Kakav će biti život u Hrvatskoj 2015. godine?

Ne znam je li istina, ali kažu kako je bivši njemački kancelar Helmut Schmidt, nasljednik legendarnoga Willyja Brandta, kada su mu govorili o političarima s vizijom, hladno odvratio: "Čovjek koji ima vizije trebao bi posjetiti liječnika." Često se toga sjetim kada dođem u iskušenje da iznosim svoje poglede na budućnost, da govorim o tome kako tu budućnost vidim, kako je zamišljam. I moram reći da se ne slažem sa Schmidtom. Dapače, uvjeren sam da političari moraju biti sposobni zamišljati budućnost, dakle imati viziju onoga što dolazi. U suprotnome bi političari bili samo puki obrtnici koji bi obavljali dnevne poslove, a ja mislim da su oni kreatori, drugim riječima, ljudi koji stvaraju koncepte, formuliraju zamisli, a potom ih ostvaruju ili barem pokušavaju ostvariti.
Često razmišljam o tome kakva će Hrvatska biti u budućnosti, pa i onoj vrlo bliskoj, a ipak teško predvidljivoj, na primjer, za deset godina. Stoga sam i rado prihvatio zamolbu redakcije Nacionala da za njegove čitatelje iznesem poglede na hrvatsku budućnost, ili malo preciznije: da iznesem svoju viziju Hrvatske za deset godina. Ne tvrdim, niti mogu tvrditi da će tako biti, ali siguran sam da bi tako moglo biti.
U godini 2015. Republika Hrvatska članica je Europske unije. Doduše, ne baš onakve kakvu danas poznajemo. Potresi izazvani 2005. odbijanjem ustava Unije na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj nisu bili samo trenutna kriza. Unija je doživjela previranja koja su, u kombinaciji sa socijalnim buntom koji je narednih godina potresao zapadnu Europu, uz nemile odjeke i na njezinome istoku, promijenila sliku, pa i karakter europske integracije. U priličnoj mjeri moralo se odstupiti, kako u pojedinim zemljama, tako i u samoj Uniji, od neoliberalnog gospodarskog modela, a razvijeni je kapitalizam, i sam u dubokoj krizi, kako bi osigurao svoj opstanak, bio prisiljen prihvatiti restauraciju, mada ne potpunu, socijalne države, čak i na štetu krupnoga kapitala. Europa je postala poprištem novoga eksperimenta, uvođenja modela kapitalizma s ljudskim likom. U takvoj Europi Hrvatska je napokon izborila svoje mjesto u ujedinjenoj obitelji država i naroda Staroga kontinenta.
Godina 2015. još je uvijek za našu zemlju godina prilagođavanja Europskoj uniji, godina u kojoj se amortiziraju šokovi ulaska u integraciju, ali u kojoj se već počinju osjećati i prvi pozitivni rezultati toga ulaska. Proizvodnja pokazuje uzlazni trend, stopa nezaposlenosti pada, perspektiva budućnost jasno se ukazuje svakome našem građaninu. Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond ublažili su pod pritiskom općeeuropskog nezadovoljstva svoje diktate pa i naši umirovljenici žive relativno spokojno. Mirovine nisu baš previše porasle, ali više nitko ne govori o potrebi njihovoga smanjivanja, a pogotovo o mogućnosti da država postane nesposobna isplaćivati ih. Otplata duga umirovljenicima bliži se kraju, na žalost, malo ih je koji su to dočekali. Mladi u sve većem broju traže i vide svoju budućnost u Hrvatskoj, pa odljev mladih, obrazovanih kadrova postaje sve manji.
U vrlo smo dobrim odnosima sa susjednom Bosnom i Hercegovinom koja je na putu stabilizacije nakon unutarnjeg preustroja kolokvijalno poznatog pod imenom Dayton 2. Vlada u Sarajevu, koja je u međuvremenu postala prava vlada, dakle kabinet s punim ovlastima središnje vlasti, upravo se priprema za otpočinjanje pregovora o članstvu u Europskoj uniji. Intenzivno surađujemo sa Sarajevom, prenoseći mu, baš kao i Beogradu, svoja iskustva iz pregovora s Bruxellesom. I s jednim i s drugim susjedom ostvarili smo potpuno normalne i sređene odnose, granice su otvorene u oba smjera, naravno, onoliko koliko nam omogućuje modificirani schengenski režim, procesi ratnim zločincima, kako oni u Haagu, tako i oni koji su slijedili poslije pred domaćim sudovima, okončani su i, izuzmemo li marginalne radikalne političke skupine u sve tri zemlje, postignut je konsenzus o tome da valja zatvoriti knjigu ratova koji su harali područjem bivše Jugoslavije na kraju 20. stoljeća. Ima, doduše, i dalje onih nepopravljivih, onih trajno zagledanih u prošlost koji bi najradije ponovo zaronili u more mržnje, straha, netolerancije iz kojega smo jedva izronili, ali oni su srećom doista marginalci. Da bismo mogli ući u Europu, morali smo s nekim stvarima raščistiti, a da bismo u Europi o(p)stali moramo na tim iz korijena izmijenjenim pozicijama i ostati. Dakle, Europa nam se isplati u mnogim aspektima.
Naša unutarnja politička scena doživjela je i transformaciju i profilaciju. One stranke koje su dugo uspijevale funkcionirati kao politički pokreti napokon su dobile svoje stranačke fizionomije, a počele su tako i djelovati. Uz već tradicionalne socijaldemokrate i reformirani HDZ, treća je po snazi Nova socijalistička stranka na čijem su čelu mladi ljudi, potpuno neopterećeni bilo kakvim hipotekama prošlosti i usmjereni na brigu za radno ovisni dio populacije. Neke stranke koje su odigrale značajne uloge u prvim danima hrvatske samostalnosti nestale su u međuvremenu s političke scene, a od političara od kojih se "nije moglo disati" u tom pionirskom razdoblju jedva da je netko ostao aktivan. Zapravo, i oni aktivni pozicionirani su na funkcije počasnih predsjednika ili savjetnika novih lidera. Došlo je novo vrijeme, a s njim i novi ljudi. Treba li reći – i novi koncepti.
Pravna država funkcionira kao i u svakoj prosječnoj europskoj zemlji, korupcija se drži u razumnim okvirima, pravosuđe je doživjelo najveći pomak u pozitivnom smjeru. Potpuno je kompjutorizirano (kao, uostalom, i državna uprava) i predmeti se obrađuju promptno.
Medijska scena nam je šarena, prevladava, da budem precizan, caruje neobaveznost, ali ima nekoliko dnevnih novina, odnosno news magazina u kojima čovjek može pročitati ozbiljne analize i komentare iz pera upućenih, stručnih ljudi koji kao da grade na najboljim tradicijama onih rijetkih vodećih komentatora mojega vremena koji su danas ili u mirovini, ili na uredničkim pozicijama. Javna televizija održava se naprosto zato što je svakome jasno da zemlji takva institucija treba, ali ta se velika kuća još uvijek nije dokraja oporavila od dugih godina u kojima je u njezinim programima etičnost i profesionalnost bila žrtvovana suludim ambicijama da se pretvori u najmoćnije propagandno oružje vlasti, gotovo u instrument vladanja. Danas je ne samo zasjenjuju, nego doslovno i guše privatne, komercijalne televizije koje su se uspjele izvući iz jeftinog komercijalizma od prije deset godina, nudeći sada u primamljivom obliku i, da ih tako nazovem, ozbiljne sadržaje.
Moj nasljednik na funkciji šefa države, kandidat desnog centra, nije uspio osvojiti drugi mandat i sada je na početku svojega prvoga mandata četvrti predsjednik samostalne hrvatske države. Nastupio je kao kandidat građana, podsjetila me njegova kampanja u nekim elementima na moju uoči izbora 2005. i glatko je pobijedio u prvome krugu. U vrijeme kada se Hrvatska borila za međunarodno priznanje imao je 13 godina. Za njega ti su dani ne samo prošlost, nego i povijest. On je čovjek novoga doba, zagledan u budućnost i zaokupljen onim što je bilo samo u onoj mjeri u kojoj se trudi ne ponavljati pogreške prohujalih dana. Hrvatska definitivno brodi u budućnost, kao uređena demokratska zemlja, članica Europske unije, država koja je sposobna svojim građanima pružiti udoban i ugodan okvir života i – servis, jer država je i kod nas napokon postala servis građana.
Eto, to je moja vizija Hrvatske u godini 2015. Ne tvrdim da će tako doista i biti. Želio bih da bude i – moglo bi biti. A hoće li, to u najvećoj mjeri ipak ovisi o nama samima.

