Srećko Jurdana Povijest je Stipi Mesiću povjerila među ostalim i posao njezinoga objašnjavanja, što na balkanskim prostorima u pravilu nije jednostavna a ni jednokratna misija. Na proslavi Dana hrvatske narodne armije - pardon, OS-a i KOV-a - predsjednik je slušateljima uputio poruku kako se zna tko je u Domovinskome ratu bio pobjednik a tko agresor, poraženi itd., iako se neki (nije rečeno koji) prave da ne znaju pa tvrde da su svi bili isti. Upozoravamo te neke da znamo ono što oni ne žele da se zna. Domoljubnim srcima godile su Mesićeve odlučne riječi. Lijepo je kad predsjednik ponavlja ono što je očito, jer preko takvoga periodičkoga ponavljanja istina dobiva dodatnu snagu i uvjerljivost. Kad predsjednik pedeseti put zaredom jasno izgovori ono što se zna, to što se zna, zna se i do pedeset puta jače.

Komunikacija s normalnima

U svojim prigodnim historijskim reminiscencijama Mesić je nešto prostora sačuvao i za partizanske artefakte, koje je iskoristio kao pozitivističku publiku da nešto progovori o četnicima i - na margini - ustašama. U predavanju nekadašnjim pohađateljima partizanskih gimnazija - bilo je i toga - na četnike je primijenio metodu dvostruke negacije: oni nisu bili antifašisti, iako se u Srbiji trude da ih takvima prikažu. Mogao je jednostavnije kazati da su četnici bili fašistička banda poznata po sadističkim tehnikama ubijanja svih neistomišljenika, koju je čak i njihov rani saveznik Winston Churchill nazvao najprljavijom vojnom formacijom u Drugom svjetskom ratu. No, Mesić svoju stilsku veličinu pronalazi u komplikacijama. Ovdje ne raspravljamo o njegovim stavovima, koji su etički ispravni, nego o njegovim retoričkim formulacijama koje su proizvod stare i prilično nezgrapne škole političkoga komuniciranja.

Inatio se nešto nakon četničkoga skupa na Ravnoj gori, ali danas je - prema nekim vijestima - ipak odlučio otići u Beograd. Odigrat će se to navodno krajem lipnja (samo, sačuvaj Bože, ne na dvadeset osmi, kad padaju Vidovdan, Gazimestan itd.). Kriterij regionalne suradnje prevladava nad antagonizmima i fanatizmima vezanim za svjetske i lokalne ratove, što nije loše. Mesić svakako nije taj koji će svojim bojkotom iskorijeniti četničke afilijacije u Srbiji, i jedino mu preostaje da tamo pokuša uspostaviti komunikaciju s normalnije orijentiranim ljudima, na obostranu korist. Normalniji ljudi, međutim, bacaju mu klipove pod noge, imputirajući da se Vuku Draškoviću ispričao zbog kritike ravnogorske seanse. Pouka: u svaki oblik komunikacije s bizantinskom školom treba ulaziti krajnje oprezno.

Neka cvjetaju Pašalićevi cvjetovi

Ako se Mesić tek sprema u Beograd, Ivo Sanader već završava svoj gotovo trijumfalan posjet Pekingu tijekom kojeg su potpisana čak dva sporazuma o ekonomskome razumijevanju između hrvatske i kineske strane. Bit će tu novaca na bacanje, čim su uspostavljeni ovako dobri međuljudski odnosi. U Zagrebu će se moći izgraditi još jedna Kajzerica. Kad je o analizi aktivnosti gospodina Sanadera riječ, potpisnik ovih redaka duguje publici jednu ispriku, vezanu za odluku premijera da Slobodnu Dalmaciju ustupi Europapressu znatno ispod legalno ponuđene cijene, koja je prihvaćena na natječaju i na temelju koje su eliminirani svi ostali konkurenti. U prošlome broju Nacionala autor je spomenutu odluku opisao kao nečuvenu. Kako se apsolutno nitko u Hrvatskoj - ni među političarima, ni među tužiteljima, ni među sindikatima, ni među medijima, ni među nestranačkim organizacijama, ni među “radnim ljudima” Slobodne Dalmacije (koji će, već malo morgen, postati i mali dioničari) - nije osjetio pozvanim da reagira na tu naknadnu promjenu pravila igre koja bi u normalnoj državi postala skandal prvoga reda, autor se toplo ispričava zbog suvišnoga uznemiravanja javnosti i moli publiku da ga ne osuđuje preoštro. Neka cvjetaju Pašalićevi cvjetovi. Neka svi slobodno uzmu ono što im po njihovim ortačkim ugovorima pripada, i neka se više ne opterećuju natječajnim farsama.

