Srećko JurdanaIslamski teroristi eksplozivom su napali građane Londona, dokazujući uzaludnost poduzetih mjera policijske prevencije. Sposobnost infiltracije bin Ladenovih fanatika u gradove Zapada pokazuje se jačom od mogućnosti njihove detekcije kakvima raspolažu razvijeni policijski sustavi. Nemoguće je nadzirati sve mišje rupe kroz koje se ubojice provlače do svojih ciljeva. Što da se radi ? Civilizirani svijet suočen je s agresijom bezličnih manijaka i s mukom pronalazi načine da se suprotstavi njihovoj prijetnji. Jednom smo već ovdje napisali da bin Ladenova skupina asocira na bandu duhova iz klasičnog Carpenterova filma "Napad na policijsku stanicu", kojima je "svejedno hoće li živjeti ili umrijeti" i koji bezrazložno ubijaju sve oko sebe. Zapadne zemlje metaforički se pretvaraju u tu policijsku stanicu koju opsjedaju glorifikatori zla.

  Patetika potlačenosti

  Ponegdje se, doduše, spomenute zemlje proglašavaju agresorima, a islamski teroristi stranom koja se brani. I u Hrvatskoj, koja čvrsto pripada zapadnome političko-kulturnome krugu, pojedini ultraljevičari pokušavaju – nakon londonskoga martirija – prodati ideju o bin Ladenovim strojevima za ubijanje kao o nekakvim borcima za nezavisnost. Zanimljivo bi bilo živjeti u takvoj nezavisnosti.
  Na djelu je patetika o potlačenosti, koja počiva na tezi da islamske zemlje imaju naftu, koju im zapadne zemlje žele oteti, i da je terorizam oblik obrane nacionalnih dobara islamskoga svijeta. Osim toga, moralizira se da su George Bush i saveznici otvorili frontu u Iraku i ne treba sad da se čude što im napadnuta strana uzvraća paklenim strojevima. Sve je to bijeg od stvarnosti i nategnuto deduciranje. Ako se o nafti radi: državama koje raspolažu izvorima nafte, ona je uglavnom donijela blagostanje. Ne znaju kamo će od novca, osim ako ga ne pljačkaju njihovi lokalni diktatori tipa Saddama Husseina. U isto vrijeme, Zapad je osigurao infrastrukturu za eksploataciju te nafte, i preko vlastitoga industrijskoga razvoja učinio naftu energetskom osnovicom moderne civilizacije. Nafta ne bi imala ni cijenu ni značenje da nema industrije kojoj je potrebna. Nećemo, dakako, na ovome mjestu ulaziti u suptilnosti svjetskoga naftnoga problema. Već cijelo stoljeće ulažu se napori u osiguranje njezinoga stabilnoga dotoka po predvidljivim cijenama, a ponekad se zbog toga vode i ratovi. Kad je, međutim, riječ o bin Ladenu i njegovim glavosječama, oni s naftom imaju veze koliko i istočnjački tribalisti devetnaestoga stoljeća kakve je u svojim pustolovnim romanima opisao Karl May. Njihova je misija prije svega "kulturološka": nametnuti svjetski i po mogućnosti terminalni sukob islama i judeo-kršćanske civilizacije. U tu svrhu spremni su poubijati neograničeni broj ljudi, bez obzira na vjeru i naciju kojoj ti ljudi pripadaju.

  Kaosom protiv konsolidacije

  U Iraku danas, na primjer, masovno ubijaju muslimane, i neprestanim izazivanjem kaosa nastoje spriječiti da ta država nakon svega počne funkcionirati. Životi njezinih građana muslimana bezvrijedni su; vrijedno je to što se njihovim ubijanjem narušava regionalni pax* americana*. Teško je, dakako, boriti se protiv takve sotonističke ideologije koja je zadivljena smrću u njezinim najokrutnijim formama, za koju je život samo besmisleno odgađanje stapanja s nadnaravnim bićem kojem se divi i koja je kao idealan oblik borbe proglasila princip samožrtvovanja. Ući u zrakoplov, hladnim oružjem poubijati posadu, zabiti se njime u poslovni toranj i tisuće ljudi povući u smrt, to mogu zamisliti i izvesti samo opsjednuti luđaci, i George Bush je svojedobno ispravno procijenio da je otvaranje široke fronte jedini realan odgovor na takav lunatički napad.

: Svijet mora prihvatiti bitku

  Amerika je nakon njujorške tragedije svrgnula s vlasti talibane u Afganistanu, skupinu fanatika koja je žene kamenovala do smrti ako nisu nosile veo. Cijeli svijet preklinjao je njihovu "vladu" da ne uništava grandiozne budističke spomenike u stijenama Bamijana. Uzalud, razorili su ih topovima, jer nisu islamskoga porijekla. S talibanima na vlasti u Afganistanu, bin Laden i njegov teroristički pokret imali su na raspolaganju cijelu jednu državu kao infrastrukturnu bazu. Nakon toga preostale su im špilje i planine, ali i tamo su opasni. Bin Ladenov teroristički polip u stanju je - iako mu je glava u pakistanskome kamenjaru - ispružiti pipke do bilo kojeg kraja na zemaljskoj kugli, i to je činjenica s kojom svijet mora živjeti. Apsolutne sigurnosti nema. Napadi su mogući od Indonezije do Osetije, od New Yorka do Moskve, od Filipina do Londona. Je li Bush morao ući u Irak? Vjerojatno jest, makar i pod lažnim povodom. Na taj je način, u duhu stiha T. S. Eliota, "pokazao snagu da isforsira trenutak do njegove krize". Rat u Iraku posljedica je terorizma, a ne njegov uzrok. Poraz terorista u Iraku bit će njihov univerzalni poraz. Njihovim vođama to je jasno. Napade u Londonu organizirali su na dan sastanka skupine G8, a nove morbidne napade u Iraku eskalirali u trenutku kad su Irak i njegov stari antagonist Iran sklopili strateški sporazum o suradnji. Ideja je da se svaki oblik konsolidacije mora u začetku prekinuti novim nasiljem, a u takvom kontekstu svijetu ne preostaje drugo nego da prihvati bitku.

STUPAC TJEDNA: SREBRENICA; ZAGREB PRIDE 2005.

  Srebrenička komemoracija provocira i prisjećanje na prestrašene nizozemske vojnike koji su nakon srpskog zauzimanja naselja organizirali pijanku olakšanja, i njihovog zapovjednika koji se grlio s Ratkom Mladićem i od njega uzimao darove za svoju ženu. Ruanda, Srebrenica, Ovčara: gdje god se sprema genocid, pripadnici UN-a spremaju se za bijeg, i to je sve što se može reći o ratnim pothvatima te slavne organizacije.
      *   *   *
  Zagrebom su prošetali pripadnici lezbijske, gay, biseksualne, transrodne, transseksualne, interseksualne i queer populacije, kako bi ustali protiv diskriminacije pojedinaca s obzirom na spolnu orijentaciju i založili se za zakonsko izjednačavanje homoseksualnih brakova s muško-ženskim brakovima. Autor ovih redaka nije stručnjak za pitanja seksualnih manjina, ali sa simpatijama gleda na njihove manifestacije. Postavlja se, međutim, pitanje zašto se u svim tim silnim alternativnim seksualnim orijentacijama - da bi izbor bio potpun - nije na paradi pronašlo i nekakvo mjesto za frigidne i impotentne.