Odgoda skupštine Slobodne Dalmacije - na kojoj se firma trebala isporučiti Europapressu za više od dvadeset puta nižu cijenu od one koja je prihvaćena na natječaju - poručuje možda da se autor ove kolumne prerano ispričao (u prošlome broju Nacionala) zbog suvišnoga uznemiravanja javnosti, jer je o tom fenomenu pisao alarmantne tekstove bez ikakvoga efekta. Nešto se u međuvremenu očito počelo zbivati. Nije sporna samo nečuvena činjenica da je EPH na natječaju ponudio petsto četrdeset milijuna kuna, koje će izravno uplatiti u državni proračun, i nakon toga - post festum - u pregovorima ponudu snizio na dvadeset četiri i pol milijuna; u pitanju je i najavljena dokapitalizacija, kupljene tvrtke u iznosu od osamdesetak milijuna kuna, kao i povlačenje EPH iz suvlasništva u Tisku i Distri-pressu na koje ga obavezuju antimonopolistički propisi.

  Tisak i Distri-press

  Iskustvo pokazuje da se provedba dokapitalizacije, na koju se kupac obavezao, ni na koji način ne može kontrolirati jednom kad tvrtka prijeđe u njegovo vlasništvo. Hoće li netko ili neće doista uložiti najavljeni iznos, to ostaje stvar njegove dobre volje. U svojoj firmi on određuje pravila igre. Osim toga, EPH se iz kurentnih distributerskih tvrtki Tisak i Distri-press mora povući prije potpisivanja transakcije sa Slobodnom Dalmacijom, da bi to povlačenje bilo vjerodostojno. U protivnom, ono će zavisiti od voluntarističke procjene rukovodstva EPH i postati polugom za nova izvlačenja koncesija od države. Mediji šute o tim fenomenima, ali šuti i politička scena, posebno oporba koju bi takve stvari morale iznimno zanimati. Zašto?

  540, a ne 24 milijuna

  Prvorazredni motiv za šutnju svakako je kupovanje simpatija kod EPH. Bolje je izbjeći konfrontaciju s jakom izdavačkom kućom - filistarski rezoniraju Račan i društvo - i zadržati je kao saveznika, negoli istjerivati zakonske principe i izazvati zlu krv. Ova tehnika zataškavanja, prešućivanja i glumljenja naivnosti kreirana je još u trenutku rasplamsavanja afere Grupo. Ivica Račan i njegovi ljudi u pravosudnome sustavu zaštitili su tada protagoniste afere od sudskoga progona, a na pasivan način - through inaction*, rekli bi Englezi - brane ih i danas kad ovi pokušavaju na ilegalan način otvoriti prostore za novu ekspanziju.

  Da ne bi bilo zabune, potpisniku ovih redaka savršeno je svejedno hoće li EPH preuzeti Slobodnu Dalmaciju. Mediji su, međutim, obavezni štititi legalističke kriterije po kojima država funkcionira. Da je EPH na natječaju ponudio dvadeset četiri milijuna, i prošao s tom cijenom, rekli bismo na to: aferim*. Uzmite što je vaše. Malo je jeftino, ali neka vam je sa srećom. No, on je ponudio petsto četrdeset milijuna, i prošao s tom cijenom. Nema legalnoga načina, ponavljamo: nema legalnoga načina da se ta cijena naknadno drastično smanji. Jedina mogućnost za EPH da na legalan način preuzme Slobodnu, to je uplata petsto četrdeset milijuna uz simultano povlačenje iz Tiska i Distrija.