Milan Bandić, dogradonačelnik Zagreba:

Zagrebački Metro i željeznica povezat će sve dijelove grada

Zagreb 2015. neće biti samo grad urbanistički i vizualno izmijenjen, nego će, čuvajući tradiciju, prirodne i povijesne vrijednosti, u njemu napredovati i sve ono što oku nije odmah vidljivo – gospodarstvo, status grada u europskoj obitelji velikih gradova, partnerstvo sa svim hrvatskim županijama i većim gradovima, kvaliteta života ljudi u svim gradskim četvrtima, skrb o grupama građana s posebnim potrebama i drugo. To će biti rezultat zadaće koju smo si sami zadali 2005., a to je gospodarski, socijalni, urbanistički i upravljački preporod Zagreba.
Za ostvarivanje te zadaće i vizije Zagreba 2015. važan je, uz ambiciozne programe, kvalitetan tim i personalna stabilnost odgovornih nositelja rukovođenja razvitkom Zagreba.
Četverogodišnji su mandati za neuspješne predugi jer ostavljaju prevelike štete učinjene "radom", a još više neradom, a za moj, posve sam siguran, uspješni tim, s cjelovitim programom preporoda Zagreba prekratki su, jer takav program razvoja i obnove Zagreba traži sustavan i trajan rad.
Vjerujem u potporu građana kao naših ključnih "koalicijskih partnera". Dok god sam najodgovorniji gradski službenik, potporu građana tražit ću i potvrđivati svakodnevno, a ne samo na izborima svake četiri godine. Rukovođenje Zagrebom koje se svodi na ritam izbora nema perspektivu, pa se zalažem za polaganje računa građanima i stalno praćenje provedbe programa verificiranih na izborima.
Zagreb 2015. vidim s posve novim načinom rada i napuštanjem sadašnjega mentaliteta "gradske uprave" koja je desetljećima stvarni i odlučujući akter upravljanja gradom. S tim projektom krećemo i moramo ga dovršiti u najkraćem roku. Inertni i okoštali sustav gradskih ureda koji se međusobno dopisuju, umjesto da rješavaju probleme, što je protiv interesa građana, pretvorit ćemo u odgovoran javni sektor koji će se skrbiti o sada marginaliziranim javnim interesima, biti kvalificiran za razvijanje partnerskih projekata s privatnim sektorom i legitimnim privatnim interesima u investiranju u gradu.
Dužnost javnog sektora nije nezainteresirano vođenje dugotrajnih birokratskih postupaka, nego sustavno i kvalificirano rješavanje problema.
Gradski službenici koji čine javni sektor i zastupnike i organizatore razvitka grada bit će stalni sudionici prilagođavanja ukupne hrvatske i gradske regulative životnim potrebama ljudi, ubrzanom razvitku grada i ostvarivanju građanima zajamčenih prava. Trgovačka društva u vlasništvu Grada bit će reorganizirana tako da se objedine srodne djelatnosti, posebno prometno-komunalne. Dio društva bit će privatiziran uz osiguravanje posebnih prava bivšim i sadašnjim zaposlenicima, te učinkovitije upravljanje, smanjivanje rasipnosti i osiguravanje kvalitetne i učinkovite usluge građanima.
Druga važna promjena koja će iz temelja izmijeniti odnose u Zagrebu i osigurati brže unapređenje kvalitete života Zagrepčana i razvitak grada bit će odnos prema gradskom proračunu. Gradski proračun, ma koliko velik, ne zanima me kao temelj komfornog upravljanja gradom i njegovim razvitkom. Naprotiv, proračunska sredstva prestat će biti materijalna baza sigurnosti gradskih službenika i jedini izvor sredstava za kapitalna ulaganja, nego će, uz stalnu javnu kontrolu i štednju, na što sam se obvezao, sve više biti materijalni temelj pozitivnoga poticanja i selektivnog gradskog intervencionizma u sve oblike izvrsnosti Zagreba, gospodarske, znanstvene, kulturne i umjetničke, športske i druge.
Važan poticaj razvitku grada bit će upravljanje gradskom imovinom, posebno građevinskim zemljištem. U nezahvalnoj situaciji u koju je Grad dovela privatizacija, orijentirana ne na gospodarsku djelatnost nego na jeftino stjecanje nekretnina – uz našu obvezu osiguravanja građevinskog zemljišta za javne potrebe, stanovanje, potrebe djece i mladeži, prometnice, uređivanje trgova i novih parkova, na tržištu nekretnina intervenirat ćemo, ne rasprodajom zemljišta kao zagrebačkoga "obiteljskog srebra", nego koncesijskim ponudama i partnerstvom s investitorima, osiguravajući trajne prihode gradu.
Pribavljanje građevinskog zemljišta po prihvatljivim cijenama bit će naš trajni interes, ali i obveza prema građanima koji na svojem "gruntu" ne mogu graditi, a brojnim mjerama koje su nam na raspolaganju svest ćemo njegovu cijenu u prihvatljive okvire. Uz taj uvjet Zagreb 2015. vidim gospodarski uspješnim, s obiljem poduzetničkih inicijativa, s mladima koji će se zapošljavati brzo nakon završetka školovanja. To će pridonositi novom, inovativnom duhu zagrebačkoga gospodarstva, što je i u težim vremenima bilo njegovo obilježje. Zapošljavanje vidim kao najučinkovitiju mjeru socijalne obzirnosti, a ono će osigurati i pravodobno stjecanje stana, osnivanje obitelji i demografsku obnovu.
I 2015. skrbit ćemo se o našim najstarijim sugrađanima i o njihovu dostojanstvu u trećoj životnoj dobi, a zagrebačkoj ćemo djeci osigurati podjednake šanse u školovanju, neovisno o materijalnom statusu roditelja. Zagreb 2015. bit će grad bogatih programa pomaganja talenata na svim područjima.
Svjetska elita umjetnika, znanstvenika i stručnjaka bit će stalni gosti Zagreba, kao i moji prijatelji i znanci, gradonačelnici europskih gradova.
U urbanističkom smislu sačuvat ćemo posebnost Zagreba, njegov šarm i tradicije, ali će grad obilježiti i velike promjene. Zagrebački arhitekti naći će se pred povijesnim izazovom reafirmacije urbanističke kvalitete Zagreba u svim dijelovima grada.
Godine 2015. više neće biti kuće i obitelji bez priključka na vodovod i kanalizaciju, djece koja se ne mogu smjestiti u vrtiće, škola bez športskih dvorana i gradskih četvrti bez oplemenjenih i uređenih javnih prostora.
Riješit ćemo zbrinjavanje otpada gradnjom spalionice za komunalni otpad i drugih dijelova sustava.
Osiguravanje javnih prostora, posebno za parkove i igrališta, što je u tradiciji Zagreba, bit će, kao u materijalno siromašnijem povijesnom Zagrebu, ponovno jedan od naših prioriteta.
Neće posve nestati prometni problemi za one koji kretanje gradom ne mogu zamisliti bez automobila, ali gradnjom novih gradskih ulica, dopunom mreže zagrebačkog tramvaja novim sustavima javnoga prometa, nazivam ga zagrebačkim metroom, i uporabom željeznice, učinit ćemo dostupnim svije dijelove grada. Ograničenja će biti samo u povijesnom središtu koje je središnji javni gradski prostor svih nas.
Garaže će zamijeniti parkirališta i zaustaviti uništavanje prekrasnih javnih prostora Zagreba koji pripadaju svim građanima, a regulacijom prometa povećat ćemo sigurnost građana, posebno najmlađih. Izgradit ćemo "sjevernu tangentu", a povjeravajući tu odluku struci, vjerujem u gradnju tunela kroz Medvednicu, što će Zagreb pozicionirati u stvarno središte regije.
Zagreb ćemo osloboditi okova željezničke pruge u središtu grada, a Donji grad i Trnje moći će se konačno povezati bez te zapreke, s izazovnim urbanističkim zadatkom oblikovanja sadašnje lokacije Gredelja.
Uredit ćemo Bundek, Savicu i desetljećima sanjani novi gradski park u Novom Zagrebu, te nove parkove u svim gradskim predjelima. Gradnjom nove žičare postat će pristupačnija Medvednica, a Zagreb će prigrliti svoje savske obale prekidajući tako desetljeća bijega od svoje rijeke.
Sagradit ćemo četiri nova mosta preko Save, ali ne kao neugledne građevine nego kao prepoznatljive, nove gradske simbole. Osim Domovinskog i Jankomirskog, to su most koji će spojiti Novi Zagreb i Trnje i most na produženoj Vrapčanskoj, zapadno od Jaruna.
Obnovit ćemo zapušteno gradsko povijesno središte, pa će Gornji grad, Donji grad i Kaptol zasjati u punoj ljepoti, bez oronulih pročelja i dvorišta pretrpanih otpadom. Funkcionirat će novi Kongresni centar Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti i Glazbena akademija kod Hrvatskog narodnog kazališta.
Započet ćemo novi ciklus gradnje najvažnijih objekata nacionalne kulture, o čemu će odluke donositi sami umjetnici i struka. Zagreb će posve obnoviti svoj umjetnički i kulturni identitet, a mjesta za tu vrstu zagrebačke izvrsnosti, za kulturu mladih, za umjetnike, osigurana su na prostorima koje smo već kupili ili ćemo ih kupiti, kao što su kompleks Zagrepčanke, Paromlina, Badela ili današnjega Zagrebačkog velesajma.
Zajedno sa Zagrebom ja ću biti deset godina stariji i iskusniji, ali i dalje uvijek dostupan svakom građaninu, jer Zagrebu i Zagrepčanima koji su mi podarili ljepotu života u Zagrebu i mogućnost da im služim, želim to i dalje činiti na najbolji mogući način, predajući se bez ostatka ljudima, ljudskim problemima i šarmu i ljepoti našega grada.

