"Ne možete ni zamisliti kako mi je bez Ede. Sama u toj velikoj kući, jer djeca, normalno, imaju svoj život. Strašna je to praznina nakon 50 godina burnog i uzbudljivog života s takvim iznimnim čovjekom", rekla mi je Goranka Vrus Murtić, udovica Ede Murtića, koju sam srela prije desetak dana na oproštajnom prijemu kod austrijskog veleposlanika u Hrvatskoj dr. Hansa G. Knittela u hotelu "Westin" u Zagrebu. Elegantna slikarica, kolekcionarka Murtićevih i drugih slika, Murtićeva muza, koja je tog najvećeg i najpoznatijeg hrvatskog apstraktnog slikara mogla najviše raznježiti i razgnjeviti nije mu bila samo supruga, nego i neformalna asistentica, tajnica, katkad i šefica, ali samo u onome što se nije ticalo kista, boje i platna. Edu Murtića srela sam zadnji put početkom srpnja 2004. u njegovoj kući u Vrsaru. Toga dana otvarale su se dvije njegove izložbe u Poreču, jedna u tek obnovljenoj porečkoj palači Zuccato iz 13. stoljeća gdje su na tri kata bili izloženi njegovi gvaševi, a podalje u zgradi Sabornice bila su postavljena ulja velikih dimenzija. Koji dan prije, kad sam za njih saznala, nazvala sam ga i upitala mogu li doći i tim povodom s njime napraviti intervju. Razveselio se i pozvao me da dođem ujutro na dan otvorenja kako bismo u miru razgovarali. Nacionalov fotograf Tomislav Čuveljak i ja sjeli smo u automobil i otišli do malog istarskog mjesta na brežuljku na čijemu vrhu u zelenilu stoji obnovljena kamena kuća koju je Murtić, kako mi je sam ispričao, kupio prije četrdeset godina kao ruševinu bez ijednog stabla, "a sada ne znam bih li igdje na svijetu našao ljepši kutak". To je danas prelijepa vila s pomno uređenim parkom, u kojoj se nalaze i atelijeri Ede i Goranke Murtić. Toga dana Murtića smo i zatekli u atelijeru. Poznato je da je radio svakodnevno od ranoga jutra gotovo do smrti. Bilo mu je drago što nas vidi. Pozdravio nas je toplo, upravo kako sam mnogo puta u raznim prilikama vidjela da dočekuje ljude. Činilo mi se da im se iskreno radovao. Kad sam krajem devedesetih jednom došla u Vrsar razgovarati s Gorankom Vrus Murtić u povodu njezine izložbe u Poreču, ona mi je rekla: "Bilo je puno prijedloga i situacija koji su me mogli odvući u druge vode ali sretno sam ostao u svojoj profesiji" "Za razliku od Edina atelijera koji je uvijek bio mjesto okupljanja, sastanaka i rasprava prijatelja, moj je uvijek bio rezerviran za rad." U toj se rečenici moglo mnogo iščitati. Murtić je bio slikar za kojega se naizgled uvijek znalo što slika i što izlaže, s kime se druži, što misli i što o njemu misle, uvijek je bio okružen šarolikim mnoštvom, najrazličitijim ličnostima iz javnog života. S nekima je održao duga prijateljstva, s nekim se prijateljima iz mladosti posvadio pod stare dane, neke je otpisao, nekima je oprostio, neke je živcirao, neke povrijedio, neki su mu okrenuli leđa, neki oprostili. Nitko prema njemu nije bio ravnodušan. Upravo je to razlog što i sama pišem o tom iznimnom čovjeku kojega više nema, kojemu smo u više navrata posvetili stranice u Nacionalu i čije su me se osobnost, kao i njegove osebujne slike pune boja, dojmili. Godinama je šaroliko mnoštvo svake nedjelje ujutro umjesto na misi provodilo sat, dva u njegovu atelijeru na Tomislavovu trgu. O tome je Murtićev dugogodišnji prijatelj, književnik Čedo