JEAN-CLAUDE JUNCKER i JOSE MANUEL BARROSO Predsjedavajući Europske unije i predsjednik Europske komisije na summitu prošlog petkaSvi vodeći ljudi Europske unije slažu se da je ona ušla u jednu od svojih najtežih kriza, ali postoje sasvim oprečna mišljenja o tome tko je za nju odgovoran. Francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca i britanskog premijera Tonyja Blaira optužuju da – svaki iz svojih motiva i na svoj način – manipuliraju europskom javnošću kako bi iz najnovijih događaja izvukli najviše koristi za sebe. Povod za krizu bio je negativan rezultat francuskog referenduma o europskom ustavu, ali ono što se događalo nakon što su Francuzi na odbacili europski ustav mnoge je iznenadilo.
  Europska konvencija s velikim je nadama obznanila nacrt novog europskog ustava i taj dokument, koji bi trebao čvršće integrirati EU, dala državama na ratifikaciju. Neke su zemlje najavile da će imati teškoća na referendumima, posebno Britanija, koja je najavila da će svoj referendum održati zadnja, ali je opće uvjerenje bilo da će europski ustav na kraju ipak biti usvojen. Na opće iznenađenje ratifikacija je zapela već na prvom koraku u Francuskoj, čija je politička elita na čelu s predsjednikom Chiracom energično agitirala za novi ustav, već i stoga što je glavni tvorac tog ustava bio nekadašnji francuski predsjednik Valery Giscard d'Estaing.
  Ali Francuska, kao i neke druge velike europske zemlje, prolazi kroz neugodnu ekonomsku krizu, koja pogađa razne dijelove stanovništva pa je natjerala donedavnu vladu premijera Jean-Pierrea Raffarina na nepopularne mjere, opravdavane pred francuskom javnošću i potrebama usklađivanja u EU. U takvoj situaciji raspisan je referendum, koji su bijesni Franzi shvatili kao priliku da izraze svoje nezadovoljstvo ne toliko samim europskim ustavom koliko politikom vlade premijera Raffarina, ali i predsjednika Chiraca. Čak 54 posto Francuza glasovalo je protiv europskog ustava, ali zapravo protiv Chiraca i Raffarina.
  Chirac je shvatio pogubno značenje ishoda referenduma za svoju političku budućnost. On već dugo otvoreno najavljuje da Chirac je na summitu uspio skrenuti pozornost sa svoje odgovornosti za poraz na referendumu o Ustavu se namjerava ponovno kandidirati na predsjedničkim izborima 2007. za treći uzastopni mandat, a neuspjeh na referendumu udarac je njegovim ambicijama. A njegov najveći suparnik, ministar unutarnjih poslova Nicolas Sarkozy, koji je također najavio svoju kandidaturu 2007., sve je popularniji. Chiracu je bilo jasno da posljedice referenduma mogu biti kobne pa se odlučio za protuudar kojim će promijeniti sliku EU u francuskoj javnosti i problem svaliti na britanskog premijera Blaira. Za to je iskoristio summit EU na kraju luksemburškog predsjedanja Unijom.
  Čule su se najave da će luksemburški premijer Jean-Claude Juncker, kao predsjedatelj EU, pokrenuti inicijativu da Francuska i Nizozemska ponove referendum. Juncker se nadao da će uspjeti nagovoriti i najskeptičniju Britaniju, čiji je ministar unutarnjih poslova Jack Straw odmah nakon propasti francuskog referenduma najavio da se takav referendum u Britaniji neće do daljnjega održati. Britanske novine tvrde da je Straw bio sretan kad je francuski referendum propao pa je o tome oduševljeno obavijestio Blaira, smatrajući da je to dobro jer će Britanija izbjeći obvezu da i sama organizira referendum, jer se velika većina Britanaca protivi ustavu. No oprezni Blair rekao je tada Strawu neka ne bude trijumfalistički raspoložen, predosjećajući da se na summitu može dogoditi nešto neočekivano.
