Damir Radić "The times they are a-changin", pjevao je davne 1964. Bob Dylan navještajući revoluciju koja će uskoro afirmirati nov naraštaj i pomesti mnoge od starih vrijednosti. Vremena se još uvijek mijenjaju, a to što promjene prihvaćamo s manje entuzijazma možda samo znači da nas vrijeme polako gazi, ali možda znači i da nije svaka promjena dobra. Pariška Sorbonne elitno je sveučilište koje, kako se to voli reći, proizvodi elitu, no mogu li se filmaši poput Florenta Emilija Sirija smatrati elitom? Dotični je studirao na Sorbonnei, a jedan od predavača bio mu je i Eric Rohmer, možda najosebujniji francuski sineast uopće. Dok je Rohmer gradio psihološki delikatne filmove minimalističke radnje, oslonjene na izražajne karaktere kojima je dominatno sredstvo (samo)profiliranja sofisticirani dijalog, njegov učenik Siri iskoristio je prvu priliku da zbriše u Hollywood i stavi se u službu utilitarnog kapitala. Sorbonneski student filma nije nastavio tradiciju novovalnih filmskih revolucionara, Rohmera, Godarda ili Resnaisa, čak ni onih (naizgled) pitomijih poput Chabrola ili Truffauta, nego je kreirao videoigru po predlošku Toma Clancyja ("Lov na Crveni oktobar"/"The Hunt for Red October") koja mu je poslužila kao ulaznica za Hollywood. Možda Sirijeva i Clancyjeva igrica ide u vrhunce tog medija, možda su u pravu oni koji tvrde da su umjetnički potencijali videoigrica jednaki svakoj drugoj umjetničkoj grani, ali moram priznati da u svemu tome ponajprije vidim nezajažljivo razmnožavanje kulture entertainmenta spram koje sam a priori skeptičan, pa i neprijateljski raspoložen, jer njezin je imperijalistički karakter neosporan. A posebno je žalosno svjedočiti slučaju poput Sirijeva: autor školovan na Sorbonnei koji je imao privilegij pohađati predavanja Erica Rohmera, naposljetku postaje tvorac videoigrica, a ključna mu je ambicija rad u Hollywoodu. Očito, vremena se mijenjaju, ne nužno nabolje.

  Sirijev debitantski hollywoodski rad "Talac" adaptacija je romana Roberta Craisa, autora koji je 80-ih tesao spisateljski zanat na popularnim policijskim serijama "Hill Street Blues", "Cagney i Lacey" ("Cagney & Lacey") i "Poroci Miamija" ("Miami Vice"). U središte svog romana Crais je postavio lik losangeleskog policijskog specijalca i vrhunskog pregovarača koji pogrešnom prosudbom skrivi smrt dječaka i njegove majke. Potresen, seli se sa suprugom i kćeri u provincijski gradić, gdje je dobio angažman kao policijski načelnik. No kad trojica mladih protuha zauzmu kuću mafijaškog računovođe i uzmu za taoce njega, njegovu kćer tinejdžericu i sinčića, junak se ponovo suočava s talačkom krizom. Pokušava ju izbjeći prepuštajući vođenje operacije okružnom šerifu, no od svoje sudbine ne može pobjeći. Moćni i tajnoviti mafijaški šefovi angažiraju plaćenike koji otmu junakovu suprugu i kćer, zahtijevajući od njega da ponovo preuzme komandu nad oslobađanjem talaca, odnosno da se dokopa DVD-a na kojem je njihov računovođa pohranio dragocjene podatke. I tako se junak, bježeći od proživljene traume i grižnje savjesti zbog odgovornosti za smrt jedne obitelji, našao u žarištu dvostruke otmice, u kojoj Damoklov mač visi nad glavama dviju obitelji. Jedna je junakova, a u drugoj, računovođinoj, glavne su žrtve tinejdžerica koja junaka može asocirati na vlastitu kćer, te dječak koji ga bolno podsjeća na dječaka čiju je smrt skrivio. Nesumnjivo, junakov emocionalni uteg i angažman postaju neizmjernima.