Ivan Supek, akademik:
Sve ovisi o mladima: mi stari nismo uspujeli, promašili smo

- O slici Hrvatske za deset godina nemoguće je govoriti odvojeno od razvoja svijeta, jer će svjetski trendovi i različite kontroverze bitno utjecati na položaj Hrvatske. Nikada nisam vjerovao u povijesni determinizam, nema povijesnih zakona i budućnost se ne može predvidjeti. Ljudi su slobodni i sve ovisi o nama. Ako aktiviramo svoju savjest, u Hrvatskoj za deset godina može biti jako dobro, no ako se predamo apatiji i inerciji kapitalizma, tada će Hrvatska propasti. Znači, sve ovisi o mladima; mi, stari, nismo uspjeli, mi smo promašili.
Svijetom je danas zavladao bespoštedni i beskrupulozni fundamentalni kapitalizam, s ideologijom globalizacije, a bojim se da je i Hrvatska u njemu duboko ogrezla. Po mojem mišljenju Europa bi se u budućnosti trebala graditi na tradiciji prosvjetiteljstva i socijaldemokracije, što bi trebao biti i hrvatski put. Po uzoru na skandinavske zemlje trebali bismo, uz tržište, razvijati osjećaj za socijalnu pravdu, ekologiju i kulturu. To moraju biti glavni faktori razvoja društva. U fundamentalnom kapitalizmu proizvodnja neizmjerno raste i teži samo za profitom tako da stalno traži i osvaja nova tržišta pa nužno dolazi do zasićenja. Nekoliko multinacionalnih kompanija podmiruju potrebe svjetskog tržišta, a na drugoj strani ljudi ostaju bez posla, nemaju novca za život i javlja se glad. Društvo se ne može razvijati ako je naglasak samo na ekonomiji i profitu; takvo društvo osuđeno je na propast i doživljava krah. Dakle, fundamentalni kapitalizam nema perspektive.
Tragedija hrvatskog društva je u tome što ne postoji dobra socijaldemokratska stranka, koja bi povela Hrvatsku u drugom smjeru od tog fundamentalnog kapitalizma. Zavladala je profesija političara, partitokracija, koja je glupa i slijepa – stalo im je samo do vlastite promocije i da udovolje svojim trenutnim željama. Sve stranke su boljševičkog tipa, a u njima vlada malobrojna vrhuška, koja želi steći što viši i unosniji državni položaj, a na drugoj je strani poslušno članstvo. Samostalna Hrvatska, na žalost, nije onakva kakvu smo željeli. Političari su već rasprodali veći dio zemlje, proizvodnja je uništena, potrošnja prevelika, a mladima ostavljamo ogromne dugove. Lijepa perspektiva! Zato se moramo riješiti te korumpirane političke profesije. U cijelom svijetu situacija može biti vrlo crna ako se to ne učini. Nisam pobornik nasilnih revolucija; smatram da do promjena mora doći mirnim putem, na način Isusa Krista, Lava Tolstoja i Mahatme Gandhija, znači, uvjeravanjem i akcijama društvenog neposluha. Svako nasilje stvara još veće zlo.
U staroj Jugoslaviji cijenio sam dva momenta – nesvrstanost i radničko samoupravljanje, koji su zemlji davali ugled u svijetu. Mislim da bi Hrvatska trebala nastaviti razvoj na toj tradiciji, znači, preuzeti samoupravljanje u novoj formi i pridružiti se skandinavskim zemljama, bez kapitalizma. To stajalište zastupao sam i početkom 90-ih, no bilo nas je premalo s takvim shvaćanjem. Reformirani komunisti nisu bili u stanju ostvariti te ideje; sve su više prihvaćali nacionalizam i tzv. neoliberalizam, koji podrazumijeva pokoravanje MMF-u, Svjetskoj banci i američkom kapitalizmu, koji je konkurentan i neobuzdan, nesvjestan socijalnih i ekoloških prava, a potpuno je nezainteresiran za kulturu. Sad je pitanje hoće li Europa, pa tako i Hrvatska, potpuno potpasti pod taj surovi američki kapitalizam ili ćemo se nastaviti razvijati na našoj europskoj tradiciji, koja podrazumijeva brigu za kulturu, ekologiju i socijalna prava. Hrvatska, kao i cijela Europa, može se spasiti jedino ako se u budućem razvoju bude držala tradicije prosvjetiteljstva, dakle, jednakosti, slobode i solidarnosti, te socijalne svijesti.
Morali bismo ponovno stvarati pokrete koji bi promovirali ideje. Mladi moraju shvatiti da ideje pokreću svijet, a ne novac. Zemlja bez ideja završi u kaosu. Moramo se boriti za ideje prosvjetiteljstva i socijaldemokracije, naravno, tako da uzmemo u obzir znanstvenu revoluciju i tehnološki razvoj. Moramo razvijati humanizam i moralnost, a pritom znati da nemamo još puno vremena. Zemlja bez humanosti i morala ne može opstati.

BUDUĆE ZVIJEZDE: boksač Mario Preskar, košarkaš Marko Tomas i tenisač Marin Čilić
MARIO ČILIĆ

Nakon što je nedavno osvojio juniorski Roland Garros, 16-godišnji Marin Čilić iz Međugorja postao je najveća hrvatska teniska i sportska nada. Za sve je "kriva" Marinova dvije godine starija rođakinja Tanja Čilić koja je u Njemačkoj igrala tenis i Marinu donijela prvi reket. Marin je u sedmoj godini počeo igrati tenis, ali kako u Međugorju nema teniskih trenera, na treninge je odlazio u Ljubuški. "U početku su roditelji nekako uspijevali financirati moje igranje, a sa 14 godina preselio sam se u Zagreb gdje sam počeo raditi s trenerom Andrejem Tonejcom, a teniski savez snosi moje troškove", objasnio nam je Čilić, učenik dopisne ekonomske škole. U Roland Garros Čilić je došao kao 40. junior svijeta, ali zato što nije igrao mnogo turnira. "U Pariz sam došao vrlo spreman, naročito tjelesno. Forma se tijekom turnira podizala i tako sam na kraju osvojio turnir", jednostavan je Marin Čilić. Za 10 godina, 2015., Čilić bi trebao "rasturati". Jedini njegov problem mogla bi biti visina, budući da već sada ima 196 cm, ali predviđanja kažu da će narasti još samo centimetar ili dva. "Malo sam previsok za igranje na zemlji, ali ne bojim se toga. Zato mi odgovaraju brzi tereni na kojima zimi stalno treniram. Mnogi moji vršnjaci već su tjelesno izgrađeni i jači od mene dok ja još imam vremena da ojačam", kaže Čilić. Neće žuriti s ulaskom u seniorske turnire, barem ne ove sezone. "Sljedeće dvije, tri godine bit će ključne za moj razvoj, pa se nadam da će sve biti u redu", smatra Čilić. Osim Tonejca, trenerski mu u tome već pomaže Bob Brett, nekadašnji trener Ivaniševića i Beckera, s kojim je u San Remu radio tri tjedna te najavljuje da će ove godine još raditi s njim.

MARKO TOMAS

Prošlotjedna vijest da će Marko Tomas uskoro potpisati tri i pol milijuna eura vrijedan petogodišnji ugovor s Realom iz Madrida samo je definitivna potvrda da je ovaj 20-godišnji košarkaš Zagreba nešto najvrjednije što hrvatska košarka u ovom trenutku ima. I ne samo to, Tomas je svjestan svojih mogućnosti pa je na naše pitanje da li je spreman za 10 godina biti ključni košarkaš naše reprezentacije odgovorio: "Mislim da ću to postati i prije". U svakom slučaju, 2015. Marko Tomas imat će 30 godina i, kako stvari stoje, 10 godina iskustva igranja u najjačim europskim i NBA klubovima i on zna da su to najbolje igračke godine.
Tomas je prije tri godine bio član juniorske reprezentacije Hrvatske koja je osvojila europsko prvenstvo, a ove godine proglašen je najkorisnijim igračem Goodyear lige. I što je najvažnije, Tomas ne žuri u NBA ligu, odlučio je ne napraviti pogrešku i otići premlad i neiskusan u Ameriku gdje bi vjerojatno stagnirao. "Prezadovoljan sam dosadašnjom karijerom, naročito ako se realizira transfer u Real. Moj cilj je da iz godine u godinu napredujem i da igram sve bolje i bolje. Teško je reći što će biti za 10 godina", rekao nam je Tomas koji priznaje da ipak razmišlja i o odlasku u NBA. "Smatram, međutim, da je daleko bolja opcija prvo odigrati i napraviti nešto u Europi, a tek onda, kao kompletan igrač, otići u NBA. Samo rijetki su uspjeli u NBA-u, a da se prije toga nisu dokazali u Europi. Ima vremena za NBA, tek mi je 20 godina." Novac koji će dobiti od transfera u Real Madrid za europske je prilike ogroman, čega je Tomas također svjestan. "Nadam se da me to neće smesti, s mojom dobrom igrom novaca će biti sve više pa se zato time neću opterećivati".