  U prvi trenutak činilo se da će položaj Britanije na summitu – upravo zbog negativnog ishoda francuskog referenduma, koji je oslabio Chiraca – biti vrlo čvrst. Položaj Chiraca, procjenjivalo se, bit će još slabiji jer je oslabljen i glavni francuski saveznik, njemački kancelar Gerhard Schroder, nakon katastrofalnog rezultata na lokalnim izborima u Sjevernoj Rajni - Vestfaliji. Zbog tog rezultata Schroder je morao raspisati prijevremene parlamentarne izbore, na kojima će vjerojatno izgubiti. I Irska, Portugal i Danska suspendirali su svoje referendume pa Blairova vlada u tome više nije bila usamljena. Juncker je zaključio da od njegove inicijative da se pozovu Francuska i Nizozemska da ponove referendum neće biti ništa pa je od nje odustao. Sve je to bilo vrlo povoljno za Blaira, koji 1. srpnja preuzima na šest mjeseci mjesto predsjedatelja EU. Ipak, Blair nije očekivao manevar koji je protiv njega izveo Chirac.
  Politički komentatori predviđali su da će na summitu EU potkraj prošlog tjedna dominirati pitanje kako riješiti institucionalnu krizu nakon referenduma u Francuskoj i Nizozemskoj te odgode referenduma u Britaniji, Danskoj, Portugalu i Irskoj. O tome se mnogo razgovaralo samo prvog dana, kad je odlučeno da se završna debata odgodi za poslije, dok članice EU ne razmisle kako dalje.
  Juncker je tako tu problematiku prepustio Blairovu predsjedanju Europskom unijom, a Blair je tu temu – na opće iznenađenje – s dosta entuzijazma i preuzeo, jer je referendume u Francuskoj i Nizozemskoj shvatio kao povod da se o EU počne raspravljati na snovi način. Po njegovu mišljenju, to bi mogao biti dobar šok da zemlje EU svoj položaj sagledaju realističnije u globaliziranom svijetu te da, umjesto da inzistiraju na formalnom ujedinjavanju u skladu s odbačenim ustavom, razmišljaju kako da se ekonomski preustroje na nov način. Stara rješenja nisu dostatna, a ni sami građani EU ih ne žele. Blair je dao do znanja da će on pokrenuti debatu upravo o tim novim rješenjima.
  No, ako mu je to bila namjera već na ovom summitu, nije uspio – zbog Chiraca, koji je imao sasvim drukčije planove. I njegovi su motivi, kao i Blairovi, bili unutarnjopolitički. Dok je Blair novonastalu situaciju iskoristio da izbjegne neugodnan referendum u Britaniji, a predlaganjem nove debate o budućnosti EU pokušao pitanje ustava staviti "ad acta", Chirac je na summit došao nakon neugodnog referendumskog poraza s namjerom da skrene pozornost sa svoje odgovornosti za poraz.
  On je već prije nekoliko tjedana, odmah nakon referenduma, počeo tvrditi da su Francuzi odbacili referendum jer je sročen u duhu ekonomskog liberalizma koji zagovaraju Britanci, a koji bi teško pogodio Francuze smanjenjem radnih prava, socijalne pomoći i liberalizacijom tržišta radne snage, kako bi cjelokupna privreda EU bila dinamičnija i spremnija da se snalazi na globaliziranom tržištu. A upravo su francuski zaposlenici najviše radno zaštićeni, seljaci imaju najveće subvencije, studenti državne stipendije, a to bi im sve ugrozio britanski liberalizam. Kao se bližio summit on je to govorio sve glasnije, usput otvarajući još jedno pitanje koje se do tada rijetko spominjalo.
  Chirac je, naime, počeo upozoravati da je nepravedno optuživati Francuze da su glasovali protiv europskog ustava samo zato što brane svoje socijalne privilegije, kad su unutar EU Britanci u boljoj situaciji od građana bilo koje druge razvijene europske zemlje jer se britanska konzervativna premijerka Margaret Thatcher, svojedobno pregovarajući o britanskom integriranju u EZ, izborila za privilegij da se iz budžeta EZ-a u britanski budžet vraća identična svota koju Britanija uplati u europski budžet. Riječ je o 3 milijarde funti godišnje. Chirac je obznanio da smatra da Britanija - za razliku od drugih bogatijih zemalja koje u budžet daju više nego što primaju - ne može biti tako privilegirana kad je doprinos zajedničkim europskim financijama u pitanju, te je obznanio da će to pitanje otvoriti drugog dana summita, kad je bila predviđena rasprava o proračunu EU za sedmogodišnje razdoblje koje počinje 2007.
