Konačno je, kažu, dokazano da je ljubav duševna bolest. Oduvijek mi je to bilo jasno. Prvo intuitivno, a kasnije i iskustveno. U pravu je, dakle, bio Umberto Eco koji je u romanu "Ime ruže" citirao nekoga, tko je opet citirao nekog drugog, pa se sve skupa zove postmodernizam, dakle bio je u pravu kad je rekao da je ljubav jedina bolest od koje bolesnik ne želi ozdraviti. Svi ti koje je citirao, i sam Eco dakle, bili su u pravu. Bio sam, izgleda, u pravu i ja kada sam u jednoj televizijskoj emisiji citirao Eca. To je prilično uzrujalo uglednog psihijatra, koji me jedno vrijeme liječio, doduše, ne od ljubavi nego od hipohondrije. Ljubav je, dakle, bolest i to je konačno dokazano i eksperimentalno, a dokazali su Helen Fisher, Lucy Brown i Arthur Aron te svoju studiju objavili u The Journal of Neurophisiology. Doduše, članak je sa zadnje stranice novina, njihova imena zvuče kao pseudonimi u pornićima, a za časopis nikad nisam čuo, iako je vjerojatno ugledan kad ga tako citiraju.

  Međutim, vijest je toliko lijepa da u nju želim vjerovati budući da si ponašanje zaljubljenih nikada nisam mogao objasniti drugačije negoli kao bolest. U ove kasne proljetne dane čudno se ponaša i Carla Del Ponte. Izjavila je da vjeruje hrvatskoj Vladi. Tipični simptom zaljubljenosti, kad osoba gubi sposobnost kritičkoga rasuđivanja. Ako je zaljubljena, postavlja se pitanje u koga. To mi je dalo ideju. Već određeno vrijeme vodim u Booksi radionice kreativnog pisanja. Od jeseni odlučio sam polaznicima dati neki teži zadatak, recimo skicu za roman sa suvremenom tematikom. Neka to onda bude roman o ljubavi između Carle Del Ponte i Ante Gotovine pod naslovom "Ljubav tigrice". Polaznicima ću sugerirati da naprave skice za filozofsko-kršćanski, kafkijansko-hašekovski i postmodernističko-apsurdistički roman po uzoru na Woodyja Allena.

  U filozofsko-kršćanskom romanu moguć je, pretpostavimo, ovakav zaplet. Umorna od traganja, haaška tužiteljica odlazi na jednotjedni odmor na Siciliju i na osamljenoj plaži sređuje misli. Jedina osoba koja se sunča pored nje je stanoviti bradati gospodin koji čita knjigu. Tužiteljica malo bolje pogleda knjigu i, konsternirana, ugleda naslov: "Zločin i kazna". U francuskom prijevodu. To joj, naravno, odmah postane sumnjivo te se upusti s neznancem u razgovor. Onako preplanuli, nagih tijela, razgovaraju, naravno, o knjizi. Ispostavi se da nju zanima zločin, a bradatoga gospodina kazna. I tako, riječ po riječ, ispostavi se da je to general Gotovina, a već smo otprije znali da je ona Carla Del Ponte. Ali sada je već, jebiga, kasno jer su se zaljubili na prvi pogled. Ona Evropljanka, slobodna, samouvjerena, neovisna, a on muževan, preplanuo, avanturist i ljubavnik velikoga stila. Pa kako onda tu ne bi planula ljubav. Ispostavi se, zapravo, da ga je ganjala preko cijeloga svijeta, da je čak i jednoj maloj zemlji na Balkanu prijetila izolacijom samo zato što joj je Gotovina oduvijek bio intrigantan. I kao ratnik i kao ljubavnik. I tako Carla Del Ponte svojom dobrotom i kršćanskom ljubavlju potakne generala da se preda, kao što je učinila i Sonja Marmeladova u romanu. Štoviše, na sudu je blaga prema njemu jer se pokajao i dobrovoljno odlazi s njim u zatvor, da mu ima tko prati suđe i sjeckati češnjak dok general peče hobotnicu. To je vrhunac ljubavi i kršćanske žrtve. Njih dvoje, ljubav i hobotnica iz zadarskoga arhipelaga.

