"Fantastična četvorke", jedan od filmova koji dolaze ove ljeto Ovog ljeta u hrvatskim će se kinima dogoditi do sada nezabilježen slučaj, da će najveći američki filmski hitovi, koji se u pravilu plasiraju krajem lipnja i u srpnju, gotovo istodobno biti prikazani i u Hrvatskoj. Do sada je bilo pravilo da se američki ljetni hitovi počnu u Hrvatskoj prikazivati u rujnu, ali piratizacija filmova, zbog koje je zabilježen golem pad gledanosti u hrvatskim kinima, natjerala je kinoprikazivače da, u dogovoru s američkim filmskim kompanijama, ljeto 2005. ispune filmskim hitovima.

Najnoviji dokaz o uništavajućem djelovanju piratizacije na hrvatska kina dogodio se prošli tjedan. U srijedu, 1. lipnja, u Zagrebu je zatvorena još jedna kinodvorana. Kino A1, koje se nalazi u Importanne Galleriji, zatvoreno je jer je iznajmljivaču Davorku Gojunu donosilo financijske gubitke, a budući da nitko nije zainteresiran za preuzimanje te dvorane, ona će, kako saznajemo, biti pretvorena u fitness centar. Nažalost, zatvaranje još jedne kinodvorane ne treba nikoga čuditi jer je gledanost u hrvatskim kinima posljednje četiri godine u padu. Međutim najnoviji podaci još su alarmantniji jer pokazuju kako je ove godine zabilježen čak 41-postotni pad u hrvatskim kinima. Ni otvorenje CineStara, prvog hrvatskog multipleksa u Zagrebu, ni proširenje multipleksa Broadway Tkalča ne spašava kinoprikazivače od najveće krize. Od 41-postotnog pada, posjet kinima u Zagrebu pao je za 25 posto u odnosu na 2004. dok se posjet u ostatku Hrvatske smanjio čak 55 posto. Takvi podaci sprečavaju potencijalne graditelje novih kinomultipleksa da investiraju u Hrvatsku, a hrvatske kinoprikazivače, ali i distributere filmova, dovode do očaja.

Više je razloga zbog kojih kinobiznis u Hrvatskoj ne cvjeta. Posebnost ove godine je u tome što, osim trećeg dijela "Ratova zvijezda", američka filmska industrija nije snimila film koji će rušiti rekorde gledanosti. Zbog toga trpi gledanost u američkim kinima gdje je posljednjih 14 tjedana zaredom zabilježen pad gledanosti u odnosu na isto razdoblje 2004. Iz istih razloga u Europi je posjet kinima pao za 13 posto a u Sloveniji za 18. U Hrvatskoj su 2004. dva filma podigla godišnju gledanost, "Pasija" i treći dio "Gospodara prstenova"; takvih hitova ove godine nema. Međutim to je samo dio objašnjenja otkud toliki pad gledanosti u Hrvatskoj.

Svi kinoprikazivači optužuju piratizaciju i neučinkovitost hrvatske policije u borbi protiv nje. "Potrebno je od dva do šest dana da se film, nakon hrvatske premijere, pojavi na piratskom DVD-u", rekao je Gvozden Vidović, direktor tvrtke Issa koja je ujedno suvlasnik multipleksa Broadway Tkalča u Zagrebu. Vidović ima razloga za očajavanje: 2003. njihov multipleks posjetilo je 432 tisuće gledatelja, a 2004. samo 260 tisuća. Premda je u međuvremenu multipleks proširen s tri na pet dvorana, ove se godine očekuje najviše 230 tisuća posjetitelja. Iako su hrvatski zakoni uz pomoć kojih se može boriti protiv piratizacije dobri, problem je u njihovu slabom provođenju, kaže Zoran Vujasin, odvjetnik i tajnik Agencije za zaštitu audiovizualnih djela. On posebno apostrofira neučinkovitost zagrebačke policije i navodi posljednji primjer u kojem "zagrebačka policija sada razrješava prijavu protiv jednog pirata koja je podnesena prije godinu i pol dana". U tih godinu i pol dana taj je pirat, pretpostavlja se, nastavio prodavati piratizirane filmove i on, prema Vujasinovim procjenama, godišnje ima promet od milijun i pol do dva milijuna kuna. Čak i kada se neki pirat osudi, primjenjuju se najblaže kazne, te se umjesto najrigoroznijih kazni kao što su zabrana djelatnosti za videotekare-pirate i zatvor do tri ili pet godina, pirati osuđuju na šest mjeseci zatvora uvjetno ili od tisuću do pet tisuća kuna novčane kazne.

"Država zbog filmskih pirata godišnje gubi između 10 i 15 milijuna eura poreza", kaže Vujasin, zbog čega još više začuđuje inertnost policije, osobito ako se zna da se u raznim oglasnicima pojavljuju oglasi gdje se na prodaju nude najnoviji filmovi. Prema njemu, da bi se pirati lakše hvatali, potrebno je mijenjati Zakon o kaznenom postupku gdje bi se u zaštiti autorskih prava omogućavalo prisluškivanje osumnjičenih te bi se trebao primjenjivati zakon o "cyber crimeu" koji je Hrvatska potpisala na međunarodnoj razini, ali ga ne primjenjuje. U cjelokupnoj borbi nisu pomogli ni posebni tečajevi za hrvatske suce u organizaciji inozemnih antipiratskih organizacija u kojima im se objašnjavalo kako su pirati kriminalci, ali su i nakon tih tečajeva suci dosuđivali blage kazne. Zato se kao suprotan primjer često navodi Bugarska, gdje je filmska piratizacija bila vrlo visoka, ali je nakon rigorozne primjene zakona drastično smanjena.