MARIO PRESKAR:
"Naporno treniram i čekam povratak u Ameriku jer, iskreno govoreći, očekujem da ću do vrhunca karijere, dakle svjetskog prvaka u boksu u teškoj kategoriji, doći u slijedeće dvije do četiri godine. To će razdoblje biti prijelomno za mene. Očekujem da tada postanem najbolji boksač na svijetu te da to traje slijedećih pet ili deset godina", vrlo je samouvjeren Mario Preskar, 21-godišnji boksač iz Zagreba kojeg je čuveni boksački menadžer Don King uzeo u svoj tim i najavio kao najveću bijelu nadu svjetskog boksa. Preskar je u profesionalnom boksu nešto manje od dvije godine i za to je vrijeme boksao sedam puta te ostvario šest pobjeda i jedan neriješen rezultat. Upoznao je i lošu stranu profesionalnog boksa, kao što je otkazivanje borbi i mijenjanje suparnika u posljednjem trenutku, ali kaže da je spreman na sve na putu prema tituli svjetskog prvaka. "Moj je životni cilj pomoći onima koji mi već 12 godina pomažu. Ujedno bih želio biti neka vrsta ambasadora Hrvatske u Americi te bih želio pomoći mladim boksačima u proboju u Americi", najavio nam je Preskar. U tom njegovu planu nema ni trunke sumnje u eventualni neuspjeh. "O tome uopće ne razmišljam. Uvijek sam bio optimist i uvijek sam vjerovao u sebe. Imam talent i predodređen sam za nešto veliko u životu tako da idem naprijed ne razmišljajući ni o čemu. Sto posto sam siguran da ću jednog dana doći do vrha svjetskog boksa", rekao je na kraju Preskar.

Futuristička vizija viceguvernera HNB-a Borisa Vujčića
Hrvatska za deset godina
BDP per capita 12.000 eura
Radni vijek za muškarce i žene produljen na 70 godina

Godina je 2015., budim se u subotu ujutro, ne prerano, umoran od napornog tjedna na poslu. Nakon doručka sjedam u svoj novi automobil kineske proizvodnje s kombiniranim pogonom na električnu energiju i benzin i odlazim se naći s prijateljima u gradu na kavi. Sva sreća da sam prekjučer napunio rezervoar, tako da me novo poskupljenje benzina na 3,2 eura po litri neće toliko pogoditi. I uz smanjenu potrošnju novih motora, koji u gradskoj vožnji pretežito koriste akumulator, čovjek mora voditi računa o potrošnji benzina. Osobito zbog toga jer je ovogodišnje slabljenje vrijednosti domaće valute, eura, u odnosu na dolar dovelo do snažnijeg porasta cijena nego tijekom nekoliko proteklih godina. Gotovo nitko s takvim kretanjem tečaja nije pretjerano sretan. Cijene sirovina koje se obračunavaju u dolaru rastu, a gotovo devedeset posto hrvatskog izvoza je ionako obračunato u euru, tako da za izvoznike nema pretjerane koristi. Sjećam se vremena kada je domaća brodogradnja još nekako izdržavala konkurenciju dalekoistočnih proizvođača. Tada su barem oni bili zadovoljni aprecijacijom vrijednosti dolara.
U središtu Zagreba uobičajena gužva za subotu oko podneva. Čudim se kako se ni nakon što je zagrebačka gradska uprava uvela naknadu za ulazak automobilima u centar grada, da bi se malo rasteretio promet od već nepodnošljivih gužvi, one nisu bitno smanjile. Očito ljudi još uvijek subotom radije sjedaju u automobil nego da koriste prigradske brze vlakove iz satelitskih rezidencijalnih naselja, koja su niknula poput gljiva poslije kiše posljednjih desetak godina. Izgleda da se ljudi ni pri razini bruto društvenog proizvoda od 12.000 eura per capita ne ponašaju znatno drukčije nego prije deset godina.
Svraćam kupiti vino za večerašnje goste. Lanjska godina je bila sjajna i istarske malvazije su bolje nego ikada. Povoljni klimatski uvjeti uz tehnološki napredak domaćih vinogradara posljednjih desetak godina, te uspješnu promociju učinili su i od ove, prije ne toliko cijenjene, sorte vrlo dobar proizvod s međunarodnom reputacijom. Uz subvencije iz poljoprivrednog fonda Europske unije, mnogo turista i sve traženiji karakter regionalnih sorti, domaći proizvođači ne moraju se bojati konkurencije cjenovno povoljnih konfekcioniranih vina s južne hemisfere.
Na kavi mi se jedan od prijatelja žali kako je taman bio isplanirao život do umirovljenja za pet godina prije nego je Vlada produljila radni vijek na 70 godina i za muškarce i za žene, zbog neodrživog pritiska na financiranje mirovinskog sustava. Nakon što su Njemačka, Francuska i još neke europske države bile prisiljene dići dob za umirovljenje, napokon je to učinila i Hrvatska. Sada, kaže prijatelj, mora mijenjati planove. Nije da mu se ne radi, ali taman se bio navikao na pomisao da će za pet godina čuvati unuke na obali koja se polako pretvara u europski umirovljenički raj. Floridu Europe, kako su je počeli nazivati. Priljev stranih investitora otkako je Hrvatska ušla u EU prije šest godina je takav da je boravak na obali sve više multikulturalni događaj. Izgrađenost obale je, međutim, već takva, da je građevinsko zemljište moguće naći samo na kapaljku i po vrlo visokim cijenama. Osobito otkako su širenja građevinskih zona prije nekoliko godina drastično reducirana.
Drugi prijatelj priča kako mu je već dosta stalnog putovanja na relaciji Zagreb - Bruxelles. Radi za Vladu i kaže kako u njegovu ministarstvu gotovo polovica zaposlenika provodi dobar dio vremena sudjelujući u radu odbora, pododbora, radnih skupina i tko zna kakvih sve ne tijela Europske unije. Kaže kako ni on više ne može pratiti sve što se tamo događa.
Otvaramo novine. HNB je naložio novo dezinvestiranje, odnosno prodaju domaće banke u stranom vlasništvu, nakon još jednog spajanja europskih banaka koje su prisutne u Hrvatskoj. Sve teže je održavati konkurenciju na hrvatskom tržištu otkako su prekogranična spajanja velikih europskih banaka uzela maha. U stvari, danas se radi o održavanju konkurencije na regionalnom tržištu, što zahtijeva često preslagivanje vlasničkih karata. I zaposlenici banaka i klijenti već su pomalo umorni od toga. No to je cijena globalizacije financijskih tržišta.
Stranke su već počele predizbornu kampanju. Uskoro slijede izbori za Europski parlament, još jedni u nizu izbora, a na koje se još navikavamo. Ovaj put su teme drukčije nego na nedavnim lokalnim izborima, no kod birača se definitivno osjeća zasićenost "konzumacijom demokracije". Na europskoj razini najavljuju se nove reforme kako bi se tržište rada učinilo još fleksibilnijim. Konkurencija, osobito dalekoistočna, na tržištu roba i usluga čini svoje, no politički otpori reformama i dalje postoje. U Europi već dva desetljeća gotovo mrtva utrka potrebe za reformama i otpora prema njima. Neke se stvari sporo mijenjaju.
U sportskoj rubrici čitamo komentar jučerašnjeg nastupa Marina Čilića u polufinalu Wimbledona. Momak je u naponu snage, većina komentatora kaže da ove godine ima najbolju šansu otići možda i do kraja. U nogometnoj rubrici spekuliraju da li bi eventualni povratak Nike Kranjčara iz Italije mogao pomoći Dinamu da prebrodi krizu. Kada bi imali novca da ga dovedu, komentira prijatelj. Neke se stvari nikada ne mijenjaju. Janica najavljuje da će vjerojatno svoju školu skijanja morati seliti sa Sljemena u Austriju. Rast prosječne temperature zadnjih nekoliko godina u kombinaciji s niskom nadmorskom visinom konstantno smanjuje broj skijaških dana na zagrebačkim stazama. Na žalost, izgleda da nitko više ne sumnja u globalno zatopljenje.
Vrijeme je da se pođe doma na ručak. Rastajemo se, a ja još navraćam do bankomata dići nešto gotovine. Uz sva elektronska plaćanja i elektronsku lisnicu, čovjek se još katkad zaželi provjeriti kako izgleda dobri stari euro.