Prica, 1977. objavio knjigu Plovidbe atelijerom Ede Murtića u kojoj je opisao to utjecajno intelektualno sastajalište razgovarajući s Murtićem i drugim poznatim intelektualcima koji su redovito dolazili u taj otvoreni atelijer. Nekoliko godina nakon izlaska te knjige, koja je slika jednog razdoblja, umjetnosti, politike i ljudi, prijateljstvo između Murtića i Price je puklo. Prica je napisao dramu "Atelje" koja je postavljena na pozornicu zagrebačkog HNK. Murtić je bio bijesan jer je taj kazališni atelijer vidio kao svoj, ali nikako mu se nije svidjelo kako je prikazan. Rekao mi je u intervjuu: "Nisam mogao vjerovati da je to napisao čovjek koji je sa mnom proveo tolike godine." Goranka Murtić, mnogo suzdržanija i drukčija, nema sumnje uživala je u intenzivnom životu uz Murtića, zasigurno sretna što ima tako iznimnog muža u središtu pozornosti koji poput magneta privlači ljude, a istodobno možda i osamljena kao slikarica uz tako dominantnu osobu. Murtić nas je poveo na terasu za stol pod glicinijom, a Goranka Murtić ostala je telefonirati, provjeravati je li sve sređeno za večernje otvaranje izložbi, jesu li svi s popisa dobili pozivnice. Činilo se da on za to ne mari, ali samo na prvi pogled. Volio je pokazati svoje slike, te pažnju, kritičare koji su ga voljeli, prijatelje koji su dolazili. Do navečer se u kući u Vrsaru prije odlaska u Poreč na otvorenje izložbe okupila cijela grupa: iz Venecije je s vozačem stigla Jagoda Buić, iz Pule Vatroslav Mimica, iz Zagreba Igor Zidić, ostali su čekali u gradu. Murtić je bio razdragan pažnjom. Ležerno odjeven u ljetne hlače i košulju, razgažene mokasine i sa svijetlim šeširom na glavi teže je hodao, ali visoke godine i bolest bili su tada još puno slabiji od snažnog duha. U intervjuu koji mi je dao tog dana okomio se na bivšeg ministra kulture za čijeg je mandata ministarstvo preseljeno na drugu adresu i svečano otvoreno bez ijednog njegova crteža, a nije bio niti pozvan, ispričao je kako mu se smučilo što u Zagrebu još nisu našli prostor za smještaj njegove donacije, žalio se na ženu svog velikog prijatelja Jure Kaštelana koja mu nije dopustila da za Talijane napravi ilustracije za knjigu njegovih pjesama niti da se na Ribnjaku postavi spomenik tom pjesniku koji je napravio Murtić. Dao je cijeli niz političkih ocjena, ponovo se zgrozio na Tuđmanovo vrijeme, nabrojio dobre strane komunizma, spomenuo niz jugoslavenskih i hrvatskih velikana s kojima se družio i koje je poznavao. "Bilo je puno prijedloga i situacija koji su me mogli odvući u druge vode, ali nisam se dao. Sretno sam ostao u svojoj profesiji." Slikara koji je umro prošle zime prvi sam put srela u njegovu zagrebačkom atelijeru u travnju 1998. u povodu njegove velike izložbe u Umjetničkom paviljonu gdje do tada nije izlagao 17 godina. I tada se doimao uzbuđenim unatoč stotinama izložbi u njegovoj karijeri. Taj razgovor bio je biografski, pa je pričao i o šoku koji su izazvale njegove prve apstraktne slike prije pedeset godina, o partizanskoj i komunističkoj prošlosti predratnog ljevičara zbog koje su ga proglašavali državnim umjetnikom, otporu prema socrealističkoj umjetnosti zbog čega su ga nazivali dekadentnim slikarom, druženju s vođama Hrvatskog proljeća zbog čega su ga proglašavali nacionalistom, o oštrim