Objavljeno u Nacionalu br. 500, 2005-06-14

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Balada o repatom čudovištu

Ruku na srce, ako za nešto tako sićušno kao što je jajna stanica možete kupiti četiri para cipela Baldini ili barem dvije torbice zvučnih marki, to u ovoj našoj zemlji izgleda kao dobra trgovina

 Ponuda njemačke tvrtke Platinum, o kojoj se u posljednje vrijeme tako puno piše, čini se i više nego dobra: drkaš, i još te za to plaćaju. I to jako dobro za naše prilike. Ono što većina studenata radi besplatno, poneki čak i više puta dnevno, pa su u odličnoj kondiciji, sada bi moglo postati izvor odlične zarade. Doniranje spermija spremni su u Platinumu, navodno, plaćati i 300 eura mjesečno, što je i više nego dovoljno za studentsku stanarinu. Potencijalnim poslovnim suradnicama i suradnicima tvrtka Platinum nudi i doniranje jajnih stanica koje je još povoljnije: 1500 eura po donaciji. Za krv iz pupčane vrpce nudi se vrtoglavih 2500 eura po donaciji.

  Pročitavši članke o toj novoj aferi, kako se čini, međunarodnih razmjera, jer su se slične ponude pojavile i u Rumunjskoj i u Srbiji, činilo mi se da sam zalutao u bizarni roman talijanskog pisca Tiziana Scarpe u kojemu jedan od likova plaća stanarinu tako što dva puta dnevno donira spermu koju njegova postarija gazdarica upotrebljava kao kozmetički preparat. I još jednom se pokazalo kako se stvarnost i literatura prepliću i kako bizaran literarni motiv u svojoj stvarnosnoj varijanti može angažirati javnost, policiju, novinare, pa čak i Interpol. A sve skupa izgleda kao popriličan cirkus. U novinama smo mogli pročitati kako se sami studenti gnušaju takvih ponuda i kako studentice Marija i Tanja ni za kakve pare ne bi prodale svoje jajne stanice da ih neki tamo, po Europama, upotrebljavaju za kozmetičke preparate. Bravo! Djevojke sa stavom. Ne mogu cure ni zamisliti da se nešto od čega inače nastaje novi život, koji je svet i nepovrediv, dezintegrirano razmazuje po licu, ili da njime mažu opekline na nježnoj koži male djece.

  Ali zar nije simptomatično i simbolički vrlo točno da se upravo reproduktivni materijal, taj život u potenciji, razmazuje po licu ljepotica koje nose skupe krpice ili reklamiraju nove parfeme. I u civilizaciju i u ljepotu uloženo je toliko pravih i postojećih života da ove moralne skrupule kojima se tako aktivno bavimo danas izgledaju kao najgori sarkazam. U civilizaciju su se posve legalno i u okviru prava pojedinih velikih država od Egipta i Mezopotamije do Amerike stalno ugrađivali ljudski životi: kroz ropski rad, kroz masovna žrtvovanja u ratovima, kroz izrabljivanje i nepojmljivo siromaštvo, putem prijevare i oduzimanja prava na život i prava na vlasništvo, trgovinom žena i djece, trgovanjem svime što se može zamisliti, pa čak i drekom, ako se radi o avangardnom i ironičnom komentaru iste te civilizacije, tako da nitko i nikakva tradicija na ovome svijetu ne može biti abolirana barem od simbolične krivnje za nepoštovanje te najveće svetinje: ljudskoga života.

  I uostalom, ljudska je povijest zapravo nepojmljiv skup negiranja ljudskog života i njegova ugrađivanja u nešto što prilično licemjerno nazivamo civilizacijom, napretkom, ovim našim ljudskim svijetom konačno, kojim gospodarimo do te mjere da je život bjeloglavog supa neusporedivo vredniji od života nekog malog Eritrejca, a zaštićena europska ptica pjevica vrijedi na tanjuru više od indijske djevojčice. I sada u tom svijetu u kojemu vrijednosti tako stoje, a mjerila kontrolira trenutna duhovna moda, odjednom se pojavljuje skandal kad neka firma otkupljuje reproduktivni materijal. U svojemu smo se silnom čovjekoljublju možda malo zanijeli pa ne vidimo da smo i taj reproduktivni materijal počeli smatrati nečim što je gotovo čovjek, zaboravljajući pri tome ovu važnu riječ "gotovo" ili "zamalo". Svaka jajna stanica je zamalo čovjek, kao što je to i svaki spermij. Ali da bi od toga nastao čovjek, trebaju se steći neki uvjeti, trebaju se na pravome mjestu i u pravo vrijeme to malo repato čudovište i to jaje sresti i oploditi i tek onda se, eventualno, možemo zgražati. Kad od toga nastane fetus, onda to, eventualno, možemo smatrati životom.

  Ovako, imamo dilemu je li to uopće dio ljudskoga tijela. Nešto što ispuštamo svakodnevno: jesu li govno ili slina kad nekoga pljunemo dio našega tijela? Sasvim sigurno nisu i sasvim sigurno nikome ne bi palo na pamet da kazneno sankcionira doniranje govana. Zamislite kaznenu odredbu u kojoj se eventualno prijeti zatvorom od dvije godine za prodavanje vlastita dreka. Jest da to nitko normalan ne bi kupovao, ali svijet i jest zanimljiv jer je prepun nenormalnih pa ni to nije isključeno. Uostalom, možda će se jednom eksperimentalno i znanstveno dokazati da govno na licu pomlađuje. Koliko će onda parfema trebati top modelima da speru sa svojih ličnih jagodica posljedice nečijeg proljeva?

  No šalu na stranu. Da se krivo ne razumijemo. Dobro je što se zakonski ograničava prodavanje i trgovanje dijelovima tijela jer time sprečavamo i one koji bi to činili protiv sebe i svoga života, kao i one koji bi na tome zarađivali. Isto je tako nužno zakonski ograničiti uzimanje, i pogotovo krađu jajnih stanica ili sperme. Iako je spermu malo teže ukrasti, ali postoje načini. To dobro zna Boris Becker. Ali, ako netko pri punoj svijesti, kao punoljetna osoba s domovnicom i građanskim pravima želi prodati svoju spermu, svjestan svih posljedica, čemu to ograničavati. I, uostalom, zašto od svega praviti takav skandal? I što se mene tiče, nije toliko problem u tome što netko pokušava otkupiti spermu i jajne stanice, nego u tome koliko kod nas ima onih koji bi to prodali bez razmišljanja. U novinama spomenute su studentice koje to ne bi nikada učinile, ali na internetsku adresu tvrtke neprestano stižu prijave onih koji su spremni. Je li to egzistencijalni očaj ili nemogućnost sagledavanje svih implikacija toga postupka, ne možemo utvrditi. Ali činjenica je da kod nas ima puno onih koji bi donirali. Jer, ruku na srce, ako za nešto tako sićušno kao što je jajna stanica možete kupiti četiri para cipela Baldini ili barem dvije torbice zvučnih marki, to u ovoj našoj zemlji izgleda kao dobra trgovina. Kod muškaraca stvari mogu izgledati još bizarnije. Prosječna cijena plaćenoga seksa kod nas je pedeset eura, što znači da se drkajući za Platinum može zaraditi šest prosječnih jebačina. Ni to, priznat ćete, nije loš posao.

  I na kraju, skandal s otkupom sperme i jajnih stanica upravo bolno jasno pokazuje da živimo u svijetu u kojemu je na prodaju naprosto sve. Sami smo ga izgrađivali stoljećima i valja nam se na to naviknuti.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika