Damir RadićU razdoblju od kraja 60-ih do sredine 70-ih, Krsto Papić izrastao je u jednog od najistaknutijih hrvatskih filmaša: njegovi su opori socijalno-kritički dokumentarci, nerijetko garnirani ironijskom oštricom, redovno nagrađivani na beogradskom festivalu kratkog metra te s uspjehom prikazivani na međunarodnim festivalima, a nizom od tri cjelovečernja igrana filma – "Lisice", "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja" (po dramskom predlošku Ive Brešana) i "Izbavitelj", uklopio se u ondašnji snažan val, što izravnog što alegorijskog, propitivanja tzv. bolnih mjesta jugoslavenske socijalističke zbilje. S definitivnim gašenjem "crnog talasa" sredinom 70-ih i dolaskom na scenu nove generacije filmaša predvođene predstavnicima tzv. praške škole, koji su uspostavili mekšu društveno-kritičku vizuru (premda se ona iz današnje perspektive čini ozbiljnijom nego što su je tadašnji kritičari doživljavali), Papić kao da je izgubio elan. Do raspada Jugoslavije snimio je još samo dva cjelovečernja filma: "Tajnu Nikole Tesle", bezličnu i efemernu biografiju pomaknutog genijalca, te daleko uspjeliji "Život sa stricem", adaptaciju Araličina romana "Okvir za mržnju". Potonji film, nagrađen na festivalu A kategorije u Montrealu, predstavljao je Papićev povratak temi poratne komunističke represije, što je ondašnji SUBNOR nagnalo na posljednji rigidni krik. Međutim, "Život sa stricem" najavio je i manje privlačnu stranu Papićeva političkog opredjeljenja i karaktera, koji će samo štetiti umjetničkoj uvjerljivosti njegovih budućih radova: u kompozicijskom okviru filma ostarjeli komunist traži od sinovca, kojem je davno, kao komunistički moćnik, tragično preusmjerio život, da ga pokopa uz svećenika. Riječ je bila o očitoj vjerskoj propagandi koja je trebala pokazati kako je komunistička ideologija prolazna a Crkva vječna, odnosno kako i najzadrtiji "otpadnik" na kraju mora shvatiti "istinu vjere". Bio je to uvod u Papićevo političko autodemaskiranje na početku 90-ih, kad je zajedno s Vrdoljakom, premda se međusobno ne podnose, a na zgražanje jednog od rijetkih visokomoralnih hrvatskih filmaša Ante Babaje, "superiorno" zanijekao postojanje hrvatskog segmenta jugoslavenskog crnog vala, podrazumijevajući pod tom sintagmom "prizemnu" srbijansku manifestaciju svjetskog trenda "crnog filma" 60-ih. Kad se zna da su upravo Papićeve "Lisice" jedan od paradigmatskih izdanaka hrvatskog segmenta jugoslavenskog crnog vala, i kad se zna da je upravo Papić sredinom 70-ih u opsežnom intervjuu zagrebačkom časopisu Film s iznimnim poštovanjem govorio o znamenitom srpskom filmašu, "kralju crnog talasa" Živojinu Pavloviću, onda o moralnom integritetu nekad prestižnog autora ne treba trošiti riječi. No Papić se pobrinuo za to da temu njegova morala ne možemo skinuti s dnevnog reda.

  Na pretprošlom Pulskom festivalu Krsto Papić promovirao je dugo najavljivani remake svog "Izbavitelja", prvog fantastičnog horora hrvatske i ondašnje jugoslavenske kinematografije, nastalog prema prozi sovjetskog pisca Aleksandra Grina. Papić je u ono doba, sredinom 70-ih, priču o tajanstvenim ljudima-štakorima koji podmuklo preuzimaju vlast u srednjoeuropskom gradu 1930-ih objašnjavao kao alegoriju na uspon fašizma; no film se može tumačiti i kao opća alegorija na totalitarizam, dakle i onaj komunistički, na što je, poznavajući njegov građansko-nacionalistički background, vjerojatno ciljao i sam autor. Skoro 30 godina poslije, Papić je snimio osuvremenjeni remake nazvan "Infekcija", a na udaru više nisu bili nacifašisti i komunisti starog kova, nego u manipulaciji suvremenim medijima vješti eurointegralisti. Novi vođa ljudi-štakora u srednjoeuropskom gradu današnjice, novi Izbavitelj, u svom je javnom djelovanju demokratični i kultivirani pobornik europskih integracija, dok potajice kuje urotu i neopazice stavlja pod kontrolu mehanizme vlasti, te širi broj svojih "hipnotiziranih" pristalica s očitim ciljem uspostave novog totalitarizma pod krinkom prosvijećene europejske demokratizacije. Prepričana verzija filma nastajala je za vrijeme vladavine Račanove antihadezeovske koalicije, a kad se film prvi, i zadugo jedini, put pojavio pred gledateljima, u srpnju 2003. u Puli, bilo je jasno da aludira upravo na tadašnju vlast čiji su glavni simboli osim Račana u tom trenutku bili Mesić i Vesna Pusić. Papićev film želio je prokazati hrvatsku vlast kao spregu kriptokomunista i neoliberala koji Hrvatsku vode u propast, kako nacionalnu, tako i socijalnu (kao da potonje prethodno nije proveo HDZ sramno ozakonjenom pljačkom nazvanom privatizacija). No onda se dogodio velik obrat koji Papić nije mogao predvidjeti.

