U člancima Nacionala br. 458 od 24. kolovoza, kao i u broju 459 od 31. kolovoza 2004., objavljenima pod naslovom “Azbest iz Vranjica ubija Split i Brač” (novinarka Marina Biluš) te “Hrvatska vlast ignorira stručnjaka za azbestozu”, dokazuje se da: a) azbest uzrokuje bolest i smrt ljudi; b) azbest nije uvršten u Zakon o otpadu; c) opasnost od azbesta ignoriraju najodgovorniji ljudi u Hrvatskoj.

Na žalost, ni time nisu iscrpljena sva čuda u naravi našeg društva! Oni koji snose odgovornost za ekološko zbrinjavanje komunalnog i industrijskog otpada odavno su pokazali da nisu zainteresirani za društvene posljedice koje nastaju neodgovornim ponašanjem i odnosom prema argumentima i činjenicama koji vladaju na tom području.

O svim tim silnim činjenicama argumentirano govore stručnjaci, ali oni koji obnašaju vlast, i koji po pravilu nisu nikakvi stručnjaci, nadmudruju se s njima pružajući nesmiljen otpor bilo kakvoj pameti i šansama da se stvar pomakne s mrtve točke, problem prevladava, a situacija popravi.

Ni stradanja i smrt ljudi nisu dovoljni da vlast protegne noge u foteljama. Pa što to onda zanima tu vlast? Zašto baš tako mora biti? Odgovor je i više nego jasan: stručnjaci Vladi smetaju! Zašto? Uglavnom su, pogotovo inovatori, nepodmitljivi, ne očekuju protuuslugu, ne traže privilegije, zahtijevaju aktivnost, logičnost, preciznost, pedantnost, transparentnost, ali i čiste račune. Još u rujnu 1997. patentirana je tehnologija obrade azbesta (P 970498) na ekološki i ekonomski siguran način. Nagrade i zlatne medalje 1998. tom patentu daju najveća svjetska izložba izuma, Inpex, 13. svibnja te Diatus Split 1. srpnja. Tvrtka Eko-tehning & Eko-sur, registrirana u Zagrebu i Sesvetskom Kraljevcu, koja jedino može ponuditi takvo rješenje i koja ima rješenje Ministarstva zaštite okoliša RH da se poslom za koji je registrirana može i baviti, tijekom listopada 2003. na vlastiti je trošak izvela cjelovit postupak obrade azbestnog mulja iz tvrtke Salonit u Vranjicu i u ožujku 2004. ostvarila pozitivno stručno mišljenje Mineraloško-petrografskog zavoda Prirodoslovno-matematičkog fakulteta iz Zagreba (prof. dr. sc. Darko Tibljaš), kao i dr. sc. Damira Tončića iz Splita, koji su u tom smislu izradili odgovarajući elaborat.

Ponuda koju su obje tehničke strane smatrale urednom 15. prosinca 2003. dostavljena je tvrtki Salonit, ali su je ondje birokratske snage smatrale – bespredmetnom! Azbest je pitom, čist i u prirodi neštetan materijal! Nositelji znanja i struke, posebice na području ekologije, moraju silom prilika napuštati Hrvatsku i svoj posao i šansu tražiti u svijetu, jer ih ovdje nitko ne uvažava, a što je izrazito jasno naznačeno i objavljeno u emisiji “Heureka” u rujnu 2002., i u emisiji “Brisani prostor” u lipnju 2003. Za osvojene zlatne, srebrne i brončane medalje na svjetskim natjecanjima oni ne dobivaju ni za razglednicu, dok se tamo neki, bez znanja, stručnosti i zasluga, razbacuju silnim dnevnicama.

Ali stvarna je nesreća u tome da pošteni i časni stručnjaci, inovatori i pronalazači u ovom našem političkom sustavu nemaju niti su imali ikakve šanse, a neće je imati ni u budućnosti! Zašto? Zato što ne postoji institucija materijalne i kaznene odgovornosti za onog političara ili ovlaštenu osobu koja je zakočila, onemogućila, uništila program, projekt ili realizaciju posla. U našem društvu ni vlast, ni političari, ni direktori poduzeća ne snose baš nikakve posljedice ako – nešto ne učine! Primjerice, ako ne izvrše zakonom propisani ekološki program obrade štetnog i za ljude opasnog otpada! U svim zakonima europskih zemalja postoji kažnjavanje i za neučinjeno, ali kod nas je to – baš kao i sve drugo – političko pitanje! Kako će netko nekoga kazniti zato što nešto ili ništa nije učinio?! Dakle, može ali i ne mora; trebalo bi i moglo bi se, ali samo ako drukčije nije određeno! Onaj tko drukčije određuje, onaj je tko je trenutačno na vlasti! I tako unedogled!