Vinko Brešan, filmski redatelj
Skok Spidermana preko Plitvičkih jezera
Film je prikazivanje individualnog poimanja svijeta drugim individuama. Zbog toga je nemoguće predvidjeti budućnost filma, jer stanje na filmu ovisi o kreativnosti pojedinca. Svako predviđanje budućnosti hrvatskog filma bila bi potpuna ludost. Možemo se jedino nadati Zakonu o filmu ili da nam se u Hrvatskoj, daj Bože, dogodi nešto poput onoga što se dogodilo na Novom Zelandu. Naime, lokacije Novog Zelanda bile su idealne za snimanje "Gospodara prstenova", što je nakon tri premijere rezultiralo mnogostrukim porastom prihoda od turizma. Hrvatska također ima prekrasne lokacije i mogla bi privući koprodukcijske ekipe, ali samo u slučaju ukidanja poreza i prireza na film. I koliko god to smiješno zvučalo, skok Spidermana preko Plitvičkih jezera sigurno bi umnogostručio prihod od turizma i u Hrvatskoj.

Zlatko Mateša, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora
Predviđam da će se do 2015., izgradnjom bazena i dvorane, dovršiti Olimpijski centar Bjelolasica te da će se napraviti projekt zasnježivanja tako da će centar biti u punoj funkciji. To će troškovno i na druge načine rasteretiti naše sportaše tijekom priprema. Siguran sam da ćemo do 2015. imati rukometni dom u Zagrebu i novu sportsku dvoranu s 15-ak tisuća mjesta, što je preduvjet za dobivanje organizacije velikih sportskih priredbi. Bit će dovršeni objekti u Zadru, Splitu, Rijeci i Osijeku, što će stvoriti osnove da se Hrvatska može kandidirati za sva velika svjetska i europska prvenstva, osim Olimpijskih igara, koje su financijski preteške za Hrvatsku.
Što se tiče velikih sportskih događanja, siguran sam da ćemo do 2015. doživjeti svjetsko prvenstvo u rukometu u Hrvatskoj, europsko i svjetsko prvenstvo u plivanju i vaterpolu, vjerojatno dijelom u Rijeci a dijelom u Splitu. U Hrvatskoj će se održati Mediteranske igre, najvjerojatnije u Rijeci, ali možda i u nekom drugom gradu ako se Rijeka neće više kandidirati. Mislim da je realno da Split bude organizator ljetne Univerzijade. Postoje dobre šanse da do 2015. Hrvatska bude suorganizator europskog prvenstva u nogometu.
Uspjesi naših sportaša bit će sve veći. Generacije sportaša su vrlo nadarene. Mislim da će Hrvatska ostati na samom svjetskom vrhu kada se gleda uloženo i ostvareno u sportu. Financijski, valjda će situacija biti bolja jer gore ne može biti, tako da je to lako pretkazati. Što se tiče rezultata, gotovo sam siguran da će Ivica Kostelić doći do olimpijskih medalja. Ne treba biti jako pametan da se prognozira da će nogometaši ići na svjetsko prvenstvo, ali sam siguran da će rukometna reprezentacija ponoviti dosadašnje uspjehe. Ujedno, siguran sam da će vaterpolisti pod vodstvom Ratka Rudića napraviti novi uzlet hrvatskog vaterpola. Gledajući individualne sportove, u plivanju i atletici imamo jako mnogo mladih natjecatelja i u tom kontekstu oni će na svjetskim i europskim prvenstvima te olimpijskim igrama postići velike uspjehe.
Zakon o sportu pridonijet će stabiliziranju našeg sustava i riješit će neke dvojbe oko odnosa amaterskog i profesionalnog sporta, dvojbe oko sportskog društva kao trgovačkog društva i odnos prema financiranju sporta na državnoj i lokalnoj razini. Nadam se da će se promijeniti sustav obračuna poreza na dobit tako da će se tvrtkama koje ulažu u sport uložen novac odbiti od osnovice poreza na dobit. Izgradnjom sustava sport više neće biti atraktivan za one ljude, dužnosnike, koji su do sada više uzimali od sporta nego što su u njega ulagali. To će biti neka vrsta olakšanja.
Kod mene nema pesimizma jer sve ovo što sam naveo pokazuje uzlazni trend. To što sam rekao nisu pretkazanja, nego činjenice. Pa ćemo već sljedeće godine otvoriti novu sportsku dvoranu i novi bazen u Zadru, u Rijeci će se otvoriti bazen i vjerojatno će se graditi novi nogometni stadion, osobito ako Hrvatska bude domaćin europskog prvenstva. Sportski rezultati su dobri tako da mislim da bi Hrvatska bila naprednija nego što jest kada bi ostale djelatnosti napredovale poput sporta.

Gradit će se bez cigli i morta
Za arhitekturu dolazi razdoblje optimizma
Vinko Penezić i Krešimir Rogina, arhitekti
Nakon najcrnje rupe u kojoj je hrvatska arhitektura zaglibila početkom devedesetih godina prošloga stoljeća te izvjesne konsolidacije krajem dekade neminovno je da dolazi do osvježenja, a nadamo se i skore konjunkture na koje će utjecati nekoliko faktora:
KLIJENTI - njihova senzibiliziranost na arhitektonski medij bit će od presudnog značaja jer je do sada pažnja velikih naručitelja bila usmjerena na grane koje su im donosile neposrednu dobit, poput primjerice dizajna, odnosno marketinga gdje se trenutačno vrti golem novac, dok su kod arhitekture još uvijek usmjereni ka kiču i konfekciji te maksimalnom "raubanju" zemljišta nasuprot mecenaštvu u smislu doprinosa javnom dobru te arhitekturi kao brandu;
EDUKACIJA - zaštitnička će se opna oko zagrebačkog zaleđenog mamuta konačno "otopiti" osnivanjem manjih dinamičnijih regionalnih učilišta, od kojih je splitsko tek prvi i za sada prilično bezokusan pokušaj, koja će propulzivnošću ideja, ljudi i dobara stvoriti novu generaciju mladih lavica i lavova;
IZVOZ - nakon prvih proboja koji su upravo u tijeku, vrata bijeloga svijeta konkretnim realizacijama hrvatskih arhitekata bit će otvorenija, što nije samo pitanje ulaska u EU nego i pitanje kvalitete te prisutnosti izvan uskih regionalno-državnih granica;
UVOZ - hrvatsko pristupanje EU neminovno će dovesti do reciprociteta, no za realizaciju zdanja velikih svjetskih imena potrebno je više od toga, prije svega strukovni konsenzus oko međunarodnih natječaja te likvidacije tehnokratskih umova kojima takav pristup ne konvenira iz više razloga, poglavito gubitka potpune kontrole nad velikim investicijama;
DECENTRALIZACIJA - provincijalni sindrom koji nije samo generiran iz velikoga središta nego i iz samih regionalnih sredina ustuknut će pred prednostima "života na selu" pa će doći do izvjesne kompeticije zdravoga razvitka hrvatskih gradova te neminovne želje ostavljanja pečata u prostoru kroz kvalitetu življenja u javnome prostoru te reprezentativne sklopove i zdanja;
PROSJEK - staro je pravilo da ako je on viši, time je i odskok jači, a kompeticija, biološke neminovnosti te osviještenost i "kupovna moć" nove klijentele već dovode do njegove konsolidacije;
SMJENA GENERACIJA - ona se navodno već dogodila, no pravi "baby-boom", vjerujte, tek dolazi. Novi digitalageri istinski će smanjiti svijet na veličinu sela, fuzionirati se sa svojim istomišljenicima s raznih strana te će fizička usidrenost arhitektonskih ureda izgubiti svaki smisao, na način kako to već danas rade primjerice OCEAN-ovci.
TEHNOLOŠKA INOVATIVNOST - nakon tisućljeća "cigle i morta" te "stupa i grede" i naša će građevinska operativa shvatiti da već predugo postoji i nešto drugo, te da bi se to moglo konačno primijeniti. Nove konstrukcije, novi materijali i novi programi konačno će dosadne kutijaste oblike toliko imanentne tzv. Zagrebačkoj školi raspršiti u tisuće valera drukčijih oblika prostornosti.

