Objavljeno u Nacionalu br. 499, 2005-06-07

Autor: Veljko Barbieri

KUHARSKI KANCONIJER

Puževi koji skrivaju Mjesec

Staroegipatski svećenici vjerovali su da je puž, koji izlazi na vidjelo samo kad poplavi blagorodni Nil ili kad padnu velike kiše, onaj znak buđenja prirode i plodnosti koji šalju sjene pravednih predaka

  Nakon što su opet stvorili ljude, darovali im hranu i piće, u meksičkom svetom gradu Teotihuacanu pod okriljem vječne noći sastali su se manji bogovi kojima su Quetzacoatl, Pernata Zmija i njegov brat Tezcatllipoca, Zamagljeno Ogledalo, povjerili stvaranje svjetlosti kako bi oživili Svijet Petog Sunca. I kao što piše u "Legendi o Suncima", sastali su se usred tmina u Teotihuacanu i govorili jedni drugima: "Pristupite, bogovi. Tko će na sebe preuzeti teret. Tko će se obvezati da postane sunce, mjesec i zora."

  Prvi se javi borbeni Tecuciztecatl, no jednom dijelu bogova bio je miliji skromni Nanahuatzin, još hrabriji junak i ratnik. I bi odlučeno da će sunce i mjesec postati obojica. Pa iz zemlje podigoše dva brda koja se kao piramide Sunca i Mjeseca još danas mogu vidjeti u Teotihuacanu, kako bi stvoritelji budućeg svjetla mogli u miru prinijeti žrtve. Bahati Tecuciztecatl odjene sjajnu odoru od zlata, žada i perja, a skromni Nanahuatzin tek halju od lana i kukuruznog papira. Pa kad su prinijeli žrtve, zapale ostali bogovi veliku lomaču koja je gorjela cijela četiri dana, tako da joj je žar i pepeo bio vreo i užaren kao sunce. Tada pozovu Tecuciztecatla da skoči u žar, no on se četiri puta zaleti, ali što od vatre, što od straha i vreline odustane. Skromni Nanahuatzin naprotiv samo sklopi oči i stupi u smrt. Posramljen za njim skoči i do tada bahati Tecuciztecatl. Odnekud se iznenada pojave orao i jaguar i nestadoše u plamenu zajedno s bogovima ratnicima.

  Od Nanahuatzinova pepela i spaljenog orla bogovi tada stvore Sunce i nazovu ga Tonatiuh, a od jaguara i Tecuciztecatla, neočekivano se rodi, drugo još sjajnije, tako da je svijet sada bio osvijetljen isijavanjem dvaju sunaca, svjetlom koje se nije dalo ugasiti. Pa se prepadoše bogovi i pošalju Golemog Puža koji u svoju kućicu sakrije plamenog Tecuciztecatla i priguši mu sjaj. Od tada, od zore do sumraka, zemlju obasjava sunčani Tonatiuh, a od sumraka do zore nebom puže Tecuciztecatl, provirujući iz puževe kućice utišana sjaja, kao Srebrni Mjesec. Za razliku od Azteka egipatski su svećenici u svojim hramovima crtali i klesali puževe kao simbol spirale života i umiranja, a Izidini sljedbenici vjerovali su da je puž, koji izlazi na vidjelo samo kada poplavi blagorodni Nil ili kada padnu velike kiše, onaj znak buđenja prirode i plodnosti koji šalju sjene pravednih predaka koje su prošle kušnje Anubisovih i Horusovih vaga i Ozirisov sud, pa puštaju puževe na zemlju da je oplode i vrate izgubljeno blagostanje.

  Kako god bilo, u skladu s ovim slavnim mitovima ili upravo njima usprkos, u grčkim grobnicama uz školjke često zatječemo i puževe kućice, kao ostatke ukusne popudbine preminulima ili možda tek kao zagrobnu uspomenu na bogate gozbe na kojima su u puževima uživali od Helade do Rima, često prethodno tovljenima mlijekom i žitaricama, a potom puštenima da se očiste u travi. Srednjovjekovni su ih velmože, ti tamanitelji gromada pečenog mesa, odbacili kao prostu i pučku hranu.

  Ipak, uspjeli su se, zahvaljujući redovnicima koji su jelima od puževa svetkovali svete i posne dane, sačuvati u visokoj gastronomiji, u koju su se vratili u renesansi, opet pužući u ukusnim pjatancama. Uz talijanske kuhane puževe ili pirjane u raznim tinulima koji krase i našu sredozemnu kuhinju, glasoviti su postali i burgunjski puževi pripremljeni u slavnom crnom vinu, ali i oni provansalski i dalmatinski vrlo cijenjeni u Starom svijetu. Svi očišćeni, skuhani, pa vraćeni u svoje kućice i potom začepljeni mješavinom pršuta ili maslaca, petrusimula i češnjaka, pa onda zapečeni na gradelama. Sjajeći se kao bahati Srebrni Mjesec Tecuciztecatl, i sam voljom bogova zatvoren u puževu kućicu iz koje još obasjava istkanom nebeskom srmom naše stolove i burne, ponekad i besane noći.

RECEPTI KAO POTPISI POD FOTOGRAFIJE
PUŽEVI NA GRADELAMA Ostavite 3 kg puževa da se očiste u soli dva dana, dobro ih isperite hladnom vodom, a onda ih kuhajte u 3 l vode oko 2 sata dok ne omekšaju. Izvadite ih čačkalicom iz kućica, odstranite im crijeva na vrhu, pa meso vratite u kućice pa svaku zatvorite žličicom mješavine od glavice sitno sjeckanog češnjaka, grančice petrusimula, 20 dag mljevene pancete ili pršuta, 20 dag maslaca te soli i papra po želji stavite na vrele gradele s otvorom prema gore i pustite da se smjesa otopi. Služite vruće. Izvorni rimski, potom provansalski i dalmatinski recept.
PUŽEVI S LJUTIKOM Na 2 dl maslinova ulja zazlatite ½ kg na trake rezane ljutike ili mladog luka, 5 sjeckanih režanja češnjaka, ½ stručka sjeckanog petrusimula te na kraju ubacite 1 kg mesa već skuhanih i očišćenih puževa i 3 grančice divlje ili domaće kadulje Kad se sve malo prožme, podlijte s 2 dl bijelog vina i pustite da zajedno kuha nekoliko minuta. Posolite, popaprite i služite vruće. Stari biokovski recept.
BRUJET OD PUŽEVA Na maslinovu ulju zazlatite ¾ kg sitno sjeckane kapule, 5 režnjeva češnjaka i 1 stručak sjeckanog petrusimula, pa dodajte 1 kg mljevenih pomidora, žlicu slatke paprike, 2 lista lovora, soli i papra po želji. Kad dobijete gustu šalšu, u nju ubacite 2 kg skuhanih i očišćenih puževa bez kućice i pirjajte sve zajedno podlijevajući s 3 dl crnog vina dok ne dobijete gust umak. Služite s domaćom purom. Tradicionalni drniški recept.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika