Zoran FerićTerorizam je upotreba apsurda u ideološke svrhe. Barem nama na Zapadu tako izgleda. Služiti se besmislom da bi se krvlju nametala ideologija, kultura, način života, nešto, kakvo god da jest, itekako kontaminirano smislom, pretvara sve al-Qa'idine napade u ono što su Europljani apsolvirali 50-ih i 60-ih: u teatar apsurda. U ratu civilizacija, što ga islamski terorizam uporno i s velikom sposobnošću organiziranja nameće Zapadu, jasno se raspoznaju radikalno različite i suprotstavljene pozicije. Svakom prosječnom Europljaninu najnoviji londonski, ali i svi ostali  napadi na velike gradove Zapada izgleda neoprostivo besmislen. U prvom redu individualizam, koji se formirao u suvremenome obliku još u protestantizmu kao individualna odgovornost pred Bogom i komunikacija s njim, poprimio je u zapadnoj kulturi i sam neke karakteristike božanstva. Čovjek, a ne ljudi ili narod, postala je temeljna vrijednost na koju se Zapad oslanja možda u istoj mjeri kao i na Bibliju. Suvremeni individualizam pokazuje se gotovo u svakom segmentu života zapadnoga čovjeka i uvelike ga određuje. Svaka težnja kolektivnom s vremenom je bila osuđena na uzmicanje pred pojedincem. Velika ideja komunizma, koja se potkraj 80-ih definitivno potvrdila kao krvava utopijska projekcija, pala je upravo u sučeljavanju s pojedincem i njegovim potrebama, kao i njegovim neiskorjenjivim egoizmom. Kolektivizacija je izgubila rat s individualnom gladi, ideja jednakosti povukla se pred najprirodnijom sebičnošću, a čitav taj ideološki projekt dokrajčile su traperice i coca-cola. S druge strane, brak kao institucija i način života sve jasnije u kulturi Zapada gubi bitku s osjećajem vlastite slobode, individualnim potrebama i sviješću o zadovoljavanju prvenstveno samoga sebe. Ljubav, koja je neizvediva u samoći, osim u Petrarcinom i sličnim slučajevima, ustupila je znatan prostor neobaveznom seksu bez ljubavi, čija je glavna karakteristika upravo snošaj dviju individua koje same sebe zadovoljavaju i od kojih je svaka projekcija zajedničkog života stotinama svjetlosnih godina daleko. U globalizaciji kapital je snažnim zamahom iz biznisa i politike maknuo moral i skrupule koji se gotovo uvijek pokazuju kao sluh za kolektivno. Kao instant zamjenu dobili smo multikulturalnost i političku korektnost. To znači da je nepristojno pričati pogrdne viceve o crncima, ženama ili šećerašima, ali to nikoga ne sprečava da upravo s enormnom gramzivošću iskorištava obojene u Trećem svijetu kao ropsku radnu snagu. Zapad je obukao i nahranio svoje pojedince, dao im udoban prostor stanovanja, kućanske aparate i kućne ljubimce i onda ih smjestio u brze vlakove koji su prvo eksplodirali u Madridu, a onda, u četvrtak 7. srpnja, i u Londonu. I sada se te pojedinke i pojedinci pitaju zašto su napadnuti, okrvavljeni, okljaštreni. Jer sasvim sigurno znaju da oni sami nisu ništa krivi. E pa, ako oni sami nisu ništa krivi, a kolektivna krivnja je sa Zapada odavno nestala, sve se to, sav taj krvavi metež pretvara u tragičan i veličanstven besmisao. Samuel Beckett imao bi tu svašta reći.
  Problem je u tome što Zapad napadaju upravo oni koji možda smatraju da kolektivna krivnja nije stvar prošlosti i da je svatko tko živi tim načinom života i grešnik i neprijatelj. Možda je bogohulno ovako govoriti, ali koliko se grešnika u četvrtak ujutro vozilo podzemnom željeznicom? Netko je čitavu noć konzumirao u nekom pubu odlična engleska ili irska piva. Što bi Allah o tome rekao? Poslovni čovjek koji se možda jednom rukom držao za ručicu u podzemnoj željeznici, a u drugoj proučavao burzovne indekse, možda se cijelu noć seksao sa ženom i njenom mlađom sestrom, dok je u drugoj sobi spavala njihova mala curica. Mlada žena pored njega pokazivala je svoje lijepo i našminkano lice. Ona do nje upravo je u noći prije napada stoti put prevarila muža, a u Londonu je nitko neće kamenovati. Svi su se ti grešnici vozili podzemnom kad je puknuo gnjev njihovoga Boga i strah se proširio na istok, zapad, sjever i jug. Ta mi se formulacija čini vrlo značajnom. Napadaju Zapad, a šire strah na sve četiri strane. Logično, jer ekstremisti itekako šire strah i u svojim zemljama i među muslimanima. A nije isključeno da napadnu i Eskime jer navodno dijele žene s putnicima namjernicima. Jest da je tih u tim krajevima malo, ali stvar je principa.
  Većina komentatora u dnevnim novinama slaže se da je al-Qu'aida i ovaj put pokazala snagu i organiziranost. To doista i može tako izgledati, zacijelo tako i jest kad stručnjaci za terorizam o tome govore, ali meni je tu kao tipičnom zapadnjaku jedna stvar sporna. Zašto muslimanski ekstremisti nisu ubili Tonyja Blaira, zašto prije nisu ubili Georgea Busha ili posmicali pola Senata? Mislim da je odgovor na to pitanje, mimo nagađanja o kolektivnoj krivnji, za njih upravo porazan i da ih legitimira kao hrpu krvoločnih kukavica s masnim bradama. Lakše je ubiti pedeset, stotinu ili tisuću ljudi koje nitko ne čuva, nego jednoga kojega pomno čuvaju. A simbolički učinak i panika bili bi isti. Sjetimo li se raspoloženja ljudi i stanja nacije kad je ubijen Kennedy ili Olof Palme vidjet ćemo da atentat na jednog čovjeka, funkciju i simbol proizvodi isti kaotični učinak. Međutim, čini mi se da je za to potrebna puno ozbiljnija organizacija nego za postavljanje ruksaka s bombama u podzemnu željeznicu i aktiviranje mobitelom. Postavljanje bombi u podzemnu jednostavno je kao i izazivanje požara ljeti u Dalmaciji. Tony Blair frizirao je podatke o oružju za masovno uništenje u Iraku. Isto je činio i George Bush. Poslali su vojsku i naredili napade. Njih, međutim, ne napadaju. Pred televizijskim kamerama odrubljuju glave vozačima kamiona i novinarima jer je njih lako uhvatiti. Zašto ne otmu američkog ministra obrane i onda obave to ritualno smaknuće? Dok ne individualiziraju krivnju, mislim da će ih i Bog u čije se ime bore smatrati običnim kukavičkim smećem.