kritikama Tuđmanove vlasti i samoga Tuđmana s kojim je nekada prijateljevao, a zbog čega su mu mnoga vrata u to doba bila zatvorena. Za novinare je Edo Murtić bio zahvalan sugovornik. I kad nije od prve htio nešto reći, uz samo malo provociranja, ne bi se mogao suzdržati. Volio je pričati, kritizirati, hvaliti. Bila sam dovoljno stara da znam o kome i o čemu govori i dovoljno iskusna da za novine izaberem najatraktivnije. Bili smo zadovoljni i on i ja s onim što je objavljeno u Nacionalu. Kad sam nekoliko mjeseci poslije, u rujnu te godine ponovo bila u društvu Murtićevih u Vrsaru, uz večeru je Murtić ispričao niz stvari zbog čega sam ga najozbiljnije upitala: "Zašto o tome ništa niste napisali, pa vi ste živa knjiga vremena i ljudi? Zašto ne bismo zajedno povremeno sjeli i to zabilježili?" Nije bio protiv, no činilo mi se da Edo Murtić nije mislio ni tada kao niti poslije da bi se trebao okretati prošlosti. Vjerovao je da je pred njim još mnogo dana i da će za sve biti vremena… A onda je došao takozvani Dan pobjede, kako je Edo Murtić nazvao svoju grafiku koja je nastala nakon siječanjskih izbora 2000. kad je na vlast došao SPD i Ivica Račan kao premijer. U restoranu Paviljon u Zagrebu organizirana je konspirativno pripremljena svečanost na kojoj je ta Murtićeva grafika kao prvo posttuđmanovsko odličje iz Račanovih ruku a u režiji Nine Pavića dodijeljena hrvatskim kulturnim i javnim djelatnicima, intelektualcima, predsjednicima stranaka pobjedničke koalicije, te novinarima i urednicima Europapress holdinga. U Nacionalu je objavljen članak o toj kontroverznoj, samovoljnoj inicijativi koja je i kod dijela nagrađenih kad su vidjeli kako je pripremljena izazvala mučnu nelagodu. Kad je izišao Nacional s raportom novinarke Mirjane Dugandžije iz Umjetničkog paviljona, nazvao me Edo Murtić. Upitao me kako sam mu mogla to učiniti, da ga svi zovu i napadaju. S oduševljenjem je, kazao je, dočekao promjene u Hrvatskoj, napravio crtež. Potom je pala ideja o dodjeli grafike "najzaslužnijima" za silazak HDZ-a s vlasti. U glasu je bila gorčina i tuga kao da je na drugom kraju prevareno dijete. "Oduzeli ste mi s ovim godinu dana života", rekao je Murtić. Nisam se dobro osjećala iz respekta prema njegovim godinama, bilo mi je žao što je u tome sudjelovao. Nismo se potom dugo vremena sreli niti vidjeli. Prošlo ljeto upitala sam ga u intervjuu čija je to bila ideja, tko je sastavio popis zaslužnih. "Na dan izbora naslikao sam gvaš, poletan, zgodan, na kojemu je bio datum 3. siječnja 2000. I te nedjelje, nakon što su glasovali, petnaest mojih prijatelja došlo je k meni u atelijer. Slika im se jako svidjela i rekli su da bismo joj mogli dati aktualnu svrhu. Na mom popisu su se našli prijatelji koji su cijelo vrijeme javno djelovali, a drugi su očito na svojim popisima učinili propuste. Ne znam zašto se podigla tolika prašina, zbog čega takvi strašni napadi na mene", odgovorio je Murtić. Nisam bila na otvorenju izložbe Ede Murtića u Umjetničkom paviljonu u svibnju za koju su Goranka Vrus Murtić i sinovi priredili djela koja je napravio u dvije posljednje godine prije smrti. Još mi je u sjećanju svježa slika Murtića sa šeširom na glavi u porečkoj galeriji, kako držeći unuku u krilu zadovoljno sjedi na stolcu okružen svojim velikim uljanim slikama.