Danas u Hrvatskoj često nekoga javno hvale ne zato što o njemu misle dobro ili ga vole, nego zato da ljute one koji ga ne vole. Ovaj se princip može osjetiti gotovo u svim sferama javnoga života: politici, kulturi, ekonomiji, estradi, sportu, poljoprivredi, na sindikalnoj sceni, a duboko je ukorijenjen i u naše međuljudske odnose. U našoj domovini nema stvari koja bi bližnjega mogla tako vrijeđati kao dobra riječ za onog drugog. Tim se principom mnogi vode kada, recimo, treba glasati na izborima. Kod nas se, eto, već dugi niz godina mahom glasa protiv, a ne za, biračka slobodna volja tako se pretvara u dišpet, a politička scena nerijetko u cirkus. Ista je strategija često na djelu kad treba nekoga nagraditi, uvrstiti u antologiju, izdati mu monografiju ili mu pružiti počasti za životno djelo. Interesne grupe i osobni animoziteti na estradi postaju transparentni kad vidimo tko koga hvali i tko se kome ulizuje. Princip djelovanja mnogih od nas postala je tako zloba kamuflirana lijepim riječima, pakost u lijepoj haljini s cvjetnim motivima. Namjerno inzistiram na ovome MI, ali pri tome ne mislim mi Hrvati kojima je svojstven mitski hrvatski jal, nego mi na ovim prostorima gdje je itekako vidljivo da je hrvatski jal svojstven podjednako i Srbima, i Talijanima, i Mađarima koji žive u ovoj zemlji, a sve skupa postaje dobro vidljivo upravo na izborima, kada se treba izboriti za kakvu lokalnu poziciju. Zloba i dišpet kao princip djelovanja nemaju nacionalnosti. Gorljivi nacionalisti sada bi se mogli naljutiti jer negiram ono što je po usmenoj predaji svojstveno upravo Hrvatima: tradicionalni hrvatski jal. Ne sumnjam da i to može postati dio nacionalnoga ponosa, u skladu s rečenicom stare plemkinje iz Vojnovićeve "Dubrovačke trilogije" da se gospoda imaju ponositi i svojom mizerijom. Pa valjda upravo po tome i jesu gospoda.

  Jedna od najhvaljenijih i najosporavanijih ličnosti naše bliske političke prošlosti svakako je Josip Broz Tito. Prema Titu danas, moram priznati, osjećam priličnu simpatiju, kao i dobar dio građana ove zemlje. A dobar dio mojih simpatija mogao bi se pripisati onome dišpetu s početka ovoga teksta, što znači da mi je Tito danas simpatičan uglavnom zato što ljuti ustašoide i desničare. Znam da nije pošteno, ali ne mogu si pomoći. Siguran sam da nema ljuće trave za ustašku ljutu ranu od spominjanja Titove ličnosti u pozitivnom povijesnom kontekstu. Većina onih koji danas javno hvale predsjednika Tita čine to, među ostalim, i zato da upute jasnu poruku radikalnoj hrvatskoj desnici jer je upravo ona, radikalna desnica, danas jako opasna za temeljne hrvatske nacionalne interese. Tito je jednostavno crvena krpa za ustašoide i oni na razne načine jurišaju na svaki spomen ovoga političara kojemu su oni sami ili njihovi očevi polagali zakletvu u pionirima, u vojsci ili su jednostavno pjevali: "Druže Tito, mi ti se kunemo" kada nitko to od njih nije tražio. Nije stoga čudno što su se upravo poltroni i bivši komunisti prometnuli u radikalne desničare jer ih je Tito natjerao da pjevaju kad im se nije pjevalo, da plaču kad im se nije plakalo. Teško je izdržati taj pritisak. Nakon svega ispada da Tito i Pavelić nisu za nas povijesne ličnosti sa svojim političkim i inim grijehovima, nego samo instrument za dizanje tlaka onima drugima. Crni se ljute na crvene i optužuju ih da su ubojice i krvoloci, a crveni su pak sigurni da su crni koljači. Za jedno i drugo postoje stanoviti dokazi: Jasenovac, naše veliko lijevo groblje, i Bleiburg, naše veliko desno groblje. A svibanj je upravo mjesec kada se o tim grobljima, a bome i o Titu, najviše govori. U svibnju se dogodila velika pobjeda nad fašizmom, a Titovo je tijesno povezano upravo s tom pobjedom. U svibnju se dogodio i pokolj na Bleiburgu, a mnogi vjerodostojni povjesničari govore da se to bez Tita nije moglo dogoditi. U svibnju je i Titov službeni rođendan, a tako i prilika za nostalgične kumrovečke svečanosti. Uglavnom, svibanj je mjesec u kojemu je Tito neizbježan.

  Nije stoga čudno što se upravo sada na tržištu pojavljuje prva prirodna izvorska voda s Titovim imenom, slikom i potpisom. Zagrebačka tvrtka, u ovome kontekstu ironičnoga naslova, "Mirna voda", sprema se izbaciti na tržište prvi hrvatski proizvod koji će nositi ime pokojnoga maršala: Titov izvor. Na prvi pogled to je još jedan u nizu političkih kurioziteta, kao, primjerice, vino s likom generala Gotovine. U Hrvatskoj ćemo tako uskoro moći praviti bevandu od Gotovine i Tita i upravo će to biti ona velika povijesna pomirba koja se nije imala sreće dogoditi za Tuđmanova vremena. Žedan čovjek ili turist moći će u jednoj čaši okusiti osvježavajuću hrvatsku povijest. Direktor tvrtke Milorad Vladetić rekao je da ovaj potez nema veze s politikom i da je strogo poslovni. Navodno je istraživanje tržišta pokazalo da će za Titov izvor biti zainteresiranih i da će se probiti na tržištu. U ovoj činjenici vidim nekakav mali pomak u tradicionalnim hrvatskim podjelama. Naime, Gotovina kao recentni simbol desničara i Tito kao ikona ljevičara od sada će se moći popiti zajedno. I da to još bude dobro. A da li će biti dobro, neće ovisiti o politici ni o političkim podjelama ni o dišpetu nego o jednoj jednostavnoj ali bitnoj činjenici: hoće li vino i voda biti dobri i ukusni.