Ljeto 1999. protjecalo je u agoniji HDZ-a i Tuđmanovog režima. Bilo je jasno da se – doslovno i metaforički – bliži kraj desetogodišnje vlasti autoritarnog režima pod kojim je Hrvatska stekla samostalnost, ali koji je tu istu Hrvatsku opljačkao i dramatično udaljio od demokratskog svijeta. Premda teško bolestan, Franjo Tuđman i dalje je odlučivao o svemu, od toga tko će dobiti koju tvrtku, tko će biti glavni urednici u medijima, do šefova tajnih službi. Glavni izvršitelj bio je Ivić Pašalić čija je moč rasla paralelno s razvojem Tuđmanove bolesti.
  Ali i u takvom stanju, Franju Tuđmana nije napuštala opsesija da NK Croatia mora postati nogometni prvak. Te godine imao je dodatni motiv, glavni suparnik bila je "komunistička" Rijeka, čiji je predsjednik u to vrijeme bio Hrvoje Šarinić, dugogodišnji bliski Tuđmanov suradnik s kojim se razišao nekoliko mjeseci ranije. U zadnjem kolu, Rijeka nije smjela pobijediti Osijeka i da bi Croatia postala prvak, Franjo Tuđman je angažirao cjelokupni obavještajni sustav u državi. Ukratko je sve izgledalo ovako:
  "Završnicu hrvatskog nogometnog prvenstva u cijelosti je lažirao Pantovčak. Prema osobnoj naredbi predsjednika Tuđmana, Služba za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) i Hrvatska informativna služba (HIS) prisluškivale su, špijunirale i pratile nogometne suce, sportske novinare, nogometne funkcionare i navijače te podnosile izvještaje predsjedniku države. Sve je bilo usmjereno samo jednome cilju – NK Croatia, omiljeni klub predsjednika Tuđmana, morala je biti prvak države po svaku cijenu. Stoga je potkraj travnja i početkom svibnja u SZUP došla naredba da se krene s operativnom akcijom, čiji je cilj bio da se u potpunosti kontrolira kraj nogometnog prvenstva. Naredba je odmah provedena. Iako nisu bili izdani službeni zahtjevi za prisluškivanje telefona, akcija je krenula i već nakon nekoliko dana SZUP je imao pod kontrolom sva zbivanja. Kraj prvenstva pokazao je da je SZUP odlično obavio posao. Redatelji igrokaza zvanog "Nogometno prvenstvo Hrvatske 1999.", bili su u sjedištu SZUP-a u Zagrebu, a akciju je, po naredbi s Pantovčaka, vodio sam šef Službe Ivan Brzović. Za glavne izvršitelje lažiranja prvenstva izabrana su dva suca koje je SZUP mogao u potpunosti kontrolirati. Prvi je Alojzije Šupraha, glavni sudac na utakmici Rijeka – Osijek i pomoćni SZUP i HIS prisluškivali su i špijunirali sportske novinare, nogometne funkcionare i navijače sa samo jednim ciljem: Croatia mora biti prvak na finalnoj utakmici kupa Osijek – Cibalija, koji je inače šef Centra SZUP-a Split. Za drugog glavnog izvršitelja izabran je Reno Sinovčić iz Novigrada, za kojeg su u SZUP-u tvrdili da je čovjek s bogatim kriminalnim dosjeom. Unatoč svemu Sinovčić je sudio glavne utakmice Croatije i njenih suparnika za naslov te utakmice Finala kupa između Osijeka i Cibalije na kojoj se trebala osigurati pobjeda Osijeku, zato jer je Osijek pustio prvenstvenu utakmicu Croatiji.
  Akcija SZUP-a sastojala se od lažiranja najvažnijih utakmica Croatije i nekih klubova koji su Croatiji pomagali, zatim u sprječavanju glavnih Croatijinih konkurenata da pobijede u njihovim najvažnijim utakmicama i u kontroli svih glavnih sudionika završnice prvenstva. Tako su prisluškivani nogometni funkcionari, sportski novinari, vođe navijačkih skupina, suci, članovi foruma nogometnog saveza, a posebno središta nogometnih klubova Rijeke i Hajduka. Nacional je u posjedu dokumenata koji dokazuju kako je hrvatsko nogometno prvenstvo jedna velika lakrdija dirigirana s Pantovčaka, samo zato da bi prvo mjesto osvojio omiljeni Tuđmanov klub – Croatia.
