Zanimljivo je kako dominantno komercijalno i utilitaristički orijentirana američka (industrijska) kultura do danas nije uspjela iznjedriti književnika i književno djelo koji bi svojim "kultnim" odnosno kulturološkim značajem "pokorili svijet". Dan Brown trenutačno je u socio-kulturološkom smislu najjače ime američke književnosti, no status njegova književnog djela u "kultno-mitološkom" (a pogotovo umjetničkom) smislu neusporediv je s onima J. R. R. Tolkiena, Douglasa Adamsa ili Joanne K. Rowling. Dok se Brown hrani teorijom zavjere oslonjenom na sekularistički otpor crkvenoj dominaciji, potonji engleski autori kreirali su zasebne i osebujno fantastične svjetove (realistički detalji ili ambijentacija u Adamsa i Rowling zapravo su dodatan očuđujući začin fantastičnog svijeta djela), koji su svojim istovremenim eskapističkim izmaštavanjem i "angažiranim" tumačenjem aktualnog realiteta generirali masovno sljedbeništvo tzv. kultista, usporedivo s religijskom predanošću. Uglavnom, ono što mu je tako dobro uspijevalo i uspijeva u mediju filma ("Ratovi zvijezda"/"Star Wars" Georgea Lucasa), na planu književnosti američki korporacijski kapitalizam mora preuzimati od engleskih obrtnika, odnosno od izdanaka (europske) društvene sredine koja tradicionalno gaji elitističko poimanje kulture, dijametralno suprotno američkom pragmatičnom naslijeđu.

  Nakon što su u vlastite teritorijalne vode preveli "Gospodara prstenova" ("The Lord of the Rings") i Harryja Pottera, Hollywoođani su posegnuli i za petosveščanim romanom Douglasa Adamsa "Vodič za autostopere kroz galaksiju", koji se u književnopovijesnom slijedu smjestio između Tolkienove i sage Joanne K. Rowling. Adams, rođen u Cambridgeu gdje je i studirao književnost te postao velik poklonik znanosti i znanstvene fantastike (svoje puno ime Douglas Noel Adams ponosno je pisao skraćenicom DNA referirajući se na deoksiribonukleinsku kiselinu), "Vodič" je prvotno osmislio krajem 70-ih kao radijski show. Nakon što je radijsko izdanje steklo veliku popularnost u Britaniji, prebacio ga je početkom 80-ih u književni medij, u formu opsežnog, hiperdigresijskog romana čija su noseća obilježja paradoks, apsurd, složene igre riječima i satira koja se realizira prethodno navedenim postupcima u vidu demistifikacijskog snižavanja i poigravanja velikim (filozofskim i znanstvenim) pitanjima poput onog o prapočelu i smislu života i svemira, a istovremeno komentira fenomene ljudskog društva i kulture, poput npr. religije. Takvim pristupom Adams se nastavio na jaku tradiciju engleske, odnosno irske književnosti u rasponu od Swifta preko Butlera i Carrolla do Wildea, Shawa i Wodehousa, no njegovi izvori nisu bili samo književni. Bio je velik poklonik Montyja Pythona (osobno je prijateljevao s Grahamom Champanom, a John Cleese bio mu je uzor), a poznavatelji britanske kinematografije u izvore će uvrstiti i antiutopijsku satiričnu trilogiju Lindsaya Andersona "Kad bi…" ("If…"), "Sretan čovjek" ("O Happy Man!") i "Bolnica Britanija" ("Britannia Hospital").

  Nakon što mu je roman donio svjetsku slavu i sljedbu, Adams je kreirao i verziju "Vodiča" kao kompjuterske igrice, a BBC je realizirao TV-seriju. No od prvog trena DNA je sanjao o prenošenju svog projekta na filmsko platno, svjestan da je film kralj svih (umjetničkih) medija. Radio je na više scenarističkih verzija skoro dva desetljeća, a 1997. potpisao je ugovor s Disneyjem, no četiri godine poslije, dok je film bio u fazi pretprodukcije, iznenada je umro od srčanog udara dok je bio na fitnessu. Adamsovi suradnici na čelu s producentom Jayom Roachom, tvorcem filmova o Austinu Powersu, nastavili su rad na projektu, Karey Kirkpatrick (scenarist dugometražnog debija genijalnog animatora Nicka Parka "Pobuna u kokošinjcu"/"Chicken Run") napisao je scenarij prema Adamsovim skicama, a režija je naposljetku, na preporuku Spikea Jonzea, povjerena Garthu Jenningsu, koji je kao i Jonze prvu afirmaciju stekao ekstraordinarnim videospotovima (među inima i remek-djelom "Imitation of Life" kojim se kongenijalno nadovezao na briljantnu pjesmu R.E.M.-a).