  Iz Londona je upozoreno da Britanija o ukidanju povrata novca ne želi razgovarati i da je to čvrst britanski stav. Ali britanski član Europske komisije Peter Mandelson, vrlo blizak Blairu, dao je ipak do znanja da bi Britanija mogla pristati na djelomično ukidanje povrata novca ako se postigne kompromis i na drugoj strani. Njen je uvjet da se smanje subvencije poljoprivredi, na koje – iako u poljoprivredi radi samo 5 posto europskog stanovništva – otpada 40 posto budžeta EU i koje u najvećem dijelu dobiju francuski seljaci. To je Chirac, naravno, smjesta odbio.
  Tako se drugog dana summita nastavio spor o budućem proračunu EU, pri čemu su se izravno sukobili Chirac i Blair, prvi tražeći da se ukine povrat novca Britaniji, drugi tražeći da se ukinu subvencije francuskim seljacima. Chirac je nastupio vrlo oštro, ali mnogima je bilo očito da tako postupa zbog francuske javnosti, kako bi se pokazao odlučnim braniteljem francuskih interesa protiv mrskih Britanaca, s kojima on sada ratuje kao što su u prethodnim stoljećima - na stvarnim bojištima - ratovali drugi veliki Francuzi. Na summitu je pokrenuo velik diplomatski pritisak na Blaira da popusti u pitanju povrata novca. U tome je angažirao luksemburškog premijera Junckera, predsjedatelja vrlo bliskog francusko-njemačkoj osovini.
  Britanski tisak tvrdi da je Juncker razgovarao s nizom europskim političara, posebno iz novoprimljenih članica, te svima njima u budućem budžetu nudio razne financijske beneficije, budu li glasovali za rješenja koja bi ukinula ili barem ograničila britanski povrat novca. Činilo se da će uspjeti izolirati Britaniju i toliko joj otežati položaj da će morati pristati na kompromis. Političare iz novoprimljenih zemalja posebno je upozoravao da je važno postići kompromis o novom budžetu, jer ako stari ostane na snazi, one će najlošije proći.
  No i Blair se žestoko borio da onemogući tu operaciju i nametne raspravu o položaju EU u budućem globaliziranom svijetu. Juncker je uspio u jednom trenutku mobilizirati najveći broj novih članica, ali je i Blair imao argumente za razgovore s njima, uvjeravajući ih da je sadašnje ustrojstvo takvo da će i one subvencionirati seljake u razvijenijim zemljama. Blair nije bio sam, jer su za njegove stavove bile i neke moćne starije članice EU, u prvom redu Nizozemska, Švedska, Španjolska i Finska, a nešto diskretnije i Italija i Danska. Upravo je talijanski premijer Silvio Berlusconi spriječio nadglasavanje, koje je u ključnom trenutku rasprave o budžetu htio nametnuti Juncker da pokaže kako je Blair u manjini.
  Posljednji sati duge svađe o budžetu bili su najdramatičniji. Prema tvrdnjama sudionika, pale su i teške riječi, pa je jedan od njih izjavio: "Šteta što raspravu nismo prekinuli barem sat ranije. U posljednjem satu izrečene su krupne optužbe i uvrede koje će dugo biti teško prebroditi." Na kraju se ništa nije dogovorilo, ništa riješilo, a Juncker je na tiskovnoj konferenciji morao priznati da je to "jako duboka kriza", dok su neki novinski komentatori sa summita izvijestili da počinje "duga europska noć". Blair i Chirac uzajamno su se vrijeđali na odvojenim tiskovnim konferencijama: Blair je za Chiracov stav izjavio da je "bizaran", dok je Chirac za Blaira rekao da je "patetičan".
  Chirac je sa summita otišao zadovoljan jer je postigao da se ne govori o njegovu neuspjelom referendumu nego o Blairu kao glavnom krivcu za krizu EU. I Blair je otišao zadovoljan jer je koncepcija integriranja EU zapisana u novom europskom ustavu sada uvelike "mrtva". To mu sada omogućuje raspravu o budućnosti EU, koja je - u tome Blair ima pravo - neizbježna. Njihov se sukob tek rasplamsava, a trajat će - po svemu sudeći - dugo, jer ga neće biti lako prebroditi nakon teških riječi koje su izrekli tajno, ali i javno. O sukobu Chiraca i Blaira ovisit će i budući proračun i buduće ustrojstvo EU, pa i njeno proširenje. Sve odluke i o tim pitanjima donosit će se u sjeni glavnog sukoba, bit će motivirane isključivo time kako budu djelovale na taj glavni sukob. Sve drugo bit će u Europskoj uniji u drugom planu.