  Raspisivanje novog natječaja

  EPH-u, tj. njegovome njemačkome suvlasniku WAZ-u, evidentno se ne uplaćuje petsto četrdeset milijuna, jer Slobodna Dalmacija ni približno ne vrijedi toliko. Ipak, firma im se sviđa i žele je dobiti ispod stola po nagodbenoj cijeni, računajući na podršku Ive Sanadera koji je još ranije kod prodaje Slobodne odlučio favorizirati EPH. Sanaderove motive za to favoriziranje nećemo ovdje detaljno razmatrati. I on, poput Račana, računa na “lip service” koji će mu pružati EPH-ova izdanja, a ima i neke konkretne obaveze prema članovima Grupa. Nagodbe se, avaj, mogu dogovarati prije natječaja, ali ne i nakon njega, pod uvjetom da u ovoj zemlji vrijede nekakvi zakoni. Ako EPH ne želi poštivati na natječaju verificiranu cijenu, jedini legitiman izlaz iz situacije je poništenje prethodnoga natječaja i raspisivanje novog.

  Raspisivanje novoga natječaja - to je za Vladu jedino časno rješenje problema proisteklog iz odluke EPH da ne plati cijenu koju je izvorno ponudio. Sva druga rješenja Vladu dovode u konflikt sa zakonom. Ako već Slobodna Dalmacija zbog ezoteričnih razloga mora postati vlasništvo EPH-a i WAZ-a, neka uoči tog novog natječaja u razgovoru s premijerom utvrde uvjete koje će biti u stanju poštivati.

  STUPAC TJEDNA: AKCIJSKI PLAN; SLUČAJ 'SLJEME'; ZID BOLI

  Upali su Anti Gotovini u kuću, napravili scenu pred djetetom i odnijeli pronađeno oružje. Po Italiji hvataju nekakav misteriozni automobil iz kojeg navodno ispadaju vojne hlače, legitimacija i članci o Gotovini. Najavljuju oduzimanje čina Gotovini (uz njega i Norcu i Blaškiću). Sve se to isplaćuje. Iz Europe poručuju da bi pregovori mogli početi već koliko na jesen, što je diplomatski trijumf bez premca.
     *   *   *
  Slučaj propasti mesne industrije “Sljeme” riješen je njezinim povratkom u vlasništvo grada Zagreba, tj. u državno vlasništvo, iza čega navodno stoji Milan Bandić. Bez obzira na to tko je realizator ideje, ona je nesumnjivo indikativna: nakon petnaest godina divljanja kapitalističkoga fetiša u nacionalnoj ekonomiji, ponovno se uvode socijalističke vrijednosti kao kontrolni mehanizmi te ekonomije. Namećući agresivnu privatizaciju koja mu je poslužila kao metoda za besprimjerno pljačkanje nacionalnih dobara, Tuđmanov režim pretvarao se da provodi nekakve antikomunističke reforme. Tzv. društveno vlasništvo - titoističku izmišljotinu koja je ipak imala određeni smisao i vrijednost jer je blokirala ekspanziju partijskih ekonomskih parazita i tajkuna - pretvorili su najprije u državno vlasništvo, a zatim – budući da su država bili oni -u svoje vlastito. U tome je supstanca hrvatske pretvorbe.
Tuđmanovu tehniku otuđivanja nacionalne imovine verificirali su i preuzeli svi kasniji režimi. Danas, međutim, vrag odnosi šalu. Radnicima opljačkanih tvrtki ne preostaje drugo osim izlaska na ulične barikade, a država socijalne nemire može stišati samo povratkom vlasničkih odnosa na prvobitno stanje, kad tajkuni još nisu bili u igri. I u tome je pouka, gospodo. Samo je jedan spas za hrvatsku ekonomsko-kriminalnu dramu, a on se zove: pozitivni državni intervencionizam. Nešto slično, uostalom, Vladimir Putin provodi u Rusiji. U Hrvatskoj, nažalost, nema lidera takvog kalibra. Ovdje političari doktoriraju na europskim sviralama.
   *   *   *
  Što je gospodinu Bandiću trebalo da rušenjem Zida boli otvara kolektivnu emotivnu ranu prvoga reda? Kakvi su neobični interesi u pitanju, kad se Bandić odlučio na provociranje ratne populacije?