bugajski 500

Od ponovne uspostave neovisnosti 1991. Hrvatska je poduzela značajne korake u uspostavi funkcionalne demokracije i povratku nacionalnog teritorija pod kontrolu Zagreba. Ali budućnost Hrvatske u sljedećem desetljeću postala je manje izvjesna, tako da za to razdoblje postoje dva moguća scenarija, s najboljim, ali i najgorim mogućnostima za Hrvatsku.
U optimalnom scenariju "uključivanja", Hrvatska ostvaruje svoje reformske ciljeve i međunarodne aspiracije. Prvi kritičan korak bio bi početak razgovora o priključivanju s EU, nakon ispunjenja preostalih uvjeta u pomaganju da se general Ante Gotovina locira i izruči Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu. To bi postignuće na Bruxelles prebacilo odgovornost za ispunjenje svoje strane dogovora.
Početak pregovora o priključivanju stavio bi Hrvatsku u poziciju ispunjavanja rigoroznih uvjeta za članstvo u EU, koje još uvijek moraju ispuniti sve zemlje srednje Europe. Taj bi proces unaprijedio potrebu neophodnih domaćih reformi s privlačnom "mrkvom" članstva u EU i svih dobrobiti koje ono donosi, uključujući ekonomsku integraciju, bolji pristup tržištu, jače strane investicije i dostupnost strukturalnih fondova EU.
Takav scenarij podrazumijeva da EU može riješiti vlastitu ozbiljnu ustavnu krizu. Opozicija daljnjoj integraciji može rezultirati institucionalnim zatvaranjem i neodlučnošću oko daljnjeg proširenja Unije. No nadvlada li se ustavna prijetnja radnim dogovorom, Hrvatska bi mogla slijediti Rumunjsku i Bugarsku u članstvu u EU negdje između 2007. i 2010. Hrvatska bi doista mogla biti posljednje zemlja članica prije nego što Bruxelles na neodređeno vrijeme zaustavi proces proširenja, kako bi reorganizirao vlastite institucije. Stoga Hrvatska mora požuriti kako bi uhvatila zadnji brzi vlak priključenja.
Usporedo s naporima usmjerenim na priključenje EU, Hrvatska mora krenuti naprijed i prema ulasku u NATO. Savez ministara obrane pregledava perspektivu proširenja i očekuje se da se Zagreb u NATO-u nađe odmah nakon Ljubljane i Bratislave. Članstvo u NATO-u osigurat će dodatni poticaj dalekosežnim internim reformama u civilnom, vojnom i obavještajnom sektoru.
Naravno, treba osigurati političku i javnu podršku članstvu u NATO-u, kao i koordinaciju državnih tijela kako bi se uključivanje efikasno provelo, a akcijski plan za esencijalne reforme implementirao. Počevši s konkretnim Akcijskim planom za članstvo, Zagreb bi mogao dobiti pozivnicu za NATO već na jednom od summita 2006. ili 2008. i priključiti se već godinu poslije.
Nakon uspješnog ulaska u NATO i EU, Hrvatska bi mogla postati pouzdan atlanticist, promovirajući ujedinjenu Europu u bliskim odnosima sa SAD-om. Radeći sa svojim partnerima iz srednje i istočne Europe, Zagreb bio mogao pridonijeti odlukama s područja sigurnosne strukture EU i odrediti kako se one mogu nadopunjavati s NATO-om. Hrvatska bi također mogla uspostaviti blisko partnerstvo s Washingtonom i s njim se savjetovati o esencijalnim sigurnosnim prioritetima za obje zemlje.
Nasuprot tomu, propali scenarij "isključenja" pretpostavlja da Hrvatska neće uspjeti ući u najvažnije međunarodne institucije. Utoliko bi i dužnosnici EU pojačali svoje kritike prema Hrvatskoj zbog neuspjeha u ostvarivanju dostatnog napretka u suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu, kao i pojačali zahtjeve za interne reforme. U tom kontekstu EU bi pogrešno kalkulirala da bi Hrvatsko isključivanje omogućilo Srbiji i ostatku bivše Jugoslavije da dostignu Hrvatsku.
Stalni negativni izvještaji Haaškog suda Vijeću sigurnosti UN-a i komisije EU za proširenje dodatno će narušiti reputaciju Hrvatske i mogli bi unazaditi Hrvatsku u njenim reformskim i integracijskim naporima. Dugotrajna odgoda ili otkazivanje početka pregovora o priključenju EU imat će nekoliko negativnih političkih i ekonomskih posljedica.
Hrvatska javnost bit će sve više razočarana Bruxellesom, ali i frustrirana vlastitom Vladom. To bi moglo pojačati nevoljkost za bilo kakve dodatne žrtve potrebne za cilj EU integracije, i pojačati podršku izolacionistima i ekstremističkim snagama koje zazivaju hrvatski "odvojeni razvojni put". Postat će vidljiva regresijska spirala, jer će u zemlju biti privučeno vrlo malo novih investicija. Ekonomija će postati nepokretna, porast će populistički radikalizam i eskalirati politička nestabilnost. To bi, s druge strane, opravdalo međunarodno isključivanje Hrvatske.
Sličlan proces manifestirao bi se oko ulaska u NATO, dok bi se Hrvatska sve više približavala nestabilnim državama na svojim južnim granicama. Umjesto da se pridruži Sloveniji u euroatlantskom bloku, Hrvatska će se povezati s nestabilnom i nesigurnom balkanskom periferijom. Izostanak napretka u BiH i Srbiji pojačat će izolaciju Zagreba.
Oba su scenarija "idealni tipovi", ekstremi malo vjerojatni u cjelokupnom svom ishodu. Umjesto njih, može se očekivati ponešto napretka, odgađanja i regresije ovisno o domaćem i stranom okruženju u idućih nekoliko godina. Za Hrvatsku bi pozitivan vanjski indikator bio novi sporazum članica EU da nastave proširenje Unije bez obzira na probleme u produbljivanju odnosa. Uspješno donošenje budžeta EU za razdoblje od 2007. do 2013. koji bi mogao podnijeti novo proširenje bilo bi takav indikator, kao i pobjeda stranaka desnog centra koje bi podržale hrvatski pristup u pojedinim državama te stalan ekonomski rast među novim članicama, ali i u cijeloj Uniji.
Hrvatski bi se napredak mogao ojačati i progresivnijim američkim pristupom regiji Jadrana i zapadnog Balkana. Umjesto da se posveti svođenju na najmanji zajednički nazivnik i podilaženju lokalnim nacionalizmima, Washington mora postaviti čvrstu viziju i odredište za svaku pojedinu državu ovisno o stupnju njenog razvitka.
Uvlačenjem Hrvatske u NATO poslala bi se Europskoj uniji jasna poruka da ta zemlja ne smije ostati parija i da je neće zadržati kao taoca neki od njenih južnih susjeda. Bio bi to i poticaj drugim državama koje teže euroatlantskim intergracijama da ozbiljno implementiraju svoje unutarnje reforme.
Drugi Bushov mandat doima se kao da je posvećen rješenju otvorenih pitanja u jadranskoj zoni, uključujući plan za konačni status Kosova, prihvaćanje neovisnosti Crne Gore i Srbije te priključenje NATO-u Albanije i Makedonije. U tom kontekstu Hrvatska je važan dio europske slagalice i morat će se priključiti nastajućoj paneuropskoj slici.