  Kako je konkretno SZUP odradio posao oko glavnih utakmica, što se dogovarao Alojzije Šupraha, načelnik SZUP-a Split, sa svojim šefovima u Zagrebu, ostalo je poznato samo njemu. Priznao je krivo "mahanje" linijskog suca Krečaka i tako oduzeo NK Rijeci prvenstvo. No, to je bio samo dio posla. Trebalo je Osijeku platiti za poraz od Croatije i motivirati ga za grčevitu borbu protiv Rijeke, obećavši kao nagradu osvajanje Kupa Hrvatske. Da se to provede, trebalo je delegirati pouzdanog suca. A pouzdaniji sudac od Rene Sinovčića se nije mogao naći. Sredinom svibnja SZUP je na zahtjev Pantovčaka sastavio veoma kompromitirajući dosje o sucu Sinovčiću. U njemu je povezan s prljavim poslovima kao i s "osobama koje se mogu označiti sigurnosno zanimljivima".
Prema informacijama koje ima Nacional, uz pomoć tog dosjea Sinovčić je ucijenjen pa je do kraja prvenstva svirao onako kako mu je s Pantovčaka nametano. Svugdje je pomogao Croatiji i odmogao njenim protivnicima, te na kraju "proveo" odluku da Osijek bude osvajač Kupa Hrvatske.
  Alojzije Šupraha je, pak, šef splitskog SZUP-a, drugog po veličini u zemlji, dakle ne samo visokorangirani činovnik obavještajne zajednice već čovjek od najvećeg povjerenja državnog vrha. Poznato je kako je Franjo Tuđman nakon što je doznao da je Rijeka remizirala s Osijekom, Croatijinu četvrtu uzastopnu titulu prokomentirao riječima: "Ovo je dokaz da ima Boga i pravde". Premda je toga lipnja Božja upletenost u završetak nogometnog prvenstva i krađe kojim je okončano ostala dvojbena, dvije su činjenice bile neupitne: klub iz Maksimira imao je apsolutnu i nimalo prikrivenu podršku predsjedničkih dvora, ali i sudačke organizacije jer je velika većina sudaca gotovo na svakoj utakmici play-offa drastično oštetila Croatijine suparnike. No, unutar vlasti se dogodila svojevrsna pobuna. Tuđman je zaboravio da i u njegovoj okolini ima ljudi koji su navijači Hajduka i kojima su se događaji oko Rijeke zgadili. O tome kako je nastao članak ispričao nam je Ivo Pukanić, tada glavni urednik Nacionala:
  "Nekoliko dana nakon završetka prvenstva, kad je javnost još bila ogorčena raspletom događaja, nepoznati čovjek je oko podne donio žutu omotnicu na portu Nacionala i zamolio portira da je dikretno meni uruči u ruke. U kuverti je bio papir na kojem je kompjuterskim ispisom bilo napisano: 'Ako vas zanima kako je lažirano ovo nogometno prvenstvo, dođite danas, točno u 14h u McDonalds na Krugama. Budite pažljivi da vas netko ne prati. Ja ću vas prepoznati. Ne brinite.' Zbunjen pročitanim, razmišljao sam kakvi mogu biti dokazi preko kojih se direktno može vidjeti da je prvenstvo lažirano. Pokazao sam pismo najbližim i najpovjerljivijim suradnicima. Postojala je sumnja da se radi o podmetanju tajnih službi i igri onih iz vlasti koji me baš i nisu jako voljeli. A takvih je bila većina. S druge strane, bilo je potpuno jasno, da mi pismo šalje netko tko je u vrhu vlasti i koji točno zna da mi se prisluškuju svi telefoni. Stoga je i poslao pismo po nepoznatom dostavljaču, što je u takvim situacijams jedina pametna solucija.
  Sjeo sam na vespu, kako bih lakše izbjegao bilo kakvu policijsku pratnju i odvezao se do McDonaldsa. Sjeo sam tamo na terasu i naručio meni omiljeni cheesburger. Počeo sam jesti i primijetio kako iza ugla McDonaldsa proviruje, meni, odnekud, poznat čovjek. Na galvi je imao šiltericu, svijetle hlače, polo košulju i sunčane naočale. Sumnjičavo se ogledao oko sebe, a nakon desetak sekundi mahnuo je rukom da priđem. S hamburgerom u rukama, odšetao sam do njega, i u čudu, u šilterici i tamnim naočalama prepoznao jednog od stupova Tuđmanova režima. Dao mi je veliku omotnicu i rekao na brzinu: 'Sve što tu piše je točno. To je sramota što se događa. Vi ste jedini kojima vjerujem da nećete zloupotrijebiti povjerenje i da me nećete odati. Znam da ćete shvatiti o čemu se tu radi. Uostalom, znate i način da provjerite neke navode.' Rukovali smo se i on je otišao do crnog automobila na parkiralištu gdje ga je čekao vozač. Nakon nekoliko sekundi nestali su s parkirališta.