  Kafkijansko-hašekovski zaplet mogao bi početi u trenutku kad je policija iz kuće generala Gotovine zaplijenila trofejno oružje. General se, naime, toliko razljutio kad su mu iz nebranjene kuće odnijeli puške i pištolje koje je dobio od pokojnog predsjednika i pokojnog ministra obrane, da je odmah odletio u Haag, došao u glavnu zgradu i rekao: "Ja sam Gotovina, predajem se, vratite mi moje oružje." I tu počinju njegovi problemi. Službenik na porti Haaškog suda zatraži od Gotovine dokumente. Onda ih malo lista, gleda sliku, pa ime, i na kraju mu vrati pasoš s objašnjenjem da mu u dokumentima piše neko drugo ime, da on nije Gotovina, te da ga ne smije pripustiti da se preda gore u uredu tužiteljice, kamo je i pošao. Jer porta je, kao što svi znaju, prva instanca. Tada general, ljut na kretena s porte, nazove svog advokata nadajući se da će ga locirati preko mobitela.

  Međutim, oni koji to lociraju, shvatili su stvar kao šalu upravo zato što se tip javlja iz zgrade suda. Potom mu zaštitar kaže da sjedne na klupu i pričeka. I tako general sjedi na klupi u predvorju i bezuspješno pokušava doći do optuženičke klupe. Ali to nije lako. Odvjetnici se ne javljaju iz opreza. Zove hrvatsku Vladu da ga predaju i službeno, kad se on već fizički predao sam, ali ni u Vladi mu nitko ne vjeruje. Očajan, pokušava zaustavljati službenike i tumačiti im da je on Gotovina, a kreten s porte namiguje im i tumači da se radi o čovjeku koji baš nije svoj i da na njega ne treba obraćati pažnju. I tako general pred haaškim vratima čeka desetljećima, praktički čitav život. Za to vrijeme Hrvatska je nekim čudom ušla u Evropsku uniju, prokopan je širok kanal od Rijeke do Zagreba i glavni grad Hrvatske je sada i doslovno mediteranska metropola, na Sljemenu rastu palme, a Slavonci se bave maslinarstvom. Split izgleda kao Hong Kong, stara jezgra Dubrovnika je ogroman starački dom za ekstremno bogate Amerikance, Brač je i službeno postao dio Velike Britanije, u Istri umjetno uzgajaju tartufe, sir i vrhnje se dilaju ilegalno, u malim staniolskim pizevima, kao heroin, ali to više nitko ne kupuje. Profesori su dobili povišicu, liječnici ne štrajkaju, političari su pošteni, biznismeni humani, zavladala je socijalna država, kapital je jeftin, investicije bujaju, Zagorje su preplavile farme nojeva pa se sada uvozi pijesak da imaju kamo gurati glave. Na kraju sudski stražar počne zazidavati vrata, a Gotovina, sada već starac, upita ga zašto to čini. Zato jer je ovaj ulaz bio namijenjen samo tebi, kaže. I tada, baš u tom presudnom i tragičnom trenutku, na vrata izlazi Carla Del Ponte. Pomaže se štapom i jedva vidi. Uzima Gotovinu pod ruku i kaže: "Idemo, ovaj svijet nije bio stvoren za nas." Izgledaju kao papirnata balerina i kositreni vojnik koji odlaze u noć.

  U postmodernističko-apsurdističkoj varijanti moglo bi se ubaciti Gotovinu i Del Ponte u zaplet Gospođe Bovary. Nakon Leona, Ema se, recimo, zaljubi u mladog legionara iz Hrvatske i provede s njim nekoliko divnih mjeseci. Međutim, u jednom trenutku shvati da ju mladić vara s otmjenom odvjetnicom talijanskoga prezimena. Vidi ih kako se zajedno voze u kočiji i to ju toliko uzruja da popije arsen. Tako i Ema Bovary na kraju strada zbog Carle Del Ponte. Iste one gospođe koju su prošli tjedan u Zagrebu onako pomno čuvali, a ona se ponašala ne samo kao da voli generala nego i sve nas. Hoće li nas voljeti i 13. lipnja? Datum obećava.