Branimir Donat, publicist i nakladnik:
Bit ćemo zadovoljni ako bude Hrvatske

- Mislim da ćemo morati biti zadovoljni bude li Hrvatska postojala za deset godina. Integrativni procesi stvaraju novu domovinu – Europu, kao protutežu Americi i Aziji, no ona funkcionira tako da morate imati i pozitivni i negativni pol da bi se stvorio strujni tok. No taj pozitivni i negativni pol nestali su nakon nestanka istočnog bloka, ali se čini da je u to vrijeme postojala biološki prirodnija ravnoteža nego danas. Naime, moderni svijet mora se diferencirati u kakvoći i posebnosti. Nisam siguran što tu može ponuditi Hrvatska, a još manje što će moći ponuditi za deset godina.
Pitanje je hoćemo li tada imati čisto more i zdravu hranu, čime se danas dičimo. Kakvi jesmo, vjerojatno ni to više nećemo vidjeti. Trebali bismo biti u društvu skandinavskih zemalja, gdje je naglasak na socijalnoj pravdi, koja nije povezana s političkom indoktrinacijom. Gledajući hrvatsku ekonomsku situaciju i imajući na umu naše pretvorbe, kao zloguki prorok mogu najaviti jačanje radikalnih lijevih stranaka kao posljedice ovog ljudožderskog kapitalizma, koji ljudima želi oguliti kožu i oprati pamet, te lažno proširiti prostor domovine i radikalno ukinuti ideju zavičaja. To će rezultirati gubitkom sigurnosti. To znači da će se socijalna pravda temeljiti na nasilju, što nije dobro za Hrvatsku, zemlju permanentne nestabilnosti.
Što se tiče kulture, globalna proizvodnja i tehnologija najvidljivije su u izdavaštvu U prevodilaštvu smo postali kolonija Amerike i Engleske, samo se povremeno pojavi neki Španjolac. Naše veze s velikom slavenskom kulturom, primjerice ruskom, vrlo su slabe, svedene na Tolstoja i Dostojevskog, iako postoji puno pisaca koji su u svojim djelima govorili o otporu protiv totalitarnih režima. Dakle, u književnosti ćemo se naći u lošoj situaciji. Govorili smo da stvaramo novu domovinu, ali ta domovina isključuje zavičaj. Književnost bez zavičaja nema budućnost. Književnost se može događati u kafiću, kao što se početkom 20. stoljeća događala u kavani, ali ta kavana nije nigdje nego je negdje. Taj sadašnji kafić hrvatske književnosti potpuno je jednak svim kafićima svijeta, a što je najgore, posjećuju ga konfekcijski ljudi. Konfekcija je dobra izmišljotina modernog doba, ali ljudi moraju biti različiti, čak i onda kad su negativni. Bojim se da će se njegovati sirova, agresivna književnost, koja neće držati do stila, ali će se truditi da nekoga uvrijedi i povrijedi, a da se onda taj brani.
U kazalištu se već događa nešto čudno: naši jadni glumci uče engleski jer bi htjeli igrati na stranom jeziku! Znamo što Engleska misli o engleskim jezicima izvan svoje zemlje – pun im je kufer engleskog iz UN-a! Istodobno, ti glumci nisu u stanju izreći tri suvisle rečenice na hrvatskom, jer nema hrvatskih autora koji ih mogu napisati. Kad bih ja bio na prijamnom ispitu na Akademiji, tražio bih od studenata da odigraju neku veliku filmsku rolu, a onda poslije njihove interpretacije pokazao bih im kako je tu istu ulogu odigrao Orson Welles. Da vide kako je njihova rola bila na niskoj razini. Ta anglomanija, odnosno amerikanizacija kulture je opasna jer omogućuje socijalnu amerikanizaciju. Evo, mi sada srljamo u neku bolonjsku reformu, a meni nije baš jasno zašto se to mora napraviti u roku od godine dana. Jer promašaj u reformi školstva može proizvesti generacije invalide i što onda? Naše škole već danas nalikuju na američke public schools, već imaju čuvare, djeca tuku i ubijaju nastavnike. Putujemo prema američkom snu, a zapravo spavamo.
Zatim, biblioteke će izgubiti funkciju, a nestat će pravi bibliotekari. Oni će postati poput farmaceuta, koji ne smiju imati ideju o nekom lijeku. Zapravo, svedeni su na prodavače koji izdaju lijek kao kocku govedske juhe. Biblioteke će postati sigurnija spremišta knjiga, ali nisam siguran da će se više koristiti. Biblioteke neće zamijeniti internet, jer se knjige čitaju na kauču, a ne za stolom. Novine će biti pune oglasa i reklama, a donosit će mali dodatak s oglasima. Slično se već sada događa s televizijom, koja troši enormno puno vremena na reklamiranje vlastitih proizvoda, jer je to jeftinije nego stvoriti novi proizvod. Zatim, s obzirom na to kako se održava stambeni fond, mislim da će on postati najveći dio arheološkog muzeja, jer će ta naša arhitektura – propasti. Naime, devastacija Gornjeg grada je uvod u devastaciju Donjeg grada. A dok u obnovi stignemo do Novog Zagreba, vjerojatno će se neki kvartovi u starom dijelu srušiti. Vjerujem da će Hrvati imaju prosječnu visinu veću od vrata koja danas proizvodimo, a standard će biti toliki da će svaki član obitelji moći imati vlastitu sobu, no takvih stanova neće biti na tržištu jer ih ne proizvodimo. Imati stan neće podrazumijevati ostvarenje sreće, jer sreća podrazumijeva i nešto drugo, osim standarda. Bojim se da će ljudi biti nesretniji.
Dakle, moje su prognoze jako crne, ali vjerujem u ljudski duh, koji će se vjerojatno protiv toga pobuniti. Želim Hrvatskoj bolju budućnost, bolje kazalište i bolju literaturu. Možda bi film mogao biti bolji. Jer je nezamisliv lošiji film od današnjeg hrvatskog filma. Najbolji filmovi o ratu napravljeni su u BiH, a naši dečki se natjeravaju kalašnjikovima, a nigdje nema drame. Ima žrtava, ali nema drame, koja se događa u ljudima. Ako bude bolji, ne znam hoće li tada opstati još neko kino u Hrvatskoj i još neki gledatelj.

NOVA GENERACIJA POLITIČARA: Junaci lokalnih izbora 2005. vladat će Hrvatskom 2015.

Već je izvjesno da dolazi, ili je već došla, nova grupacija mlađih političara koji će uvesti Hrvatsku u EU. Neki od njih etablirali su se na nedavnim lokalnim izborima, poput Zvonimira Mršića, SDP-ova gradonačelnika Koprivnice. Uspješan i ambiciozan, on otvoreno iskazuje želju da jednog dana preuzme Socijaldemokratsku partiju i dođe na čelo izvršne vlasti. U sličnoj je situaciji i Zlatko Komadina, primorsko-goranski župan koji u SDP-u ima potporu moćnog riječkog lobija, a u bliskoj budućnosti očekuje se i važniji angažman Zorana Milanovića, Račanova savjetnika za vanjsku politiku, bivši pomoćnik ministra vanjskih poslova. Mnogi predviđaju da će njegov utjecaj u domaćoj politici rasti usporedo s približavanjem Hrvatske prema EU.
U HDZ-u podjednako kotira Gordan Jandroković, šef saborskog vanjskopolitičkog odbora. Iako ga je nedavno u Bjelovaru pobijedila Đurđa Adlešić, on će se vjerojatno nametnuti kao jedan od vodećih zastupnika. Božidar Kalmeta mogao bi biti Sanaderov nasljednik, iza sebe ima desetljeće upravljanja Zadrom, kad je taj grad prednjačio u Dalmaciji, a sada solidno vodi ministarstvo obnove i javnih radova.
Željko Jerkov i njegova lista pokazali su kako perspektivu imaju i osobe koje se nisu profesionalno bavile politikom. Osvojili su dovoljno glasova da mogu odlučiti tko će vladati drugim hrvatskim gradom, odnosno hoće li uopće netko doći na vlast ili će se raspisati novi izbori. Uspije li projekt Liste Velog Mista, u idućim godinama može se očekivati popularizacija izvanstranačkih pojedinaca, posebno na lokalnoj razini. Nikoga ne treba iznenaditi ako iduće desetljeće obilježe već afirmirani političari kao Radimir Čačić, Đurđa Adlešić, Željka Antunović, Božidar Pankretić i Neven Mimica.
Svoju viziju Hrvatske za deset godina za Nacional su iznijeli Željko Jerkov i Zvonimir Mršić.

ŽELJKO JERKOV, neovisni političar iz Splita:
Hrvatska će 2015. biti razvijena zemlja, ugodna za život, ali nisam uvjeren da ćemo dotad postati članovi EU. Do prije nekoliko dana bio sam siguran kako ćemo relativno uskoro ući u EU, ali nakon događaja u Francuskoj i Nizozemskoj čini mi se da su naše šanse male. Nisam euroskeptik, ali ne sviđa mi se odnos Bruxellesa prema nama jer smo oduvijek bili dio Europe. Sada nas drže vani, dok se unutra puštaju baltičke države od kojih smo razvijeniji u svakom pogledu. Bilo bi dobro ući u EU jer bismo tada lakše provodili zakone i pravila koji bi brže unaprijedili našu državu. Kad bismo bili bogati kao Švicarska, ne bih sugerirao ulazak u EU, ali u postojećim okolnostima to nam je imperativ.
Ipak vjerujem da imamo dovoljno pameti da u idućih deset godina sebi osiguramo dobar život. Do 2015. Hrvatska će biti regionalizirana, što će ubrzati razvitak u svim njenim dijelovima. Moja će se Dalmacija strelovito razvijati jer imamo odličnu klimu i lijepe krajolike, topli dio godine ovdje traje dulje nego u drugim dijelovima Europe i to ćemo uspješno iskoristiti. Zahvaljujući autocestama postajemo dostupni i one su motor našeg razvoja. Vjerujem da neće proći puno godina, a vidjet će se značajan napredak. Sličan prosperitet očekujem i za cijelu Hrvatsku. Naša je glavna prednost odličan zemljopisni položaj i spoj Mediterana s odličnim uvjetima za razvoj gospodarstva u kontinentalnom dijelu zemlje. Moramo to iskoristiti i spojiti turizam u obalnom dijelu i poljoprivredu koja proizvodi zdravu hranu. Kao što znam da će uskoro uslijediti brzi razvoj Dalmacije, tako i Slavonija mora izići iz lošeg stanja u kojem se sada nalazi. U budućnosti ova regija mora postati središte proizvodnje zdrave hrane koja bi se plasirala u turističke krajeve. Uz oporavak industrije, jačanje malog gospodarstva i uslužnih djelatnosti siguran sam da ćemo 2015. biti zemlja u kojoj će se ugodno živjeti.
Regionalizacija će dovesti i do promjena na političkoj sceni. Današnje velike stranke izgubit će dio utjecaja, a jačat će lokalne i regionalne stranke. Posebno vjerujem u uspješne pojedince koji će se sve više etablirati u političkom životu i zahvaljujući dobro osmišljenim projektima, dobivati sve veću potporu građana. A ja? Iskreno se nadam da ću za deset godina biti u mirovini i na svojoj se barci voziti Jadranom.

