Iako je dobila mnoge nagrade, švicarska spisateljica Fleur Jaeggy u nas je još prilično nepoznata. Na književnoj je sceni od 1968. kada je objavila Il dito in bocca. Odonda je izašlo još pet njezinih djela pripovjedne proze. Jaeggy je također prevela nekoliko knjiga i autorica je tekstova o Johnu Keatsu.

Na hrvatski su prevedena dva njezina romana: Proleterka (2003.) i Blažene godine kazne (2005.) u izdanju Frakture. Oba su oskudne fabule koja je, čini se, prisutna, da posluži kao temelj građenja atmosfere i odnosa među likovima. Snažnih ugođaja i bez velikih zbivanja, romani govore o djevojčicama koje su djetinjstvo provele odvojene od obitelji. Ispričane iz vizure tih istih osoba koje su u trenutku pripovijedanja odrasle žene, obje priče bilježe svijest o nedostatku ljubavi, izobličenim odnosima, samoći kao najboljem prijatelju. Pripovjedačice su naoko ravnodušne i nezainteresirane. Govore hladno, bez zanosa i ne vežu se za prošlost. Naizgled, njihove im mladenačke uspomene znače malo toliko da se ne mogu sjetiti imena djevojke s kojom su godinu dana dijelile sobu u internatu. Međutim, ispod tvrdog površinskog sloja, u tekstovima prevladava cinično poigravanje uspomenama. U roditeljima, njihovim prijateljima, rođacima, profesorima, školskim upraviteljicama i kolegicama pripovjedačice uočavaju stalnu sklonost k osrednjem i lažnom. Navike i način života tih ljudi redom podvrgavaju dekonstrukciji te otkrivaju naličje smijeha, dobrohotnosti, prijaznosti i sigurnosti kojima su bile okružene. Pokazuju kako su od rane mladosti svjesne svoje posebnosti, drugosti, nemogućnosti spajanja sa svijetom. Posebnost potvrđuju načinom izlaganja: njihovo na prvi pogled nezainteresirano pripovijedanje zapravo ne dopušta kompromis. Ono je odmjereno i precizno poput kirurškog noža. Pripovjedačice u svakom trenutku znaju što žele i ne pokazuju mnogo obzira za čitatelja. Koriste se nejasnim tvrdnjama, rečenice nemaju uvijek logičan slijed, a radnja nije izložena kronološki. Od svakog događaja čitatelju se nudi samo djelić koji govori za cjelinu, a iz nedorečenosti proizlaze razne mogućnosti. Kao što se djevojčice iz priča ne nastoje svidjeti okolini, tako se ni pripovjedačice ne nastoje svidjeti publici već djeluju pod parolom: tko može, neka shvati; tko ne može, tko mu je kriv.

Ishod takvog pripovjedačkog stava je vrlo prepoznatljiv stil. Jaeggy ima izvanredno oko za detalje i nijansiranje odnosa među likovima. Ipak, uz to mnoštvo detalja, uspijeva ostati tajnovita i pravo stanje stvari prepustiti slutnji. Njezina je proza muzikalna. Neobične usporedbe, rečenice od samo jedne riječi, iskazi koji se nižu bez logičnog slijeda odzvanjaju stvarajući osobitu atmosferu. Spajanjem heterogenih elemenata Jaeggy tvori "čudnovatu simbiozu" koju shvaćamo prije intuitivno nego razumom. Kada ne bismo bili vođeni željom da uvijek sve razumijemo, u tim bismo romanima lako uživali. Stoga je prilikom čitanja bolje prepustiti se njihovoj melodiji nego raščlanjivati ih na proste faktore.