  Dugo očekivana filmska adaptacija kreće od prve knjige "Vodiča" i prati četvero junaka koji nakon uništenja Zemlje, koja se na svoju nesreću našla na trasi jedne svemirske zaobilaznice pa je morala biti uklonjena, putuju svemirom pomoću multimedijskog "Vodiča za autostopere kroz galaksiju" (po kojem je čitav projekt nazvan, a koji je, tvrde Adamsovi poklonici, anticipirao mobilnu telefoniju i internet). Cilj putovanja je tajanstveni planet uz koji se veže legenda o megakompjuteru koji bi trebao dati odgovor na pitanje o smislu svemira, života i svih stvari. Onaj tko prvi sazna taj odgovor postat će slavan i moćan, što je glavni interes vođe puta, galaktičkog predsjednika koji je oteo sam sebe, a predsjednikom postao jer je dovoljno priglup i glumački darovit za takvo što (tzv. muška plavuša). Suputnici izvanzemaljskog predsjednika Zaphoda Beeblebroxa (sjajni Sam Rockwell) zgodnička su Zemljanka Tricia McMillan (solidna Zooey Deschanel, kći slavnog snimatelja Caleba Deschanela), koju je Zaphod na brzinu zaveo i preimenovao u Trillian, njezina prvotna simpatija, također Zemljanin, Arthur Dent (korektni Martin Freeman), inače središnji junak romana, te izvanzemaljac Ford Prefect (vrlo dobri Mos Def, policijski inspektor iz filma "Woodsman: Dodir bez opravdanja" recenziranog prošlog tjedna), a tu je i depresivni robot Marvin. Uglavnom, jedina ženska članica posade, okružena trojicom muškaraca, našla se u sličnoj situaciji kao djevojčica Dorothy u "Čarobnjaku iz Oza" ("The Wizard of Oz"). Međutim, dok je tamo Dorothy središnji lik koji karakterizacijsku strukturu drži na okupu, ovdje takvog lika nema. Istodobno, interakcija četiriju više-manje ravnopravnih likova ne funkcionira, iako je svaki od njih izražajno profiliran i doima se kao da bi mogao biti nositeljem zasebnog filma. Jennings ih jednostavno nije uspio suštinski povezati, nego se doimaju kao razasute krhotine asteroida – svaki ima neku svoju nepravilnu putanju i ne dodiruje se s ostalima. Isto vrijedi i za narativno-dramaturšku strukturu. Nije dakako problem u njezinoj izrazitoj epizodičnosti, nego u činjenici da su fragmenti od kojih se sastoji povezani s mlakošću koja ostavlja dojam da nekakav osobito smislen generalni plan naracije ne postoji, što ne bi nužno bila mana da svaki od tih fragmenata, ili bar većina, ima odgovarajuću ekspresivnost. To, međutim, nije slučaj.

  Slaba povezanost četvero protagonista još više bode oči zbog ljubavnog trokuta Zaphod – Trillian – Arthur, koji se raspada prije nego što je dobio ikakvu šansu zaživjeti, a zamjenjuje ga ljubavna relacija Trillian – Arthur, no ona je tako nezainteresirano tretirana da je izgubila razlog uvrštenja u film (u romanu ne postoji). Sama činjenica da film barata s osnovnom situacijom žene i trojice muškaraca (+ muški robot), a da između njih ne uspostavlja ikakav imalo intrigantniji (erotski) suodnos, dovoljno govori o ozbiljnosti njegovih autora. Ni česta uporaba (ironično-apsurdističkih) montypythonovskih postupaka ne ide mu uvijek u prilog, jer protok vremena otupio im je nekadašnju britkost i subverzivnost: postali su općim mjestom suvremene kulture, štoviše, dobrim su dijelom sastavnicom adolescentskog diskursa. Sve ovo, međutim, još ne znači da je filmska verzija "Vodiča za autostopere kroz galaksiju" slab rad. Zapravo, riječ je o simpatičnom ostvarenju, što je prije svega zasluga ekspresivnih likova (drugim riječima, ponajprije glumaca koji ih utjelovljuju) te određenog broja humorno uspjelih situacija (uglavnom onih montypythonovske inspiracije), a ni dizajn filma, u nekoj mjeri na tragu proizvoda još jednog pythonovca, kultnog "Brazila" Terryja Gilliama, nije za odbacivanje. Tu je i odlična epizoda Johna Malkovicha kao Humme Kavule, vođe bizarnog religijskog kulta (smislio ga je mimo romana sam Adams kao radikalni ateist), no gledateljsko iščekivanje tog lika u završnici ostaje neispunjeno, a umjesto njega darovan nam je uvijek raspoloženi Bill Nighy kao dizajner obnovljenog planeta Zemlje. Ukratko, filmska adaptacija kultnog romana mnoge neće razočarati, jer ipak je riječ, kad se sve zbroji i oduzme, o korektno obavljenom poslu, ali zasigurno je manje onih koje će oduševiti.

The Hitchhiker's Guide to the Galaxy, am. SF komedija, 2005.
R: Garth Jennings Gl: Martin Freeman, Mos Def, Zooey Deschanel, Sam Rockwell