ZVONIMIR MRŠIĆ, gradonačelnik Koprivnice i saborski zastupnik SDP-a:
Za deset godina Hrvatsku vidim kao razvijenu zemlju u koju će dolaziti živjeti ljudi iz ostalih europskih država, a nacionalni dohodak iznosit će između 12 i 15 tisuća dolara po stanovniku. U najkraćim crtama, Hrvatska će postati jedna od najperspektivnijih zemalja u Europi.
Da bi se to počelo ostvarivati, najprije na sljedećim izborima treba smijeniti sadašnju traljavu vlast. Zatim ćemo formirati novu, prvenstveno tehničku vladu koja će biti sposobna provesti reforme kako bi Hrvatska do 2012. ušla u EU, ali i potpuno se uskladila s europskim zakonodavstvom i standardima. To je preduvjet za gospodarski uzlet i rast triju industrija: turizma, industrije znanja te prehrambene industrije koja će se temeljiti na "Podravki" koja će u predstojećem desetljeću izrasti u multinacionalnu kompaniju. To su tri temelja na kojima će do 2015. izrasti nova i uspješna Hrvatska. Prvi je turizam, koji će se snažno razvijati i u kontinentalnim krajevima, Lici, Gorskom kotaru i uz rijeku Dravu. Bit će to turističke meke za ljude koji žele aktivno i ekološki provoditi godišnji odmor. "Podravka" će definirati vlasničku strukturu i postati svjetski igrač u prehrambenoj industriji, preuzeti nekoliko europskih kompanija i iskoristiti tehnološke mogućnosti. Tu su još dva aduta, imamo goleme komplekse neiskorištene obradive zemlje koju treba dati poljoprivrednicima s kojima će "Podravka" surađivati, a vrlo važnima smatram i velike zalihe vode koju možemo izvoziti. Uskoro će doći i vrijeme razvoja znanosti, što ćemo stimulirati gradnjom studentskih kampusa, od kojih će se jedan nalaziti na području Varaždin – Čakovec – Koprivnica, a drugi u Osijeku. Uvjeren sam da će, osim u turizam, i Dalmacija ulagati u obrazovanje, što će izazvati snažne migracije u Hrvatsku. Pritom vidim Hrvatsku kao omiljeno odredište mladih Europljana, dok će Rijeka vjerojatno postati azijska enklava u našoj zemlji. Riječka luka bit će ulaz u Europu za kinesku i korejsku robu, što će doprinijeti i doseljavanju tog stanovništva.
Kako bi se ostvarila moja vizija, u idućih nekoliko godina Hrvatska se treba ustrojiti u 5 do 7 regija. Kad to učinimo, sjeverozapadna Hrvatska će se po dohotku i razvoju izjednačiti sa Zagrebom. Sve ćemo to postići jer ćemo razviti prehrambenu, drvnu i tekstilnu industriju, kao i dovesti mlade i obrazovane ljude. Sjeverozapad će postati i rezidencijalan kraj jer ćemo se tako brzo razvijati da će mnogi Zagrepčani napustiti svoj grad i preseliti se u našu regiju. Uopće ne sumnjam da će se razvijati i Istra i Dalmacija, samo što će se kod njih razvoj temeljiti na turizmu, a manje na industriji.
Temeljni je preduvjet takvog napretka je da socijaldemokracija počne upravljati Hrvatskom. Unutar SDP-a doći će do velike smjene generacija i većeg priljeva mladih i obrazovanih ljudi s vizijom. Bit će to SDP s vizijom i on će voditi ovu zemlju. Kad me prijatelji pitaju gdje sebe vidim u budućnosti, obično odgovaram da vojnik koji ne sanja da će jednom postati general nije dobar vojnik. Ako to znači da bih jednog dana mogao voditi SDP ili vladu, u redu. Uostalom, kad bi se ovom zemljom upravljalo onako kako to mi radimo u Koprivnici, ona bi izgledala puno bolje nego danas. Ali 2015. bit će lijepo živjeti kao građanin Republike Hrvatske.

HTV u BBC-jevu odijelu
Denis Latin predviđa bogatu i društeno angažiranu televizijsku produkciju na visokom nivou

HTV je uspio do 2015. sačuvati rejting najjače televizije u jugoistočnoj i srednjoj Europi. Njemački i američki konzorciji nakon svojih neslavnih pokušaja da se izbore za dio marketinškog kolača u Hrvatskoj prepustili su svoje koncesije talijanskom magnatu koji je već odnio pobjedu u zemljama romanskog govornog područja i prilagodljivom švedsko-nizozemskom konzorciju. Oni su u startu odustali od ideje da konkuriraju nacionalki prepuštajući svoj eter svjetskim komercijalnim uspješnicama i domaćem populističkom brandu baziranom na narodnjačkom štihu koji je utemeljio još davnih 90-ih stari Jura Hrvačić sa svojim Obiteljskim i Narodnim radiom. Dok su se Talijani orijentirali na svoju staru specijalnost, kvizove i bogate nagrade, zabavne talk-show programe malnarovske provenijencije i "Endemolove" dekadentne orvelijade i futurističke fictione, sjevernjački televizijski lobi nije se htio opirati lokalnom trećerazrednom melosu i malograđanštini koja je dobila svoje zasluženo mjesto.
HTV je obukao svoja dva programa u odijelo uredne javne televizije koja je produkcijski bogata sadržajima BBC-jevskog estetskog i novinarskog rafinmana. Nacionalna je televizija iskoristila nove tehnologije i mogućnost otvaranja niza tzv. zatvorenih pay-programa. Nakon što mu je zakonom to omogućeno, HRT je otvorio niz specijaliziranih programa, poput onog s glazbenim, sportskim, informativnim i filmskim 24-satnim premijernim sadržajima koji se s vremenskim odmakom emitiraju na dva konzervativno posložena TV programa, prvom, pretežno okrenutom javnim i serioznim edukativnim, kulturnim i informativnim sadržajima, i drugom, koji se profilirao u zabavni program visokih produkcijskih standarda.
Umjesto gomile malih i površnih producentskih kuća čiji je jedini cilj prebudžetiraje svojih "flah" projekata, gigant s Prisavlja odlučio je osnovati vlastiti pogon za proizvodnju programa. Za te je potrebe na prostoru bivšeg hipodroma izgrađen veliki studijski blok za što jeftinije snimanje ozbiljnih, lakih i povijesnih drama, nepomičnih studijskih spektakala, ali i za postprodukciju političkih dokumentaraca po kojima je HRT postao prepoznatljiv diljem Europe.
Poseban uspjeh ostvario je srpsko-hrvatski kanal Stella nastao po ugledu na njemačko-francuski Arte. Poboljšanje hrvatsko-srpskih odnosa, koje međunarodna zajednica još uvijek smatra ključnima za mir i stabilnost u regiji, utjecalo je i na pokretanje ovog kanala koji je gledan u svim zemljama bivše Jugoslavije ne samo zbog razumljivog jezika nego i zbog visokih standarda prezentacije kulturne razmjene, dijaloga i tranzicije između dva najveća naroda jugoistoka Europe. Stella je jako popularna u Bosni i Hercegovini koja je nedavno postala članicom EU.
Nakon što se HRT sa svojim studijskim kompleksom preselio na drugu stranu Save i hipermodernističkim mostom povezao svoja dva kraka, HNS-ov projekt premještanja Zagreba uz obale pročišćene Save počeo je dobivati završne obrise.
Nakon što se Hrvatski radio izvukao iz neslavne faze koketiranja s Hrvačićevom vrijednosnim sustavom, sva tri programa Hrvatskog radija vratila su stari sjaj radiofoničnih glasova, kulturnih dijaloga i pravodobnih informacija. Drugi program postao je ponovno iznimno zabavan, čemu je pridonijelo i obnavljanje zagrebačko-beogradskog radio-mosta "Zeleni megaherc". Kako se standard povećao, intelektualci su popravili svoj status, a hrvatski ulazak u EU povećao je potrebu za znanjem, reaktiviran je treći program Hrvatskog radija namijenjen obrazovanoj publici.
Osobitu ekspanziju doživljavaju lokalne radiostanice i lokalne novine. Probuđen je snažan društveni aktivizam i na lokalnim razinama.
Nakon velikog buma interneta iz temelja se promijenila izdavačka struktura globalno-nacionalnih novinskih izdavača. Nakon dugogodišnje tržišne bitke među starom gardom izdavačkih mogula, koja se vodila kupovanjem čitatelja nepotrebnim darovima i nagradnim igrama, dogodilo se nevjerojatno preslagivanje ukusa čitatelja i grupiranje izdavača. Tri izdavačka koncerna predstavljaju tri politička čitateljska ukusa. Lijevo, desno i liberalno-građansko počelo je jasno kristalizirati medijsku scenu na kojoj više nema gazda koji su krojili izdavaštvo proteklih 25 godina. Novinari nove generacije školovani u europskim metropolama europeizirali su novinarstvo koje se prije nikako nije moglo odlijepiti od butkovićevskog proeuropizma po svaku cijenu i po nalogu svakog premijera.