  Planiranu kinodistribuciju "Infekcije" omela je, naizgled paradoksalno, pobjeda HDZ-a na parlamentarnim izborima. Umjesto očekivanog skretanja udesno, Sanader je nastavio politiku Račanova kabineta i na nacionalnom i na socijalnom i na vanjskopolitičkom planu. Štoviše, usudio se ono što Račanu nije bilo na kraj pameti – na intenzivniju detuđmanizaciju i obračun s tuđmanizmom nadahnutim ustašovanjem. Papić je shvatio da u takvim prilikama ne može plasirati svoj film, jer ono što je bilo zamišljeno kao "kritički osvrt" na Račana i Mesića, "ravno u glavu" pogodilo bi Sanadera, a na takvo što tvorac "Infekcije" nije bio spreman. Stoga je skoro pune dvije godine odgađao distribuciju i smišljao kako bi premontirao film da vuk bude sit i ovce na broju, a usput si je dopustio rijetko viđenu drskost. Prvo je iskazao duboku uvrijeđenost i kesovijanski zaprijetio emigracijom (!?) jer mu tadašnji izbornik za dokumentarni film Zrinko Ogresta nije odobrio državno financiranje prijavljenog dokumentarnog projekta, premda se Papić, da ima trunke moralnog osjećaja, na natječaj nije ni smio prijaviti s obzirom na to da nije ispunio obavezu prema državi s prethodnim proračunski financiranim projektom, "Infekcijom" (nije pustio film u redovnu kinodistribuciju). Potom je najavio sudsku tužbu protiv Veljka Krulčića, glavnog urednika filmskog magazina Hollywood, jer je ovaj uvrstio "Infekciju" u anketu provedenu među hrvatskim filmskim kritičarima o najboljim nacionalnim filmovima u zadnjih pet godina. Kako nijedan kritičar njegovu filmu nije dao glas, Papić je ustvrdio da su kritičari ignorirali "Infekciju" na temelju pulske verzije, a da je on u međuvremenu film premontirao, da je u novoj verziji prikazan na međunarodnom filmskom festivalu u Dubrovniku (koji, by the way, barem zasad nitko u Hrvatskoj ne shvaća ozbiljno), te da se zbog svega toga nije smio naći u anketi. Nakon ovakvih ridikuloznih ispada, Papić je napokon svoj "sasvim novi film" pustio u kina, a oni koji su ga prije nepune dvije godine vidjeli u Puli lako su mogli pogoditi koje su novosti na djelu.

  Nova verzija, predvidljivo, kraća je za one dijelove u kojima se apostrofira Izbaviteljeva europska orijentacija. Sve u tom smislu kompromitirajuće scene izbačene su, kao što je izbačen i motiv, te podzaplet uza nj vezan, lažnog Izbavitelja. Osim što je iznova demonstrirao nisku razinu osobnog morala, Papić je time učinio medvjeđu uslugu vlastitom filmu. Naime, koliko god izvorna verzija bila ideološki antipatična, ona je imala svoju dramaturšku smislenost, pa i određenu dozu narativno-dramaturške slojevitosti. Nasilno kraćenje motivirano brisanjem neugodnih ideoloških tragova reduciralo je lik Izbavitelja i naposljetku posve dokinulo efektnost završnog obrata, kad se otkriva varka s lažnim Izbaviteljem i identitet onog pravog. Odbacivanjem podzapleta s lažnim Izbaviteljem sužava se i ionako sužen dramski prostor vodećeg ženskog lika koji utjelovljuje Lucija Šerbedžija kao erotski interes protagonista Ivana Gajskog (Leon Lučev), nehotičnog ali predanog borca protiv zavjere ljudi-štakora. Ono što poslije svega ostaje jest samo tkivo filma koje Papić nije mogao mijenjati. A ono je zapravo simpatičan spoj ugođaja tjeskobe i blage promeditativne sugestije, začinjene apsurdističkim naglascima, s trivijalno-žanrovskim zasadama, što je rezultiralo zanimljivo pomaknutom cjelinom. Izvorna verzija bila je bolja, ali i ova "politički korektna" ostaje najboljim Papićevim filmom ostvarenim u nezavisnoj Hrvatskoj. Od autora antologijskih "Lisica" neupućeni će gledatelji očekivati mnogo više, ali Krsto Papić odavno nije filmotvorac kakav je bio.

Infekcija, hrv. fant. horor, 2003./2005.
R: Krsto Papić Gl: Leon Lučev, Sven Medvešek, Lucija Šerbedžija, Filip Šovagović