
Akciji su se odazvali mnogi hrvatski gospodarstvenici, a za uzvanike bala organizirana je i tombola. Glavnu nagradu – automobil Fiat Punto dobio je međimurski poduzetnik Ignac Marđetko, vlasnik veletrgovine pšenicom i mlina nedaleko Čakovca.
Nakon predjela i službenog dijela programa, u kojem se uzvanicima obratio i apostolski nuncij Giulio Einaudi, gosti su ubrzo zauzeli pozicije na plesn

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika