Božica Cvjetko, najodgovornija za zaštitu djece od pedofila, počinila je niz propusta  Božica Cvjetko, zamjenica glavnog državnog odvjetnika zadužena za zaštitu prava maloljetnika u Hrvatskoj, osoba je na koju bez imalo grižnje savjesti treba uprijeti prstom kao na najodgovorniju za sramotan odnos Državnog odvjetništva prema žrtvama pedofila u Hrvatskoj. Ponovno otvaranje zataškavanog slučaja seksualnog zlostavljanja mentalno bolesne djece u Caritasovu domu u Brezovici napokon je dokazalo da je za prikrivanje zločina nad maloljetnicima najzaslužnija upravo Božica Cvjetko. Prošlotjedno javno priznanje državnog odvjetnika Mladena Bajića, kojim je potvrđeno da je njegova zamjenica unatoč prikupljenim dokazima o seksualnom iživljavanju nad štićenicima Caritasova doma odlučila zaustaviti daljnje istražne radnje i kazneni progon počinitelja, moglo bi poslužiti ne samo kao konačna najava smjene Božice Cvjetko, nego i, kako su najavili mnogi mediji, početak pokretanja i njezine kaznene odgovornosti. Jer prikrivanja i manipulacije koje je počinila nisu tek profesionalni propusti nego djela za koja hrvatski zakon propisuje kaznu do tri godine zatvora. I dok se svaki normalan građanin nada da, unatoč svom visokom položaju, zamjenica državnog odvjetnika neće izbjeći odgovornost za svoja nedjela, ne može se izbjeći pitanje koje doslovce budi jezu – koliko li je još slučaja bludničenja, silovanja i iživljavanja nad nevinom djecom uspjela prikriti ili ih olako i nesavjesno procesuirati i tako omogućiti pedofilima da izbjegnu zatvor i ponovno potraže novu žrtvu.
 

Božica Cvjetko ovih dana ne odgovara na pozive novinara, ali njezini oponenti u uredu glavnog državnog odvjetnika da kritiziraju njezin rad, istina, tek anonimno. Stavljaju joj na teret to što se Državno odvjetništvo za njezina mandata u pravilu nije služilo pravom žalbe na sudske odluke koje nisu bile u interesu djece koju je zastupalo, a na sličan je način, tvrde, i svoje kolege sprečavala da postupaju u interesu djece. A osobama s kojima nije mogla manipulirati, kažu, oduzimala bi predmete i povjeravala ih pokornijima, valjda onima koji su bez pogovora slušali njezine usmene naputke. I na kraju, moleći za anonimnost, mnogi ponavljaju isto – Božica Cvjetko o krajnjem ishodu slučaja čiji spis stigne na njezin stol odlučuje čim ga pročita.
 

Iako bi po prirodi svoje funkcije trebala biti itekako dobro upućena u delikatnost samog procesa dokazivanja seksualnog zlostavljanja djece, praksa Božice Cvjetko dokazala je da ona vrlo malo zna o onome što radi. Sklona je inzistirati na materijalnim dokazima koji bi potvrdili iskaze seksualno zlostavljanje djece. Problem je u tome što djeca, posebno ako je zlostavljač netko iz obitelji ili autoriteti poput nastavnika, svećenika i slično, najčešće šute o tome, a kad se usude progovoriti, svi materijalni dokazi zlostavljanja već su zarasli. Zamjenica glavnog državnog odvjetnika zadužena da štiti interese mladeži na području Hrvatske trebala bi, uostalom, najbolje znati kako nepostojanje materijalnih dokaza o djelu ne znači da se ono nije dogodilo. To je trebala znati i kad se bavila slučajem djevojčice koju je ujak godinama silovao, a o kojem je za Nacional progovorila njezina majka Anita (podaci poznati redakciji). Njezina priča, na žalost, još je jedna u nizu onih koje potvrđuju kako "slučaj Brezovica" nipošto nije iznimka ni samo jedna crna mrlja u praksi Božice Cvjetko.
  Anitina je kći imala samo šest godina kad ju je ujak počeo seksualno napastovati, a sljedećih šest provela je skamenjena Božica Cvjetko naredila je policiji da prekine istragu u Brezovici prije nego je ispitala pedofila  od straha pri pomisli da će s ujakom opet morati ostati sama. Kad je napokon odlučila progovoriti, postala je žrtvom sasvim druge vrste silovanja.

  "Devet godina maltretiranja, samo suđenje trajalo je pet godina, a on je osuđen na dvije godine zatvora. Vjerujem kako bi to potrajalo i mnogo dulje da nisam bila uporna i kucala na sva vrata", ogorčeno je epilog drame koju su prolazile sročila majka zlostavljane djevojčice. Njihova priča tipičan je primjer metoda kojima se služi Državno odvjetništvo u tako delikatnim slučajevima obiteljskog nasilja i seksualnog zlostavljanja djece, a ponajviše, čini se, zahvaljujući uvjerenju Božice Cvjetko da je obitelj svetinja. Ukratko, kako Anitina kći nije imala nikakvih materijalnih dokaza kojima bi mogla potkrijepiti da ju je ujak godinama silovao, umjesto za rodoskvrnuće, Državno odvjetništvo odlučilo je zlostavljača optužiti tek za bludne radnje. Treba znati da bludne radnje prema Kaznenom zakonu podrazumijevaju da počinitelj nije ni u jednom trenutku pokušao spolno općiti sa svojom žrtvom. Osim što je tako iskaz nesretne djevojčice ocijenilo kao hrpu laži, Državno odvjetništvo dalo je njezinu zlostavljaču i priliku da zbog zastare izbjegne suđenje. A kako maksimalna kazna za bludne radnje iznosi tri godine zatvora, zastara bi nastupila već nakon pet godina. Rodoskvrnuće, ako je žrtva dijete do 14 godina, kažnjava se robijom do najviše osam godina pa zastara nastupa tek za deset godina. Kad je to shvatila, Anitina kći pokušala se ubiti i završila je u bolnici. Očajna, njezina majka odlučila je pronaći odvjetnika koji bi ih zastupao umjesto Državnog odvjetništva, od kojeg nije dobila na uvid čak ni sudske spise. Kad ih je od suda zatražila, objašnjeno joj je kako ona, majka, nije stranka u postupku gdje Državno odvjetništvo štiti prava i interese njezine kćeri. A kako prava djeteta štiti Državno odvjetništvo, odnosno Božica Cvjetko, dokazao je "slučaj Brezovica", ali i mnogi drugi.
 

Božica Cvjetko često nije vjerovala iskazima djece i tražila je materijalne dokaze kojih nije bilo Dokle seže samovolja zamjenice glavnog državnog odvjetnika, Nacional je razotkrio još u prosincu prošle godine kada je objavio priču o stravičnom seksualnom iživljavanju nad dvojicom dječaka iz Siska. Objavili smo tada kako je Božica Cvjetko usmeno, bez materijalnih dokaza, intervenirala u slučaju spomenutih dječaka s kojima su roditelji režirali prave orgije u kojima su djeca bila prisiljena spolno općiti s ocem, njegovim prijateljem, gledati odnošaj majke s ocem, prijateljem, kumom… Sud je već bio imenovao stručnjaka za psihologijsko vještačenje na kakvom se, u nedostatku drugih dokaza, u pravilu temelji čitav slučaj i sudska odluka. No Božica Cvjetko nazvala je i preporučila drugog vještaka. U to je vrijeme sa saborske govornice na ponašanje Božice Cvjetko, zamjenice glavnog Državnog odvjetnika Mladena Bajića, upozorila saborska zastupnica Milanka Opačić, jedna od rijetkih koji su se usudili javno progovoriti o skandaloznom zataškavanju seksualnog zlostavljanja djece.
 

 "Tada sam u Saboru na odgovornost Božice Cvjetko upozorila jer sam znala za nekoliko slučajeva u kojima su postojale indicije da je ona isključivo vlastitom odlukom zataškala neke činjenice. Prije svega, tu se radilo o slučajevima kad je očito bila riječ o silovanju, no ona ih je kvalificirala kao bludne radnje kod kojih su rokovi zastare i same zatvorske kazne puno manje. Sada, kad je istina o načinu njezina rada došla na vidjelo, mislim da zaista treba inzistirati da se počnu podizati kaznene prijave protiv svih onih koji su znali za zlostavljanje djece, a nisu ga prijavili", kaže Milanka Opačić napominjući kako hrvatski Kazneni zakon to ne samo omogućuje, nego i nalaže. Milanka Opačić također ističe da zataškavanjem seksualnog zlostavljanja djece Božica Cvjetko i Državno odvjetništvo javnosti odašilju strašnu poruku: "Samo vi prijavljujte slučajeve, ali mi ih nećemo procesuirati."
 

"Osim toga, sada se postavlja pitanje koliko je slučajeva seksualnog zlostavljanja zataškano ili nekorektno procesuirano. No ako se želi napokon razotkriti što se i kako radilo i koliko je profesionalno Božica Cvjetko obavljala svoj posao, vrlo se lako može ući u sve spise u kojima je bila nadležna, ali i utvrditi koliki dio krivnje snose i njoj podređeni županijski i općinski državni odvjetnici kojima je davala upute. Krajnje je vrijeme da ljudi koji za svoj nerad primaju plaću u državnim službama napokon budu sankcionirani, a netko poput Božice Cvjetko ne bi smio ostati na položaju na kojem je ona danas", zaključuje Milanka Opačić.
 

Božica Cvjetko, diplomirana pravnica koja jednim telefonskim pozivom utječe na sudske procese i zaustavlja policijske istrage, zapravo je javnosti nepoznata. Čak ni u knjizi koju potpisuje s grupom autora ne postoji njezina kratka biografija, samo akademska titula i državna funkcija. Pomoćnica glavnog državnog odvjetnika zadužena da štiti prava mladeži svoj utjecaj može zahvaliti samo činjenici da je na vrhu hijerarhije kad se radi o sudskoj zaštiti prava djece u Hrvatskoj.
  Treba napomenuti da hrvatsko kazneno zakonodavstvo prije 2000. uopće nije priznavalo djecu kao žrtve, što vjerojatno najbolje govori i o angažiranosti zamjenice glavnog državnog odvjetnika. Najveći posao na senzibiliziranju javnosti kad je o zlostavljanoj djeci riječ obavila je umjesto nje Gordana Buljan-Flander, danas ravnateljica Poliklinike za zlostavljanu djecu grada Zagreba koja je 1997., tada još psihijatrica dječje bolnice u Klaićevoj, osnovala Hrabri telefon. Time su mirni dani Božice Cvjetko u prostranom uredu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske završili, a metode kojima se služi naišle su na javno neodobravanje. A javnost je područje na kojem se Božica Cvjetko uopće ne snalazi. Budući da zastupa djecu i maloljetnike, ta zamjenica glavnog državnog odvjetnika djelovala je pod devizom da se djeca štite skrivanjem zločina čijim su žrtvama postala. Tako je bilo nezamislivo da novine, skrivajući mu identitet, objave svjedočenje samog djeteta o traumama što ih je proživjelo, pa se to i danas smatra senzacionalizmom.
  I

me državne odvjetnice Cvjetko stoga se u novinama valjda prvi put pojavilo kad je 2000. najavila da će po službenoj dužnosti podići tužbu protiv Gordane Buljan-Flander jer je Nacionalu, uz odobrenje roditelja i štiteći identitet djeteta, dopustila objaviti pismo što ga je malena žrtva uputila na adresu Državnog odvjetništva i sudstva. Sadržaj tog pisma državnoj se odvjetnici nije svidio i zato što je nakon njegova objavljivanja bila prisiljena prvi se put suočiti s kritikom jednog od svojih malodobnih klijenata koje bi po službenoj dužnosti trebala štititi. Čije interese štiti Božica Cvjetko, postalo je, međutim, upitnim tek nakon slučaja Anzulović.
 

 Danijela Anzulović prijavila je 2003. Centru za socijalnu skrb u Zadru sumnju da njezin suprug Zlatko Goldy Anzulović seksualno napastuje dvije malodobne kćeri, od kojih je jedna bila izvanbračno Danijelino dijete, a mlađa trogodišnjakinja rođena je u braku s Goldyjem. Centru je Danijela već otprije bila poznata zbog zanemarivanja svoje starije kćeri nad kojom joj je 1999. trebalo biti oduzeto skrbništvo. Iste godine, nakon samo tri mjeseca poznanstva, udala se za Zlatka Goldyja koji je odlučio uzeti njezino prezime. Čime se suprug bavi, pitanje je na koje Danijela ni nakon nekoliko godina braka nije znala odgovoriti, osim da je stan pun računala koja su pod ključem i nadzornih kamera koje snimaju baš svaku prostoriju njihova obiteljskog gnijezda. Poliklinika za zlostavljanu djecu grada Zagreba multidisciplinarnom je obradom potvrdila seksualno zlostavljanje djevojčica i predložila sudsko vještačenje. Božica Cvjetko vještačenje je povjerila sudskoj vještakinji Jadranki Zorić koja je nalaz Poliklinike potpuno osporila, na temelju čega je Državno odvjetništvo odbacilo optužbu za seksualno zlostavljanje. Bračnom paru Anzulović djeca su ipak oduzeta zbog zanemarivanja i smještena u dom u Nazorovoj. Majka koja je uvidjela da ostaje bez djece u međuvremenu je povukla svoj iskaz protiv supruga, a kako je nalaz Poliklinike bio upravo suprotan onomu sudskog vještaka, općinski državni odvjetnik u Zadru zahtijevao je nadvještačenje i otišao na godišnji odmor. Tu je priliku Božica Cvjetko iskoristila kako bi nazvala njegova zamjenika i naložila da iz tužbe protiv Anzulovića izbaci kvalifikaciju seksualnog zlostavljanja i otkaže nadvještačenje za koje su već bila osigurana i sredstva. Zlatko Anzulović i njegov prijatelj, švicarski državljanin koji je privremeno živio u stanu s bračnim parom, pušteni su iz pritvora, nakon čega je Goldy tužio šest stručnjaka Poliklinike koji su potpisali multidisciplinarni nalaz što ga je teretio za seksualno zlostavljanje djevojčica. Nedugo zatim, prilikom gostovanja u "Latinici" HTV-a, pokušao je uvjeriti javnost ne samo u svoju nevinost, nego i u sumnjive motive djelatnika Poliklinike koji su, kako je zaključio, zainteresirani producirati što veći broj slučajeva zlostavljane djece samo da bi opravdali svoje postojanje i pribavili sredstva iz gradske blagajne za svoj rad.
 

Slučaj Anzulović bio je tako najava otvorenog rata državne odvjetnice i Poliklinike, s kojom je po prirodi stvari trebala surađivati. Božica Cvjetko počela je Gordanu Buljan-Flander doživljavati kao neprijatelja broj jedan pa se pred novinarima Nacionala svojedobno rasplakala objašnjavajući kako ju ravnateljica Poliklinike želi uništiti i pritom ne bira sredstva. Ali sredstva očito nije birala upravo Božica Cvjetko jer je, skrivena od očiju javnosti pod krinkom zaštite interesa svojih bespomoćnih klijenata, bila uvjerena kako ju neće biti moguće prozreti. Jednako kao što je vjerovala da njezin usmeni dogovor s policijom o prekidu kriminalističke obrade u Caritasovu domu u Brezovici nikad neće biti tema javne rasprave, a kamoli uzrokom skandala koji već tjednima ne silazi s naslovnica novina. Zbog toga se državna odvjetnica i usudila još jednom usmeno intervenirati u slučaju dvojice dječaka iz Siska jer je Poliklinika iz Zagreba i u ovom slučaju dala nalaz koji je potvrdio opravdanost sumnje u zlostavljanje na temelju kojega je optužnici, uz zanemarivanje, dodano i seksualno zlostavljanje odnosno rodoskvrnuće. Kad je Nacional dobio provjerenu informaciju o intervenciji Božice Cvjetko i njezinoj preporuci da i ovo vještačenje, baš kao i ono u slučaju Anzulović, obavi ista vještakinja, Jadranka Zorić, teško je bilo oteti se dojmu da se ponavlja isti scenarij. Dječaci će, baš kao i djevojčice Anzulović, ionako biti oduzeti roditeljima zbog zanemarivanja, a kako su djeca na sigurnom, bez obzira na to jesu li seksualno zlostavljana, birokratski um državne odvjetnice nije se puno zamarao pitanjem morala. Važnije joj je bilo osporiti još jednom stručnost Gordane Flander i njezina tima liječnika. Potvrdila je to i reakcija Jadranke Zorić koja je na Nacionalovo pitanje o vještačenju dječaka iz Siska najprije službeno i hladno odgovarala kako je proces tajan, a žrtve maloljetne. Upitana hoće li se u Sisku ponoviti slučaj Anzulović, Jadranka Zorić silno se uzrujala i postala puno rječitija, ali nimalo suvisla. Sutradan je u redakciju Nacionala nazvao njezin suprug i novinara pozvao na kavu. Iskoristio je blagdan Sv. Nikole da nam daruje zlatnu šibu i upozorio nas da budemo oprezni kad biramo čije ćemo interese zastupati ponavljajući stav kakav je u "Latinici" iznio i Zlatko Anzulović o tome kako Poliklinika mora izmišljati slučajeve zlostavljanja.
  Slučaj Caritas mogao bi, čini se, biti u pravom smislu riječi Pandorina kutija iz koje će izletjeti sve mračne tajne u postupanju državne odvjetnice zadužene za zaštitu prava mladeži. Imaju krov nad glavom, hranu na stolu i što im više treba pitanje je koje će umiriti savjest svakog s psihološkim profilom Jelene Brajše ili Božice Cvjetko, dviju "zaštitnica" zanemarivane, zlostavljane i napuštene djece u Hrvatskoj. Jelena Brajša o svom je svjetonazoru dovoljno rekla u dosadašnjim medijskim istupima vezanima uz taj slučaj.
  Interesi djece, u situaciji kad su interesi onih koji bi ih trebali štititi ugroženi, doista su teško mogli biti prioritet. Tako je Nino Žganec o otkrićima u Caritasu šutio zbog rodbinskih odnosa s obitelji Brajša, Davorko Vidović, tada ministar rada i socijalne skrbi koalicijske vlade, nije želio "talasati", kako ga citiraju u pojedinim tiskovinama, jer kao esdepeovac nije želio riskirati da ga prozovu komunistom i optuže za napad na Katoličku crkvu. Način na koji se ovih dana raspleće afera zataškavanja zlostavljanja bespomoćnih štićenika u domu Brezovica zapravo je ogledalo države i institucija koje bi trebale jamčiti sigurnost i jednaka prava svim hrvatskim građanima. To ogledalo otkriva pak kako će obespravljen u Hrvatskoj ostati svatko tko ne može ili ne zna sam zaštititi svoja prava.