Za drastičan pad kinogledanosti "krive" su komercijalne televizije. Dolaskom RTL-a te borbom za gledatelje protiv Nove TV i HRT-a programi se pune filmovima, te se često događa da je TV-ponuda filmova toliko dobra da se gledateljima ne ide u kino. Iako se čini da se protiv toga ne može ništa, Hrvoje Krstulović, suvlasnik multipleksa Blitz-CineStar, smatra da bi se u Hrvatskoj trebalo uvesti pravilo kao i u Francuskoj. On tvrdi da se u Francuskoj tijekom vikenda filmovi na televiziji ne smiju početi prikazivati prije 22 sata, kako bi se omogućio bolji rad kinodvorana. Krstulović i treba biti zabrinut za kinoprikazivanje jer njegov multipleks ove godine bilježi pad gledanosti od 34 posto. Teško je vjerovati da država može utjecati na TV-program, osobito prema uzoru na Francusku koja je u Europi otišla najdalje u zaštiti kako vlastite kinematografije od američkog utjecaja tako i domaćih kinoprikazivača.

Nažalost, u Hrvatskoj je mreža kinodvorana u tako jadnom stanju da je i to jedan od bitnih uzroka neodlaska u kino. U cijeloj državi postoji jedan pravi multipleks s 13 dvorana, a Broadway Tkalča tek se dijelom može nazvati multipleksom. Istodobno, ostala gradska kina u Zagrebu propadaju i prodaju se, a u ostalim hrvatskim gradovima kina se sve više zatvaraju. Za usporedbu, Budimpešta ima 12 multipleksa, a još je nevjerojatnije da Celje ima dva multipleksa s po osam i pet dvorana. Zato ne začuđuje što Slovenac u prosjeku godišnje ide jedan i pol puta u kino, a u Hrvatskoj tek svaki drugi Hrvat ide jednom godišnje u kino. U Europi je prosjek još viši, svaki Europljanin ide dva puta godišnje u kino. S obzirom na to da su kina i te kako unosan posao, u Engleskoj je nedavno objavljeno kako će se otvoriti još 1400 dvorana, za što će biti potrošeno milijardu funti. Hrvatska od samo jednog multipleksa očito nema velike koristi osim činjenice da je povećan broj filmskih naslova koji se mogu vidjeti u kinima. Tako su 2003. u kinima prikazana 104 filma, a prošle godine 173. Premda svi kinoprikazivači smatraju da se u Zagrebu mora otvoriti još jedan multipleks, kao i u Splitu i Rijeci, te iako se stalno spominju imena potencijalnih investitora, od realizacije još nema ništa. A da ljudi vole multiplekse najbolje se pokazalo u Sloveniji, koja ima ukupno šest multipleksa, te je 2004. 90 posto gledateljstva gledalo filmove upravo u nekom od njih.

Kao i uvijek, cijena ulaznice često je previsoka za siromašnu Hrvatsku. Cijene kinoulaznica, do 30 kuna, nikada nisu bile više i iako mnogi kinoprikazivači misle da bi se trebala smanjiti, to je, prema njihovu mišljenju, gotovo nemoguće. Gvozden Vidović objasnio je kako su troškovi kinodvorana toliki da je uz ovoliku gledanost nemoguće sniziti cijenu ulaznice. Prema njemu, broj gledatelja ne bi se značajnije povećao, a kinoprikazivači bi izgubili još više novca. Jednim dijelom američke filmske kompanije, partneri hrvatskim distributerima, utječu na kreiranje cijene i logično je da traže više cijene, kako bi i njihov udio u zaradi bio veći. Međutim, Vidović kaže kako oni u Hrvatskoj ne pritišću toliko distributere koliko ih pritišću u zemljama poput Poljske, te u Hrvatskoj distributeri i kinoprikazivači gotovo sami kreiraju cijene ulaznica.

Kinoprikazivači su usred svih nedaća zatražili pomoć u Ministarstvu kulture te su razgovarali i s ministrom Božom Biškupićem. Međutim na razgovorima u Ministarstvu dogodilo se nešto sasvim suprotno. Predočen im je Prijedlog zakona o filmu prema kojem bi se za razvoj hrvatskog filma, među ostalim, trebao uzimati dio od prodane kinoulaznice. Kinoprikazivači i distributeri su se hvatali za glavu, umjesto da im se pomogne, njima se uzima od zarade pa tako i ne začuđuje što je Hrvoje Krstulović rekao ministru Biškupiću da država može donijeti takvu odluku, ali se nakon toga filmovi neće imati gdje prikazivati. Prema nekim glasinama Ministarstvo kulture je odustalo od te namjere, ali budući da još nije predočen novi prijedlog zakona o filmu, kinoprikazivači se boje da bi država svojim zahtjevima mogla zatvoriti još neko od malog broja kinodvorana u Hrvatskoj.