  Craisov roman doista je privlačan, ali i zahtjevan predložak za filmsku adaptaciju. Ima efektan zaplet, velik emocionalni ulog, ali i desetak snažnih likova za čiju primjerenu profilaciju unutar dvosatne filmske radnje treba mnogo vještine. Florent Siri ipak se nije našao u degradirajućoj situaciji uprizoravanja standardnog hollywoodskog akcijskog trilera banalnog zapleta i likova, sorbonneski đak imao je pred sobom dostojanstveniji izazov. Kako se s njim nosio? U žanrovsko-narativnom i užeredateljskom smislu uglavnom dobro. Siri kompetentno barata i akcijskim i trilernim sastavnicama hibridnog žanra akcijskog trilera, pregledan je i stilski korektan pripovjedač. Dosta je nastojao i oko profiliranja brojnih likova i njihovih prepletenih međuodnosa ostvarivši prihvatljiv rezultat, premda su psihološki i dramaturški potencijali nekih interakcija žudjeli za jačom elaboracijom; ponajprije suodnos junaka (Bruce Willis) i njegove obitelji, te zanimljiv odnos moći između dvojice mladih otmičara – nominalnog vođe družine i njegova mračnog pobočnika. Potonji je umislio da je računovođina kći "njegova djevojka" i Siri je u jednom trenutku pokazao spremnost ozbiljnije se pozabaviti tom erotskom fiksacijom (koja je jedini erotski motiv u filmu) te onim što iz nje može proizaći, ali nažalost potreba povezivanja svih narativnih niti nije mu za takvo što ostavila dovoljno prostora. No zato je dobro proveo fabularno-dramaturšku liniju junakova suodnosa s poduzetnim računovođinim sinom, pretpubertetskim dječakom (Jimmy Bennett) čiji je lik svojevrsna dječja varijanta Johna McClanea iz, po mnogima, presudnog filma akcijsko-trilernog žanra, McTiernanova "Umri muški" ("Die Hard"), što ga je utjelovljivao upravo Bruce Willis. Čini se da je ta linija bila svjesna autorska posveta filmu i glumcu koji su, kako se obično smatra, definirali žanr.

  "Talac" bi svakako dobio pola ocjene više da se u završnici ne pojavljuju "svemoćni" mafijaški plaćenici, "stvarni ili lažni" FBI-evci, čija svemoć iznenada ishlapi u odsudnim trenucima. Znamo da je Bruce Willis heroj "veći od života", ali tako neuvjerljivo razriješiti scenu završnog obračuna ipak je previše. Redatelj Siri u dotadašnjem je tijeku filma pokazao da nije posve uzalud pohađao Sorbonneu, ali točka na i koju je postavio dala je do znanja da Hollywood nije slučajno bio objekt njegove čežnje.

  Nekoć davno George A. Romero bio je pripadnik naraštaja koji je na temeljima Hitchcockova "Psycha" sagradio kuću modernog horora i učinio od njega, zajedno s trilerom, najuzbudljiviji žanr 70-ih, dijelom i 80-ih. Romero, Hooper i Craven bili su underground autori čiji su šokantni filmovi ispod žanrovskog pokrova krili žestok (i ironičan) socijalni komentar, ali i postmodernističku igru. Romerov briljantni prvijenac "Noć živih mrtvaca" ("The Night of the Living Dead") iz 1968. propitivao je, kroz naturalističko-dokumentaristički prosede, ljudsku prirodu i ponašanje u graničnim situacijama, razotkrivajući veću ugroženost ljudske zajednice od unutarnjih prijepora nego od izvanjskog iracionalnog neprijatelja hitchcockovske provenijencije (Romero je citirao "Ptice"/"The Birds" u vrijeme kad citatnost još nije postala općim trendom). Uz to, u ingenioznoj je završnici izjednačio bezumne zombije i njihove nemilosrdne progonitelje, štoviše, likvidacija zombija jasno je upućivala na linčovanje crnaca, a mogla je asocirati i na pokolje kojima su bili izloženi Indijanci. No dok je Wes Craven s godinama kreativno rastao, dok je John Carpenter barem u jednom razdoblju ostavljao dojam vrhunskog autora, dok je Brian De Palma izrastao u neospornog klasika, Romero je poput Hoopera uglavnom ostao tvorcem žanrovskih filmova s produkcijske margine. S vremenom mu je izblijedjela i kreativna potentnost pa je aktualna "Zemlja živih mrtvaca", četvrti izdanak njegove sage o zombijima, tek tužni odjek nekadašnje inventivnosti i subverzivnosti. Zombiji su postali "mnoštvo" iz Hardtova i Negrijeva "Imperija" ("Empire"), korumpirani korporacijski mogul jasno upućuje na Georgea Busha i njegove sluge, no film je toliko carpenterovski staromodan, prežvakan i neuvjerljiv da ga i povremeni uspjeli ironijski ubodi iz podteksta ne mogu podići na viši nivo. Romero je ostao anarhoindividualist ljevičarskih sklonosti, ali dojam je da ga danas redateljski istinski raduju samo eksplicitni i morbidni prikazi zombijevske gozbe. Kad jedan autor sve svoje nadahnuće iscrpljuje u ekscesivnosti koja je sama sebi svrhom, prilično je jasno da proživljava novu adolescenciju.

Hostage, am.-njem. akc. triler, 2005. R: Florent E. Siri GL Bruce Willis, Kevin Pollack, Jimmy Bennett, Ben Foster

ocjena: dvije i pol zvjezdice
 
Land of the Dead, am. horor, 2005. R: George A. Romero GL: Simon Baker, John Leguizamo, Asia Argento, Dennis Hopper

ocjena: dvije i pol zvjezdice