  Nisam otvarao omotnicu dok nisam došao do redakcije. Tamo sam je otvorio i vidio da sadržava transkripte snimljenih telefonskih razgovora sudaca i nogometnih funkcionera. Iz priloženoga se jasno vidjelo kako je lažirano cijelo prvenstvo i tko ga je lažirao. No, bio je problem kako provjeriti radi li se o autentičnom materijalu. Među transkriptima je bio i razgovor Zdravka Mamića s jednom osobom iz NK Rijeke. Nazvao sam Mamića i pitao ga je li određenog datuma razgovarao s tom osobom. Nakon potvrdnog odgovora, citirao sam mu od riječi do riječi što je govorio on, a što ta osoba. Mamić, s kojim sam u odnosima da ga to mogu pitati, bio je frapiran time što sam mu rekao. Pitao me potpuno unezvjeren odakle ja znam što je on razgovarao, a ja sam mu na to rekao neka kupi sljedeći broj Nacionala pa će vidjeti o čemu se radi. Nakon te provjere, bio sam siguran da su i ostali razgovori točni te smo objavili veliki tekst u sljedećem broju. 'Duboko grlo' iz redova HDZ-a sretao sam nakon toga još mnogo puta, no nikada niti jedan od nas nije spomenuo taj događaj kod McDonaldsa. To je naša tajna, koja će to i ostati sve do trenutka dok on ne odluči da to javno ispriča."

ŠTO SE DOGAĐALO POSLIJE:
  Nakon što je pročitao Nacionalov tekst i shvatio da je akcija provaljena, Franjo Tuđman bio je bijesan. Nekolicina nas je najprije pozvana na policijsko saslušanje u Đorđićevu, koje je proteklo relativno bezbolno. Ispred zgrade policije čekala je gomila novinara, Radio 101 je neprestano izvještavao što se događa, a inspektori su bili manje-više korektni. Izgledalo je da je režim shvatio da čitavu aferu treba prešutjeti i pustiti da se ispuše. Ali nije.
  Bio je ponedjeljak i dovršavali smo idući broj kada je u redakciju upalo desetak policajaca i inspektora. Počeo je pretres i potraga za originalima objavljenih dokumenata, s ulice su pokupljeni slučajni prolaznici kao svjedoci da je sve po zakonu, a zatim smo Pukanić i ja ubačeni u aute kako bi obavili pretres stanova. Bio je to besmislen pokušaj i čak su i inspektori shvaćali da su iskorišteni kako bi Tuđman, Pašalić i Brzović zaplašili neistomišljenike. Stručnjak za kompjutore doista je pregledao moje računalo, ali ostala četvorica više su reda radi, nego stvarno izvršila premetačinu. Na njihovim licima vidio se osjećaj nelagode. Jedan od njih čeprkao je po mojoj biblioteci i sa zanimanjem čitao Marxov "Komunistički manifest", a ostali su šetali po stanu. Kada je prošlo 45 minuta, glavni je pogledao na sat i rekao "OK, dosta smo bili, možemo ići". Što misle o cijelom slučaju, pokazali su dok smo se vozili natrag u redakciju. Na moje pitanje za koga navija, samo je promrmljao "Hajduk živi vječno, a Croatia do izbora". Zatim je dodao, "A na izborima će ljudi pokazati što misle."
  Za mene je to bio kraj afere, ali Pukanića su čekala teška iskušenja. Objavio je nove tajne dokumente koji su definitivno razotkrili aferu i režim je doslovno poludio. Opet su upali u njegov stan i manja četa policajaca izvršila je pretres, a uskoro je priveden istražnom sucu. Bio je to najdirektniji udarac na slobodu medija tijekom Tuđmanove vladavine, iako su u prošlosti vršeni žestoki pritisci na redakcije Radija 101, Feral Tribunea i nekih drugih listova. Zajedno s Pukanićem, pritvoreni su Miroslav Šeparović i jedan njegov suradnik, a sve pod optužbom da su oni predali tajne dokumente Nacionalu. Uskoro su oslobođeni, HDZ se raspadao, Tuđman je otišao u bolnicu i umro, a afera nogometno prvenstvo velikim je dijelom doprinijela padu režima.
GDJE SU DANAS:
Franjo Tuđman je umro. Ivić Pašalić je propali političar, ali i multimilijuner s novcem stečenim u sumnjivim poslovima. Ivo Brzović je umirovljenik. Reno Sinovčić je visoki dužnosnik NK Zadar koji je ispao u drugu ligu. NK Rijeka je osvajač kupa, a Croatia koja je sada Dinamo je 7. klub nejake hrvatske lige. Alojzije Šupraha i dalje sudi, a zaposlen je kao savjetnik za sport u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Miroslav Šeparović je ugledni odvjetnik koji zastupa haaške osumnjičenike.