Vjera u vizionare

Nakon povratka iz Kine i sporazuma o razumijevanju, poštenjaka Sanadera očekuje u Hrvatskoj silazak s vlasti ne dopusti li Srbima da sudjeluju u formiranju vlasti u Kninu. Milorad Pupovac zaprijetio je napuštanjem parlamentarnoga saveza: "Ako nema koalicije u Kninu, nema je ni u Saboru; SDSS je Sanaderov najjači adut za ulazak u Europu." Može se u tom povodu primijetiti kako su vizije vizionara Sanadera ponekad ponešto čudne. Ako mu je Pupovčeva stranka potrebna, kao što jest, i ako je ona u Kninu čak osvojila relativnu većinu, nejasno je zašto se premijer protivi lokalnoj političkoj suradnji. Zbog nacionalistički orijentiranih Hrvata iz Bosne koji u Kninu po svaku cijenu žele verificirati svoju dominaciju? Zbog činjenice da se sličnom tehnikom akumuliranja minimalne većine od raznorodnih skupina poslužio u Osijeku kako bi eliminirao Glavaša, pa u Kninu ne želi mijenjati taktiku? Krhko je znanje, ali u hrabre, odlučne, poštene i inventivne vizionare poput gospodina Sanadera (vidi njegovu skandi-križaljku) svakako treba vjerovati, jer njima je po funkciji jasno što čine i kad drugima eventualno nije.

STUPAC TJEDNA: FRANCUSKO 'NE'; BLAŽEVIĆ U HAJDUK; 'UHIĆENJE' GOTOVINE

Francuzi su odbili europski ustav premda su ga napisali njihovi ljudi, i time se među ostalim aktualizira legendarno pitanje stare lije Henryja Kissingera: "Ako želim razgovarati s Europom, recite mi, koga da nazovem?" Fragilna je stvar ta europska ideja, i na nju ne treba gubiti više energije negoli to zaslužuje.
* * *
Miroslavu Blaževiću bilo je jasno što čini kad je potpisivao za Hajduk: pokušava se održati na površini kao trener, iako je njegova trenerska zvijezda odavno izgubila sjaj. Taj simpatični penzioner kojem se ne odlazi u penziju nesretan je ako ne može prodavati svoj mit, pa makar i na temelju nikakvih rezultata. U svojoj kasnoj umjetničkoj fazi gospodin Blažević dao je - zajedno sa svojim novim poslodavcem - značajan doprinos pretvaranju hrvatskoga nogometa u društvenu nakaradu, ali njegov odlazak u Split donijet će u perspektivi i neku korist za opću stvar: čovjek će na neko vrijeme apstinirati od prodavanja desničarskih teorija u medijima. Na drugoj strani, budući trijumfi s Hajdukom možda će ga ponovno uvjeriti da bi mogao postati predsjednik države, što bi bilo dobro iz aspekta razvoja nacionalnoga smisla za humor.
* * *
Lažno uhićenje Ante Gotovine u Italiji pokazalo je koliko neki hrvatski mediji pate od nesposobnosti pronalaženja relevantnih tema. O događaju koji se nije dogodio u Hrvatskoj trubilo se danima, kao da je riječ o prvorazrednoj senzaciji.